Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1105/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, na temelju nacrta odluke više sudske savjetnice specijalistice IP, u pravnoj stvari tužiteljice BP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik EP, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Rebro, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, kojeg zastupa punomoćnica IPT, dipl. iur., zaposlenica tuženika, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica BPT, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tuženika i umješača protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, broj Pn-3371/2015-52 od 14. srpnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e:

Djelomično se uvažavaju žalbe tuženika i umješača kao osnovane, a djelomično odbijaju kao neosnovane, pa se presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, broj Pn-3371/2015-52 od 14. srpnja 2021.:

- potvrđuje u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 25.500,00 kuna/ 3.384,43 eura sa zateznim kamatama od 7. travnja 2015. godine do isplate, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 8.500,00 kuna/1.128,14 eura sa zateznim kamatama od 19. lipnja 2020. do isplate,

- preinačava u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici zakonske zatezne kamate na iznos od 8.500,00 kuna/1.128,14 eura od 8. travnja 2015. do 18. lipnja 2020. te se u tom dijelu tužebni zahtjev odbija kao neosnovan.

- preinačava se odluka o trošku sadržana pod točkom I. izreke presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, broj Pn-3371/2015-52 od 14. srpnja 2021. te sudi:

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime troškova prvostupanjskog postupka iznos od 2.389,01 eura sa zateznim kamatama od 14. srpnja 2021. godine do isplate, kao i troškove revizijskog postupka u iznosu od 497,71 eura.

Obrazloženje:

1. Prvostupanjski je sud sudio:

"I Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 25.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07. travnja 2015. godine do isplate, kao i naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 18.312,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. srpnja 2021. godine do isplate, sve po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5%-tnih poena za period do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem potražuje od tuženika platež iznosa od 1.155,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26.03.2015.g. do isplate, zahtjev tužiteljice za platež kamate na iznos od 25.500,00 kn za period od 26.03.2015.g. do 07.04.2015.g., odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.937,50 kn sa pripadajućom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, te se odbijaju kao neosnovani zahtjevi tuženika i umješača za naknadu parničnog postupka u cijelosti."

2. Protiv te presude žale se tuženik i umješač na tuženikovoj strani, pobijajući je u dijelu pod točkom I. izreke zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19 u daljnjem tekstu: ZPP). Predlažu drugostupanjskom sudu preinaku pobijane presude na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno predlažu ukinuti ju u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak drugome sucu.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbe.

4. Žalbe tuženika i umješača djelomično su osnovane.

5. Predmet spora u žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje, koju je njen prednik, pok. RP pretrpio ozlijedivši se 2. siječnja 2015. u Kliničkom bolničkom centru Zagreb, Rebro. Sporna je i u ovoj fazi aktivna legitimacija tužiteljice i visina tužbenog zahtjeva.

6. Iako je pok. RP umro **.**.2015., prije podnošenja predmetne tužbe (16. rujna 2015.), tužiteljica zahtjev temelji na odredbi čl. 1105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) budući da je pok. RP putem punomoćnika EP podnio tuženiku pisani odštetni zahtjev 26. ožujka 2015. Odredbom čl. 1105. st. 1. ZOO-a propisano je kako tražbina naknade neimovinske štete prelazi na nasljednika samo ako je oštećenik podnio pisani zahtjev ili tužbu.

7. Tužiteljica tvrdi da je njen otac pok. RP zadnje razdoblje života boravio u Domu za starije "Domani", te je povremeno išao na redovnu promjenu katetera kod tuženika. Prilikom zamjene katetera 2. siječnja 2015. pao je s bolničkog stola i zadobio frakturu nosnih kostiju, koju ozljedu pripisuje isključivo postupanju bolničkih djelatnika, s obzirom na činjenicu da je njen otac bio nepokretan te nije mogao pasti vlastitim pokretom.

8. Sud prvog stupnja otklonio je kao neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije kojeg je tuženik istaknuo osporavajući potpis na punomoći za podnošenje pisanog zahtjeva za naknadu štete. Naime, iako je prihvatio kao uvjerljivo vještačenje grafologa SP koji je ustvrdio da "vrlo vjerojatno- gotovo sigurno" potpis na toj punomoći nije potpisao pok. RP samostalno, niti vođenjem ruke od strane druge osobe- kako je to tužiteljica tvrdila; sud je smatrao da je predmetna tražbina prešla na tužiteljicu jer je njen otac s punomoćnikom EP sklopio ugovor o nalogu u smislu odredbe čl. 763 st. 1. ZOO- a, za kojeg vrijedi načelo neformalnosti.

9. Budući da je iz iskaza tužiteljice i svjedoka FP, kao i iz iskaza svjedoka EP sud utvrdio kako je pok. RP nedvojbeno izrazio volju podnijeti odštetni zahtjev tuženiku radi naknade štete, te budući da je odštetni zahtjev podnesen za života pok. RP, ovaj se sud slaže s ocjenom prvostupanjskog suda da se radilo o valjanom ugovoru o nalogu te da su podnošenjem odštetnog zahtjeva ostvarene pretpostavke iz čl. 1105. st. 1. ZOO-a za nasljeđivanje predmetne tražbine, odnosno da tužiteljica kao univerzalni sukcesor pok. RP ima aktivnu legitimaciju u ovoj parnici.

10. Okolnost što prilikom izdavanja naloga pok. RP nije potpisao punomoć nije od utjecaja na izvršenje naloga, te sam razgovor o pravu na naknadu štete u kojem je nalogoprimac izjavio da će voditi brigu o ostvarivanju naknade štete predstavlja izražavanje volje nalogoprimca za izvršenje naloga. Ovakvo je stajalište izraženo i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1099/2023-2 od 18. lipnja 2018. i Rev-1048/2022-3 od 11. prosinca 2024. te je ovim odgovoreno žaliteljima na žalbene navode u kojima ustraju u prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice DP.

11. U liječničkoj dokumentaciji je evidentirana činjenica da je pok. RP bio nepokretan te da je pao pri pregledu, pa kako je sud našao da je tužiteljica kao njegova nasljednica aktivno legitimirana, radi utvrđenja visine pretrpljene štete proveo je vještačenje po vještaku neurokirurgu Viliju Berošu koji je saslušan na ročištu 13. prosinca 2019.

12. Vještačenjem je utvrđeno da je pok. RP u štetnom događaju zadobio udarac u meki oglavak, reznonagnječnu ranu dorzuma nosa i višeiverni prijelom nosnih kostiju sa dislokacijom ulomaka, koje ozljede su u mogućoj uzročno- posljedičnoj svezi sa štetnim događajem.

13. Po provedenom liječenju zaostale su mu trajne posljedice koje su dovele do umanjenja opće životne sposobnosti za oko 4%. Pretrpio je bolove jakog intenziteta i remitetnog karaktera 2,5 dana, srednjeg intenziteta i intermitetnog karaktera 7 dana i manjeg intenziteta još tri tjedna, a zaostale tegobe kao i kasni bolovi po svojoj naravi ulaze u trajne posljedice. Primarni strah bio je jačeg intenziteta i kratkotrajan, u daljnjem tijeku liječenja je postojao tzv. sekundarni strah koji nastaje uslijed tjelesnih ozljeda i njezinih posljedica, strah jačeg intenziteta trajao je 3 dana, srednjeg intenziteta 7 dana (zabrinutost za zdravlje i ishod liječenja), te manjeg intenziteta još 3 tjedna.

14. Izračun visine neimovinske štete sud je proveo na temelju vještačenja i primjenom Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (dalje: Orijentacijski kriteriji) pa je tuženika obvezao na isplatu 25.500,00 kuna/ 3.384,43 eura.

15. Prema odredbama čl. 19. ZOO-a svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava i osobnosti, pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti podrazumijeva se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, privatnost osobnog i obiteljskog života, sloboda i drugo.

16. Sukladno odredbi čl. 1046. ZOO-a, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

17. U slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a).

18. Neosnovano žalitelji ističu kako je dosuđeni iznos za naknadu neimovinske štetu previsok, navodeći da se čak i primjenom izmijenjenih Orijentacijskih kriterija ne može opravdati dosuđeni iznos. Orijentacijski kriteriji nisu matematička formula čijom bi se automatskom primjenom određivali iznosi pravične novčane naknade nego, upravo kako glasi odredba čl. 1100. st. 2. ZOO-a, sud je dužan voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. To znači da je zadatak suda pravičnu novčanu naknadu što više individualizirati prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, kako bi ona ostvarila satisfakcijsku i kompenzacijsku funkciju oštećeniku.

19. Imajući u vidu sve okolnosti slučaja: dob i nemoć pok. RP, njegovo opće zdravstveno stanje, ozljedu koju je pretrpio, bolove, strah i popratne neugodnosti koje je vezano uz štetni događaj imao, kao i trajanje liječenja, ovaj se drugostupanjski sud slaže sa zaključkom prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu upravo u dosuđenoj visini.

20. Neosnovano žalitelji ističu da sud prvog stupnja primjenom čl. 190. st. 1. i 2. ZPP-a nije trebao dopustiti preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva koju je tužiteljica opravdala stupanjem na snagu izmijenjenih Orijentacijskih kriterija 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020.

21. Tužiteljica je, naime, tužbom tražila isplatu pravične novčane naknade u iznosu od 30.000,00 kuna, potom je nakon provedenog medicinskog vještačenja podneskom od 2. siječnja 2020. postavila zahtjev na isplatu iznosa od 17.000,00 kuna po toj osnovi, a na koncu svoj zahtjev podneskom od 18. lipnja 2020. povećala na isplatu iznosa od 25.500,00 kuna/ 3.384,43 eura, opravdavajući povećanje novim Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda.

22. Iz obrazloženja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. proizlazi da se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

23. Budući da izmjena odnosno Orijentacijskih kriterija predstavlja okolnost koju tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla predvidjeti u vrijeme podnošenja tužbe, i po ocjeni ovog suda valjalo je dopustiti preinaku povećanjem tužbenog zahtjeva jer bi suprotno postupanje suda predstavljalo povredu prava tužiteljice na pristup sudu i jednak položaj sviju u primjeni prava. Osim toga, tužiteljica je i podneskom od 18. lipnja 2020. tražila naknadu iste štete, samo što se donošenjem izmijenjenih Orijentacijskih kriterija promijenio način izračuna visine te štete.

24. Pored navedenog, žalitelji ističu da je za dio tužbenog zahtjeva koji je povećan preinakom tužbe nastupila zastara. Budući da sud utvrđuje da je šteta nastala u trenutku stabilizacije oštećenikova stanja (sud smatra da je to nastupilo smrću RP **.**.2015.), a do preinake došlo 18. lipnja 2020. navode da je za taj dio zahtjeva nastupila zastara jer prema čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a tražbina naknade štete zastarjeva za tri godine otkad je oštećenik saznao za štetu i štetnika, a u svakom slučaju za pet godina od nastanka štete.

25. Također smatraju da za preinačeni dio nije bilo osnove obvezati tuženika na plaćanje zateznih kamata od stabilizacije oštećenikova stanja 7. travnja 2015. Ističu da, ako je povećanje tužbenog zahtjeva opravdano novim Orijentacijskim kriterijima, a oni su doneseni 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., tuženik nikako nije mogao pasti u zakašnjenje 7. travnja 2015. pa tužiteljici od tada ne pripada pravo ni na zatezne kamate na ukupno dosuđeni iznos neimovinske štete.

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev-134/2024-2 od 5. lipnja 2024. izrazio stajalište kako se zastara zahtjeva za naknadu neimovinske štete prekida danom podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno tužbe, neovisno o tome je li se, i kada, traženi iznos povisio. Sud pojašnjava da bi: "suprotno shvaćanje predstavljalo pretjerani formalizam i moglo bi narušiti pravičnost postupka zaštite posebno osjetljivih zaštićenih vrijednosti (psiho-fizičkog integriteta oštećenika i njegova tjelesnog i duševnog zdravlja). To je nesumnjivo protivno cilju zbog kojeg je institut zastare zakonom ustanovljen, a to je prije svega pravna sigurnost. To stoga što nastupanje zastare predstavlja sankciju za vjerovnikovo pasivno držanje i nemaran odnos prema ostvarenje prava koja mu pripadaju, što posljedično daje dužniku pravo otkloniti zahtjev takvog pasivnog i nemarnog vjerovnika. Međutim, kako oštećenik (ovdje tužiteljica) u konkretnom slučaju nije bio pasivan i nemaran, već je prije nastupanja zastare postavio zahtjev za naknadu štete, koji je tijekom postupka povišen zbog objektivno promijenjenih okolnosti koji utječu na visinu naknade, a koje okolnosti nije mogao predvidjeti niti objektivno sagledati u trenutku podnošenja tužbe (promjena Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prigovor zastare očito nije bio usmjeren opisanoj svrsi."

27. U pogledu tijeka zateznih kamata na povećani dio zahtjeva, Vrhovni sud je u istoj odluci naveo da je tuženik u obvezi platiti zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od trenutka kada je isti postavljen jer tuženik ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva.

28. Slijedom navedenog, i po ocjeni ovog suda, podnošenjem odštetnog zahtjeva 26. ožujka 2015. prekinut je zastarni rok za naknadu neimovinske štete u ukupnom iznosu, pa nije nastupila zastara iz čl. 230. ZOO-a niti za povećani dio tužbenog zahtjeva te je trebalo potvrditi prvostupanjsku odluku u odnosu na ukupno dosuđeni iznos neimovinske štete.

29. Međutim, u odnosu na dosuđene zatezne kamate na povećani dio zahtjeva, sukladno iznesenom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, trebalo je odluku djelomice preinačiti. Pravilnom primjenom materijalnog prava, tuženika je trebalo obvezati na isplatu zateznih kamata na iznos od 17.000,00 kuna/ 2.256,29 eura od 7. travnja 2015. do isplate, dok tužitelju na povećani dio tužbenog zahtjeva (za iznos od 8.500,00 kuna/1.128,14 eura) zatezne kamate pripadaju tek od preinake, odnosno od 19. lipnja 2020. Zbog toga je trebalo žalbe prihvatiti kao djelomično osnovane te primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. st. 3. ZPP-a preinačiti odluku u odnosu na tijek zateznih kamata na iznos od 8.500,00 kuna/1.128,14 eura.

30. Prema odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a, kad drugostupanjski sud preinači odluku po žalbi, dužan je odlučiti o troškovima cijelog postupka jednom odlukom. Odluku o troškovima drugostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ispituje u granicama razloga određenih u žalbi.

31. Prvostupanjski je sud odluku o troškovima utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a (tužiteljev neuspjeh u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva), iako očitom pogreškom navodi odredbu čl. 154. st. 3. ZPP-a, a visinu istih odredio primjenom odredbi odgovarajuće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa).

32. Žalitelji neosnovano ističu da tužiteljici nije trebalo priznati trošak sastava odštetnog zahtjeva koji je tuženiku upućen prije podnošenja tužbe. Točno je da podnošenje odštetnog zahtjeva tuženiku nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe, ali taj zahtjev predstavlja radnju uz koju odredba čl. 1103. ZOO-a veže dospijeće pravične novčane naknade, pa trošak sastavljanja takvog zahtjeva predstavlja potreban izdatak u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a). Pri tome okolnost što je taj zahtjev podnesen u ime pok. RP, a ne tužiteljice, nije od utjecaja na tuženikovu obvezu plaćanja istog. Kako je na tužiteljicu prešla glavna tražbina naknade neimovinske štete sukladno čl. 1105. ZOO-a, po istoj osnovi prešli su, kao akcesorna tražbina, i troškovi koji su nastali povodom podnošenja zahtjeva za naknadu iste.

33. Neosnovani su i žalbeni navodi da su troškovi grafološkog vještačenja trebali ići na teret tužiteljice neovisno o njenom uspjehu u sporu. Žalitelji, naime, smatraju da je tužiteljica "isprovocirala" grafološko vještačenje neistinitim navodima da je pok. RP potpisao punomoć za podnošenje odštetnog zahtjeva. Stoga, kako su te tvrdnje rezultatima vještačenja utvrđene netočnima, smatraju da troškove vještačenja po načelu krivnje (čl. 156. ZPP-a) ima snositi tužiteljica.

34. Međutim, grafološko vještačenje je provedeno na tuženikov prijedlog istaknut na pripremnom ročištu 12. rujna 2016. Osim toga, u okolnostima da se radi o ugovoru o nalogu, za kojeg vrijedi načelo neformalnosti (toč. 8. -10. ovog obrazloženja), činjenica je li pok. RP potpisao punomoć nije odlučujuća za nastanak obveze iz ugovora o nalogu. Zbog toga nema osnove obvezati tužiteljicu na plaćanje troškova grafološkog vještačenja po načelu krivnje, nego je prvostupanjski sud i o tom trošku pravilno odlučio prema konačnom uspjehu u sporu.

35. Nadalje, tužiteljici je trebalo priznati kao potrebne troškove na temelju Tbr 8 toč. 1. Tarife: trošak sastavljanja podneska od 7. rujna 2016. jer se u tom podnesku tužiteljica očituje o stupanju umješača u parnicu, zatim trošak podneska od 23. studenoga 2018. kojim se tužiteljica na poziv suda očituje o provedenom medicinskom vještačenju, kao i trošak podneska od 2. siječnja 2020. kojim nakon provedenog vještačenja tužiteljica uređuje tužbeni zahtjev, te na koncu trošak podneska od 19. lipnja 2020. kojim tužiteljica postavlja konačni tužbeni zahtjev. Radi se o troškovima koji su bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a) pa je žalba u tom dijelu neosnovana.

36. Međutim, osnovano žalitelji ističu kako tužiteljici ne pripada pravo na trošak sastavljanja podneska od 25. svibnja 2016. jer tužiteljica u tom podnesku doslovno ponavlja navode već istaknute u ranijim podnescima. Kako je sud za taj podnesak tužiteljici dosudio trošak od 312,50 kuna/41,48 eura na temelju Tbr 8 toč. 3. Tarife, trebalo je troškove prvostupanjskog postupka umanjiti za taj iznos. Tako tužiteljici pripada iznos od 18.000,00 kuna/2.389,01 eura na ime troškova prvostupanjskog postupka.

37. Budući da je u cijelosti uspjela s revizijom, tužiteljici, prema postavljenom zahtjevu treba priznati iznos od 1.500,00 kuna/199,08 eura za sastav prijedloga za dopuštenje revizije i iznos od 1.500,00 kuna /199,08 eura za reviziju, što s pripadajućim PDV-om daje iznos od 3.750,00 kuna/497,71 eura (Tbr 10. toč. 6. Tarife).

38. Budući da su tuženik i umješač žalbama pobijali odluku u dosuđujućem dijelu i u glavnoj stvari, a žalbama su uspjeli u razmjerno neznatnom dijelu (djelomice u odnosu na zatezne kamate kao akcesornu tražbinu i djelomice u odnosu na troškove), primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a ne pripada im pravo na troškove sastava žalbi.

39. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 4. rujna 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Dragica Samardžić