REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5801/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužiteljice GT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Denis Pedić, odvjetnik u Popovači, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 1. rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 4. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan članak 3. Ugovora o kreditu broj 151-50-4123637 koji su parnične stranke sklopile 22. svibnja 2007. u dijelu kojim je određeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30 % (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 438,13 eura sa zateznim kamatama od 26. svibnja 2007. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 26. svibnja 2007. do 31. srpnja 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 eura sa zateznim kamatama od 4. rujna 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi u tužbi podnesenoj 15. travnja 2024. navodi da je s tuženikom 22. svibnja 2007. sklopila ugovor o kreditu broj 151-50-4123637 kojim joj je tuženik odobrio kredit u iznosu 22.589,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ističe da je čl. 3. ugovora ugovorena naknada z obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita bez da joj je prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura troškova zbog čega se ista neodređena, neodrediva, nepoštena i ništetna. Ističe da je tuženik 27. svibnja 2007. isplatio tužiteljici ugovoreni iznos kredita umanjen za iznos od 3.301,08 kn/438,13 eura. Tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 151-50-4123637 koji su parnične stranke sklopile 22. svibnja 2007. u dijelu kojim se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30 % (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita. Također traži isplatu iznosa od 438,13 EUR sa zateznim kamatama od 26. svibnja 2007. do isplate. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Ističe da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano i tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a da je tužiteljica potpisom ugovora izjavila da je s istima upoznata i da je pristala na njihovu primjenu. Ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. Također navodi da tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepošteno. Ističe da se ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja. Navodi da je tužiteljica naknadu platila i da na istu nije imala prigovora. Ističe prigovor zastare. Ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali osporava zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja jednokratne naknade jer tuženik nije nesavjesni stjecatelj. Na pripremnom ročištu čini nespornim da je naknada za obradu kredita plaćena 25. svibnja 2007. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.1. Čitanjem ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka 22. svibnja 2007. (list 5-9 spisa) utvrđeno je da je člankom 3. ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Također je utvrđeno da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila.

5.2. Tužiteljica je već dostavljenim ugovorom dokazala svoj status potrošača, a kako se radi o kreditu za kupnju vozila za privatne potrebe (što proizlazi iz njezinog iskaza, koji je sud u tom dijelu prihvatio kao istinit jer je logičan i životno uvjerljiv) čime je dodatno potvrdila tu okolnost. Okolnost da se radi o kreditu za kupnju automobila ne utječe na njezin status potrošača.

6.1. Iz iskaza tužiteljice (list 88 spisa) proizlazi da je sklopila predmetni ugovor o kreditu u poslovnici tuženika, da se radilo o ugovoru koji je tuženik unaprijed sastavio i da nije mogla pregovarati o spornoj odredbi. Iskazala je i da joj nitko nije objasnio zašto naknada iznosi onako kako je to napisano u ugovoru. Iskazala je i da je automobil koji je kupila iz sredstava kredita koristila u privatne svrhe.

6.2. Sud je u opisanom dijelu pod toč. 6.1. obrazloženja prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit jer je životno uvjerljiv i logičan. Stoga sud nalazi utvrđenim da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru.

6.3. Također treba reći da je tužiteljica iskazala da je pokušala pročitati ugovor, ali da ga nije razumjela, da joj javni bilježnik nije pročitao i rastumačio ugovor, a kada ga je pitala da joj je odgovorio da je ugovor dugačak i da si ga pročitam doma. Iskazala je i da je pitala u poslovnici da joj objasne ugovor, ali su joj i tamo rekli da joj nemaju vremena sve objašnjavati. Po ocjeni ovog suda, s obzirom da nije sporan sadržaj ugovora i onoga što u njemu piše, posve je neodlučno je li javni bilježnik objasnio tužiteljici odredbe ugovora i je li joj djelatnik banke objasnio ugovorne odredbe. Neodlučno je i je li ona razumjela ono što u ugovoru piše. U ovoj pravnoj stvari odlučno je je li tuženik tužiteljici mimo onog što u ugovoru piše o spornoj ugovornoj odredbi dao neke dodatne informacije o tome na čemu se temelji odredba o visini naknade. Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi tome bilo tako, a teret dokaza te okolnosti leži na tuženiku što tuženik ničim nije dokazao.

7. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

8. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Iz iskaza tužiteljice takvo što ne proizlazi, a tuženik to ničim ne dokazuje.

10. Razmatrajući sadržaj članka 3. ugovora o kreditu, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,30% od iznosa odobrenog kredita). To što tužiteljica prema vlastitim navodima nije razumjela tu odredbu nije odlučno za ocjenu transparentnosti te odredbe. No međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno i da je odredba poštena.

11. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova „predmet ugovora” i „cijena” u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst te činjenicu da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

12. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

13. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, a što proizlazi iz njezinog iskaza (u dijelu da naknadu nije morala posebno platiti nego da je to riješeno kroz kredit), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

14. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

15. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

17. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

19. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

20. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača.

22. Nema sumnje da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

23. Budući da je tuženik prethodno pripremio ugovoru i da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo (što proizlazi i iz iskaza tužiteljice), a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati.

24. Tuženik nije niti pokušao dokazati parametre na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužiteljica bila informirana o svrsi takve naknade. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se pojedinačno pregovaralo oko odredbe o naknadi za korištenje kredita (tzv. ulaznoj naknadi).

25. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da tužiteljica, neovisno o tome što je trebala i mogla pročitati spornu odredbu koja je transparentna (a koju odredbu prema vlastitom iskazu nije razumjela), nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi i da o naknadi nije mogla pregovarati. Dakle, i da je spornu odredbu pročitala, ona bi bila u istoj situaciji glede neinformiranosti o tome na što se naknada odnosi, a o toj naknadi ona nije mogla pregovarati. Stoga je ništetan članak 3. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita te je odlučeno kao u toč. I izreke.

26. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica 25. svibnja 2007. platila naknadu u iznosu od 438,13 eura.

27.1. Kako je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna ista se među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Stoga je prihvaćen zahtjev za isplatu iznosa od 438,13 eura.

27.2. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Kako je to učinjeno tek donošenjem ove presude, koja još nije stekla svojstvo pravomoćnosti, petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO nije još počeo teći.

27.3. Slijedom navedenog, prihvaćen je zahtjev za isplatu iznosa od 438,13 eura.

28. Tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tuženik je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu nepoštena odnosno ništetna pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja utuženog iznosa. Stoga je o tijeku zateznih kamata, a vodeći računa o granicama tužbenog zahtjeva, odlučeno kao u izreci.

29. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" 153/04), a za razdoblje nakon toga na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

30. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora (1.765,49 eura od čega se 1.327,36 eura odnosi na zahtjev za utvrđenje ništetnosti, a 438,13 eura na zahtjev za isplatu) te zatraženom troškovniku.

31. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 05.07.2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8/1) te trošak pristupa na ročišta 18.03.2025. i 01.09.2025. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 400 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% ime PDV iznosi 1.000,00 eura. Priznat joj je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 eura i na presudu u iznosu od 66,36 eura. Dakle, sveukupni troškovi tužiteljice iznose 1.099,54 eura. Priznate su joj i zatezne kamate od donošenja ove presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

U Zagrebu 4. rujna 2025.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.