Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-823/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanoga po punomoćniku Denisu Pediću, odvjetniku u Popovači, Zagrebačka 17, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanoga po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučuju o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini Stalna služba u Novskoj poslovni broj P-614/2024- 10 od 17. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini Stalna služba u Novskoj poslovni broj P-614/2024- 10 od 17. lipnja 2025. u točki I. i II. izreke te u točki III. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 329,64 EUR (tri stotine dvadeset devet eura šezdeset četiri centa).

II. Preinačuje se navedena presuda u točki III. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 750,00 EUR (sedam stotina pedeset eura) i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 750,00 EUR (sedam stotina pedeset eura) sa zateznom kamatom od 17. lipnja 2025. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d. za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 353,09 EUR (tri stotine pedeset tri eura devet centi).

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj 9012162195 kojega su 12. prosinca 2006. sklopile stranke, u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju plati iznos od 122,16 EUR sa zateznom kamatom od 20. prosinca 2006. do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke), kao i trošak postupka u iznosu od 1.079,64 EUR sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 17. lipnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u ukupnom iznosu od 353,09 EUR.

3. Žalba je neosnovana.

4. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda sadrži neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u suprotnosti sa stanjem spisa i može se ispitati pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženik.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za povrat iznosa koji je tužitelj isplatio tuženiku na temelju te ugovorne odredbe.

6. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev jer je utvrdio da je tužena Banka povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i koja dovela do znatne neravnoteže u odnosima ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga nepoštena i ništetna u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj: 96/03 – dalje: ZZP) i čl. 87. st. 1. ZZP. Zbog navedenoga je, pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO), naložio tuženiku isplatu iznosa kojega je tužitelj platio na temelju te odredbe, sa zateznom kamatom od dana plaćanja (čl. 1115. ZOO).

7. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

8. Pravilno je utvrđenje, kao i zaključak suda prvoga stupnja da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o spornoj odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelju, kao potrošaču, nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

9. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ustraje u tvrdnji da sporna ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu, a još manje ''znatnu'' neravnotežu između stranaka, treba reći da je u ovom slučaju sud utvrdio:

- da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

- da je navedeni ugovor bio unaprijed formuliran od strane tuženika i unesena klauzula o obvezi tužitelja da spornu naknadu plati,

- da tužitelj nije ni na koji način mogao utjecati na samo ugovaranje naknade, niti na njezinu visinu, koju je tuženik samostalno odredio te

- da tuženik ni u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju razjasnio radi čega se ista naplaćuje i koje troškove će tuženik imati u vezi sa sklapanjem ugovora te koji parametri su bili odlučni da se ta naknada odredi upravo u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, a sve navedeno i prema ocjeni ovoga suda dovodi tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

9.1. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora, nametanjem dodatne obveze, a u ovom slučaju, na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je ugovaranje plaćanja navedene naknade nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9.2. U skladu s čl. 59. al. 3. ZZP, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije sporno da zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati, a niti je tuženik u ovom postupku dokazao da bi ista odgovarala stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

9.3. Točno je da navedena odredba ne traži nužno da se u ugovoru o kreditu detaljno navedu sve usluge koje se pružaju za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita odnosno što točno i konkretno naknada predstavlja, kako to ističe žalitelj. Međutim, za ocjenjivanje je li takva ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana nije bitno samo da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao ili mogao znati da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita, kao ni kvantitativan odnos između iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već treba ocijeniti i bi li neprihvaćanjem te odredbe tužitelj kao potrošač bio ograničen u ostvarivanju prava na kredit.

9.4. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti i je li tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li Banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

9.5. U ovom slučaju, na temelju iskaza tužitelja i svih drugih okolnosti ovog slučaja prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da bez te naknade nije bilo moguće dobiti odobrenje za sklapanje ugovora o kreditu pa se stoga ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Stoga Banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača te je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere.

9.6. S obzirom na sve navedeno, pravilna je ocjena suda prvoga stupnja da se sporna ugovorna odredba smatra nepoštenom jer je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa samim time i ništetnom.

9.7. Žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je sporna odredba jasna i da je tužitelj na plaćanje predmetne naknade pristao, nemaju uporišta u stanju spisa, a niti u mjerodavnim zakonskim odredbama koje je sud prvog stupnja pravilno primijenio.

9.8. U odnosu na žalbene navode da je zastara za spornu tražbinu u trenutku podnošenja tužbe već nastupila te da je tužitelj mogao postati svjestan nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe, ako ne ranije, onda 2014., kada je prvi dio presude po tzv. Kolektivnoj tužbi za CHF kredite postao pravomoćan, treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su-IV- 47/2020-2, koje je prvostupanjski sud također pravilno primijenio pa neosnovano tuženik tvrdi suprotno.

10. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženiku isplaćen utuženi iznos po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva, prvostupanjski ga je sud pravilno obvezao na isplatu navedenog iznosa tužitelju, sa zateznom kamatom po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO, tekućom od dana stjecanja, sukladno s čl. 1115. ZOO jer se tuženik, koji je je navedene novčane iznose stekao na temelju ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

11. Ostali žalbeni navodi, koji se tiču glavne stvari, nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

12. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točki I. i II. izreke.

13. Međutim, donošenjem odluke o parničnom trošku pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je trošak zastupanja odredio prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.449,38 EUR. Naime, tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe predstavlja samo deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva (tako i Rev-1927/2017 od 18. siječnja 2022., Revt- 156/2013 od 7. svibnja 2014., Revr-475/2008 od 27. listopada 2008., Revr-774/2005 od 13. prosinca 2005., Revr-220/2004 od 15. rujna 2004., Revr-721/2007-2 od 19. studenoga 2008. i dr).

13.1. Stoga tužitelju, s obzirom na vrijednost predmeta spora kondemnatornog zahtjeva u iznosu od 122,16 EUR, pripada naknada za sastavljanje tužbe u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7/1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23 – dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima od 31. ožujka 2025. i 6. svibnja 2025. u iznosima od po 50,00 EUR (Tbr. 9/1. Tarife) te za sastavljanje podneska od 14. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8.1. Tarife) ili ukupno 200,00 EUR. Nakon uvećanja za 25% PDV-a ili 50,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), ukupan trošak zastupanja tužitelja iznosi 250,00 EUR. S troškovima sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu u iznosu od 53,09 EUR, sveukupni trošak koji je kao opravdan dosuđen tužitelju iznosi 329,64 EUR.

13.2. Budući da je pobijanom presudom tužitelju dosuđen iznos od 1.079,64 EUR, na temelju čl. 380. t. 2. ZPP, trebalo je potvrditi odluku o parničnom trošku u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 329,64 EUR (točka I. izreke ove drugostupanjske presude), a na temelju čl. 380. t. 3. ZPP, istu djelomično preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 750,00 EUR (točka II. izreke).

14. Tuženik nije uspio sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, a tek djelomično je uspio u odnosu na sporedno traženje pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnog troška. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 4. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos