Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-674/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, zastupanoga po punomoćniku KD, dipl. iur., protiv tuženika Allianz osiguranje d.d. Zagreb, Heinzelova 20, OIB: 23759810849, zastupanoga po punomoćniku Ivanu Ergotiću, odvjetniku u Vinkovcima, Glagoljaška ulica 16, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-58/2025-8 od 28. svibnja 2025., 4. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-58/2025-8 od 28. svibnja 2025. i sudi:

I. Nalaže se tuženiku Allianz Hrvatska d.d., OIB: 23759810849, Ulica Vjekoslava Heinzela 70, Zagreb da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, A. Mihanovića 3, Zagreb, plati iznos od 16.516,63 EUR (šesnaest tisuća pet stotina šesnaest eura šezdeset tri centa) sa zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2025. do isplate po referentnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tuženika Allianz osiguranje d.d. Zagreb za naknadom troškova postupka u iznosu od 1.355,68 EUR (tisuću tri stotine pedeset pet eura šezdeset osam centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 16.516,63 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2025. do isplate (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.355,68 EUR, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da mu na temelju čl. 161. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 – dalje: ZMO) pripada pravo na naknadu štete koja se sastoji u svakomjesečnoj isplati invalidske mirovine svom osiguraniku UD, koju mu je nesporno prouzročio osiguranik tuženika, izazivanjem prometne nezgode u kojoj je osiguranik tužitelja teško tjelesno ozlijeđen, da pobijanom presudom sud sve vlasnike vozila (štetnike) stavlja u isti položaj, bez razlike jesu li odgovorni i bez obzira jesu li uopće sklopili policu obveznog osiguranja vozila, da propušta vrednovati odredbu čl. 164. ZMO, kojom je propisano da ima pravo zahtijevati štetu nastalu uporabom vozila čiji je vlasnik osigurao vozilo izravno od osiguratelja, da se isplatom invalidske mirovine umanjuje njegova imovina, da se odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (''Narodne novine'', broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/2023 – dalje: ZOOP) propisuje da tužitelj ima pravo na naknadu štete, a da bi pobijanom presudom to pravo bilo otklonjeno jer se način obračuna propisano tom odredbom ne može utvrditi, niti to može biti razlika između ostvarene i pretpostavljene mirovine.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete koja mu je nastala u razdoblju od 1. travnja 2022. do 31. prosinca 2024., isplatom iznosa od 16.516,63 EUR svom osiguraniku UD na ime invalidske mirovine, ostvarene zbog posljedica ozljeda zadobivenih u štetnom događaju – prometnoj nesreći 21. kolovoza 1996., krivnjom osiguranika tuženika.

6. Donošenjem pobijane presude nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ni razlozima presude te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tužitelj.

7. U ovom slučaju među strankama nije sporan štetni događaj ni činjenica da je vozilo štetnika (krivca predmetnog štetnog događaja) bilo osigurano policom osiguranja od auto odgovornosti (list 26 spisa).

8. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je u ovom slučaju među strankama sporno je li tuženik u obvezi isplatiti tužitelju puni iznos isplaćenih mirovina u smislu odredbe čl. 160. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13) ili samo naknadu razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine, ako bi takva razlika bila i utvrđena tijekom postupka, u smislu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (''Narodne novine'', broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23 – dalje: ZOOP) te da je stav toga suda da se o zahtjevu tužitelja ima prosuđivati primjenom odredbe čl. 27. ZOOP, po kojoj bi tuženik bio u obvezi isplatiti tužitelju razmjerni iznos mirovine koja se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Sud nadalje navodi da je uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu utvrdio, a među strankama nije bilo ni sporno, da je tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu svom osiguraniku UD zbog prometne nezgode od 21. kolovoza 1996., koju je prouzročio ZD i u kojoj je osiguranik tužitelja zadobio teške tjelesne ozljede. No, kako je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu upravo zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovi ozljede na radu (list 19-22 ovoga spisa), sud nadalje zaključuje da ne postoji razlika koju bi tužitelj mogao potraživati od tuženika primjenom odredbe čl. 27. ZOOP-a, odnosno da tužitelj štetu nije ni obračunao na temelju čl. 27. st. 3. ZOOP, odbija tužbeni zahtjev.

9. Prema odredbi čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO), tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema čl. 1046. ZOO, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

10. Odredbom čl. 161. st. 1. ZMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Prema st. 2. t. 1. toga članka, naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

10.1. Odredbom čl. 162. st. 1. ZMO propisano je da Zavod ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe.

10.2. Prema čl. 164. st. 1. ZMO, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. toga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). Prema st. 5. toga članka, za utvrđivanje visine stvarne štete u tom slučaju mjerodavne su odredbe ZMO.

10.3. Prema odredbi čl. 165. st. 3. ZMO, na svotu potraživanja naknade štete Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu.

11. Odredbom čl. 27. ZOOP propisano je:

(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

11. U ovom slučaju pitanje naknade štete za novčana davanja koja tužitelj isplaćuje na teret mirovinskog osiguranja, a koja davanja su posljedica štete koju je prouzročio osiguranik društva za osiguranje, regulirana su ZMO. Riječ je o izdacima kojima se umanjuje imovina tužitelja zbog uzroka za koji je odgovoran osiguranik tuženika, odnosno osiguratelj. Stoga stvarnu štetu, prema ocjeni ovoga suda, predstavlja upravo onaj iznos koji tužitelj isplaćuje svom osiguraniku zbog uzroka za koji je odgovoran osiguranik tuženika, odnosno tuženik na temelju ugovora o osiguranju te je stoga tu štetu dužan naknaditi tužitelju i to u skladu s odredbama zakona koji uređuje mirovinsko osiguranje, na temelju kojih propisa su ti izdaci i nastali.

12. Osim toga, pritom treba imati u vidu i odredbe čl. 56. st. 2. i čl. 87. st. 1. t. 9. ZMO, prema kojima, u slučaju kada kod osiguranika tužitelja dođe do potpunog gubitka radne sposobnosti zbog ozljede izvan rada (100%), kao što je to ovdje slučaj, uopće ne postoje pretpostavke za primjenu čl. 27. ZOOP jer ne postoji razmjerni iznos mirovine propisan odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP.

12.1. Ovo stoga što prema odredbi čl. 87. st. 1. t. 9. ZMO, mirovinski faktor uopće nije vezan uz uzrok nastanka potpunog gubitka radne sposobnost pa posljedično tome ne može postojati niti razlika između invalidske mirovine koja se osiguraniku isplaćuje zbog potpunog gubitka radne sposobnosti koji je nastao zbog bolesti ili ozljede izvan rada s jedne strane i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, s druge strane, kako to propisuju odredbe ZOOP.

12.2. To konkretno znači da je odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP faktično otklonjena odgovornost osiguratelja za štetu zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja u svim onim slučajevima kada je kod osiguranika tužitelja došlo do potpunog gubitka radne sposobnosti, neovisno o tome što je isti posljedica štete koju je prouzročio osiguranik društva za osiguranje i koju je po ugovoru o osiguranju, oštećenicima obvezan nadoknaditi osiguratelj štetnika, na što osnovano u žalbi ukazuje i tužitelj.

12.3. Pritom također treba reći da je i odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP, na koju se tuženik poziva, propisana obveza društava za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

12.4. Prema tome, svi izdaci koji su uzročno-posljedično vezani uz isplate koje Zavodi isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedice štete koju je prouzročio osiguranik društva za osiguranje, predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi Zavodu jer je takvim isplatama umanjena imovina Zavoda pa time predstavlja stvarnu štetu (Rev-1496/2024-2 od 17. prosinca 2024).

12.5. S obzirom na navedeno, tuženik je obvezan tužitelju nadoknaditi svaku stvarnu štetu koju trpi, ako se radi o obvezi iz mirovinskog osiguranja i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim ugovorom o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika), što tuženik u ovom slučaju i ne osporava.

12.6. Naprotiv, šteta propisana odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP nije niti može biti stvarna šteta jer propisi tužitelja ne čine razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (zbog bolesti ili ozljede izvan rada) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, s obzirom na to da mirovinski faktor uopće nije vezan uz uzrok nastanka potpunog gubitka radne sposobnosti.

12.7. Stoga, po ocjeni ovog suda, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete koju predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja jer su sporni izdaci uzročno posljedično vezani za isplate koje tužitelj isplaćuje svom osiguraniku na temelju propisa o mirovinskom osiguranju zbog posljedica štete koju je prouzročio osiguranik tuženika te predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi tužitelju, budući da je takvim isplatama umanjena imovina Zavoda i stoga ti izdaci predstavljaju stvarnu štetu koju trpi tužitelj.

13. Što se tiče osnovanosti i visine štete, dokumentacija koju je dostavio tužitelj o uzročno posljedičnoj vezi između umirovljenja osiguranice tužitelja i prometne nesreće od 9. kolovoza 2007. (str. 3-14 spisa), kao i o visini štete tj. o visini iznosa isplaćenih njegovom osiguraniku (list 21 spisa), iako ne predstavlja dokaz u smislu čl. 230. ZPP, predstavlja dokaz u smislu čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP.

13.1. Budući da je ovaj postupak pokrenut tužbom podnesenom 12. ožujka 2025., stranke nakon zaključenja prethodnog postupka više ne mogu isticati nove činjenice niti predlagati dokaze. U ovom slučaju, tužitelj je dostavljenim ispravama dokazao činjenične navode na kojima temelji tužbeni zahtjev, tj. da je njegovu osiguraniku pravo na invalidsku mirovinu priznato isključivo zbog profesionalne nesposobnosti za rad, nastale zbog ozljede na radu – prometne nezgode od 21. kolovoza 1996., u kojoj je osiguranik tužitelja stradao obavljajući poslove KV vozača, za koju je odgovoran osiguranik tuženika (str. 4-22 spisa). Također je dostavljenim obračunom isplata koje su izvršene njegovom osiguraniku tužitelj dokazao visinu predmetne tražbine, a tuženik tijekom postupka nije tvrdio suprotno niti je predlagao dokaze kojima bi navedene činjenice osporio (čl. 8., u vezi s čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP).

13.2. Budući da je kod osiguranika tužitelja nastala profesionalna nesposobnost za rad zbog posljedica predmetne prometne nesreće za koju je odgovoran tuženik, kao osiguratelj štetnika, to je tuženik obvezan tužitelju naknaditi stvarnu štetu koja mu je nastala isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku, na temelju čl. 161. ZMO.

13.3. Visina stvarne štete utvrđena je na temelju obračuna isplata izvršenih na teret tužitelja, u iznosu od 16.516,63 EUR (list 23 spisa), koji je tužitelj isplatio svom osiguraniku u skladu s propisima mirovinskog osiguranja u spornom razdoblju, zbog uzroka za koji je odgovoran osiguranik tuženika odnosno tuženik na temelju ugovora o osiguranju.

14. Na dosuđene iznose tužitelju pripada zatezna kamata tekuća od dana podnošenja tužbe (čl. 1086. ZOO).

15. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 373. t. 3. ZPP, trebalo je preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

16. Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, tuženiku ne pripada pravo na naknadu troška pa je njegov zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan (točka II. izreke ove presude), dok tužitelj naknadu troškova postupka nije zahtijevao (čl. 164. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP).

U Velikoj Gorici 4. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos