Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-352/2019-49

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Borisu Gregoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, zastupanog po odvjetnici Adrijani Jovanović u Rijeci, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. srpnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja - odvjetnika Krešimira Bagića u Odvjetničkom uredu Borisa Gregovića u Rijeci i punomoćnice tuženika – odvjetnice Adrijane Jovanović u Rijeci, 4. rujna 2025., javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

“ Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 6.250,00 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na iznos od 6.100,00 EUR od dana podnošenja tužbe odnosno 23.08.2019. pa do isplate, a na iznos od 150,00 EUR na ime izgubljene zarade od 15.10.2016. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe. “

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.250,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude (4. rujna 2025.) pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad odmjerenih 2.250,00 eura, a do zatraženih 2.500,00 eura) zahtjev tuženika za naknadu troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 23. kolovoza 2019., u bitnom, navodi da je 24. kolovoza 2016. stradao kao djelatnik osiguranika tuženika "Jadranska vrata" d.d. prilikom obavijanja svakodnevnih poslova na svom radnom mjestu, da je tog dana s radnim kolegom ŠB vukao stol kako bi veterinarski inspektor mogao izvršiti pregled smrznutih riba, da mu se prilikom vuče predmetnog stola izvrnula noga te je pritom pretrpio ozljedu desnog koljena. Nadalje, da je 31. siječnja 2017. na radnom mjestu prilikom obavljanja svakodnevnih zadataka ponovno doživio ozljedu na radu i to na istom koljenu, da je predmetnog dana s radnim kolegom HB morao iz bačvi meda uzeti uzorak meda, da su prethodno toj radnoj operaciji morali pomaknuti bačvu meda težine oko 300 kg, da mu je prilikom pomicanja bačve uslijed naprezanja noga poskliznula pa je ponovno doživio ozljedu već prije ozlijeđenog desnog koljena. Osim toga, ističe da je 17. listopada 2017. na radnom mjestu prilikom obavljanja svakodnevnih zadataka ponovno doživio ozljedu na radu, da je predmetnog dana s radnim kolegama ŠB i HB morao istovarivati sirovu kavu zapakiranu u vreće od oko 60 kg iz kontejnera na paletu, da mu je u jednom trenu, dok je bio okrenut leđima kontejneru jer je jednu vreću stavljao na paletu, druga vreća pala s hrpe vreća na desno koljeno uslijed čega da je ponovno zadobio ozljedu desnog koljena. Tužitelj tvrdi da su isključivi razlog ozljeđivanja nesigurni uvjeti rada, neadekvatna sredstva rada te manifestacija profesionalnog rizika i povećani rizik posla, da je svakodnevno obavlja radne zadatke od kojih postoji povećani rizik od ozljeđivanja, da je zbog ozljede na radu za ozljeđivanje je isključivo odgovoran njegov poslodavac tužitelja koji odgovara temeljem odredbe članka. 111. Zakona o radu te 25. Zakona o zaštiti na radu prema principu objektivne (kauzalne) odgovornosti iz razloga propusta osiguranja zaštite na radu i sigurnih uvjeta rada, da je poslodavac sukladno odredbi članka 44. stavak 1. ZZR obvezan planirati, pripremati i provoditi radne postupke te razraditi i primjenjivati tehnologiju rada tako da ne ugrožava sigurnost i zdravlje, uvažavajući pri tome najvišu moguću razinu zaštite od rizika na radu u vezi s radom, u skladu s pravilima zaštite na radu i drugim propisima, a što je očito da osiguranik tuženika nije učinio iz razloga što su njegovih svakodnevni radni zadaci izrazito opasni za zdravlje i tjelesni integritet istoga. Kako je tuženik osiguratelj poslodavca tužitelja od odgovornosti iz djelatnost pa je neprijeporna njegova pasivna legitimacija u ovoj pravnoj stvari. U nastavku činjeničnog dijela tužbe tužitelj pojašnjava da je zadobio rupturu meniska desnog koljena i leziju medijalnog meniskusa desnog koljena, da je radi poboljšanja zdravstvenog stanja odlazio na brojne specijalističke preglede i višestruke fizikalne terapije, da je podvrgnut operativnom zahvatu – artroskopiji i u više navrata je išao na RTG i MR snimanja desnog koljena, pa je trpio mnoge druge nelagodnosti. Smatra da mu je sukladno članku 19. ZOO-a povrijeđeno pravo osobnosti i to pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje čime da ostvaruje pravo na popravljanje nastale izvanugovorne štete regulirane čl. 1046. uz primjenu čl. 1100. ZOO-a. Pravni temelj zahtjeva oštećenika je povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje kao neimovinske štete (članak 19. u vezi s člankom 1046. ZOO-a), a navedene fizičke boli, pretrpljeni strah, duševne boli zbog smanjenja općeg životnog aktiviteta i naruženja nisu prema ZOO-u samostalni oblik povrede prava osobnosti, one su kriteriji (mjerila) ii kvalifikatorne okolnosti koje zajedno s ostalim okolnostima slučaja iz članka 1100. ZOO-a utječu na ocjenu suda je li pravo osobnosti povrijeđeno i utječu na visinu naknade u svakom konkretnom slučaju. Kroz dugi vremenski period da je trpio bolove, koje i danas osjeća, da je trpio jake bolove u trajanju od minimalno 5 dana, da su bolovi potom bili srednjeg intenziteta u trajanju od minimalno 30 dana, da bi potom prešli u bolove lakog intenziteta u trajanju od min. 90 dana, a koji se i danas povremeno pojavljuju. Također, kao posljedica traume da je zaostao strah sa trajnim posljedicama. Obzirom na dinamiku ozljeđivanja koja je bila vrlo traumatična za njega da je nakon završenog liječenja zaostao strah, poglavito vezano za posljedice koje osjeća, da mu se strah kao trajna posljedica manifestira u obliku čestih nesanica i noćnih mora kao simptoma reakcije na stres te strah o nemogućnosti bavljenja svih aktivnosti koje je prije smatrao uobičajenim, da je postao razdražljiv, tjeskoban te ogorčen. Tužitelj drži da je strah jakog intenziteta trajao min. 3 dana, nakon čega da je uslijedio strah srednjeg intenziteta u trajanju od min. 30 dana te slabog intenziteta 3 mjeseca

- kao povremeni strah za ishod liječenja, da mu je zbog zadobivenih ozljeda zaostalo smanjenje općeg životnog aktiviteta, da će isti imati potrebu ulaganja pojačanih napora pri obavljanju osnovnih životnih i radnih aktivnosti, da su mu i nakon završenog liječenja te provedene fizikalne terapije zaostale brojne tegobe koje da se manifestiraju kao reducirane kretnje i nestabilnost desnog koljena, uz učestale bolove u istome, a koje da se posljedice valoriziraju s min. 15% SOŽA. Nadalje, navodi da mu je zbog predmetne ozljede zaostalo naruženje u vidu ožiljka nakon artroskopije, a koje da se smatra naruženjem lakog stupnja povremeno uočljivo trećim osobama, da mu je zbog ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju tužitelju je nastala imovinska šteta (članak 1095. ZO0-a) pa od tuženika potražuje naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, troškova puta i liječenja, te izgubljene zarade, da mu je imajući u vidu vrstu i lokalitet ozljeda bila neophodna tuđa pomoć i njega u dužem razdoblju od cca.3 mjeseca kao višesatna pomoć članova obitelji prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti, da je neophodno morao provoditi fizikalne terapije i druge specijalističke preglede i zbog toga da je bio izložen dodatnim troškovima prijevoza zbog čega isti potražuje naknadu troškova putovanja, da je imao i troškove liječenja u vidu plaćanja pregleda i operativnog zahvata te troškova kupovanja lijekova i krema protiv bolova. Stoga, na ime troškova puta i liječenja tužitelj potražuje iznos u visini od 3.000,00 kn, (odlasci na terapije, operativne zahvate, kontrole i preglede, participacije, troškovi lijekova i krema: Deep relief gela, Voltaren i dr. analgetika). Također, da je zbog predmetnog štetnog događaja imao gubitak na zaradi, da je bio privremeno nesposoban za rad od 29.8.2016. do 16.9.2016., potom od 1.2.2017. do 13.5.2017. te od 18.10.2017. do kraja 2017., da je trpio gubitak na zaradi za vrijeme bolovanja i to mjesečno 3.000,00 kuna, osim u rujnu 2016. kada je trpio gubitak na zaradi od 1.000.00 kuna. Tužitelj primjenom odredbe članka 19. ZOO-a precizira zahtjev za naknadu gore opisane neimovinske i imovinske štete, te potražuje radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, te radosti življenja 40.000,00 kuna, na ime imovinske štete koja se potražuje na ime tuđe pomoći i njege 4.000,00 kuna, na ime imovinske štete koja se potražuje na ime troškova puta i liječenja 7.000,00 kuna, te na ime imovinske štete koja se potražuje na ime izgubljene zarade 22.000,00 kuna. Dakle, tužitelj od tuženika zahtjeva naknadu štete u ukupnom iznosu od 73.000,00 kuna, kao i zatezne kamate te parnični trošak sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu od 11. rujna 2019. (stranice od 91 do 95 spisa) tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, da zahtjev tužitelja ne sadrži činjenice na kojima ovaj temelji svoj zahtjev i dokaze kojima se utvrđuju relevantne činjenice, pa tako u predmetnom sporu za naknadu štete iz radnog odnosa, između ostalog, uz zahtjev tužitelja nema radne knjižice odnosno ugovora o radu, kao dokaza iz kojih proizlazi radno-pravni status tužitelja, prijave o ozljedi na radu, niti za jednu od ozljeda za koje se u tužbi navodi da su se tužitelju dogodile za vrijeme obavljanja poslova i radnih zadataka kod osiguranika tuženika dana 24.8.2016. do 31.1.2017.godine i 17.10.2017., da je tužba nepotpuna jer mu ne omogućava detaljnije očitovanje o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, da ju je sud trebao odbaciti. Dalje, tuženik ističe da je njegov osiguranik - Jadranska vrata d.d. iz Rijeke, A. K. Miošića bb, OIB: 80300395055 osigurao svoju odgovornost iz obavljanja djelatnosti višegodišnjim osiguranjem na 10 godina za razdoblje od 1.1.2007. do 1.1.2017., s time da se za svaku godinu izdaje jednogodišnja polica osiguranja, da su policom osiguranja br. [broj police osiguranja] važećom za razdoblje od 1.1.2016. do 1.1.2017. osigurani djelatnici osiguranika na svotu osiguranja od 1.000.000,00 kn po štetnom događaju, uz ugovoreni agregatni limit ugovora 3.000.000,00 kn i obveznu franšizu 4.000,00 kn (članak 14. i 15. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne / javne odgovornosti), da za osigurateljno razdoblje nakon 1.1.2017. poslodavac tužitelja da nije s njim zaključio ugovor o osiguranju. Za ozljede tužitelja nastale u 2017. (31.1.2017 i 17.10.2017.) ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, dok priznaje pasivnu legitimacija za 2016. u kojoj je poslodavac tužitelja bio osiguran kod njega, da je potrebno raspraviti pitanje osnovanosti i visine samo u odnosu na povredu za koju tužitelj tvrdi da se dogodila 24.8.2016., kojem datumu nastanka ozljede tuženik prigovara, da iz priložene medicinske dokumentacije, nalaz Poliklinike Medico od 24.8.2016., proizlazi da „Pacijent navodi da je pred tjedan dana pri nezgodnom pokretu osjetio preskok u desnom koljenu. Iz navedenog slijedi da datum ozljeđivanja tužitelja nije 24.8.2016., nego tjedan dana ranije odnosno 17.8.2016., koji datum uostalom tužitelj navodi kao datum ozljeđivanja i u vansudskom odštetnom zahtjeva od 4.1.2017. upućenom mu u mirnom postupku, da mu se tužitelj prvobitno obratio s vansudskim odštetnim zahtjevom za naknadu štete od 4.1.2017. povodom ozljede na radu od 17.8.2016. Nadalje, da zbog činjenice što Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nije oštećenom priznao predmetnu ozljedu kao ozljedu na radu jer da se ne može dovesti u uzročno-posljedičnu vezu sa štetnim događajem, tuženik da je kao neosnovan odbio odštetni zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede od 17.8.2016. da je na temelju nalaza i mišljenja liječnika cenzora tuženika dr. L od 22.2.2017., utvrđeno da su uzrok smetnji koje je tužitelj imao degenerativne promjene od ranije, opisane na MR koljena, a ne predmetna ozljeda. Tuženik ističe prigovor zastare. Osporava visinu zahtjeva po pojedinačnim osnovama istaknutim u tužbi, te smatra tužiteljevo potraživanje u cijelosti neosnovanim. Predlaže da se o predmetnoj parnici obavijesti trgovačko društvo Jadranska vrata d.d. i to u smislu odredba čl. 206 i čl. 211. ZPP-a.

3. U odnosu na zahtjev tuženika da se o predmetnoj parnici obavijesti trgovačko društvo Jadranska vrata d.d., sud je navedenu pravnu osobu uredno pozvao na pripremno ročište 12.11.2019., međutim pozivu se, kako to slijedi iz sadržaja zapisnika s tog ročišta (str. 117 spisa), taj pravni subjekt nije odazvao.

4. Tijekom postupka (podnesak od 3. ožujka 2020. – str. 118 spisa) tužitelj je, u bitnom za činjenični okvir spora, istaknuo obzirom na tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije da predmetnom tužbom ne potražuje naknadu štete za događaje od 31. siječnja 2017. i 17. listopada 2017., već potražuje radi događaja od 24. kolovoza 2016.

5. Tužbeni zahtjev o kojem se meritorno odlučivalo tužitelj je konačno postavio podneskom od 8. travnja 2025. (stranica 245 spisa).

6. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja u dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju (isprave) sadržane u spisu koje su pročitane. Saslušani su svjedoci ŠB, MB, ĆB (svi na ročištu 18. siječnja 2024.), tužitelj na ročištu 20. veljače 2024. Provedeno je i medicinsko vještačenje po vještaku dr.med. Williamu Klariću (nalaz i mišljenje prileže na stranicama od 232 do 235 spisa).

7. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka i ocjene svih provedenih dokaza, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Predmet spora je, prema argumentaciji tužitelja, zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete nastale mu kao posljedica ozljede na radu, događaja nastalog 24. kolovoza 2016.

9. Sud je u postupku utvrdio:

9.1. - da je tužitelj u 2016. bio zaposlen kod poslodavca Jadranska vrata d.d., OIB: 80300395055,

9.2. - da su za period od 1. siječnja 2016. do 1. siječnja 2017., Jadranska vrata d.d. i tuženik imali zaključenu policu osiguranja od odgovornosti br. 078140012557, predmet koje je bilo i osiguranje od odgovornosti prema zaposlenicima (stranice od 96 do 101 spisa),

9.3. – da je u Rješenju HZZO, Regionalni ured Rijeka, Klasa: UP/I-502- 03/16-01/379, Ur.br.: 338-08-81-16-3 od 12. prosinca 2016., odlučeno kako se tužitelju događaj od 24. kolovoza 2016. koji je rezultirao ozljedom, te dijagnoza, šifra: S83.0 ne priznaje ozljedom na radu (stranice 122 i 123 spisa),

9.4. – da iz obrazloženja navedenog Rješenja HZZO-a proizlazi da se tužitelju ne priznaje događaj, odnosno ozljeda od 24. kolovoza 2016. ozljedom na radu i razloga što se ozljeda, odnosno dijagnoza navedena u prijavi ozljede na radu ne može dovesti u uzročno-posljedičnu vezu s predmetnim događajem, sve sukladno članku 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju,

9.5. - da je protiv tog prvostupanjskog Rješenja tužitelj podnio žalbu koja je Rješenjem HZZO-a, Direkcije, Klasa: UP/II-502-03/17-01/14, URBROJ: 338- 01-21-16-02 (drugostupanjsko upravno tijelo), odbijena te je potvrđeno prvostupanjsko Rješenje od 12. prosinca 2016. (stranice 120 i 121 spisa)

9.6. – da je u Rješenju Direkcije pod 9.5. navedena uputa o pravnom lijeku

– pravo na pokretanje upravnog spora pred Upravnim sudom u Rijeci, međutim tužitelja takav spor nije pokrenuo (nije dostavio dokaz o tome u spis, a i sud je na ročištu 18. srpnja 2025. izvršio provjeru kroz e.spis aplikaciju, te je utvrdio da tužitelj nije koristio navedeno pravno sredstvo - upravnu tužbu - pred nadležnim sudom), pa je prema tome Rješenje HZZO, Regionalni ured Rijeka, Klasa: UP/I-502-03/16-01/379, Ur.br.: 338-08-81-16-3 od 12. prosinca 2016. – konačno i pravomoćno.

10. Odredbom članka 25. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12, 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18 – nadalje: ZZR) normirano je da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti (st.1.). Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu (st.2.).

11. Pravno je shvaćanje ovog suda da je svaki parnični sud vezan za odluku upravnog tijela, da ga ta odluka obvezuje u granicama njegove pravomoćnosti o tome postoji li neko pravo ili pravni odnos, i ako postoji identitet stranaka u postupku odnosno ako je stranka, barem kao zainteresirana osoba sudjelovala u upravnom postupku.

12. Kako iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj sudjelovao u postupku u kojem je doneseno rješenje HZZO, Regionalni ured Rijeka, Klasa: UP/I-502- 03/16-01/379, Ur.br.: 338-08-81-16-3 od 12. prosinca 2016., kojim je utvrđeno da se događaj od 24. kolovoza 2016. koji je rezultirao ozljedom, te dijagnoza, šifra: S83.0 ne priznaje ozljedom na radu, proizlazi da je ovaj sud vezan tim upravnim rješenjem kao upravnim aktom, u odnosu na utvrđenje da nastala ozljeda nije u uzročno-posljedičnoj vezi s predmetnim događajem, pa tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovi ozljede na radu nije osnovan.

13. Naime, smatra li se pojedina ozljeda, ozljedom na radu ocjenjuje se u upravnom postupku pri Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje te konačna odluka u tom postupku predstavlja prethodno pitanje za ovaj postupak u smislu članka 12. stavaka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP), te ne postoji mogućnost njenog preispitivanja u sudskom postupku (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev 947/2017-2 od 11. rujna 2018., a i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-337/2022. od 21. rujna 2022.).

14. Dakle, budući je nadležno tijelo pravomoćnim upravnim aktom utvrdilo da predmetna ozljeda koju tužitelj zadobio nema karakter i nije priznata kao ozljeda na radu, to prvostupanjski sud nije imao ovlaštenja u ovom sudskom postupku ponovno preispitivati takvu odluku, odnosno utvrđivati ima li ozljeda koju je tužitelj pretrpio 24. kolovoza 2016. karakter ozljede na radu, jer je o tome nadležno tijelo donijelo odluku koja predstavlja prethodno pitanje za ovaj parnični postupak - čl. 12. st.1. ZPP-a (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 293/2019-3 od 14. veljače 2024.).

15. Argumentaciju tužitelja iz podneska od 21. svibnja 2025. (str. 250 i dr.), koja se zapravo svodi na tezu kako činjenica što mu ozljeda u upravnom postupku nije priznata kao ozljeda na radu nije ni od kakvog utjecaja na utvrđivanje u ovoj parnici naknade štete koja mu pripada, prvostupanjski sud ne prihvaća jer je u potpunosti oprečna s ustaljenim te ujednačenim jednoobraznim shvaćanjima viših sudova s kojima je jednako shvaćanje i ovog sud. Presude i odluke sudova na koje se tužitelj pozivao i citirano ih u svom podnesku nisu primjenjive u ovom sporu jer se u svim tim drugim postupcima radilo o različitim predmetima raspravljanja, odlučivanja te činjeničnim neksusima u odnosu na ovu parnicu.

16. Prema odredbi članka 965. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; nadalje: ZOO), u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze. Dakle, obveza osiguratelja za isplatu naknade po polici osiguranja od odgovornosti postoji tek ako postoji odgovornost osiguranika i u opseg osiguranikove odgovornosti, ali najviše do ugovorene svote osigurateljeve obveze. Ako nema odgovornosti osiguranika, nema ni obveze osiguratelja.

17. Dakle, kako pravomoćnom odlukom upravnog tijela tužitelju nije priznata ozljeda na radu, to stoga nema odgovornosti poslodavca – osiguranika po polici osiguranja odgovornosti. Stoga je tužbeni zahtjev odbijen te je presuđeno sadržajem točke I izreke.

18. Kod ovako utvrđenog i argumentiranog stanja stvari ostale izvedene dokaze sud nije posebno analizirao obzirom njihovi sadržaji nisu bili od utjecaja za drugačiju odluku o meritumu od one koja je donesena.

19. Odluka o trošku (točka II izreke) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (100 bodova po radnji), ostvareni potpuni uspjeh tuženika, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023, dalje: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tuženiku su priznati troškovi zastupanja po punomoćnici odvjetnici prema troškovniku (stranica 276 spisa) i to za; zastupanje na ročištima 12.11.2019., 10.3.2020., 3.10.2023., 18.1.2024., 20.2.2024. i 18.7.2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno šest (6) radnji po 200,00 eura, dakle 1.200,00 eura, sastav obrazloženih podneska od 27.4.2020., 1.4.2025. i 12.5.2025., svaki po 200,00 eura, ukupno 600,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 450,00 eura (Tbr. 46. Tarife), dakle sveukupno 2.250,00 eura. Trošak podneska od 26.9.2019. tuženiku nije priznat (200,00 eura + 25% PDV) jer njegovo sastavljanje nije bilo potrebno za vođenje parnice (čl. 155. ZPP-a) zbog toga što je u istom u većem dijelu ponavljao navode već prezentirane u odgovoru na tužbu, a u odnosu na preostali dio apsolutno ničim nije bio spriječen da taj sadržaj već nije mogao napisati u, samo dva (2) tjedna prije toga sastavljenom, odgovoru na tužbu.

20. Na odmjereni parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavku 3. ZPP-a, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a i člankom 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 155/23).

21. U ovom sporu rok za podnošenje žalbe je osam dana (čl. 437. st. 1. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 70/19; na snazi od 1. rujna 2019. – dalje: ZIDZPP/19), obzirom je predmetna tužba podnesena 23. kolovoza 2019. Paricijski rok iznosi 8 dana (čl. 436. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavkom 1. ZIDZPP/19).

22. Budući je tužitelj spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članaka 154. i čl. 155. ZPP-a pa je zato njegov zahtjev odbijen i tom dijelu (točka I izreke, drugi odlomak).

U Rijeci 4. rujna 2025.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 (osam) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- pun. tužitelja – e.komunikacijom

- pun. tuženika – e.komunikacijom