Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž 4120/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Mladen Klasić, Željko Rožić i Sanela Kontin Miklin, odvjetnicima iz Križevaca, Zakmardijeva 18, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 6/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-47/2022- 31 od 26. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-47/2022-31 od 26. srpnja 2023. u pobijanom dijelu I., II., III., IV. i VI. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"- u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] zaključen dana 26. rujna 2005. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a koji Ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Ljubice Papac iz Koprivnice, poslovni broj ovjere OU-469/05 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu u kojemu je ugovoreno da je tužiteljica obvezna platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

- u točki II. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita i naknada za osiguranje u visini od 2,00 % sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja iz točke 12.3. Ugovora,

- u točki III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 921,84 eura/ 6.945,59 kn sve zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku do isplate,

- u točki IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 121,51 eura/915,49 kuna na ime uplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva te iznos od 194,41 eura/1.464,78 kn na ime uplaćene naknade u visini od 2,40 % od ukupno isplaćenog iznosa kredita zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos tekućim od dana 10. listopada 2005. do isplate

- u točki V. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 277,19 eura/ 2.088,10 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine uplate tužiteljice do isplate,

- u točki VI. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.718,32 eura1 /12.718,32 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 26. srpnja 2023. do isplate.

2. Protiv dijela ove presude u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 377,42 eura.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, te naknadu za obradu i osiguranje kredita kao i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove.

4. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom ugovor o kreditu 26. rujna 2005. na iznos od 12.77,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je predmetni kredit odobren za kupnju vozila;

- da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca;

- da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 5,50 % godišnje te je člankom 4. ugovoreno da banka može promijeniti visinu kamatne stope;

- da se tijekom otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjala odlukama tuženika,

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti,

- da je tužiteljica tijekom otplate kredita u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita po osnovi promjene kamatnih stopa više platila 277,19 eura, a po osnovi tečajne razlike 921,84 eura,

- da je danom isplate kredita kreditor obračunao naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 121,51 euro te naknadu u visini 2,4% od ukupno isplaćenog iznosa kredita 194,61 euro.

5. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odlukama Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), ocijenio da se o pojedinačnim ugovornim odredbama o promjeni stope ugovorene kamate i kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak te o ugovornim odredbama kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknada za osiguranje od 2,00%, nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora informirao tužitelja o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, slijedom čega su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te ugovorenoj naknadi za obradu zahtjeva i naknadi za osiguranje ništetne, te je pozivom na odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje: ZOO) djelomično prihvatio tužbeni zahtjev (točka I. , II., III. i IV. izreke).

5.1. U točki V. izreke prvostupanjski sud je djelomično odbio tužbeni zahtjev radi preplaćenog iznosa ugovorene kamate zbog promjenjive kamatne stope u iznosu od 277,19 eura, jer je ocijenio da je u tom dijelu osnovan istaknuti prigovor zastare budući da je od 13. lipnja 2014. kao dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. do 19. siječnja 2022. kada je podnesena tužba u ovoj pravnoj stvari protekao zastarni rok iz čl. 225. ZOO za isticanje zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope.

5.2. U točki VI. izreke sud je na temelju čl. 154. st. 2. ZPP u vezi čl. 155. ZPP odlučio o troškovima postupka.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Žalba tuženika je neosnovana.

8. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Suprotno žalbenim navodima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP koji tuženik ističe u žalbi smatrajući da je ta povreda počinjena „automatskim pozivanjem na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja.“

9.1. Naime, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika, i to, u konkretnom slučaju, tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

9.2. Odluka suda, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, a o čemu se radi u ovom slučaju.

9.3. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije, koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se, u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti, bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrijedi ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9.4. Odredbom čl. 502.b ZPP, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl.502.c ZPP, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.5. Navedene odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st.1. ZPP.

9.6. Stoga su bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke, žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu zaštitu interesa potrošača.

10. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promijeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu, proizlazi da, na temelju dostupnih informacija, potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu CHF, informirano se odlučiti o sklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutalnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

11. Slijedom navedenoga je prvostupanjski sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev, po osnovi odredaba čl. 1111. i 1115. ZOO.

12. U odnosu na prigovor tuženika vezano uz visinu potraživanja s osnove razlike nastale zbog ugovorene valutne klauzule, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu tog zahtjeva na temelju provedenog financijskog vještačenja po vještaku Zrinku Ručeviću pri čemu prema stanju spisa proizlazi da je financijsko vještačenje u ovom predmetu provedeno u skladu s čl. 260. ZPP pa kako je povodom primjedbi tuženika u podnesku od od 8. veljače 2023. vještak dostavio pisano očitovanje nakon kojeg tuženik nije isticao nikakve primjedbe, prvostupanjski sud pravilno je postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog vještaka kao stručan, objektivan i obrazložen, s obzirom da tuženik vezano uz negativne tečajne razlike tijekom prvostupanjskog postupka nije postavio protutužbeni zahtjev niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, to izneseno ne utječe na pravilnost i zakonitost provedenog financijskog vještačenja na temelju kojeg je sud utvrdio preplaćenu tražbinu tužitelja po osnovi promjenjive kamatne stope odnosno po osnovi valutne klauzule, te naložio tuženiku isplatu tih iznosa temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO.

13. Suprotno žalbenim navodima pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se ne mogu uzeti u obzir iznosi koje je tužiteljica platila po nižem tečaju od onoga koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, jer se ne radi o djelomičnom ispunjenju koje bi se moglo uračunati obzirom na utvrđene „negativne iznose“ obzirom na razdoblje kada je tužiteljica platila manje nego što bi platila u odnosu na početno ugovoreni tečaj, odnosno plaćanjem tih anuiteta tužiteljica ništa nije stekla bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio.

13.1. U tom kontekstu valja dodati da je sveukupna pretplata po kreditu zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja, pa kako je tuženik isplatio tužiteljici iznos glavnice kredita po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a predmet ovog postupka je upravo isplata iznosa sveukupne pretplate po kreditu, to neosnovano tuženik ističe da je tužiteljica dužna isplatiti tuženiku razliku manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja, tj. kada je tečaj bio niže od tečaja na dan korištenja kredit, zbog čega žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u tom dijelu.

14. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na osporavanje prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita i osiguranja, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu i iskaza tužiteljice, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je ugovorne odredbe u tome dijelu nipoštene (ništetne) iz razloga što se radi o odredbama ugovora koje je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, a pri čemu treba imati u vidu da se ispitivanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu vezano za jednokratnu naknadu naplaćenu prilikom korištenja kredita može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

14.1. Naime, pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao tuženik, da se o tome što čini naknadu za obradu kredita i osiguranja uopće nije pregovaralo, da tuženik koji tvrdi suprotno i na kojem je teret dokazivanja nije niti tijekom predmetnog postupka objasnio na što se odnosi ta naknada, kojim se kriterijima rukovodio kad ju je odredio sa iznosom 1,50% (naknada za obradu kredita) odnosno 2,00% (osiguranje) od ostvarenog kredita, koje je sve naknade naplaćivao korisnicima kredita, a koje je naplatio tužiteljici, kako i kada ih je prezentirao korisnicima kredita, a kako tužiteljici, i na temelju kojih okolnosti i kada je tužiteljica mogla znati da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se naknade naplaćuju.

14.2. Dakle, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je članak 12.3. Ugovora o kreditu (naknada) nepoštena odredba a time i ništetna, i za svoju odluku dao jasne razloge koji se žalbenim navodima ne dovode u dvojbu.

15. Iz rezultata raspravljanja u predmetnoj parnici kako je navedeno proizlazi da strane ugovora nisu uopće pregovarale o naknadi, niti valutnoj klauzuli i da je kredit u konačnici realiziran na temelju po tuženiku tipiziranim obrascima i ugovorima.

16. Zaključno, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

17. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

17.1. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

17.2. Nije sporno da je tuženik naplatio od tužiteljice naknadu za obradu kredita i osiguranja, da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate kredita i visine anuiteta koje je tužiteljica plaćala po tuženiku obračunatoj glavnice u CHF prema tečaju na dan plaćanja anuiteta iznosi 921,84 eura prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka.

17.3. Budući da tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije podnio protutužbu, a niti do zaključenja glavne rasprave isticao prigovor radi prijeboja, vezano za iznos takozvane negativne razlike, već je samo općenito osporavao visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF klauzulu, to prvostupanjski sud nije niti mogao (nije bio ovlašten, niti dužan) odlučivati o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredi ugovora o kreditu u CHF, odnosno umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kad je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita (Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

17.4. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužiteljice dosuđene iznose, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici te iznose (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja istih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

18. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetne iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

19. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki VI. izreke prvostupanjske presude je pravilna i zakonita, jer je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, pri čemu tuženik u žalbi nije naveo nikakve konkretne razloge zbog kojih bi odluka o troškovima postupka bila pogrešna i nezakonita.

21. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

22. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

U Zagrebu, 8. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić