Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-317/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, zastupanoga po punomoćnici DA, dipl. iur., protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, zastupanoga po punomoćnici AA, dipl. iur., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-41/2024-7 od 21. veljače 2025., 4. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-41/2024-7 od 21. veljače 2025. i sudi:

Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, OIB: 84397956623, plati iznos od 8.594,01 EUR (osam tisuća pet stotina devedeset četiri eura jedan cent) sa zateznom kamatom od 23. veljače 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 8.594,01 EUR sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja 2024. i naknadom parničnog troška.

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da je odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (''Narodne novine'', broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23 – dalje: ZOOP) nelogična jer ista propisuje da tužitelj ima pravo na naknadu štete, ali onda otklanja to pravo jer se način obračuna propisano tom odredbom ne može utvrditi, budući da to nikako ne može biti razlika između ostvarene i pretpostavljene mirovine, da tuženik na temelju ugovora o osiguranju stupa na mjesto vlasnika automobila i odgovara za štetu proizašlu iz štetnog događaja u visini odgovornosti svog osiguranika i do limita utvrđenog navedenim ugovorom jer bi u protivnom vlasnik vozila koji je sklopio ugovor o obveznom osiguranju vozila bio izjednačen s vlasnikom vozila koji nije sklopio ugovor o obveznom osiguranju. Predlaže preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete koja mu je nastala u razdoblju od 1. rujna 2020. do 31. prosinca 2023., isplatom iznosa od 11.458,69 EUR svom osiguraniku SA na ime invalidske mirovine, ostvarene zbog posljedica ozljeda zadobivenih u štetnom događaju – prometnoj nesreći 29. lipnja 2009., krivnjom osiguranika tuženika. S obzirom na omjer suodgovornosti svog osiguranika od 25%, tužitelj od tuženika potražuje razmjerni iznos od 8.594,01 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate.

6. Donošenjem pobijane presude nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

7. U ovom slučaju među strankama nije sporno da se 29. lipnja 2009. dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovalo vozilo osigurano kod tuženika, policom obveznog osiguranja od automobilska odgovornosti te da je osiguranik ovdje tuženika pridonio nastanku štete u omjeru od 25%. Također nije sporno da je rješenjem tužitelja od **.**.2012. SA priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada.

8. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da, s obzirom na činjenicu da je SA priznata invalidska mirovina zbog ozljede izvan rada, da u konkretnom slučaju nema štete, kao jedne od nužnih pretpostavki odgovornosti za štetu, da tuženik na temelju Ugovora o obveznom osiguranja od automobilske odgovornosti može odgovarati samo u okviru preuzetih ugovornih obveza sukladno ZOOP te da je tom odredbom reguliran opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguravatelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića na temelju čega se sukladno načelu razmjernosti obračunava i naplaćuje premija osiguranja. Sud nadalje zaključuje da tužitelj na okolnost visine štete, u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP, nije predložio izvođenje dokaza radi utvrđenja nastanka i visine štete koja bi bila obračunata primjenom te odredbe. Pobijanu odluku donio je pozivom na čl. 27. ZOO te čl. 219. i čl. 221.a ZPP.

9. Prema odredbi čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO), tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema čl. 1046. ZOO, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

10. Odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 – dalje: ZMO) propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Prema st. 2. t. 1. toga članka, naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

10.1. Odredbom čl. 162. st. 1. ZMO propisano je da Zavod ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe.

10.2. Prema čl. 164. st. 1. ZMO, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. toga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). Prema st. 5. toga članka, za utvrđivanje visine stvarne štete u tom slučaju mjerodavne su odredbe ZMO.

10.3. Prema odredbi čl. 165. st. 3. ZMO, na svotu potraživanja naknade štete Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu.

11. Odredbom čl. 27. ZOOP propisano je:

(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

11. U ovom slučaju pitanje naknade štete za novčana davanja koja tužitelj isplaćuje na teret mirovinskog osiguranja, a koja davanja su posljedica štete koju je prouzročio osiguranik društva za osiguranje, regulirana su ZMO. Riječ je o izdacima kojima se umanjuje imovina tužitelja zbog uzroka za koji je odgovoran osiguranik tuženika, odnosno osiguratelj. Stoga stvarnu štetu, prema ocjeni ovoga suda, predstavlja upravo onaj iznos koji tužitelj isplaćuje svom osiguraniku zbog uzroka za koji je odgovoran osiguranik tuženika, odnosno tuženik na temelju ugovora o osiguranju te je stoga tu štetu dužan naknaditi tužitelju i to u skladu s odredbama zakona koji uređuje mirovinsko osiguranje, na temelju kojih propisa su ti izdaci i nastali.

12. Osim toga, pritom treba imati u vidu i odredbe čl. 56. st. 2. i čl. 87. st. 1. t. 9. ZMO, prema kojima, u slučaju kada kod osiguranika tužitelja dođe do potpunog gubitka radne sposobnosti zbog ozljede izvan rada (100%), kao što je to ovdje slučaj, uopće ne postoje pretpostavke za primjenu čl. 27. ZOOP jer ne postoji razmjerni iznos mirovine propisan odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP.

12.1. Ovo stoga što prema odredbi čl. 87. st. 1. t. 9. ZMO, mirovinski faktor uopće nije vezan uz uzrok nastanka potpunog gubitka radne sposobnost pa posljedično tome ne može postojati niti razlika između invalidske mirovine koja se osiguraniku isplaćuje zbog potpunog gubitka radne sposobnosti koji je nastao zbog bolesti ili ozljede izvan rada s jedne strane i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, s druge strane, kako to propisuju odredbe ZOOP.

12.2. To konkretno znači da je odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP faktično otklonjena odgovornost osiguratelja za štetu zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja u svim onim slučajevima kada je kod osiguranika tužitelja došlo do potpunog gubitka radne sposobnosti, neovisno o tome što je isti posljedica štete koju je prouzročio osiguranik društva za osiguranje i koju je po ugovoru o osiguranju, oštećenicima obvezan nadoknaditi osiguratelj štetnika, na što osnovano u žalbi ukazuje i tužitelj.

12.3. Pritom također treba reći da je i odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP, na koju se tuženik poziva, propisana obveza društava za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

12.4. Prema tome, svi izdaci koji su uzročno-posljedično vezani uz isplate koje Zavodi isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedice štete koju je prouzročio osiguranik društva za osiguranje, predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi Zavodu jer je takvim isplatama umanjena imovina Zavoda pa time predstavlja stvarnu štetu (Rev-1496/2024-2 od 17. prosinca 2024).

12.5. S obzirom na navedeno, tuženik je obvezan tužitelju nadoknaditi svaku stvarnu štetu koju trpi, ako se radi o obvezi iz mirovinskog osiguranja i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim ugovorom o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika), što tuženik u ovom slučaju i ne osporava.

12.6. Naprotiv, šteta propisana odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP nije niti može biti stvarna šteta jer propisi tužitelja ne čine razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (zbog bolesti ili ozljede izvan rada) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, s obzirom na to da mirovinski faktor uopće nije vezan uz uzrok nastanka potpunog gubitka radne sposobnosti.

12.7. Stoga, po ocjeni ovog suda, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete koju predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja jer su sporni izdaci uzročno posljedično vezani za isplate koje tužitelj isplaćuje svom osiguraniku na temelju propisa o mirovinskom osiguranju zbog posljedica štete koju je prouzročio osiguranik tuženika te predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi tužitelju, budući da je takvim isplatama umanjena imovina Zavoda i stoga ti izdaci predstavljaju stvarnu štetu koju trpi tužitelj.

13. Što se tiče osnovanosti i visine štete, dokumentacija koju je dostavio tužitelj o uzročno posljedičnoj vezi između umirovljenja osiguranice tužitelja i prometne nesreće od 9. kolovoza 2007. (str. 3-14 spisa), kao i o visini štete tj. o visini iznosa isplaćenih njegovom osiguraniku (list 21 spisa), iako ne predstavlja dokaz u smislu čl. 230. ZPP, predstavlja dokaz u smislu čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP.

13.1. Budući da je ovaj postupak pokrenut tužbom podnesenom 23. veljače 2024., stranke nakon zaključenja prethodnog postupka više ne mogu isticati nove činjenice niti predlagati dokaze. U ovom slučaju, tužitelj je dostavljenim ispravama dokazao činjenične navode na kojima temelji tužbeni zahtjev, tj. da je njegovu osiguraniku pravo na invalidsku mirovinu priznato isključivo zbog opće nesposobnosti za rad, nastale zbog ozljede izvan rada, odnosno zbog posljedica prometne nezgode. Također je dostavljenim obračunom isplata koje su izvršene njegovom osiguraniku tužitelj dokazao visinu predmetne tražbine, a tuženik tijekom postupka nije tvrdio suprotno niti je predlagao dokaze kojima bi navedene činjenice osporio (čl. 8., u vezi s čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP).

13.2. Budući da je kod osiguranika tužitelja nastala opća nesposobnost za rad zbog posljedica predmetne prometne nesreće za koju je odgovoran tuženik, kao osiguratelj štetnika, to je tuženik obvezan tužitelju naknaditi stvarnu štetu koja mu je nastala isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku.

13.3. Visina stvarne štete utvrđena je na temelju obračuna isplata izvršenih na teret tužitelja, u iznosu od 11.458,69 EUR (list 21 spisa), koji je tužitelj isplatio svom osiguraniku u skladu s propisima mirovinskog osiguranja u spornom razdoblju, zbog uzroka za koji je odgovoran osiguranik tuženika odnosno tuženik na temelju ugovora o osiguranju. Nakon umanjenja navedenog iznosa za omjer suodgovornosti osiguranika tužitelja od 25%, preostala je obveza tuženika da tužitelju nadoknadi stvarnu štetu u zatraženom iznosu od 8.594,01 EUR.

14. Na dosuđene iznose tužitelju pripada zatezna kamata tekuća od dana podnošenja tužbe (čl. 1086. ZOO).

15. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 373. t. 3. ZPP, trebalo je preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

16. Odluka o troškovima postupka nije donesena jer stranke trošak nisu tražile (čl. 164. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP).

U Velikoj Gorici 4. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos