Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-168/2019-63

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužiteljice TMI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetniku Nikoli Kardumu, u Rijeci, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Rijeka, Rijeka, Krešimirova 42, OIB: 40237608715, zastupanog po punomoćnici – zaposlenici TM, dipl.iur., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, 4. rujna 2025., javno objavivši,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Kliničkog bolničkog centra Rijeka, Krešimirova 42, Rijeka, OIB: 40237608715, da tužiteljici BMI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 8 dana isplati iznos od 49.132,19 EUR (četrdesetdevet tisuća stotinutridesetidva eura i devetnaest eurocenti) (370.186,55 kn (tristosedamdeset tisuća stotinuosamdesetšest kn i pedesetpet lipa) sa zateznom kamatom koja teče;

- na iznos od 5.469,35 kn / 725,91 EUR od 16.01.2014. do isplate

- na iznos od 4.351,18 kn / 577,50 EUR od 16.02.2014. do isplate

- na iznos od 5.517,16 kn / 732,25 EUR od 16.03.2014. do isplate

- na iznos od 6.249,81 kn / 829,49 EUR od 16.04.2014. do isplate

- na iznos od 7.051,92 kn / 935,95 EUR od 16.05.2014. do isplate

- na iznos od 4.851,41 kn / 643,89 EUR od 16.06.2014. do isplate

- na iznos od 4.808,98 kn / 638,26 EUR od 16.07.2014. do isplate

- na iznos od 2.667,86 kn / 345,09 EUR od 16.08.2014. do isplate

- na iznos od 4.995,58 kn / 663,02 EUR od 16.09.2014. do isplate

- na iznos od 6.996,60 kn / 928,61 EUR od 16.10.2014. do isplate

- na iznos od 5.319,60 kn / 706,03 EUR od 16.11.2014. do isplate

- na iznos od 6.512,22 kn / 864,32 EUR od 16.12.2014. do isplate

- na iznos od 5.335,08 kn / 708,09 EUR od 16.01.2015. do isplate

- na iznos od 3.134,19 kn / 415,98 EUR od 16.02.2015. do isplate

- na iznos od 5.525,52 kn / 733,36 EUR od 16.03.2015. do isplate

- na iznos od 5.382,00 kn / 714,31 EUR od 16.04.2015. do isplate

- na iznos od 4.888,65 kn / 648,84 EUR od 16.05.2015. do isplate

- na iznos od 2.903,12 kn / 385,31 EUR od 16.06.2015. do isplate

- na iznos od 6.076,43 kn / 806,48 EUR od 16.07.2015. do isplate

- na iznos od 2.377,74 kn / 315,58 EUR od 16.08.2015. do isplate

- na iznos od 5.408,72 kn / 717,86 EUR od 16.09.2015. do isplate

- na iznos od 6.126,12 kn / 813,08 EUR od 16.10.2015. do isplate

- na iznos od 4.726,92 kn / 627,37 EUR od 16.11.2015. do isplate

- na iznos od 4.922,86 kn / 653,38 EUR od 16.12.2015. do isplate

- na iznos od 3.290,92 kn / 436,78 EUR od 16.01.2016. do isplate

- na iznos od 4.940,02 kn / 655,65 EUR od 16.02.2016. do isplate

- na iznos od 5.330,58 kn / 707,49 EUR od 16.03.2016. do isplate

- na iznos od 4.778,43 kn / 634,21 EUR od 16.04.2016. do isplate

- na iznos od 5.319,26 kn / 705,99 EUR od 16.05.2016. do isplate

- na iznos od 3.519,09 kn / 467,06 EUR od 16.06.2016. do isplate

- na iznos od 6.245,04 kn / 828,86 EUR od 16.07.2016. do isplate

- na iznos od 3.497,33 kn / 464,18 EUR od 16.08.2016. do isplate

- na iznos od 5.653,95 kn / 750,41 EUR od 16.09.2016. do isplate

- na iznos od 5.280,41 kn / 700,83 EUR od 16.10.2016. do isplate

- na iznos od 4.947,52 kn / 656,65 EUR od 16.11.2016. do isplate

- na iznos od 5.461,37 kn / 724,85 EUR od 16.12.2016. do isplate

- na iznos od 4.059,21 kn / 538,75 EUR od 16.01.2017. do isplate

- na iznos od 4.958,47 kn / 658,10 EUR od 16.02.2017. do isplate

- na iznos od 6.545,36 kn / 868,72 EUR od 16.03.2017. do isplate

- na iznos od 8.170,27 kn / 1.084,38 EUR od 16.04.2017. do isplate

- na iznos od 9.822,11 kn / 1.303,62 EUR od 16.05.2017. do isplate

- na iznos od 10.003,28 kn / 1.327,66 EUR od 16.06.2017. do isplate

- na iznos od 5.467,30 kn / 725,64 EUR od 16.07.2017. do isplate

- na iznos od 5.259,58 kn / 698,07 EUR od 16.08.2017. do isplate

- na iznos od 9.504,62 kn / 1.261,48 EUR od 16.09.2017. do isplate

- na iznos od 8.584,79 kn / 1.139,40 EUR od 16.10.2017. do isplate

- na iznos od 9.060,72 kn / 1.202,56 EUR od 16.11.2017. do isplate

- na iznos od 5.217,82 kn / 692,52 EUR od 16.12.2017. do isplate

- na iznos od 6.934,01 kn / 920,30 EUR od 16.01.2018. do isplate

- na iznos od 5.216,98 kn / 692,41 EUR od 16.02.2018. do isplate

- na iznos od 8.697,74 kn / 1.154,39 EUR od 16.03.2018. do isplate

- na iznos od 7.431,33 kn / 986,31 EUR od 16.04.2018. do isplate

- na iznos od 5.904,71 kn / 783,69 EUR od 16.05.2018. do isplate

- na iznos od 3.821,68 kn / 507,22 EUR od 16.06.2018. do isplate

- na iznos od 6.301,22 kn / 836,32 EUR od 16.07.2018. do isplate

- na iznos od 3.686,84 kn / 489,32 EUR od 16.08.2018. do isplate

- na iznos od 3.207,17 kn / 425,66 EUR od 16.09.2018. do isplate

- na iznos od 6.238,40 kn / 827,98 EUR od 16.10.2018. do isplate

- na iznos od 6.850,92 kn / 909,27 EUR od 16.11.2018. do isplate

- na iznos od 8.622,63 kn / 1.144,42 EUR od 16.12.2018. do isplate

- na iznos od 6.132,60 kn / 813,94 EUR od 16.01.2019. do isplate

- na iznos od 4.166,81 kn / 553,03 EUR od 16.02.2019. do isplate

- na iznos od 4.425,29 kn / 587,34 EUR od 16.03.2019. do isplate

- na iznos od 5.482,19 kn / 727,61 EUR od 16.04.2019. do isplate

- na iznos od 5.841,36 kn / 775,28 EUR od 16.05.2019. do isplate

- na iznos od 4.708,20 kn / 624,89 EUR od 16.06.2019. do isplate

po stopi koja se u periodu od 16. siječnja 2014. do 31. srpnja 2015., za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za period od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, za period od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev, u dijelu, za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima u točki I izreke.

III Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 11.363,61 euro, sa zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od dana donošenja prvostupanjske odluke (4. rujna 2025.) do isplate, u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad odmjerenih 11.363,61 euro do zatraženih 14.063,61 eura) zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovom sudu podnijela 12. travnja 2019. tužbu (povodom koje je formiran spis predmetnog poslovnog broja Pr-168/2019) u kojoj ističe da zaposlena kod tuženika na radnom mjestu doktora medicine, specijalista pulmologije, da ima pravo na plaću zbog postojanja radnog odnosa kod tuženika kao poslodavca. Tvrdi da joj je regulirana Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13) te Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12), da njenu plaću sukladno članku 47. Kolektivnog ugovora, čine osnovna plaća i dodaci na plaću, dok a su dodaci na plaću stimulacija, dodaci i uvećanja plaće. Uvećanja plaće da čine uvećanje za rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću, prekovremeno i u drugoj smjeni, a propisani su člankom 51. Kolektivnog ugovora. Temeljnim kolektivnim ugovorom, člankom 51. i 54., da je plaća definirana na jednak način. Tužiteljica tvrdi da joj plaća nije ispravno obračunata, slijedom čega da joj je na ime plaće isplaćen manji iznos od onoga koji joj po ugovoru o radu i kolektivnim ugovorima pripada, da su joj pogrešno obračunavani dodaci na plaću i uvećanja plaće, posljedično čemu i plaće za mjesece ožujak, travanj i svibanj 2014. da nisu isplaćene u punom iznosu. Nadalje, da dodaci koji prema Kolektivnom ugovoru čine plaću su dodatak za posebne uvijete rada, dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, dodatak na duljinu radnog staža te dodatak na znanstveni stupanj. Pravo na dodatak za posebne uvijete rada da iznosi 25% osnovne plaće, a propisan je člankom 57. Kolektivnog ugovora. Dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje pacijenata da iznosi 10% osnovne plaće, a propisan je u članku 59. Kolektivnog ugovora. Dodatak na staž ovisi o duljini radnog staža, a na njezinih navršenih 29 godina radnog staža u zdravstvu iznosi 8% osnovne plaće. Dodatak na staž da je definiran člankom 60. Kolektivnog ugovora. Dodatak na znanstveni stupanj, tvrdi da ima pravo kao doktor znanosti ima pravo temeljem članka 54 stavak 2 Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike, a navedeni dodatak iznosi 15% osnovne plaće. Niti jedan od navedenih dodataka da joj nije obračunat u skladu sa zakonom, slijedom čega joj po osnovi dodataka nisu isplaćeni u puni iznosi. Uz to, tužiteljica navodi da joj nije obračunat niti isplaćen prekovremeni rad na što da ima pravo sukladno odredbama čl. 51. Kolektivnog ugovora, da je u svim mjesecima utuženog razdoblja ostvarila značajan broj prekovremenih sati, dok je iz platnih lista za utuženi period vidljivo da joj nije obračunat ni isplaćen niti jedan sat prekovremenog rada. Osim što joj prekovremeni rad nije plaćen, iz platnih lista da nije moguće čak niti utvrditi broj sati koje je tužiteljica ostvarila prekovremeno. Posljedično navedenom, da joj je za svaki navedeni mjesec isplaćena plaća u nižem iznosu od onog koji joj pripada temeljem broja odrađenih sati u pojedinom mjesecu. S obzirom da nisu obračunati prekovremeni sati koje da je odradila, nisu joj isplaćeni niti dodaci na prekovremene sate jer i u satima prekovremenog rada radi u otežanim uvjetima, u prekovremenim satima također ima iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, te također radi sa istom znanstvenom titulom, te je isto tako i njezin radni staž jednak u redovnom radu kao i u prekovremenom. Slijedom toga, da ima pravo na isplatu svih dodataka i na prekovremeno odrađene sate, da sukladno odredbi članka 51 Kolektivnog ugovora ima pravo na uvećanje plaće za rad noću, za rad subotom, za rad nedjeljom, za rad u drugoj smjeni, a da koje se uvećanje određuje u postocima koji su određeni istim člankom Kolektivnog ugovora. Pored svega, tužiteljica navodi da je u ožujku, travnju, svibnju 2014. godine imala veći broj sati odrađenih u dane blagdana, međutim, broj sati odrađenih blagdanom da joj nije ispravno obračunat, da joj nije evidentiran niti jedan sat rada blagdanom, što da je moguće razaznati usporedbom satnice rada i platne iste za pojedini mjesec. Sijedom pogrešnog obračuna, da joj nije isplaćeno uvećanje plaće za rad blagdanom za mjesece ožujak, travanj i svibanj 2014., a u svibnju 2014. da je koristila godišnji odmor. Prema članku 36 Kolektivnog ugovora 2013., radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Naknada za godišnji odmor u svibnju 2014. godine da je pogrešno obračunata i isplaćena s obzirom da su joj plaće, osim u utuženom periodu, pogrešno obračunavane i u periodu koji je prethodio korištenju godišnjeg odmora, odnosno u mjesecima, prosincu 2013. te siječnju i veljači 2014., na temelju kojih se izračunava iznos naknade za godišnji odmor. Posljedično navedenoj pogrešci u obračunu, da joj je za mjesec svibanj 2014. isplaćena naknada za godišnji odmor u manjem iznosu od onoga na koji ima pravo. Kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 20.000,00 kuna sa zateznim kamatama, te parnični trošak sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu (str. 16 – 18 spisa), tuženik ističe prigovor litispendencije jer da je tužiteljica podnijela po istoj pravnoj osnovi tužbu 14. siječnja 2019. (pod posl.br. Pr-31/2019) na koju da je odgovorio, pa predlaže odbacivanje tužbenog zahtjeva (očito se ovdje radi o prijedlogu za odbacivanje tužbe, obzirom se u pravnom poretku Republike Hrvatske isključivo podnesci mogu odbacivati dok se o tužbenim, i dugim zahtjevima, donose meritorne odluke). Dalje, tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Tvrdi da je obvezan pridržavati se pozitivnih propisa, što uključuje i odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama te Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, da je u konkretnom slučaju upravo to i učinio pa slijedom navedenog da ne može biti pozvan na odgovornost zbog postupanja po propisima. Ukoliko tužiteljica smatra da je pretrpjela štetu, za istu mogu biti odgovorni samo potpisnici kolektivnih ugovora čije odredbe smatra spornima, da se tužbeni zahtjev temelji na navodno neispravnom obračunu prekovremenih sati odnosno da u utuženom razdoblju na prekovremene sati nisu isplaćivani dodaci na plaću već da su joj dodaci na u isplaćeni samo na sate redovnog rada, da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Sukladno čl. 47. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 2. prosinca 2013. (u daljnjem tekstu Kolektivni ugovor): „Plaću radnika čini osnovna plaća i dodatci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i uvećanja plaća.“ Nadalje da je člankom 51. Kolektivnog ugovora propisano je: Osnovna plaća radnika uvećat će se: za prekovremeni rad 50%. Uz to, tuženik navodi da Kolektivni ugovor propisuje da se dodacima na koje se tužitelj poziva (članak 57 i članak 59. kolektivnog ugovora ) uvećava osnovna plaća. Zakonom o radu (NN 93/14), člankom 15. da je propisano da Ugovor o radu obvezno sadržava između ostaloga i podatak o osnovnoj plaći i dodacima na plaći, a stavkom 2. Zakona propisano je da se umjesto navođenja podatka o osnovnoj plaći i dodacima na plaći može uputi na odgovarajući zakon, drugi propis, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu koji uređuje ta pitanja, da je jasno propisano što čini osnovnu plaću radnika, a što njezine dodatke, da su tužiteljici plaćeni svi dodaci koji mu pripadaju na osnovnu plaću, analogno svemu navedenom tužiteljica da pogrešno navodi da joj je pogrešno obračunata naknada plaće, da tužiteljica miješa pojam osnovne plaće i prekovremenog rada, da je nejasno na temelju čega tužiteljica zasniva svoja potraživanja. Poziva se na sudsku praksu i pravna mišljenja, a koju dokumentaciju dostava u prilogu. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva iz razloga što tužiteljica samo paušalno navodi visinu bez specifikacije po mjesecima te analogno tome osporava i tijek zateznih kamata. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog u cijelosti.

3. Vezano uz primarni navod tuženika u odgovoru na tužbu, ovom predmetu je priklopljen spis posl.br. Pr-31/2019. Iz sadržaja potonjeg slijedi da se radi o tužbi od 14. siječnja 2019. (str. 86 do 88 spisa) koju je tužiteljica podnijela protiv tuženika iz činjenično i pravno istih razloga kao i tužbu od 12. travnja 2019., međutim spram oba postupka komparacijom sadržaja tužbi i odgovora na tužbe slijedi da postoji objektivni identitet sporova jer se tužba od 14. siječnja 2019. tiče isplate tužiteljičinih materijalnih prava iz radnog odnosa (razlike plaće) za period od prosinca 2013. do veljače 2014., dakle za mjesece koji prethode onima na koje se odnosi tužba u ovom predmetu poslovnog broja Pr-168/2019. Stoga tuženikov prigovor litispendencije nije osnovan.

4. Protiv tužbe u spisu posl.br. Pr-31/2019 tuženik je podnio odgovor (str. 103 do 105 spisa) čiji sadržaj se u odnosu na odgovor na tužbu iz predmeta posl.br. P-168/2019. razlikuje samo u tome što je u ranije pokrenutoj parnici tuženik istaknuo i prigovor zastare za potraživanja tužiteljice iz prosinca 2013. obzirom je tu tužbu podnijela 14. siječnja 2019.

5. Na pripremnom ročištu održanom 25. rujna 2019. (str. 58 spisa) procesnim rješenjem spojeni su spis pod posl.br. Pr-31/2019 i posl.br. Pr- 168/2019, te je odlučeno da će se jedinstveni postupak provesti pod brojem Pr-168/2019.

6. Tužiteljica je podnijela i treću tužbu 11. srpnja 2019. (str. 139 - 141), povodom koje je formiran ovosudni spis pod poslovnim brojem Pr-309/2019 iz istih činjeničnih i pravnih razloga, s tim što je vremenski okvir svojih zahtjeva tužiteljica u tom podnesku postavila za period od lipnja 2014. do svibnja 2019.

7. I protiv te tužbe tuženik je dostavio odgovor na istu, u kojem, u bitnom, iznosi sadržajem istovjetnu argumentaciju i prijedloge kao u odgovoru na tužbu u predmetu Pr-168/2019.

8. Na pripremnom ročištu održanom 6. studenog 2019. (str. 121 spisa) procesnim rješenjem spojeni su spis pod posl.br. Pr-309/2019 i posl.br. Pr- 168/2019, te je odlučeno da će se jedinstveni postupak provesti pod brojem Pr-168/2019.

9. Prije zaključenja prethodnog postupka na ročištu 14. siječnja 2020. (str 173 spisa), tužiteljica je u podnesku od 6. studenog 2019. istakla da je kod tuženika zaposlena u tzv. kumulativnom radnom odnosu, dakle da osim s tuženikom, da je istodobno i u radnom odnosu i s Medicinskim fakultetom u Rijeci.

10. Tužbeni zahtjev o kojem se meritorno odlučivalo tužiteljica je konačno postavila podneskom od 25. siječnja 2023. (stranice 334 - 336 spisa).

11. U dokaznom postupku sud je proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane). Proveden je dokaz knjigovodstvenim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o. obavljen po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i poreze Petri Blašković, dipl.oecc. iz Zagreba čiji nalaz i mišljenje od 12. listopada 2022. je sadržan u spisu (str. od 307 do 320). Saslušane su na ročištu 16. rujna 2020. svjedokinje BM (stranica 269 spisa) i ČM (str. 269 i 270 spisa), kao i tužiteljica ŽM, na ročištu 21. lipnja 2024. (str. od 394 do 396 spisa).

12. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za isplatu razlike manje isplaćene plaće.

13. Temeljem rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 28/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/22 i 155/2023, dalje u tekstu: ZPP) sud zaključuje da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

14. U odnosu na tuženikov prigovor zastare ističe se kako je tužiteljica utužila razliku plaća počevši od 1. prosinca 2013. Plaća za prosinac 2013. dospijeva 16. siječnja 2014., a obzirom na zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 139. Zakona o radu («Narodne novine» broj 93/14, 127/17 i 98/19 - nadalje u tekstu: ZR/14), zastara najstarijeg tužiteljičinog potraživanja nije mogla nastupiti prije 16. siječnja 2014. Imajući u vidu da je (prva) tužba podnesena 14. siječnja 2019., to proizlazi da tužbeni zahtjev ni u jednom dijelu nije obuhvaćen učincima instituta zastare.

15. Budući je iz provedenog dokaznog postupka utvrđeno kako je tužiteljica u cjelokupnom utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu liječnice specijaliste, to je tužiteljica jedino od svog poslodavca, ovdje tuženika, ovlaštena potraživati isplatu razlike manje isplaćene plaće, stoga je neosnovan i tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije.

16. Odredbama ZR-a/14 uređeno je pravo na plaću i pravo na povećanu plaću pa je čl. 94. ZR/14 propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je Zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. Isto je regulirano i člankom 86. Zakona o radu («Narodne novine» broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - nadalje u tekstu: ZR/09). Međutim, navedenim propisima se ne konkretizira iznos plaće kao niti iznos povećane plaće, već je to u konkretnom slučaju regulirano Zakonom o plaćama u javnim službama («Narodne novine» broj 39/09.), Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, , Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama («Narodne novine» broj 141/12., dalje: TKU/12), Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama («Narodne novine» broj 24/17., dalje: TKU/17), Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama («Narodne novine» broj 128/17., 47/18. i 123/19., dalje: TKU/18), kao i granskim ugovorima za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja – i to Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja («Narodne novine» broj 143/13., 96/15., dalje KU/13) te Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja («Narodne novine» broj 29/18., 35/19., 92/19.; dalje: KU/18).

17. Primjena KU-a uređena je općim odredbama KU-a kojima se uređuju prava i obveze iz rada i s osnove rada radnika u zdravstvenim ustanovama čiji su osnivači Republika Hrvatska ili županija, odnosno grad i ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti na temelju sklopljenog ugovora s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje kao i radnika Zavoda. Odredbama KU-a prava i obveze radnika u zdravstvu i zdravstvenom osiguranju čine jedan jedinstven sustav pa se odredbe KU-a na radnike u zdravstvu primjenjuju neposredno i obvezno, osim ako pojedina pitanja nisu uređena nekim drugim propisom koji je za radnika povoljniji.

18. Odredbom članka 9. stavka 3. ZR/14 (isto čl. 7. st. 3. ZR/09) propisana je primjena za radnike najpovoljnijeg prava, pa se tako, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

19. Prema odredbi čl. 4. Zakona o plaćama u javnim službama plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža. Tu se radi u osnovnoj plaći, plaći za redovan rad.

20. Člankom 2. Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama određeni su koeficijenti za pojedina radna mjesta u zdravstvenim ustanovama te oni obuhvaćaju stručnu spremu znanstveni stupanj za određivanje koeficijenta pojedinog radnog mjesta, te veličinu ustanove kao kriterij.

21. Odredbom čl. 47. KU/13 propisno je da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na plaću, da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Osim toga je ovom odredbom propisano da su dodaci na osnovnu plaću: dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Isti KU je bio zaključen na vrijeme od četiri godine, uz napomenu da je identična odredba sadržana u čl. 45. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18; dalje KU/18) koji je stupio na snagu 1. ožujka 2018.

22. Nadalje, odredbom čl. 51. KU/13 propisano je uvećanje osnovne plaće za zaposlene u zdravstvenoj djelatnosti i zdravstvenom osiguranju (na jednak način uređuju i odredbe čl. 54. TKU/12, čl. 53. TKU/17, čl. 53 TKU/18 i te odredba čl. 49. KU/18) i na način da se osnovna plaća uvećava, i to: za rad noću 40%; za rad subotom 25%; za rad nedjeljom 35%; za prekovremeni rad 50%; za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima (čl. 51. st. 1.), a za rad u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom u rad na dan Uskrsa, radnik ima pravo na plaću uvećanu za 150% (čl. 51. st. 2.). Dodaci na plaću iz navedenih stavaka 1. i 8. čl. 51. KU/13 međusobno se ne isključuju (st. 12.).

23. Odredba čl. 57. KU/13 navodi u st. 1. da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripadati pravo na dodatak na plaću. Stavkom. 2. istog članka se određuje da se osnovna plaća uvećava radnicima prema popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo, dok se st. 3. propisuje da se dodaci iz ovog članka ne mogu kumulirati (na jednak način propisano je odredbom čl. 55. st. 1., 2. i 4. KU/18).

24. U Dodatku I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 96/15; dalje Dodatak I. KU), koji je stupio na snagu 1. listopada 2015., u čl. 5. propisano je da se iza čl. 59. u KU-a dodaje čl. 59.a koji glasi: "Iznimno od čl. 59. ovog Ugovora, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće“ (na jednak način propisano je čl. 58. KU/18), a nakon 1. rujna 2019. u iznosu od 16% od osnovne plaće (čl. 21. Dodatka II KU („Narodne novine“ broj 92/19).

25. Odredbom čl. 54. st. 2. TKU/12 odnosno odredbom čl. 53. st. 2. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 24/17 i 128/17; dalje TKU/17) propisano je da će se osnovna plaća zaposlenika uvećati za 8% ako zaposlenik ima znanstveni stupanj magistra znanosti, odnosno za 15% ako ima znanstveni stupanj doktora znanosti.

26. Odredbom čl. 36. st. 2. KU/13 je propisano je da radniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora se isplaćuje naknada plaće u visini kao da radi u redovnom radnom vremenu. Stavkom 2. istog članka propisano je da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije (na jednak način propisano je čl. 34. KU/18).

27. Nadalje, ocjena je ovog suda da tužiteljica, kada joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama čl. 57. i 59. KU/13 (čl. 55. i 57. KU/17) te čl. 54. st. 2. TKU/12 (čl. 53. st. 2. TKU/17), zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka i za redovni i za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužiteljice na isplatu dodataka po osnovama, budući tužiteljica i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada u smislu odredbe i ima iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi.

1 0

28. Jednako tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 9. prosinca 2019., pod brojem Su-IV-56/19-18, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU/13 i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU/13, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

29. Napominje se da pravo tužiteljice na isplatu dodataka na plaću proizlazi iz odredbi Kolektivnog ugovora, ali i iz odredbe čl. 91. st. 3. ZR-a koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, temeljem ugovora o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad. Prema odredbi čl. 94. ZR-a radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za posebne uvjete rada. Stoga je nije osnovano da bi tužiteljica za prekovremeni rad imala pravo samo na dodatak za prekovremeni rad sukladno odredbi čl. 51. KU/13 (čl. 49. KU/18).

30. Među strankama nije sporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu liječnice specijaliste pulmologije.

31. Sporno je među strankama je li tuženik tužiteljici u utuženom razdoblju pravilno obračunavao i isplaćivao plaću, te je li joj ispravno obračunavao i platio prekovremene sate, a također i dodatke za posebne uvjete rada, za odgovornost za život i zdravlje pacijenata, za znanstveni stupanj, uvećanje plaće za rad noću, subotom, nedjeljom, za rad u drugoj smjeni, te naknadu plaće tijekom godišnjeg odmora i za vrijeme privremene nesposobnosti za rad.

32. U iskazu svjedokinja BM navodi da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na nepuno radno vrijeme od 6 sati dnevno, te na medicinskom fakultetu, da joj se Plaća joj se obračunava temeljem evidencije radnog vremena s time da se u tu evidenciju pored 6 sati dnevno što je njeno ugovoreno radno vrijeme dodaju još dva sata, tako da joj se plaća obračunava kao da radi puno radno vrijeme, iako joj je ugovoreno 30 sati tjedno, obzirom da je tužiteljica liječnik specijalist, da radi u turnusima i dežurstvima, te joj se prekovremeni rad obračunava nakon osmosatnog radnog vremena. U odnosu na evidenciju viška i manjka sati koji prileži str. 136-138 spisa ističe da „početni saldo“ sadržava eventualno neplaćene sate iz prošlog mjeseca, rubrika „višak/manjak“ sadržava broj sati između šestosatnog i osmosatnog radnog vremena, rubrika „korekcija sati“ postoji kod radnika u kumulativnom radnom odnosu ili kod onih koji ne žele da mu se plaćaju prekovremeni odnosno višak sati, već za to želi slobodne dane, rubrika „ostvareni sati (uvećani)“ da su ostvareni odrađeni sati, dakle svi sati koji su prikazani u evidenciji osim nadopune sati, da se tako utvrđenih prekovremenih sati

1 1

oduzima nadopuna od dva sata dnevno i tada da se dođe do prekovremenih sati koji se njoj plaćaju.

33. Svjedokinja ČM ističe da je kod tuženika zaposlena na radnom mjestu rukovoditelja odjela obračuna plaća, da je tužiteljica je u kumulativnom radnom odnosu kod tuženika zaposlena na 6 sati dnevno, odnosno 30 sati tjedno, da radi na Medicinskom fakultetu. Objašnjava da se u evidenciji rada upisuje da je na radu prisutna 6 sati dnevno, te nadopuna 2 sata, tako da joj se plaća isplaćuje za osmosatno radno vrijeme, odnosno puno radno vrijeme, da ne zna odradili li tužiteljica dnevno u KBC-u 6 ili 8 sati, da postoje u kumulativnom radnom odnosu prekovremeni sati, da se do broja tih sati dolazi temeljem odluke Uprave o tome kako će se obračunavati prekovremeni sati u takvom radnom odnosu, da nadopuna od 2 sata nisu prekovremeni sati, Nadalje, kako tužiteljica radi i u turnusima na kraju mjeseca ukupno ostvareni sati ukoliko nije dostignuto puno radno vrijeme da se nadopunjuju viškom sati, a ono što od tog viška ostane da se plaća kao prekovremeni sati, da su prekovremeni sati svi oni koji su određeni izvan fonda sati punog radnog vremena, odnosno osmosatnog radnog vremena, da sustav broj prekovremenih sati automatski povlači iz evidencije rada te su prekovremeni sati svi oni odrađeni izvan punog radnog vremena, da kod radnika u kumulativnom radnom odnosu odrađeni broj prekovremenih sati ne odgovara plaćenim prekovremenim satima, da se tim radnicima plaća isplaćuje kao da su odradili puno radno vrijeme, a koje se u evidenciji rada, da obračun plaća tzv. COP ne prepoznaje kumulativni radni odnos pa korekcija ide kroz vrstu primanja korekcija bruto plaće za kumulativi radni odnos, da paralelno rade u dva sustava, a taj drugi da se zove „Status“, da je korekcija nužna da bi radnik dobio obračun plaće sukladno odluci, da je ukupna satnica u COP-u i u „Statusu“ za svakog radnika jednaka, da je COP službeni program za obračun plaća Ministarstva uprave.

34. Tužiteljica ŽM u iskazu navodi da kod tuženika radi kontinuirano od 1997., da na posao dolazi u 8 sati i radi do 16 sati, a po potrebi i duže, da je točno je da je zaključila ugovor s tuženikom na nepuno radno vrijeme od 30 sati tjedno, plus nadopuna od dva sata kao što piše u odluci ravnatelja, da dva sata dnevno faktično odradi za KBC Rijeku u Zavodu za pulmologiju gdje je zaposlena, da kada se radi krajem svakog mjeseca raspored za idući mjesec da joj je određeno da radi dnevno po 8 sati. Unutar Zavoda u zavisnosti od rasporeda da obavlja posao na odjelima odnosno u ambulanti, dijagnostiku i drugo, da je glede prekovremenog rada pred više godina potpisala dokument tuženika u smislu pristanka na takav rad, te je taj rad i obavila, da tuženik ne vodi evidenciju o radu „kumulativaca“ za Medicinski fakultet u smislu stvarno odrađenog broja sati za fakultet, da se nadopuna od dva sata dnevno ne umanjuje ovisno o količini rada za fakultet, dva sata ona ne obavlja svaki dan za Medicinski fakultet već isključivo prema potrebi, a kada taj rad i postoji da je u većini slučajeva uklopljen u njezin osnovni rad kod tuženika, da obračun njene plaće kod tuženika ne ovisi o stvarnom radu odrađenom za Medicinski fakultet zato jer opseg njezinog posla za fakultet bi se mogao procijeniti na možda oko 5% mjesečno od ukupnog rada, da ona radi 8 sati redovno u KBC-u svakodnevno kao i oni koji nisu u „kumulativi“, da ne radi u turnusima, da od Medicinskog fakulteta

1 2

dobiva svaki mjesec fiksni iznos bez obzira koliko je koji mjesec sati bilo sati potrebe za radom za fakultet, da se nadopuna od dva sata dnevno za plaću KBC, ne umanjuje ovisno o količini rada za fakultet.

35. Prema rezultatima dokaznog postupka proizlazi da tužiteljica kod tuženika radi u nepunom radnom vremenu od 30 sati tjedno. Stav je suda da tužiteljica, koja je u radnom odnosu kod tuženika na nepuno radno vrijeme, ima pravo na obračun za prekovremene sate za sve sate duže od fonda sati za nepuno radno vrijeme. Ovo iz razloga što je svaki tako određeni sat za njega prekovremeni rad imajući u vidu ugovoreno radno vrijeme (30 sati tjedno). Naime, člankom 65. stavkom 1. ZR-a regulirano je, u bitnom za ovaj spor, da se prekovremeni rad (što predstavlja rad duži od redovnog radnog vremena) može obavljati i u slučaju kada radnik radi nepuno radno vrijeme. Osim toga, i iz Članka 4. stavak 1. Dodatka Ugovora o radu (stranica 133 spisa) proizlazi da se među strankama ugovoreno radno vrijeme od 30 sati tjedno smatra punim radim vremenom.

36. Iz iskaza saslušanih svjedokinja BM i ČM slijedi da se tužiteljici rad od ugovorenog punog radnog vremena (30 sati tjedno) nije tretirao kao prekovremeni sve dok se ne dostigne satnica od 40 sati tjedno, kao i da nisu plaćeni dodaci. Dakle, tužiteljica kao radnica u kumulativnom radnom odnosu nakon ugovorenog redovnog radnog vremena od 30 sati tjedno (koji rad također može biti nepravilno obračunat i isplaćen, a što se za slučaj spora utvrđuje provođenjem financijskog vještačenja), ostatak radnog vremena je radila prekovremeno za što joj pripadaju uvećanja i dodaci koje potražuje.

37. Pozivanje tuženika u podnesku od 15. prosinca 2023. (stranica 360 spisa) uz dostavljanje rješenja Županijskog suda u Splitu od 19. srpnja 2023, posl.br. Gž R-295/2023-3, prvostupanjski sud nije prihvatio iz razloga što se ne radi o usporedivim pravnim situacijama. Naime, iz druge parnice na koju se tuženik poziva dostavljanjem citirane sudske prakse ne slijedi da bi radnik (radnica) i u tom sporu radila u «kumulativnom radnom odnosu» (kod dva poslodavca) kao što je to slučaj u ovom postupku. Osim toga, tužiteljica je kod tuženika u radnom odnosu na nepuno radno vrijeme, dok bi u odnosu na radnicu iz drugog spora (na koji tuženik pledira) proizlazilo da radi u skraćenom radnom vremenu, a ne u nepunom. Prema tome, koristeći se principom komparacije slijedi logičan zaključak da se u kontekstu tuženikovih isticanja radi (u dvije parnice) o različitim oblicima odnosno vrstama radnog vremena, a time i različitim pravnim institutima radnog prava koje je kao takve i zakonodavac odlučio diferencirati u odredbi članka 62. (Nepuno radno vrijeme) u odnosu na članak 64. ZR-a (Skraćeno radno vrijeme). Dakle, ne radi se o identičnim pravnim situacijama posebno kada se ima u vidu činjenica da je među strankama ugovoreno da je puno redovno radno vrijeme tužiteljice 30 sati tjedno, a iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi utvrđenim da tužiteljica nije radila sate koji su evidentirani kao sati rada. Naime, tuženik tvrdi da je radnica iz prethodno citiranog predmeta Županijskog suda u Splitu imala samo formalno evidentiranu nadopunu satnice, ali ona, za razliku od tužiteljice, nije imala izričito ugovoreno da 30- satno tjedno radno vrijeme predstavlja puno 40-satno radno vrijeme.

1 3

38. Nadalje, tuženik je tek na glavnoj raspravi (iako je tužiteljica još u prethodnom postupku iznijela tvrdnje o njenom kumulativnom radnom odnosu kod tuženika i sve okolnosti s tim u vezi) iznio novu činjenicu - da je tužiteljica dnevno radila po 6 sati, a ne po 8 sati. Ovaj sud smatra obzirom na sve okolnosti da je tu činjenicu tuženik bez ikakvih ograničenja ili zapreka mogao iznijeti, u smislu odredbe članka 299. stavka 1. ZPP-a, još i na pripremnom ročištu 14. siječnja 2020., odnosno kroz čitav period do zaključenja prethodnog postupka. Uz to, u odnosu na minuciozan sadržaj iskaza tužiteljice i njene decidirane tvrdnje, tuženik je istaknuo tek generalnu primjedbu. Pored svega, kada bi bio točan navod tuženika da su tužiteljici svaki radni dan formalno «nadodavana» po dva sata koja ona faktično i stvarno nije odradila te da joj je i to bilo plaćeno, slijedio bi neživotan i nerealan zaključak, u okolnostima ustaljenje dugogodišnje sudske praske (Vrhovni sud RH, Revr-33/11 od 22.10.2013., citirano:» Plaća je novčana protuvrijednost rada koji je radnik obavio za poslodavca. .», i dalje, Vrhovni sud RH, Revr-311/107 od 27.5.2008., citirano:» … samo za rad radnik ima pravo na plaću. »), da bi tuženik tužiteljici isplaćivao plaću i za one sate koji ne bi predstavljali njezin stvarno obavljeni rad za njega, kao poslodavca. Prema stavu prvostupanjskog suda plaća je ekvivalent davanja za konkretno obavljeni faktični rad, i stoga njezin iznos isključivo i samo ovisi o stvarno obavljenom radu, a ne da bi ona bila isplaćivala i po nekakvim «dopunskim osnovama» samo formalno i fiktivno «dodavanih» sati radniku kroz pisanu evidenciju njegova rada.

39. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po pravnoj osobi Centru za financijska vještačenja, po vještakinji Petri Blašković dip.oecc., kojim utvrđena razlika neisplaćenog dijela plaća tužiteljice po svim utuženim osnovama za utuženo razdoblje bruto iznosi 370.186,55 kuna (što primjenom fiksnog tečaja konverzije, od 7,53450 kuna za 1 euro, kako to reguliraju Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj - «Narodne novine» broj 57/22, i Odluka Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj - «Narodne novine» broj 85/22) predstavlja svotu od 49.132,19 eura.

40. Sud je prihvatio predmetni nalaz i mišljenje vještaka (str. 307 do 322 spisa) jer je sačinjen detaljno, stručno, u skladu s dokumentacijom u spisu i postavljenim vještaku zadatkom u ovom postupku.

41. U skladu s rezultatima vještačenja tužiteljica je postavila konačni tužbeni zahtjev (podnesak od 25. siječnja 2023.). U odnosu na nalaz i mišljenje uredno pozvani tuženik se podneskom od 21. ožujka 2023. očitovao na način da nema primjedbi uz argument da je isti izrađen po pravilima struke. Osim što nije iznio nikakva protivljenja glede sadržaja nalaza i mišljenja, tuženik nije isticao niti ikakve primjedbe na postavljeni zadatak vještačenja u ovom predmetu kako je to bilo određeno rješenjem od 10. veljače 2021.

42. Tužiteljici na svaki pojedini dosuđeni mjesečni iznos glavnice pripadaju i zatezne kamate od dospijeća do isplate. Člankom 92. st.3. ZR-a (isto i čl. 84.

1 4

st.3. ZR/09) regulirano je da ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu. Odluka o zateznim kamatama pravni izvor ima i u odredbi članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, - nadalje u tekstu: ZOO), koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29. stavci 2. i 8. ZOO-a do 31. prosinca 2022., zatim od 1. siječnja 2023. prema članku 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 114/22) i članku 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 156/22) kojima je noveliran članak 29. stavci 2. i 8. ZOO-a, a od 30. prosinca 2023. sukladno članku 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 155/23). Odlučivanje o zateznim kamata podrazumijeva primjenu materijalnog prava.

43. Slijedom svega navedenog prihvaćen je tužbeni zahtjev (točka I izreke).

44. Prema odredbi članka 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14., 136/15, u daljnjem tekstu: ZPD-a) predujam poreza na dohodak obračuna, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. ZPD-a i to prilikom svake isplate, prema propisima koji važe na dan isplate. Prema odredbi čl. 61. st. 1. i st. 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 79/13., 160/13., 157/14. i 137/15., u daljnjem tekstu: Pravilnika) predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se od tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. ZPD-a odnosno čl. 11. Pravilnika, umanjenog za obračunane i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz čl. 12. st. 9 i čl. 16. st. 2. ZPD-a i umanjenog za osobni odbitak iz čl. 36. st. 1. i 2. ZPD-a (porezna osnovica). Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku (čl. 61. st. 1. Pravilnika). Obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirezu porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek isplatom plaće, što znači da do trenutka isplate plaće (analogno i isplate zaostale razlike u plaći po sudskoj presudi) nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i pripadajućeg prireza porezu na dohodak i na te iznose se zatezne kamate do tada ne obračunavaju. Temeljem navedene argumentacije zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima razlika plaća je neosnovan pa je stoga valjalo odlučiti sadržajem točke II izreke presude.

45. Odluka o trošku (točka III izreke) temelji se na odredbi članka 154. st. 5. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023, dalje: Tarifa) koja je

1 5

stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Tužiteljica je u ovom postupku nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (točka II dispozitiva), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je pripadajući trošak odmjeren primjenom naprijed već navedenog članka 154. stavka 5. ZPP-a.

46. Slijedom navedenog, tužiteljici su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku (troškovnik na stranici 472 spisa) kako je i zatražila za; sastav tužbi od 14.1.2019., 12.4.2019. i 11.7.2019. (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), svaka po 200,00 eura, ukupno 600,00 eura, sastav četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku od 6.11.2019., 12.9.2020., 23.1.2020., svaki po 200,00 eura, ukupno 600,00 eura i od 25.1.2023. – 1.000,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištima 2.7.2019., 25.9.2019., 6.11.2019., 14.1.2020., 16.9.2020., 2.11.2020., svako po 200,00 eura, ukupno 1.200,00 eura, na ročištima 29.3.2023., 18.12.2023., 5.3.2024., 3.5.2024., 21.6.2024. i 17.7.2025., svako po 1.000,00 eura, ukupno 6.000,00 eura (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištu 21.2.2023. – 500,00 eura (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), sastav obrazloženih podnesaka izvan Tbr.8. toč 1. i to od 4.3.2024., 1.5.2024., 13.6.2024. i 9.7.2025. (Tbr. 8. toč. 3. Tarife) svaki po 200,00 eura, ukupno 800,00 eura, kao i 663,61 euro za provedeno financijsko vještačenje, a trošak kojeg bio je potreban za vođenje parnice (čl. 155. st.1. ZPP-a) jer je tuženik osim osnove osporavao i visinu zahtjeva, dakle sveukupno 11.363,61 euro. U preostalom dijelu zatraženi trošak nije priznat.

47. Na odmjereni parnični trošak dosuđena je zatezna kamata s tijekom od dana presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavku 3. ZPP-a, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a i člankom 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 155/23).

48. U ovom sporu rok za podnošenje žalbe je osam dana (čl. 437. st. 1. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 70/19; na snazi od 1. rujna 2019. – dalje: ZIDZPP/19), obzirom su sve tri predmetne tužba podnesena prije 1. rujna 2019. Paricijski rok iznosi 8 dana (čl. 436. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavkom 1. ZIDZPP/19).

U Rijeci 4. rujna 2025.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 (osam) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

1 6

Dostaviti:

- tužiteljici – po pun., e.komunikacijom

- tuženiku – e.komunikacijom