Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5287/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, MID, izvjestiteljice i MI, članice, u pravnoj stvari tužiteljice ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Aleksandru Crnkoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Crnković & partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Sofiji Petković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4718/2022-16 od 18. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4718/2022-16 od 18. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, pod točkom II. izreke u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici ĆI trošak parničnog postupka u iznosu od 1.224,78 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te pod točkom III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

- nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.811,66 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.224,78 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 18. srpnja 2024. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana, dok je zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u preostalom dijelu zatraženog iznosa odbijen kao neosnovan (točka II. izreke),

- odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude, pod točkom I. izreke, pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.224,78 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te pod točkom III. izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista u pobijanom dijelu preinači na način da se zahtjev tužiteljice u tome dijelu odbije i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 378,07 EUR–a.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice, konačno postavljen podneskom od 6. veljače 2024. (list 53-55 spisa), da joj tuženik isplati iznos od 2.811,66 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.949,58 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

4.2. Tužiteljica navedeni iznos glavnice potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a, do kojeg je došlo jer je tužiteljica na temelju Ugovora o [broj kredita] od 10. travnja 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), sklopljenog s tuženikom, otplaćivala mjesečne anuitete uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) koja je ugovorena odredbom Ugovora o kreditu, a koja odredba je ništetna.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju tuženik upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7. Suprotno daljnjim žalbenim navodima tuženika, obrazloženje prvostupanjske presude sadržava sve ono što sukladno odredbi iz čl. 338. st. 4. ZPP–a mora sadržavati, tako da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP–a na koju tuženik također upire.

8. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka, postupajući pritom u smislu odredbe iz čl. 8. ZPP–a, pravilno utvrdio sljedeće:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu, a na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit za kupnju osobnog automobila u iznosu od 29.751,33 CHF–a u kunskoj protuvrijednosti, i to na rok od 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje,

- da je tužiteljica na ročištu od 7. veljače 2024. (list 56-57 spisa) iskazala u bitnom:

- da je kredit podignula kod tuženika radi kupnje osobnog automobila koji je koristila za osobne potrebe,

- da ju tuženikovi zaposlenici nisu upozorili da bi rata kredita mogla tako značajno rasti, niti su joj ukazali na eventualnu mogućnost da bi se moglo pregovarati oko odredaba o valutnoj klauzuli,

- da nije razumjela pojam valutne klauzule,

- da je kredit na temelju Ugovora o kreditu u cijelosti otplaćen te da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF–a, a koje promjene su dovele do povećanja anuiteta koje je tužiteljica otplaćivala,

- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07), a da je tuženik trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2. ZZP/07,

- da je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli u CHF–u vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je, između ostalih banaka, u ovom predmetu tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. pa do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07, i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio taj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju tog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U- III2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba u ovom predmetu tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-

1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF–a,

- da je pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljica) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da je, sukladno odredbi iz čl. 502.c ZPP–a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14 – u daljnjem tekstu: ZR/14), prvostupanjski sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. da je vezan, između ostalog, za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, budući da je odredbom iz čl. 502.c ZPP–a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP–a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da je navedeno pravno shvaćanje zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZR/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom iz čl. 118. ZR/14,

- da je navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila predmet ustavnosudskog ispitivanja te da ju je Ustavni sud Republike Hrvatske u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud Republike Hrvatske detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača,

- da je, u odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), kada je teret dokazivanja takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (takvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.),

- da iz navedenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je prvostupanjski sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora, odnosno da banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF–a,

- da tuženik nije niti tvrdio niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužiteljice i ugovaranja Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, slijedom čega se u ovom predmetu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, tj. utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, čime su ništetne i odredbe Ugovora o kreditu u istom dijelu, odnosno dio odredbe iz čl. 7. 1. Ugovora o kreditu,

- da je ispitivanje poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je glavni predmet Ugovora o kreditu dopušteno samo ako ta odredba nije transparentna,

- da su, imajući u vidu utvrđenja iz kolektivnog spora o netransparentnosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF–u, za koja je prvostupanjski sud u ovom predmetu vezan, kao i nedostatak dokaza o protivnom, bespredmetni prigovori tuženika o tome da je riječ o transparentnoj (jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj) odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti, budući da zahtjev transparentnosti podrazumijeva da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, i to u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze,

- da okolnost na koju upućuje tuženik, da je Ugovor o kreditu solemniziran i da je kredit otplaćen, sama po sebi ne utječe na pravo tužiteljice da traži zaštitu u smislu odredaba iz čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO–a, u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a, a kako se radi o povredi u pravcu ništetnosti dijela odredaba koje su bitan element ugovora, i to cijene, tako nema mjesta niti zaključku da bi se radilo o povredi manjeg značaja,

- da shodno tome valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO–a o posljedicama ništetnosti, tj. o vraćanju primljenog na temelju ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove,

- da je odredbom iz čl. 1115. ZOO–a propisano da se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva,

- da je, s obzirom na to da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je istom kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenim i stoga ništavim odredbama, tuženik u obvezi vratiti tužiteljici nepripadno stečene iznose, i to kao razliku između iznosa koje je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po tečaju te iznosa obračunatih prema početnom tečaju CHF–a,

- da je u odnosu na restitucijske zahtjeve kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF–u na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno stajalište da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, što znači da se za sve anuitete zastara računa od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12, i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu,

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 5. rujna 2022., slijedom čega je prigovor zastare, istaknut od strane tuženika, neosnovan u smislu odredbe iz čl. 225. ZOO–a.

9. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je stekao na temelju djelomično ništetnog Ugovora o kreditu, dakle bez osnove, i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, slijedom čega je tužiteljici dosuđen ukupan iznos od 2.811,66 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos glavnice od sljedećeg dana nakon dana kada su tuženiku izvršene pojedine uplate pa do isplate, sve sukladno odredbama iz čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. st. 1. ZOO–a.

10. Razloge na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužiteljice, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke pobijane presude), u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, budući da su isti sukladni činjeničnom stanju koje je utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka, a na koje je i pravilno primijenjeno materijalno pravo, i to konkretno odredbe ZZP/03, ZZP/14 i ZOO–a.

11.1. Slijedom toga, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude u tome dijelu pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te potom na isto i pogrešno primijenio materijalno pravo, ističući u bitnom sljedeće:

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF–u ništetne te da je posljedično pogrešno primijenio odredbe ZZP/03, ZZP/14 i ZOO–a,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je prigovor zastare istaknut od strane tuženika neosnovan,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tuženik bio nesavjesni stjecatelj pa da, posljedično, nije bilo mjesta primjeni odredbe iz čl. 1115. ZOO–a.

11.2. U odnosu na preostale žalbene navode tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na procesnu jednakost valja dodati da tuženik konkretne žalbene navode nije ničim potkrijepio, tako da isti ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12.1. Nadalje, odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka pod točkom II. izreke pobijane presude u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.224,78 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 18. srpnja 2024., kada je prvostupanjska presuda donesena pa do isplate, pravilna je i zakonita jer je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i 4., Tbr. 9. t. 1. i 2., Tbr. 46., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23 i 35/24), čl. 1. Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 118/18), Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (''Narodne novine'' broj 53/19 i 92/21) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

12.2. Tuženik u smislu odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu.

13. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

14. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, tako da je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 9. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac