REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-1671/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Jelena Bušić, u pravnoj stvari tužitelja PU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. -a, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa Josip Grošeta, odvjetnik u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskoga suda u Zagrebu P-4870/2024-7 od 12. svibnja 2025., u sjednici vijeća 4. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženikova žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu P-4870/2024-7 od 12. svibnja 2025.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu 365,59 EUR.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 041-50-2718898 od 21. ožujka 2005. zaključenog između tužitelja i tuženika koja glasi „3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, kao i da ta odredba ne proizvodi pravne učinke, te je predmet spora i zahtjev za isplatu 504,17 EUR, po osnovi ništetne ugovorne odredbe, sa zakonskom zateznom kamatom čija stopa i tijek su određeni toč. II. izreke prvostupanjske presude.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev, te je toč. I. izreke presude utvrdio ništetnom spornu ugovornu odredbu i utvrdio da ona ne proizvodi pravni učinak, a toč. II. naložio zahtijevanu isplatu, dok je toč. III. izreke naložio tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu 875,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, po stopi navedenoj u tom dijelu izreke.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu u cijelosti pobija tuženik.

3.1.

Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 326. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 186.c ZPP-a. Ističe da, ako prema stavu prvostupanjskog suda, tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, tada je zahtjev za isplatu trebalo odbaciti jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave.

3.2.

Navodi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama pa je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

3.3.

Ističe da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto odredba čl. 3. Ugovora o kreditu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

3.4.

Prigovara da je stav prvostupanjskog suda o nepoštenosti odredbe o ulaznoj naknadi neobrazložen i stoga se ne može ispitati.

3.5.

Žalitelj ističe da prvostupanjski sud pogrešno tumači odredbe o zastari predmetnog potraživanja. Tuženik drži da se pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se, prema mišljenju tuženika, u konkretnom slučaju radi o povredama manjeg značaja.

3.6.

Navodi da prvostupanjski sud tužitelju dosuđuje zateznu kamatu od 24. ožujka 2005., a ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a.

3.7.

Tuženik ističe kako mu je pobijanom prvostupanjskom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku.

3.8.

Tuženik pobija odluku o troškovima, navodeći da je odluka o trošku pogrešna jer je tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Smatra da prvostupanjski sud nije trebao tužitelju priznati trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer prema stavu tuženika, ta radnja nije bila nužna za vođenje postupka u smislu čl. 154. ZPP-a.

3.9.

Predlaže žalbenom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu, tužbeni zahtjev odbiti, dosuditi mu trošak prvostupanjskog parničnog postupka, te trošak žalbenog postupka u iznosu 365,59 EUR, podredno prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3.10.

Tužitelj na tuženikovu žalbu nije odgovorio.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tuženika citiravši u točkama 3.1. do 3.8.

4.2.

Žalba nije osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, presuda prvostupanjskog suda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa nije osnovan žalbeni razlog postojanja apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Također, u prvostupanjskom postupku je činjenično stanje potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što se sve obrazlaže u nastavku ove drugostupanjske odluke.

4.4.

Prvostupanjski sud je ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva donio provodeći test nepoštenosti sporne ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu i osnovanost tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje ZZP-a) i Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a) i primjenom tih propisa utvrdio pravno relevantne činjenice.

4.5.

Osim toga, sporne ugovorne odredbe suprotne su i odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) (dalje: Direktive).

4.6.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da među strankama nije sporan predmet spora i visina tužbenog zahtjeva.

4.7.

Također je pravilno zaključio prvostupanjski sud da je ugovorna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada u visini 3,30 % od iznosa kredita, unaprijed bila pripremljena od strane tuženika, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj.

4.8.

Pritom je za reći da formulacija "naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita", sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena, odnosno radi se o odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini te naknade.

4.9.

Osim toga, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelja stvarno upoznao s iznosom naknade koja će mu biti oduzeta pri realizaciji kredita, razlozima naplate te naknade, niti to tvrdi u žalbenom stadiju postupka, a prvostupanjski sud je pravilno zaključio da iz iskaza tužitelja proizlazi da se njemu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije ništa obrazlagalo vezano uz spornu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu, niti se pregovaralo o toj odredbi.

4.10.

Naime, tuženik je tužitelju morao na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma naknade koju naplaćuje pri ishođenju kredita, tako da na temelju jasnih i razumljivih kriterija tužitelj može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, što nije učinio te je na opisani način, primjenom sporne ugovorne odredbe, tuženik postupao protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora.

4.11.

Na opisani način, primjenom sporne odredbe, tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu i takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, što pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud.

4.12.

Osim navedenog nacionalnog propisa, prema odredbama čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo, ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

4.13.

Dakle, Direktiva propisuje obvezu tuženika dokazati da je s tužiteljem pregovarao o spornoj odredbi, a kako je prethodno navedeno, tuženik to nije dokazao.

4.14.

Valja reći, da je, osim Direktive i čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je riječ upravo o takvom ugovoru.

4.15.

Tako je značajna neravnoteža na štetu tužitelja prouzročena time što je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao kreditor, dakle tuženik, što tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi i što tužitelj uopće nije znao na čemu se temelji uzimanje naknade za realizaciju kredita, a što je također pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

4.16.

Čl. 5. Direktive propisano je da, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, pri čemu, in concreto, navedena odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu koja ustegu jednokratne ulazne naknade koju obavlja tuženik kao kreditor, čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, pa takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja) jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a pravilnost obračuna iznosa ustegnute naknade tužitelj ne može provjeriti jer u Ugovoru o kreditu niti u spornoj odredbi čl. 3. nisu navedeni nikakvi egzaktni kriteriji koji određuju konkretan iznos ustege na ime sporne naknade.

4.17.

S obzirom na sve prethodno obrazloženo, drugostupanjski sud je odgovorio na žalbene razloge tuženika navedene pod 3.3. i 3.4. obrazloženja ove odluke, ocijenivši ih neosnovanima.

4.18.

Žalbeni sud prigovor tuženika naveden pod 3.5., koji se odnosi na zastaru, također ocjenjuje neosnovanim, budući da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a koji rok u konkretnom slučaju, s obzirom da je riječ o restitucijskom zahtjevu iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koji pravni stav je zauzet na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020., što znači da u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći. Neosnovana je tvrdnja tuženika da se navedeno pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja.

4.19.

Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, stoga na to pravo ne utječe niti činjenica da je ugovor ispunjen, odnosno da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita, na što se poziva tuženik, s tim da se ništetnost ne može isticati samo u slučaju ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja (čl. 326. st. 2. ZOO-a), no, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o zabrani manjeg značaja s obzirom na opseg i posljedice ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

4.20.

Jednako tako, neosnovano je, citirano u točki 3.1., pozivanje tuženika na odredbu čl. 326. ZPP-a koja propisuje da sud može naložiti tuženiku da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave, budući da je iznimka od tog pravila postavljena upravo u odredbi čl. 186.c. ZPP-a, na kojoj odredbi je tužitelj utemeljio svoj zahtjev za isplatu. Naime, tužitelj je učinio vjerojatnim da tuženik ozbiljno dovodi u pitanje postojanje njegove još uvijek nedospjele tražbine, što proizlazi iz činjenice da je tijekom cijelog postupka osporavao pravo tužitelja na isplatu naknade koje mu je tuženik naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe, a osim toga, da je tužitelj postavio samo zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, morao bi sudskim putem, nakon pravomoćnosti te odluke, ostvarivati svoju tražbinu na isplatu po pravilima vraćanja stečenog bez osnove. I u konačnici, tužitelj je, s obzirom da je u točki I. tužbenog zahtjeva postavio zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne, nepoštene odredbe ugovora o kreditu, a u točki II. zahtjev za isplatu, imao pravni interes da sud u okviru istog parničnog postupka odmah odluči i o zahtjevu za povrat te naknade, zajedno s pripadajućom kamatom, kako tužitelj ne bi morao voditi novi spor i kako bi svi zahtjevi, sukladno načelu ekonomičnosti postupanja suda, bili riješeni u okviru istog suđenja.

4.21.

Vezano za žalbeni razlog pod 3.6., tuženiku treba odgovoriti da je prvostupanjski sud s pravom prihvatio restitucijski zahtjev na temelju čl. 1111. ZOO-a u vezi sa čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik u obvezi tužitelju vratiti stečeno bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe od dana stjecanja, sa zateznim kamatama od dana plaćanja naknade za obradu kredita. Naime, suprotno tuženikovim žalbenim navodima, tuženik je povrijedio prava tužitelja kao potrošača ugovarajući nepoštenu (ništetnu) odredbu o naknadi iz čl. 3. Ugovora o kreditu te pri zaključenju ugovora nije omogućio tužitelju pojedinačno pregovaranje o toj odredbi, zbog čega se isti smatra nepoštenim stjecateljem.

4.22.

Budući da je tuženik naplatom naknade za obradu kredita, na temelju ništetne ugovorne odredbe bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a), tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od trenutka naplate te naknade jer je s tim danom došlo do neosnovanog povećanja imovine tuženika.

4.23.

Kako je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne, razumljive i dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te naveo na kojim dokazima je utemeljio svoja utvrđenja, a materijalno pravo je pravilno primijenio, nije osnovan ni žalbeni navod o povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i povredi prava na pošteno suđenje, što su žalbeni razlozi tuženika opisani pod 3.2. i 3.7.

5.

Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, koji se odnosi na žalbeni prigovor da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude, ovaj žalbeni sud ocjenjuje neosnovanim, jer je navedena radnja zastupanja tužitelja po kvalificiranom punomoćniku – odvjetniku bila potrebna za vođenje parničnog postupka u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, budući da od trenutka uručenja presude na ročištu za objavu odluke za stranke počinju teći žalbeni rokovi, odnosno pravne posljedice.

6.

Zatraženi troškovi žalbenog postupka u iznosu 365,59 EUR tuženiku nisu dosuđeni na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, jer tuženik nije uspio sa žalbom, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke odluke žalbenog suda.

7.

Slijedom sveg naprijed navedenog, kako ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci drugostupanjske odluke.

U Osijeku 4. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić