Poslovni broj Gž-103/2023-6

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Matea M. Jandras Crnalić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović, d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-183/2021-19 od 25. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-183/2021-19 od 25. studenoga 2022. potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da je ništetan dio odredbe članka 5. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužitelja ŠC i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koji glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpetposto) iznosa kredita.” (točka I izreke).

1.1. Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 3.091,23 eur/23.290,90 kn[1] sa zateznom kamatom tekućom od 27. srpnja 2006. do isplate, kao i naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 592,28 eur/4.462,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 25. studenoga 2022. do isplate (točka II izreke).

2.Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23–dalje: ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba nije osnovana.

5.Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se ukazuje žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim dijela odredbe čl. 5. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. 5. srpnja 2006., kojom je određeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 3.091,23 eura s kamatama.

7. U provedenom je postupku utvrđeno:

-da je između tužitelja, kao kupca i IC, kao prodavatelja, zaključen 30. lipnja 2006. ugovor o kupoprodaji nekretnine - stana, iz kojeg ugovora proizlazi da se cijena plaća po realizaciji kredita odobrenog tužitelju od strane prednika tuženika, i to do 1. kolovoza 2006.,

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika (ranije Hypo Alpe-Adria- bank d.d.), kao kreditora, zaključen 5. srpnja 2006. ugovor o stambenom kreditu u iznosu kunske protuvrijednosti 405.500,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita u svrhu kupnje stana (čl.2.), uz kamatu 4,30% godišnje i obvezu tužitelja otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u protuvrijednosti 2.006,70 CHF u kunama obračunatim po srednjem tečaju kreditora za devize na dan plaćanja i to u roku 30 godina od stavljanja kredita u otplatu (čl.4.), time da “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpetposto) iznosa kredita.”, a korisnik kredita obvezuje se snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe, kao i sve ostale troškove vezane za zaključenje ugovora i naplatu tražbine iz istog (čl.5.),

-da je javni bilježnik potvrdio da je navedeni ugovor strankama pročitan i upozorio ih da isti ima snagu javnobilježničkog akta,

-da je između stranaka zaključen 20. siječnja 2016. aneks ugovora o kreditu iz kojeg proizlazi da je istim regulirana konverzija navedenog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je u istom pobliže navedeno stanje glavnice, preplata, manjak i dospijeće, time da je u čl.10. suglasno utvrđeno da sve ostale odredbe prethodnog ugovora koje nisu u suprotnosti s odredbama aneksa ostaju nepromijenjene.

8. Prvostupanjski sud utvrđuje da odredbama aneksa ugovora nije regulirano pitanje jednokratnih troškova obrade, pa kako iz odredbe čl.10. aneksa ugovora jasno proizlazi da sve ostale odredbe prethodnog ugovora ostaju nepromijenjene, to zaključuje da pitanje ništetnosti sporne odredbe (čl.5.) nije riješeno ili drugačije regulirano te da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetnog zahtjeva.

9. Nadalje, prihvaćajući uvjerljivim iskaz svjedokinje FC, zaposlenice tuženika, iz kojeg proizlazi da se tužitelja ne sjeća, kao ni da bi na ikoji način sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, dok iz iskaza tužitelja, također prihvaćenog neposredno uvjerljivim i iskrenim, kao bitno proizlazi da je kod prednika tuženika, kada je tražio stambeni kredit, vidio pamflet-oglas u pravcu postojanja kredita bez jamaca i depozita, s 20% nižim troškom procjene nekretnine i mogućnosti dobivanja dodatnog iznosa radi opremanja stana, sve uz fiksnu kamatu, da je od službenika koji se bavio kreditima tada tražio da mu sve pripreme i po završetku ga poslali kod javnog bilježnika, gdje je prvi puta vidio sadržaj spornog ugovora, i na njegov – tužiteljev upit kakvi su to jednokratni troškovi obrade u čl. 5. ugovora, javni bilježnik mu odgovorio da je to tako, da u tom trenutku nije znao što to znači, a u banci mu prethodno nije rečeno da će postojati takvi troškovi obrade, da mu isti nisu bili najavljeni, niti mu je rečeno da o tome negdje nešto piše, time da je on smatrao i da troškovi solemnizacije, koje je morao dodatno platiti, ulaze u 1,25% koji se navode u čl.5 spornog ugovora te da nije bio u poziciji odbiti potpis ugovora jer je već dao polog za stan, što je banka znala, a da je odustao od potpisivanja ugovora izgubio bi depozit, prvostupanjski sud utvrđuje da se o sadržaju predmetne odredbe ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te da tuženik na kojem je bio teret dokaza o suprotnom, navedeno nije dokazao.

10. Pri tome, iako sud ne nalazi da bi sporna ugovorna odredba eventualno bila nerazumljiva ili neodređena, drži da navedeno ne znači da je predmetna odredba i poštena, budući da nadzor nepoštenosti može biti ograničen u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP) samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Naime, ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" treba tumačiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, a odredbe akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa, ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

10.1. Utvrđuje da se točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP ne može odrediti pojmom "troškovi ” pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

11.Slijedom navedenog, a imajući u vidu prirodu predmetnog ugovora odnosno činjenicu da se radi o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukama banke koji se otplaćuje u 360 mjesečnih obroka u jednakim mjesečnim anuitetima, kao i činjenicu da je u pitanju obveza koja se plaća prije korištenja kredita, to sud nalazi da se ne radi o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

12.Ističe da odredbu čl.84. ZZP-a treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u tome da ne postoji ikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Dakle, ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač istom mora platiti da načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u konkretnom se predmetu navodna nepoštenost sporne odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu kredita te zauzvrat pruženih usluga.

13.Stoga sud nalazi da sporna odredba čl.5. ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti i da je istu , u skladu s čl.81.st.1. ZZP-a, moguće ispitati u smislu nepoštivanja načela savjesnosti i poštenja te postojanja eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14.Sud utvrđuje da je prilikom ocjene je li sporna odredba poštena, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kada je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, odnosno razmatrao je pitanje da li bi prednik tuženika, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporna odredba čl.5. ugovora ne sadrži ikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, a posebice imajući u vidu činjenicu da je za iznos te naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, to da nema mjesta zaključku da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15.U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže utvrđuje da se isto ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača (spornih 1,25%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

16.Utvrđuje da odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita, niti je to bilo predviđeno tada važećim Zakonom o bankama, međutim, iako ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita nije bilo zabranjeno ili ograničeno, zaključuje da je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

17.S obzirom da sporna odredba ne sadrži, u skladu s čl. 59. toč.3. ZZP-a, konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za obradu kredita, sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, a isto tako, nalazi da su ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, posebno, kad se uzme u obzir preostala obveza tužitelja u pravcu obveze snositi "sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe, kao i sve ostale troškove vezane za zaključenje ugovora i naplatu tražbine iz istog".

18. Slijedom navedenog utvrđuje da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornom dijelu odredbe čl.5. ugovora po pitanju jednokratnih troškova obrade kredita nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo, niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika, s tim u vezi i plaćanja naknade tuženiku - jednokratne troškove obrade kredita koje je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, to da upućuje na daljnji zaključak da je sporna odredba ugovora nepoštena u smislu čl.81. ZPP-a te ništetna u smislu čl.87. ZZP-a u vezi s čl.295. ZOO-a.

19. Slijedom navedenoga, sud zaključuje da tužitelj sukladno čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a ostvaruje pravo na povrat nesporno naplaćenog iznosa kojeg je tuženik primio na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe, uz zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao taj iznos, pozivom na odredbu iz čl. 1115. ZOO-a, cijeneći da je tuženik nepošteni stjecatelj.

20.Pritom, prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare tuženika jer ocjenjuje da se u ovom slučaju primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, koji počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za povrat naknade.

21. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22- dalje: Tarifa).

22. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je sporna ugovorna odredba ništetna, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate.

23. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 5. srpnja 2006. bio je na snazi ZZP koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZPje propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

24. Iz sadržaja citiranog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 5. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknada i troškova u skladu s tarifom naknada banke, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle, transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP.

25. Pri tom treba imati u vidu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

26. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza svjedokinje FC i tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da mu ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

27.U odnosu na visinu naknade, za navesti je da je ona određena tarifom naknada banke, u omjeru 1,25 % od iznosa kredita, te da je u tom omjeru tužitelju i naplaćena, međutim ova odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 1,25% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Naime, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio svojom tarifom, o čemu tužitelj nije mogao pregovarati, dakle, pregovarati o visini, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

28. Stoga nisu osnovani navodi tuženika da bi prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana paušalno obrazložio, već je naprotiv, u konkretnom slučaju utvrđeno da je plaćanje naknade za obradu kredita u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kada tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Isto tako, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtijeva nužno i da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Za navesti je i da odredbama čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01-dalje ZOO/91) i čl. 1021. do 1024. ZOO nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP-a o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako tuženik u žalbi ispravno navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužitelj u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

29. Prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, za ukazati je i na praksu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a koje pitanje se odnosi na primjenu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

30.U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za obradu kredita.

31.Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

32.Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91 i čl. 1115. ZOO. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

33. Pravilna je i odluka o parničnom trošku kako po osnovi tako i po visini, utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te Tarifi koje utvrđenje prvostupanjskog suda određenim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje. Pri tome nisu osnovani žalbeni navodi da nije bilo osnove tužitelju priznati trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eur/200,00 kn jer da taj trošak nije dospio do zaključenja glavne rasprave, budući da je tužitelj pozvan na platež navedene pristojbe, te da je istu i platio.

34. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

35. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci 4. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović