Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1500/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Berislav Kopf i Iris Kopf iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-161/2019-36 od 2. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-161/2019-36 od 2. listopada 2024. potvrđuje pod točkom I., II., III. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća pa se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-161/2019-36 od 2. listopada 2024.:

- potvrđuje pod točkom V. izreke za iznos parničnog troška u visini od 2.285,24 EURA s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u preostalom dijelu odluke o troškovima postupak na način da se tužitelj odbija s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 687,50 EURA sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

II. Žalba tuženika odbacuje se u odnosu na točku VI. izreke presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-161/2019-36 od 2. listopada 2024.

III. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-4080620 zaključenog 4. lipnja 2007. između tužitelja i tuženika koje govore o promjenjivoj kamatnoj stopi (točka 2. Ugovora) kao i o valutnoj klauzuli CHF (točka 7. Ugovora), dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju novčanu tražbinu u iznosu od 957,83 EURA sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranom kao u izreci, a pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.304,33 EURA sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom pobliže naznačenom u izreci. Pod točkom IV. izreke odbijen je tuženikov prigovor prijeboja dok je pod točkom V. izreke naloženo tuženiku da tužitelju naloži isplatu iznosa od 2.972,74 EURA s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana prvostupanjske presude pa do isplate, a pod točkom VI. izreke odbijen je tužitelj u preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška

2. Navedenu presudu u cijelosti pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju plaćanje troškova postupka, a podredno da ukine istu presudu te predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je djelomično neosnovana, djelomično nedopuštena i djelomično osnovana samo u pogledu odluke o troškovima postupka.

5. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio ugovor o kreditu broj: 528-50-4080620, za iznos u visini od 18.600,86 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju kreditora, važećem na dan isplate kredita, s time da je rok otplate kredita 84 mjeseca, a visina kamatne stope je iznosila 5,20% godišnje i ugovorena je kao promjenjiva kamatna stopa.

6. Nadalje, prema obavijestima o promjeni visine kamatne stope sud je utvrdio da se kamatna stopa mijenjala i to od 11/2007, iznosila je 6,20% godišnje, od 05/2008. iznosila je 6,75% godišnje, od 03/2009, iznosila je 7,75% godišnje, od 07/2011. iznosila je 7,50% godišnje dok je od 10/2011 iznosila je 6,75% godišnje, pa sukladno vještačkom nalazu izračunata razlika koja je nastala promjenom visine kamatne stope iznosi 7.216,73 kn/957,83 €.

7. Osim toga kako je u vrijeme sklapanja ugovora srednji tečaj kreditora iznosio 4,461396 kn za 1 CHF, pa je nastavno na navedeno visina mjesečne obveze 264,65 CHF x 4,461396 kn=1.180,71 kn, sud je utvrdio da razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike iznosi 22.720,01 kn/3.015,46 EURA dok je izostavljanjem negativnih tečajnih razlika izračun 22.862,25 kn/3.034,33 EURA.

8. Isto tako, odlučujući o istaknutom prigovoru radi prijeboja sud ističe da tuženik navedeni prigovor nije stavio do zaključenja prethodnog postupka već ga je istaknuo 24. travnja 2024. pa je na temelju odredbe čl. 288.a st. 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014

- dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) u prekluziji sa takvim zahtjevom, a pojašnjava da nije istaknuo ni materijalnopravni prigovor prijeboja, niti je u tom smislu bilo što dokazao, pa tvrdi da takav prigovor ne smije uzeti u obzir, odbivši pritom istaknuti prigovor zastare.

9. Pozivajući se na odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07 i 79/09 – dalje: ZZP/07) kojom je propisan obvezujući učinak presude u kolektivnom sporu na sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač te sukladno čl. 5. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. i primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a kao i odredbi čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) prvostupanjski sud navodi kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, pa je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, obzirom se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj Odluci banke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama ZZP/03.

10. Nadalje, iako tuženik navodi da je tužitelja obavijestio i upozorio na rizike koje nosi valutna klauzula, sud smatra da isti nije dokazao da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, a kako je tijekom postupka utvrđeno kako u predmetnom Ugovoru o kreditu nisu navedeni parametri metodologija promjene kamatne stope, a niti je tužitelj s tuženikom pregovarao o promjeni kamatne stope, koja je mijenjana jednostranom odlukom banke, pa slijedom navedenog kamatna stopa nije određena, niti odrediva, što odredbu o ugovornoj kamati iz članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu broj 528-50-4080620, od dana 4. svibnja 2007., osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope od 5,20% godišnje, određena na dan sklapanja Ugovora o kreditu čini ništetnom, a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba sukladno članku 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), sud je usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 528-50-4080620 između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane Odluke banke iz članka 2. stavak 1. kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF iz članka 7.

11. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF prema mišljenju suda stekao nepripadnu korist to tužitelju pripada da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio a sukladno odredbi čl. 323. i čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO-a pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 957,83 EURA zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate na ime razlike u kamatama i isplatu iznosa od 3,034,33 EURA sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate na ime pozitivne tečajne razlike.

12. U žalbi tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je predmetni Ugovor o kreditu bio predmet presude u kolektivnom sporu niti je zatražio od prvostupanjskog suda priklapanje tog spisa kako bi se utvrdilo je li sadržaj ugovora o kreditu koji su osporavani u tom postupku istovjetni sadržaju ugovora o kreditu pa da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221. ZPP-a. Ukazuje da je sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer nije propustio provesti sve dokaze tuženika, a štoviše da nije čak ni saslušao parnične stranke pa da je na taj način onemogućio istog da na pravilan način sudjeluje u postupku i iznosi svoje stavove. Osim toga brani tezu da sud paušalno zaključuje da se navedena presuda u kolektivnom sporu ima primijeniti na predmetni ugovor o kreditu bezuvjetno, tvrdeći da se prilikom promjena kamatnih stopa iz ugovora o kreditu vodio jasnim i preciznim kriterijima, uzimajući u obzir promjene tržišta troškova financiranja banaka, a koje su u potpunosti neovisne o odlukama samog tuženika i njegove poslovne politike. Smatra da prvostupanjski sud nije objasnio da tužitelj u pogledu ugovora o kreditu nastupa u svojstvu potrošača iako je u tom smislu teret dokaza upravo na tužitelju, a tvrdi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi i činjenicu da je predmetna tužba u postupnosti bila neuredna. Smatra da je nametanje fiksne kamatne stope od strane prvostupanjskog suda nezakonito, a da je ujedno i protivno volji stranaka pa je usvajanjem tužbenog zahtjeva ispalo da je tužitelj pod znatno povoljnijim uvjetima od onih koji su vrijedili u trenutku sklapanja ugovora o kreditu ugovorio fiksnu kamatnu stopu na svoj ugovor o kreditu ponavljajući istaknuti prigovor zastare, pojašnjavajući da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja s obrazloženjem da tuženik nije povrijedio nikakav Zakon.

13. Prije svega valja istači da je žalba tuženika izjavljena protiv točke VI. pobijane presude nedopuštena sukladno odredbi čl. 358. st. 3. ZPP-a obzirom da navedena odluka ide u korist tuženika, pa isti nema pravni interes za podnošenje žalbe u tom dijelu, slijedom čega je istu sukladno odredbi čl. 367. st. 1. ZPP-a u tom dijelu valjalo odbaciti.

14. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima valja istači da u istoj nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a koju sadržajno ističe tuženik jer tuženiku nije bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom, obzirom da potpuno pogrešno tvrdi u svojoj žalbi da sud nije saslušao parnične stranke iako je tijekom postupka saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja, dok je tuženik odustao od predloženog dokaza saslušanjem djelatnika tuženika, a sud je zakonito odbio dokazni prijedlog saslušanjem javnog bilježnika.

14.1. Naime, postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda Republike Hrvatske o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (isti stav izražen je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022. i odluke broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.), slijedom čega je taj žalbeni navodi potpuno promašen.

15. Isto tako nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 221. ZPP-a u odnosu na činjenicu da se prvostupanjski sud poziva na sadržaj presude iz kolektivnog spora iako ista ne prileži spisu niti je izvršen uvid u taj predmet, obzirom da tijekom postupak tuženik nije osporavao činjenične navode tužitelja istaknute već u tužbi u svezi sadržaja presude u kolektivnom sporu na koju se pozivao tijekom postupka, slijedom čega se i taj žalbeni navod ukazuje neosnovan.

16. Osim toga primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi navedena odluka bila opterećena ijednom drugom bitnom povredom na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

17. Neosnovani su osim toga žalbeni navodi tuženika da sud nije utvrdio status potrošača tužitelja u predmetnom ugovoru o kreditu. Naime, tužitelj već iz sadržaja navedenog ugovora o kreditu, a i kasnije u iskazu, ističe svoj status potrošača, navodeći da je predmetni ugovor o kreditu sklopio u svrhu kupnje novog automobila, pa iako točno tuženik navodi da se status potrošača tužitelja ne presumira, tijekom postupka isti niti jednom činjenicom nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

18. U odnosu na prigovor tuženika radi ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika i valutne klauzule treba reći da isti pogrešno ističe da je u postupku trebalo utvrđivati sve okolnosti odlučujuće za takvu odluku. Naime, pravilno se prvostupanjski sud pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19) kao i čl. 502.c ZPP-a koji propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, iz čega slijedi pravilan zaključak da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni pravni učinak i obvezuju sudove.

19. Točno tuženik navodi da nije dovoljno pozvati se samo na utvrđenja iz kolektivnog spora bez da se u pojedinačnim postupcima provede kontradiktoran postupak, ali isti zanemaruje da je sud proveo sve dokazne prijedloge pa tako i saslušanje tužitelja, a koji iskaz je prvostupanjski sud i ocijenio utvrdivši da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu.

20. Nadalje iako su točni navodi tuženika da je predmetna tužba bila neuredna te da se po njoj nije moglo postupati, propust suda kojim je valjalo pozvati tužitelja na popravak sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZPP-a sanirao je sam tužitelj podneskom od 11. travnja 2024., pa ta činjenica ne utječe na ocjenu zakonitosti pobijane odluke.

21. Nisu osnovani ni žalbeni navodi vezani za pitanje zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, a što je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022.

22. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate temeljem čl. 1115. ZOO-a, jer je i prema stavu ovog suda, tuženik nepošteni stjecatelj, obzirom je utužene iznose primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, koje je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje samog tuženika prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenih iznosa.

23. U svezi prigovora tuženika oko obračuna tzv. negativne razlike valja istači da je predmet spora povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovornih odredbi koje su, jer uzrokuju značajniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđene ništetnim. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike, unatoč istaknutom prigovoru prijeboja.

24. Stoga iako je prvostupanjski sud svojom odlukom trebao utvrditi da li postoji tražbina tuženika prema tužitelju a ne odbiti prigovor radi prebijanja, jednako je negativno valjalo odlučiti o tom zahtjevu, slijedom čega su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani.

25. Slijedom navedenog valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. do IV. izreke odbijanjem žalbe tuženika.

26. Ispitujući pobijanu odluku o troškovima postupka ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odlučio o troškovima postupka kako je to pobliže opisano pod točkom 30. obrazloženja osim u odnosu na trošak podnesaka od 3. veljače 2022. i 30. travnja 2024. koji trošak prema mišljenju ovog suda, a sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a nije bio potreban za vođenje parnice, dok je za trošak sastava podneska od 11. travnja 2024. trebalo primijeniti Tbr. 8. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 - dalje: Tarifa) a ne Tbr. 8. toč. 1. Tarife, pa je ukupni trošak kojeg je trebalo dosuditi tužitelju 2.285,24 EURA.

27. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom V. izreke za iznos troška od 2.285,24 EURA sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom dok je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika valjalo preinačiti istu točku izreke presude i odbiti tužitelja s dijelom zahtjeva za isplatu parničnog troška u iznosu od 687,50 EURA sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

28. Trošak žalbe tuženiku nije dosuđen jer je uspio s istom samo u neznatnom dijelu odluke o troškovima postupak kao sporednom zahtjevu za što na njegovoj strani nije nastao posebni trošak.

U Varaždinu 4. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun