- 1 -

                                  Broj: Ppž-5821/2023

 

 

                                   

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. V. Š., kojeg brane odvjetnici iz Odvjetničkog društva C. & PARTNERI u V., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17, 126/19 i 84/21), odlučujući o žalbi okr. V. Š., podnesenoj putem branitelja, protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, broj: 3 Pp-308/2023-14 od 5. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 6. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

I              Odbija se kao neosnovana žalba okr. V. Š. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II               Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), okr. V. Š. se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka 40 (četrdeset) eura/301,38 kuna[1] (tristo jedna kuna i trideset osam lipa) u roku 30 (trideset) dana računajući od dana primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom okr. V. Š. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude za koji prekršaj je okrivljeniku, na temelju istog propisa, izrečena kazna zatvora 11 dana u koju kaznu je uračunato vrijeme lišenja slobode kao 11 dana tako da je okrivljenik izdržao u cijelosti kaznu zatvora, a obvezan je naknaditi trošak prekršajnog postupka 15 eura.

 

1.1. Na temelju čl. 50. st. 2. PZ-a u vezi s čl. 13. st. 1. podst. 2. i čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja supruzi I. Š. na području Republike Hrvatske na udaljenost manjoj od 30 metara u trajanju 6 mjeseci, računajući od pravomoćnosti presude.

 

2. Protiv te presude okr. V. Š. je pravodobno po branitelju podnio žalbu, iz svih žalbenih osnova, predlažući usvojiti žalbu, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. PZ-a okrivljenik ističe prije svega da se presuda temelji na nezakonitom dokazu jer je presuda utemeljena na iskazu svjedoka J. Š. ispitanog u policijskog postaji, a koji nije pravilno upozoren na prava koja ima kao otac okrivljenika iako su prava navedena u obrascu o ispitivanju, ističući i da je njegov iskaz dan na "terenu" neposredno prije iskaza koji je dala oštećena I. Š., što dovodi do zaključka da niti ona nije pravilno upozorena na svjedočka prava, a i ispunjavanje zapisnika je prekratko trajalo, svega 6 minuta što je prekratko vrijeme za sva upozorenja o pravima i upisivanje iskaza.

 

5.1. Prije svega, potrebno je istaknuti da bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. PZ-a postoji ako se presuda temelji na dokazu iz čl. 90. PZ-a, pri čemu treba naglasiti da „utemeljiti“ presudu znači da je sud, slobodnom ocjenom tog dokaza, ocjenjujući taj dokaz u zajedništvu s drugim, zakonitim dokazima, utvrdio činjenično stanje na kojem je utemeljio svoju odluku. Iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi da se odluka o krivnji okr. V. Š. temelji na Zapisniku o ispitivanju svjedoka J. Š. ispitanog u Policijskoj postaji Kutina (koji nije zakonit dokaz), budući da prvostupanjski sud prilikom ocjene i analize provedenih dokaza uopće ne koristi taj iskaz svjedoka, neovisno o tome što ga je paušalno naveo nabrajajući izvedene dokaze u t. 6. obrazloženja pobijane presude. Jednako tako iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi niti da je prvostupanjski sud temeljio osuđujuću odluku na Zapisniku o ispitivanju svjedokinje I. Š. sastavljenom u istoj Policijskoj postaji (koji je zakonit dokaz).

 

5.1.1. Stoga su irelevantni navodi žalbe kojima se osporava vjerodostojnost i pravilnost sastavljanja tih policijskih zapisnika pa nije u pravu okrivljenik kada ističe opisanu bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka. Iako je u pravu okrivljenik kada u žalbi tvrdi da se prvostupanjski sud nije očitovao o prijedlogu tužitelja za čitanje naprijed navedenih zapisnika, time da nije niti mogao koristiti Zapisnik o ispitivanju svjedoka J. Š. (kao nezakonit dokaz), ovaj sud smatra da propust prvostupanjskog suda da izvede dokaz čitanjem Zapisnika o ispitivanju svjedokinje I. Š. sastavljenog u  Policijskoj postaji Kutina, u konkretnom slučaju nije utjecalo na presudu, jer je osuđujuća presuda utemeljena na iskazu te svjedokinje pred sudom (koji se ne razlikuje od njenog iskaza u policijskoj postaji). Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. PZ-a koju ističe okrivljenik.

 

5.2. Nadalje, nije u pravu okrivljenik kada u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka jer se presuda temelji na nezakonitom dokazu, odnosno, SMS porukama koje je na raspravi sudu i obrani pokazala žrtva nasilja, a iste nisu sadržane u spisu niti je nedvojbeno utvrđeno tko ih je poslao. Naime, iz zapisnika o ispitivanju svjedokinje I. Š. pred sudom proizlazi da je ista tijekom slobodnog iznošenja iskaza, pokazala sudu (i obrani) poruke iz mobitela, što je sud zapisnički konstatirao, ali je jasno da u daljnjem tijeku postupka, odnosno, prilikom ocjene svjedočkog iskaza I. Š., nije uopće razmatran taj dio njenog iskaza pa niti odluka o krivnji nije utemeljena na tom dijelu njenog iskaza ili navedenim porukama.

 

5.2.1. Stoga se ne može raditi o bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. PZ-a, a niti ima zakonske osnove pa niti potrebe da se ovaj drugostupanjski sud očituje o zakonitosti navedenih poruka.

 

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u žalbi u bitnome navodi da je presuda kojom je okrivljenik proglašen krivim zbog nasilja u obitelji u nazočnosti djeteta, utemeljena jedino na iskazu navodne žrtve I. Š., što ne može biti dovoljno za odluku o krivnji, osobito jer svjedokinja nije zadobila nikakve ozljede, a takav udarac koji se okrivljeniku stavlja na teret bi zasigurno prouzorčio ozljede.

 

6.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

 

6.2. Po ocjeni ovog suda, okrivljenik žalbenim navodima bezuspješno pokušava obezvrijediti iskaz žrtve nasilja I. Š. supruge, koja je decidirano, na uvjerljiv način opisala kako ju je okrivljenik najprije verbalno napao vulgarnim izrazima, a potom i tjelesno, udarivši ju više puta šakom u glavu, te nogom u vrata njezinog vozila. Prvostupanjski sud, neposredno ocjenjujući iskaz žrtve kao životno logičan i okolnosan, nije našao niti jedan razlog zašto bi posumnjao u vjerodostojnost i istinitost njenog iskaza te navodi žalbe u kojima se poriče prekršaj i obezvrjeđuje iskaz žrtve, ne dovode u pitanje objektivnost njenog iskazivanja, zbog čega niti za ovaj sud nema dvojbe da je okrivljenik počinio terećeni prekršaj.

 

6.3. Navodi žalbe da izostanak postojanja ozljede žrtve nasilja I. Š. potvrđuje da ju okrivljenik nije tjelesno napao, potpuno su irelevantni jer eventualno nastupanje ozljede žrtve prilikom tjelesnog nasilja, nije odlučna činjenica koja čini biće prekršaja čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji budući da je pojam tjelesnog nasilja u smislu tog zakona, primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila ozljeda (čl. 10. t. 1. istog Zakona) te eventualne ozljede nije niti potrebno utvrđivati budući da je biće prekršaja iscrpljeno već u samoj primjeni fizičke sile, a koja je nedvojbeno utvrđena u postupku.

 

6.4. Provedene dokaze prvostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

 

6.5. Stoga, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe čl. 195. st. 3. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

7. Iz sadržaja žalbe, razvidno je da žalitelj u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz počinjenog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. PZ-a te žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

 

8. Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, odnosno, izrečenoj kazni zatvora, okrivljenik navodi da prvostupanjski sud nije vodio računa o svim olakotnim okolnostima, konkretno, o okrivljenikovim obiteljskim prilikama, minimalnim novčanim primanjima, tešku materijalnu situaciju kao i da je otac mlt. djeteta, dok je kao otegotno cijenio njegovu raniju prekršajnu kažnjavanost, što sve ne opravdava izricanje zatvorske kazne te se ne postiže svrha kažnjavanja. Međutim, razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj kazni zatvora, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. PZ-a, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene.

 

8.1. Naime, već sama težina prekršaja odnosno protupravna količina u ponašanju okrivljenika za koju je proglašen krivim (okrivljenik je počinio dva oblika nasilja, psihičko i tjelesno) u korelaciji s činjenicom da se, prema podacima Potvrde Odjela za prekršajne evidencije Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, radi o osuđivanoj osobi za prekršaje iz Zakona o računovodstvu, u svojoj ukupnosti, ukazuju na počinitelja koji, osim što ne poštuje pravne propise, u odnosu na konkretni prekršaj je pokazao i visoki stupanj agresivnosti (više puta udario žrtvu šakom u glavu, a prije toga nogom u njeno vozilo). Unatoč tome, prvostupanjski je sud našao opravdanim ublažiti kaznu zatvora okrivljeniku ispod posebno propisanog minimuma kazne zatvora koja je propisana za prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (osim novčane kazne, propisana je kazna zatvora najmanje 45 dana), koju kaznu je okrivljenik izdržao uračunavanjem vremena zadržavanja u izrečenu kaznu zatvora tako da nema više ništa za izdržati.

 

8.2. Stoga je prvostupanjski sud i više nego dovoljno cijenio sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika, a one koje okrivljenik navodi u žalbi, nisu niti po stavu ovog suda takvog značaja da bi doprinijele izricanju blaže kazne od izrečene. Razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne okr. V. Š., kao i visinu izrečene kazne, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te nije našao potrebnim preinačavati odluku o kazni. Iz navedenih razloga, otklonjena je bilo kakva mogućnost izricanja blaže vrste i mjere kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. PZ-a i svrha kažnjavanja iz čl. 32. PZ-a ne bi mogla postići drugom vrstom kazne.

 

9. Nadalje, razmatrajući odluku o izrečenoj prekršajnopravnoj sankciji, odnosno, okrivljeniku izrečenoj zaštitnoj mjeri zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtvi nasilja u obitelji na udaljenost manju od 30 metara u trajanju 6 mjeseci, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se takvom mjerom ostvaruje svrha zaštitnih mjera iz čl. 51. PZ-a i čl. 12. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno, otklanjaju uvjeti koji omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja. Isto tako se njom otklanja ugroženost žrtve nasilja u obitelji te je tako izrečena zaštitna mjera razmjerna težini počinjenog prekršaja, prekršaja koji se mogu očekivati, kao i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti, sukladno čl. 51.a PZ-a. 

 

10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika, držeći da plaćanje troška žalbenog postupka u paušalnom iznosu 40 eura (301,38 kuna) neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je dužan uzdržavati. 

 

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 203. st. 1. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

U Zagrebu, 6. rujna 2023.

 

 

Zapisničarka:                                                                                   Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                           Goranka Ratković, v.r.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Vukovaru u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu i tužitelja.