Poslovni broj: 8 Kž-257/2023-7

Poslovni broj: 8 Kž-257/2023-7

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Tomislava Brđanovića,  članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 229. st. 2. u svezi s čl. 229. st. 1. toč. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11.,144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu (dalje: OKDO) i optuženika podnesenim protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj: 46 K-1656/2020-18 od 6. lipnja 2022., na javnoj sjednici održanoj 6. rujna 2023., u prisutnosti zamjenika Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Darka Galića te zamjenika branitelja optuženog J. S., odvjetnika,

 

p r e s u d i o   j e

 

             

Odbijaju se žalbe OKDO-a i optuženog Z. Š. kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Općinski kazneni sud u Zagrebu presudom poslovni broj: 46 K-1656/2020-18 od 6. lipnja 2022. proglasio je krivim optuženog Z. Š. zbog produljenog kaznenog djela protiv imovine, teškom krađom iz čl. 229. st. 2. u svezi s čl. 229. st. 1. toč. 1. KZ/11, te je na temelju čl. 229. st. 2. u svezi s čl. 52. KZ/11  osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

 

1.1.              Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženiku se u kaznu zatvora na koju je osuđen uračunava vrijeme lišenja slobode u trajanju od 21. travnja 2016. do 23. rujna 2016., na način da se jedan dan lišenja slobode izjednačava s jednim danom kazne zatvora.

 

1.2.              Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19, u nastavku: ZKP/08-19) dosuđen je imovinskopravni zahtjev oštećenom TD S. d.o.o. sa sjedištem u Z., K. 5 u iznosu od 201.856,40 kuna, te je naloženo optuženom Z. Š., OIB: ... isplatiti oštećeniku iznos od 201.856,40 kuna u roku od 15 dana po izvršnosti presude dok se oštećenik s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva upućuje u parnicu.

 

1.3.              Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08-19 dosuđen je imovinskopravni zahtjev oštećenom T. D. iz Z., M. R. 16, u iznosu od 3.029,00 kuna, te je nalaženo optuženom Z. Š., OIB: ..., isplatiti oštećeniku iznos od 3.029,00 kuna u roku od 15 dana po izvršnosti presude dok je oštećenik s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva upućuje u parnicu.

 

1.4.              Na temelju čl. 148. st. 1. i 6. ZKP/08-19 optuženik je oslobođen snašanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08-19 kao i snašanja troškova na ime nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja, a koji padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2.              Protiv te presude žali se OKDO i optuženik Z. Š. po branitelju Z. V., odvjetniku u Z..

 

2.1.              OKDO se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se pobijana presuda preinači  na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

2.2.              Optuženik Z. Š. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe.

 

3.              Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnosi optuženik po branitelju Z. V., odvjetniku s prijedlogom da se žalba OKDO odbije kao neosnovana.

 

4.              U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22, u nastavku: ZKP/08-22) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-302/2023-2 od 18. travnja 2023. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

 

5.              U skladu s čl. 475. st. 1. ZKP/08-22 sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti zamjenika Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Darka Galića te zamjenik branitelja optuženika J. S., odvjetnik, dok je na temelju čl. 475. st. 3. ZKP/08 održana u odsutnosti uredno obaviještenog optuženika Z. Š., odvjetnika.

 

6.              Žalbe nisu osnovane.

 

7.              Prije svega optuženik nije u pravu kada se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

 

7.1.              Tako žalitelj smatra da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 time što u pobijanoj presudi izostaju razlozi za presuđenje za jedno produljeno kazneno djelo teške krađe iz čl. 229. st. 2. u svezi s čl. 229. st. 1. toč. 1. KZ/11, čime je ujedno povrijeđen i identitet optužbe, budući da se optužnicom teretio za počinjenje tri kaznena djela počinjena u stjecaju.

 

Sasvim suprotno žalitelju, koji se uzgred rečeno takvim žalbenim tvrdnjama žali na svoju štetu, prvostupanjski sud je u toč. 32. i 32.1. obrazloženja pobijane presude dao jasne, određene i neproturječne razloge o tome zašto je zaključio da se u ovom slučaju radi o jednom produljenom kaznenom djelu iz čl. 229. st. 2. u svezi s čl. 229. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 228. st. 1. KZ/11..

 

Uz to valja dodatno primijetiti da prvostupanjski sud pritom nije izvršio nikakve zahvate u činjenične opise pojedinih radnji koje ulaze u sklop produljenog kaznenog djela, tako da se u ovom slučaju radi samo o drugačijoj pravnoj ocjeni djela, u svezi čega valja podsjetiti na odredbu iz čl. 449. st. 2. ZKP/08-22, prema kojoj sud nije veza za prijedloge tužitelja o pravnoj ocjeni djela, ali optuženika ne može proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret, a o čemu se u ovom slučaju evidentno ne radi.

 

Stoga je žalba optuženika i u dijelu gdje sugerira da je prvostupanjski sud na opisani način povrijedio identitet optužbe promašena.

 

7.2.              Nadalje, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud ostvario i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08-22, time što se pobijana presuda temelji na nezakonitim dokazima.

 

Pritom prvenstveno smatra nezakonitim dokazom svoje prvo ispitivanje bez prisustva branitelja, a koji mu je, po njegovom mišljenju, sukladno Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda morao biti postavljen jer je u tom trenutku već bio lišen slobode, kao i s obzirom na činjenicu da je izrijekom tražio da mu se branitelj postavi i na temelju tzv. siromaškog prava.

Na ovom mjestu valja primijetiti da je tijekom postupka o tom pitanju već pravomoćno odlučeno, a o istom se ovaj žalbeni sud već očitovao u svojoj ranijoj ukidnoj odluci.

Naime, prvostupanjski sud je tijekom rasprave posebnim rješenjem odbio prijedlog obrane da se iz spisa, kao nezakoniti dokaz, izdvoji zapisnik i CD s prvog ispitivanja okrivljenika u prostorijama ODO  Zagreb od 23. travnja 2016.,  na kakvu odluku se optuženik žalio, međutim, Županijski sud u Zagrebu je rješenjem poslovni broj: Kž-127/2018 od 12. ožujka 2019. njegovu žalbu odbio kao neosnovanu.

Stoga na ovom mjestu samo valja ponoviti kako je prvo ispitivanje optuženika u ovom postupku od 23. travnja 2016., a prema tada važećim odredbama Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda i 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje: ZKP/08-14) u svemu bilo zakonito provedeno, dok se vezano za tzv. siromaško pravo ukazuje da je odredbom iz čl. 72. tada važećeg ZKP/08-14 doduše propisano pravo okrivljenika na  imenovanje branitelja na teret proračunskih sredstva ako prema svom imovnom stanju ne može podmiriti troškove obrane (tzv. siromaško pravo), međutim, to pravo okrivljeniku pripada tek nakon primitka rješenja o provođenju istrage, odnosno nakon podizanja optužnice za kaznena djela za koja se istraga ne provodi, a o kojoj fazi postupka se u trenutku kada je optuženik stavio takav zahtjev  evidentno nije radilo.

7.3.               Nadalje, optuženik smatra nezakonitim dokazima i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, a o kojem pitanju je tijekom postupka također već pravomoćno odlučeno ranije citiranim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, a o čemu se i ovaj žalbeni sud očitovao u ranijoj ukidnoj odluci (pod poslovnim brojem KŽ-261/20), tako da na ovom mjestu samo valja ponoviti da su djelatnici policije izvide kaznenog djela, između ostalog i obavijesni razgovor s optuženikom,  koji uključuje i pokazivanje mjesta gdje je ostavio otuđene stvari, proveli zakonito na temelju odredbi čl. 208. st. 1. ZKP/08, tako da potvrde o privremenom oduzimanju predmeta kao rezultati takvih zakonito provedenih izvida ne predstavljaju dokaze za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza (čl. 10. st. 2. toč. 4. ZKP/08-22), a kako to pogrešno u žalbi smatra optuženik.

S time u svezi valja primijetiti da optuženik u žalbi upire i na svoju obranu u kojoj je tvrdio da je potvrde o privremenom oduzimanju potpisao jer su mu djelatnici policije obećali da će mu naći posao i smještaj, s time da je i ranije zbog fizičkog i psihičkog maltretiranja policije potpisivao razne papire koje bi mu dali.

Međutim, osim pukih tvrdnji iznijetih u obrani, optuženik takve navode ničim ne potkrjepljuje niti dokazuje, s time da takve njegove tvrdnje u svojim iskazima decidirano opovrgavaju ispitani djelatnici policije -  T. P. i I. P..

Također, na ovom mjestu valja primijetiti da žalitelj u svezi potvrda o privremenom oduzimanju predmeta sadržajno upire i na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-22, budući da u žalbi tvrdi da su glede odluke prvostupanjskog suda o odbijanju prijedloga obrane za izdvajanjem istih iz spisa kao nezakonitih dokaza, u pobijanoj presudi u cijelosti izostali razlozi.

Suprotno žalitelju, sud prvog stupnja je u toč. 6. obrazloženja pobijanje presude iznio jasne i određene razloge na temelju kojih je donio takvu odluku, a kakve razloge je iznio i na zapisniku s rasprave od 26. svibnja 2022. (list 640 spisa).

7.3.              Ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka žalitelj nalazi i u tome da prvostupanjski sud nije postupio sukladno rješenju Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Kž-127/2018 od 12. ožujka 2019. prema kojem je iz spisa valjalo izdvojiti zapisnike i obavijesti iz čl. 86. ZKP/08, konkretno foto-elaborat u kojem su snimke na kojima optuženik "pokazuje" mjesto izvršenja kaznenih djela i mjesta gdje su pronađeni predmeti pribavljeni počinjenjem istih, čime sadržajno upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08-22..

 

Žalba optuženika nije osnovana niti u tom pravcu.

 

Prije svega, valja primijetiti da iz zapisnika s rasprave od 27. travnja 2022. (list 637 spisa) proizlazi da je državni odvjetnik odustao od dokaznog prijedloga za vršenjem uvida u sporni foto-elaborat, s čime je obrana bila suglasna, a slijedom čega prvostupanjski sud taj dokaz niti nije izveo na raspravi.

 

Premda je žalitelj u pravu kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud,  neovisno o tome, sporne fotografije na kojima optuženik, tada u svojstvu građanina, pokazuje djelatnicima policije mjesto gdje je ostavio otuđene stvari, a što su suštinski obavijesti koje su sukladno odredbi iz čl. 208. st. 1. ZKP/08 policijskim djelatnicima dali građani, trebao kao takve rješenjem izdvojiti iz spisa, međutim, imajući u vidu da sud prvog stupanja na raspravi nije izveo dokaz uvidom u foto-elaborat, a time niti u sporne fotografije, niti na tim obavijestima na bilo koji način temelji svoje zaključke o odlučnim činjenicama u ovom predmetu, to opisani propust evidentno nije utjecao niti je mogao utjecati na pravilnost presude.

 

Naime, sukladno odredbi iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 da bi se radilo o toj povredi uvjet je da je propust suda koji se odnosi na ne primjenu odnosno pogrešnu primjenu odredaba ZKP/08 pri pripremanju rasprave, ili u tijeku rasprave ili pri donošenju presude utjecao ili mogao utjecati na presudu.

 

Što se pak tiče žalbenih tvrdnji da je prvostupanjski sud sporne fotografije i nadalje indirektno koristio za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom predmetu, i to putem obrane žalitelja u kojoj je između ostalog naveo da je: "pokazao zgradu... gdje je znao noćiti", ovaj žalbeni sud prije svega primjećuje da se radi o obrani optuženika koja predstavlja zakoniti dokaz u ovom postupku, a koju sud prvog stupnja ni na koji način ne povezuje sa spornim fotografijama, s time da ovaj žalbeni sud dodatno primjećuje da iz takve obrane žalitelja proizlazi da se radi o zagradi u kojoj je povremeno znao spavati, u koju, međutim, djelatni policije nisu ulazili.

 

Stoga žalba optuženika nije osnovana niti u navedenom pravcu.

 

8.              Povodom žalbi optuženika i državnog odvjetnika, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-22, ovaj žalbeni sud je ispitao pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, te nije utvrdilo da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-22, niti da bi na štetu žalitelja povrijedio kazneni zakon.

 

9.              Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Argumentirajući ostvarenje te žalbene osnove, optuženik ponavlja da je pred državnim odvjetnikom ispitan bez prisustva branitelja, međutim, smatra da i neovisno o tome, u ovom slučaju ne postoji zatvoreni krug indicija koji bi upućivao na izvjestan zaključak da je počinio kazneno djelo za koje se tereti.  Pritom posebno upire da niti jedan od ispitanih svjedoka nema neposrednih saznanja o radnjama počinjenja predmetnog djela, dok glede mobitela i bicikla koje je koristio, a koji su otuđeni inkriminiranim radnjama, kao i glede otuđenih predmeta pronađenih u šupi u kojoj je znao prenoćiti i gdje je držao i neke svoje stvari (odjeću i hranu), smatra da te činjenice nisu dostatne za pouzdano utvrđenje da je te stvari upravo on otuđio.

 

9.1.              Suprotno žalitelju, po ocjeni Županijskog suda u Varaždinu, kao suda drugog stupnja, prvostupanjski sud svoje zaključke o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom predmetu temelji na logičnoj i savjesnoj analizi te kritičkoj i pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti svih relevantnih dokaza izvedenih na raspravi, posebice proturječnih, koje sagledava kako svaki za sebe tako i u međusobnoj vezi. Na temelju takve analize dokaza prvostupanjski sud izvodi pravilan zaključak da je u konkretnom kao izvjesno dokazano da je optuženik, na način kako se to pobliže činjenično opisuje u izreci prvostupanjske presude, počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim pobijanom presudom.

 

9.2.              Tako prvostupanjski sud, analizirajući obrane koje je optuženik dao tijekom postupka, kako same za sebe, tako i u povezanosti s drugim dokazima, prije svega,  s pravom primjećuje da njegovu obranu koju je iznio prilikom prvog ispitivanja, a u kojoj je priznao radnje počinjenja predmetnog produljenog kaznenog djela opisane u prvoj i drugoj alineji činjeničnog opisa djela iz izreke pobijane presude, za razliku od njegove obrane na raspravi, podupiru i drugi dokazi izvedeni na raspravi.

 

Pritom prvostupanjski sud pravilno uočava da priznanje optuženika u odnosu na navedene radnje počinjenja predmetnog kaznenog djela prvenstveno potvrđuju podaci sadržani u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta , iz kojih proizlazi da je kod njega pronađen i privremeno oduzet dio stvari otuđenih  iz poslovnog prostora TD S. d.o.o. i  šupe vlasništvo oštećenog T. D..

 

Pored toga, prvostupanjski sud pravilno primjećuje da se njegovo objašnjenje zašto je na raspravi drugačije iskazivao u odnosu na svoju obranu danu prilikom prvog ispitivanja kada je u bitnome priznao radnje počinjenja predmetnog produljenog kaznenog djela opisane u prvoj i drugoj alineji  činjeničnog opisa djela iz izreke pobijane presude, ukazuje kao krajnje neuvjerljivo i neživotno.

 

Naime, optuženik je tvrdio da je prilikom prvog ispitivanja priznao počinjenje tih radnji (a iz kojeg razloga je prethodno potpisao i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta) zato što su mu djelatnici policije zauzvrat obećali pronaći posao i smještaj.

 

Osim što se takvo objašnjenje već samo po sebi ukazuje kao krajnje neuvjerljivo i nelogično, ovaj žalbeni sud dodatno primjećuje da optuženik takve tvrdnje ničim ne potkrjepljuje niti dokazuje, s time da ih u svojim iskazima decidirano opovrgavaju i djelatnici policije T. P. i I. P., suglasno navodeći da optuženiku nisu dali nikakva obećanja, pa tako niti obećanje da će mu pronaći posao i smještaj ukoliko će potpisati potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i priznati počinjenje djela za koja se tereti.

 

Spomenuti svjedoci su u svojim iskazima ujedno detaljno opisali i okolnosti na temelju kojih su upravo optuženika locirali (putem mobitela koji je koristio, a koji je otuđen oštećenom TD S. d.o.o.) i uhitili kao osobu u odnosu na koju postoje osnove sumnje da je počinila predmetno kazneno djelo, tako da se kao neosnovana ukazuje i žalba optuženika u kojoj sugerira da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i  stoga što prvostupanjski sud nije prihvatio prijedlog obrane za ispitivanjem svjedoka na okolnosti na koji način je policija došla s njime u kontakt i lišila ga slobode.

 

Uz to, prvostupanjski sud pravilno uočava da se navedeno objašnjenje optuženika ukazuje i kao proturječno, jer se postavlja logično pitanje zašto onda prilikom prvog ispitivanja nije priznao i počinjenje radnje počinjena predmetnog kaznenog djela opisane u trećoj alineji činjeničnog opisa predmetnog kaznenog djela.

 

Stoga je sud prvog stupanja pravilno postupio kada je obranu optuženika na raspravi ocijenio kao konstrukciju s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti za predmetno kazneno djelo, dok je kao vjerodostojan i istinit, te potkrijepljenu drugim dokazima, s pravom cijenio njegov iskaz dan prilikom prvog ispitivanja a u kojem je u bitnome priznao  radnje počinjenja predmetnog produljenog kaznenog djela, pobliže opisane  u prvoj i drugoj alineji  činjeničnog opisa iz izreke pobijane presude.

 

Što se tiče žalbenih navoda kojima optuženik sugerira da prvostupanjski sud glede tih radnji počinjenja predmetnog kaznenog djela nije na pouzdan način utvrdio količinu, vrstu i vrijednost otuđenih stvari, budući oštećenici za to nisu doprinijeli nikakve dokaze, valja primijetiti da se žalba optuženika u tom pravcu ukazuje kao promašena.

 

Naime, a suprotno žalitelju, prvostupanjski sud svoje zaključke o navedenim činjenicama temelji upravo na materijalnim dokazima koje su pridonijeli oštećenici, pa tako utvrđenje o količini, vrsti  i vrijednost otuđenih stvari u TD S. d.o.o. temelji na podacima sa inventure koja je u oštećenom društvu provedena odmah nakon počinjenja djela a na temelju kojih je sastavljen popis otuđene robe koji prileži na listu 183 spisa, dok utvrđenje o vrsti, količini i vrijednosti otuđenih stvari u šupi vlasništvo T. D. zasniva na podacima iz izvoda po Mastercard kartici i jamstvenom listu koje je u spis dostavio oštećenik kao dokaz vrijednosti otuđenih bicikla marke "H. F.T.".

 

Naposljetku, a suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je kao konstrukciji s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornost ocijenio i obranu optuženika u kojoj poriče radnju počinjenja predmetnog produljenog kaznenog djela opisanu u alineji tri činjeničnog opisa iz izreke pobijane presude.

 

Vezano za tu radnju optuženik se u žalbi u bitnome poziva na svoju obranu, te ističe okolnosti, koje, po njegovom mišljenju, upućuju na njezinu vjerodostojnost.

 

Konkretno, optuženik je tvrdio da je šupa, vlasništvo K. Š. bila otvorena, te da nije imala lokot niti bilo kakvo drugo osiguranje, s time da u istu, budući da je prethodno vidio da je prazna, nije ušao s ciljem da otuđi stvari koje će tamo zateći, već s ciljem da odloži svoju odjeću i obuću.

 

Međutim, prvostupanjski sud pravilno primjećuje da takvu optuženikovu obranu opovrgava iskaz oštećenice, a koji zbog njegove uvjerljivosti, životnosti i logičnosti s pravom ocjenjuje kao vjerodostojan i isitnit izvor saznanja o spornim činjenicama vezanim za predmetnu inkriminaciju, s time da niti ovaj žalbeni sud ne nalazi postojanje okolnosti koje bi upućivale na postojanje motiva na njezinoj strani da optuženika lažno tereti za nešto što stvarno nije počinio.

 

Tako je oštećenica u svom iskazu izrijekom tvrdila da je šupa bila zatvorena i zaključana lokotom, a što opovrgava obranu optuženika u ranije navedenom pravcu.

 

Imajući još u vidu i iskaz svjedoka V. B. iz kojeg proizlazi da je šupa bila prekrivena pak papirom tako da se nije moglo vidjeti što se nalazi u njezinoj unutrašnjosti, prvostupanjski sud s pravom otklanja i obranu optuženika u dijelu gdje je tvrdio da u šupu, budući da je prethodno vidio da je ista prazna, nije ušao s ciljem da otuđi stvari koje će tamo zateći, već s ciljem da odloži svoju odjeću i obuću.

 

Stoga optuženik nije u pravu niti kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i u odnosu na radnju počinjenja predmetnog djela opisanu u trećoj alineji činjeničnog opisa iz izreke pobijane presude.

 

Slijedom svega navedenog, žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje se kao neosnovana.

 

10.               Državni odvjetnik i optuženik nisu u pravu kada se žali zbog odluke o kazni.

 

Suprotno žaliteljima, prvostupanjski sud po stavu ovog žalbenog suda pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti važne za odluku o vrsti i mjeri kaznene sankcije i proces njezine individualizacije.

 

Na temelju takve ocjene, a imajući u vidu da je dio otuđenih stvari vraćen oštećenicima, dok je radnja počinjenja predmetnog produljenog kaznenog djela opisana u trećoj alineji činjeničnog opisa djela iz izreke pobijane presude ostala u pokušaju, a s druge strane otegotne okolnosti na strani optuženika u vidu njegove dosadašnje višestruke osuđivanosti zbog počinjenja kaznenih djela, i to pretežito imovinskog karaktera, tako da je riječ o višestrukom općem i specijalnom povratniku, s time da kaznene sankcije koje su mu do sada bile izricane, između ostalog i kazna zatvora, očito nisu polučile očekivani cilj – usklađenje njegovog ponašanja sa zakonom i odvraćanje od činjenja novih kaznenih djela, prvostupanjski sud je po stavu ovog žalbenog suda optuženika s pravom osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 /jedne/ godine i 6 /šest/ mjeseci, a kakvu kaznu, suprotno žaliteljima,  i ovaj drugostupanjski sud nalazi primjerenoj svim relevantnim okolnostima važnim za odluku o vrsti i mjeri kaznene sankcije i proces njezine individualizacije, te podobnom za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja.

 

11.               Naposljetku, optuženik nije u pravu kada se žali zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu.

 

Prije svega, valja primijetiti da su u toč. 9.2. obrazloženja ove odluke već iznijeti razlozi zbog kojih se žalba optuženika u kojoj je tvrdio da prvostupanjski sud nije na pouzdan način utvrdio količinu, vrstu i vrijednost otuđenih stvari, budući oštećenici za to nisu doprinijeli nikakve dokaze, ukazuje kao neosnovana.

 

Stoga na ovom mjestu samo valja ponoviti da prvostupanjski sud,  a suprotno žalitelju, svoje zaključke o navedenim činjenicama temelji upravo na materijalnim dokazima koje su pridonijeli oštećenici, pa tako utvrđenje o količini, vrsti  i vrijednosti otuđenih stvari u TD S. d.o.o. temelji na podacima sa inventure koja je u oštećenom društvu provedena odmah nakon počinjenja djela a na temelju kojih je sastavljen popis otuđene robe koji prileži na listu 183 spisa, dok utvrđenje o vrsti, količini i vrijednosti otuđenih stvari u šupi vlasništvo T. D. zasniva na podacima iz izvoda po Mastercard kartici i jamstvenog lista koje je u spis dostavio oštećenik kao dokaz vrijednosti otuđenih bicikala marke "H. F. T.", s time da je isti, a vezano za imovinskopravni zahtjev koji se odnosi na štetu koja mu je nastala na biciklu koji mu je vraćen, priložio i račun popravaka istog.

 

Slijedom navedenog, a ne nalazeći okolnosti koje bi dovodile u razumnu sumnju vjerodostojnost i istinitost navedenih dokaza, odluka prvostupanjskog suda o imovinskopravnim zahtjevima oštećenika se u svemu ukazuje kao pravilna i zakonita, te utemeljena na relevantnim i vjerodostojnim dokazima.

 

Stoga žalba optuženika nije osnovana niti u tom pravcu.

 

12.              Budući da slijedom svega navedenog žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane, te kako nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-22, a na čije postojanje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to su iste na temelju čl. 482. ZKP/08-22 odbijene kao neosnovane, te je potvrđena prvostupanjska presuda, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

 

U Varaždinu 6. rujna 2023.

 

                                                                                                  Predsjednica vijeća

        Ljiljana Kolenko