Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-634/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje dr. sc. Sanje Zagrajski predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Anđele Bošković Rajković i sutkinje Snježane Androš članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koga zastupa punomoćnica Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, [adresa], koga zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-528/2024-8 od 15. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-528/2024-8 od 15. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

" I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba članka 3. Ugovora o [broj kredita], zaključen 2. ožujka 2006. između tužitelja ČC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, [adresa], naknaditi tužitelju ČC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 682,79 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki II. izreke presude."

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik pobijajući presudu u cijelosti, iako sadržajno u dijelu u kojem nije uspio u postupku pod toč. I. i II. izreke zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži, prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, sve uz dosudu troška za sastav žalbe.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke, postupak koji je prethodio i žalbene navode tuženika ovaj je sud utvrdio da prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Presuda prvostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima, nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u odnosu na sadržaj isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku, tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom potpuno su i pravilno utvrđene sve činjenice, te je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 2. ožujka 2006. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

9. U postupku pred prvostupanjskim sudom izvedenim dokazima je utvrđeno:

- da su 2. ožujka 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o [broj kredita] kojim je tuženik kao kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 26.858,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je odredbom čl. 3. Ugovora o [broj kredita] ugovoreno da se korisniku kredita naplaćuje naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je kredit odobren za kupnju automobila,

- da je tužitelj u tom ugovornom odnosu potrošač,

- da se o odredbi čl. 3. Ugovora o [broj kredita] nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelju nije pojašnjeno na što se ugovorena naknada odnosi, niti kako je određena visina naknade,

- da je naknada iz čl. 3. Ugovora o kreditu i njezina visina ugovorena od strane tuženika kao kreditora i tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

10. Na temelju prethodnog prvostupanjski je sud utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o [broj kredita] zaključujući da se o navedenoj nije pojedinačno pregovaralo, bila je unaprijed formulirana od strane tuženika, tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je nepoštena na temelju čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i 46/07; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu i kao takva ništetna (čl. 87. ZZP/03).

11. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije zanemario navode tuženika u kojima ukazuje da bi sporna odredba bila jasna, da se o njoj pregovaralo i da nije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Naime, prvostupanjski je sud pravilno proveo test poštenosti sporne odredbe te iz provedenih dokaza zaključio suprotno iznesenom stavu tuženika, odnosno da se o toj odredbi nije pregovaralo već je odredba uglavljena u ugovor od strane tuženika, dok tužitelju nije pojašnjena sporna naknada, na što se naknada odnosi, niti kako je određena njezina visina. Za svoje tvrdnje da se o toj odredbi pregovaralo tuženik nije predložio dokaze, pa pravilno prvostupanjski sud priklanja vjeru iskazu tužitelja iz čijeg iskaza utvrđuje odlučne činjenice.

12. Okolnost da je ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika ukazuje da je tužitelj upoznat s pravnim posljedicama sklopljenog ugovora, no isto ne znači da se o spornoj odredbi pregovaralo. Javni bilježnik nije stranka ugovora da bi s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, niti je solemnizirao Ugovor o kreditu kao povjerenik suda, što tuženik pogrešno navodi u žalbi, jer je riječ o privatnoj ispravi.

13. Neodlučni su navodi da tužitelj nije u prigovorio spornoj naknadi, jer je svoje protivljenje istoj iskazao podnošenjem tužbe.

14. Neosnovano tuženik smatra i da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja odredbe čl. 3. Ugovora o [broj kredita], jer je navedena ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Prethodno, također iz razloga što je odlučujući o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe prvostupanjski sud ispravno cijenio navedenu odredbu ništetnom pravilnom primjenom odredbe čl. 81. ZZP/03.

15. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U konkretnom je slučaju odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] određena u tipskom ugovoru od strane tuženika (što je utvrđeno iskazom tužitelja), u unaprijed formuliranom obrascu, pa se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj stranka, konkretno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj. Prema čl. 87. st.1. ZZP/03 nepoštena odredba ugovora je ništetna.

16. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) kojima je reguliran ugovor o kreditu i prava i obveze korisnika kredita i kreditora ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da navedeno nije zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, no da je ta odredba u konkretnom slučaju nepošteno ugovorena što je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača, a sve primjenom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03.

17. Tuženik je navode da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovarao iznosio i tijekom prvostupanjskog postupka, koji navod nije s uspjehom dokazao. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu odluku imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), a tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

18. Činjenica da je predmetni kredit u cijelosti ispunjen nije od utjecaja na tužiteljevo pravo isticanja ništetnosti. U skladu s čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi a okolnost da je ugovor prestao ispunjenjem u konkretnom slučaju nije od utjecaja jer se i nakon ispunjenja stranka može pozivati na ništetnost. Takvo je stajalište izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Pri tome, ne može se govoriti da je zabrana u konkretnom slučaju bila manjeg značaja (čl. 326. st. 2. ZOO) upravo iz razloga što je posljedica ništetnosti dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača.

19. Prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo, jer suprotno žalbenim navodima nije svoju odluku utemeljio na pravnim shvaćanjima iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kako po pogrešno navodi tuženik u žalbi, pa su svi žalbeni navodi tuženika u kojima osporava primjenu stavova iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 neodlučni.

20. Slijedom svega navedenog, tuženik žalbenim navodima nije doveo u pitanje zakonitost pobijane presude radi čega je njegova žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke

21. Iako tuženik pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, tako i u odluci o trošku pod toč. II. izreke u žalbi ne konkretizira žalbene razloge, pa kako odlučujući o trošku prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to je odluka o trošku pod toč. II. izreke presude u cijelosti pravilna i zakonita.

22. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to je njegov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

22. U nepobijanom dijelu pod toč. III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

24. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

Osijek, 4. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

dr. sc. Sanja Zagrajski