Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-189/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja EĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Damir Švec, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Damir Švec & Hanibal Hunjek u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Leko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9290/2019-36 od 7. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9290/2019-36 od 7. prosinca 2022. potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan pod točkom 4. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], koji je solemniziran kod javnog bilježnika Zorke Čavajda dana 21. svibnja 2007., pod brojem: OV-11097/2007, a odnosi se na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i glasi: "… po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (točka I izreke).

1.1. Utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan pod točkom 6.2. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], koji je solemniziran kod javnog bilježnika Zorke Čavajda dana 21. svibnja 2007., pod brojem: OV-11097/2007, a odnosi se na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i glasi: "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta.." (točka II izreke).

1.2. Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 1.821,44 eur/13.723,61 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka III izreke).

1.3. Utvrđeno je da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredbi sadržanih u točkama 1., 4. i 6.2 Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], koji je solemniziran kod javnog bilježnika Zorke Čavajda dana 21. svibnja 2007., pod brojem: OV-11097/2007, a koji se odnosi na način otplate kredita: Točka 1. "...iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 29.614,10 CHF (slovima: dvadesetdevettisućašestočetrnaest CHF i deset C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita." točka 4. "Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) " Točka 6.2. "Kredit u iznosu 29.614,10 CHF (slovima: dvadesetdevettisućašestočetrnaest CHF i deset C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora..., plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja" ... (točka IV izreke).

1.4. Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 4.923,67 eur/37.097,37 kn[1] sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka V izreke).

1.5. Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.808,48 eur/13.626,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. prosinca 2022. do isplate (točka VI izreke).

2. Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku dopuštena je preinaka tužbe učinjena podneskom od 28. kolovoza 2022.

3. Protiv citirane presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutnih bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjenja neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti onda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te restitucijski zahtjev da mu tuženik zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 1.821,44 eur/13.723,61 kn s kamatama, a zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 4.923,67 eur/37.097,37 kn s kamatama.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 21. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 29.614,10 CHF za kupnju vozila uz rok otplate od 84 jednakih mjesečnih anuiteta sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom te je tužitelj ovaj kredit otplatio.

9. Utvrđuje da se na konkretni slučaj primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao tužitelja, protiv više banaka, između ostalih, i tuženika, poslovni broj P-1401/2012 od 13. lipnja 2014., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 201 5. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

10. Utvrđuje da navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača te u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09), čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a, obvezuju i sud u ovom postupku.

11. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. da je propisana obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., u vrijeme kada je već na snazi bila odredba čl. 502.c ZPP-a.

12. Stoga, s obzirom na izravni učinak citiranih presuda na ovaj postupak, utvrđuje da je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tužene banke i o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.

13. Međutim, utvrđuje da tuženik u ovom postupku ni ne tvrdi da su tužitelju protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, to jest da mu je te odredbe učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

14. Nadalje, u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđuje da tuženik nije tvrdio da je tužitelja, prije sklapanja ugovora o kreditu, upoznao s parametrima o kojima ovisi promjena početno ugovorene stope redovne kamate, osim paušalno da bi elementi koji utječu na način promjene kamatne stope bili javno dostupni, pa shodno tomu na te okolnosti nije niti predložio dokaze, time da je istaknuo i da je "iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem".

15. Isto tako, utvrđuje da tuženik tijekom postupka nije tvrdio ni da je tužitelju objašnjen pojam rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF, pri čemu u odnosu na dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika kod kojeg je predmetni ugovor solemniziran, utvrđuje da navedeni dokaz nema značaj pregovaranja u pravcu da bi tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice takvih ugovornih odredbi za njegove – tužiteljeve financijske obveze.

16. Prvostupanjski sud utvrđuje i da tuženik nije niti tvrdio da je tužitelj osoba koja već po prirodi svog zanimanja i stupnju obrazovanja može razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze, a da je tužitelj tijekom postupka istaknuo da nije znao da je moguće da će anuiteti toliko rasti, slijedom čega zaključuje da tužitelju pri sklapanju ugovora o kreditu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer mu nije pružena cjelovita informacija kako u pogledu okolnosti o kojima ovisi promjena kamatne stope, tako i u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

17. Prigovor zastare smatra neosnovanim utvrđujući da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare koja je ponovo počela teći pravomoćnošću citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosno od 13. lipnja 2014., te od 14. lipnja 2018., a kako je tužitelj predmetni postupak pokrenuo podnošenjem tužbe 12. lipnja 2019., zaključuje da je postupak pokrenut unutar zastarnog roka iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO).

18. Slijedom navedenog, tužitelj da ima pravo potraživati od tuženika neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a.

19. Na temelju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja prvostupanjski sud utvrđuje da je zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi preplaćen iznos od 1.821,44 eur/13.723,61 eur kn, a s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli preplaćen iznos od 4.923,67 eur/37.097,37 kn, te obvezuje tuženika da tužitelju isplati navedene iznose.

20. Odluku o parničnom trošku temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a te relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa).

21. Protivno tvrdnjama tuženika sud prvog stupnja je s obzirom na iznesena utvrđenja pravilno primijenio materijalno pravo.

22. Naime, pravilna su utvrđenja suda prvog stupnja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je tuženik uz ostale tuženike - banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovarale i koja je kao takva ništetna.

23. Isto tako, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja, a što proizlazi iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. da je uz ostale banke i tuženik u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći pri tome nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorena valutna klauzula u kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tijekom pregovara i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je konačno dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa je na taj način postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje ZZP/03) koji je tada bio u primjeni.

24. Pri tome se sud pravilno poziva na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP-a. Ova je zakonska odredba u tekst ZPP-a dodana odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stupila na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 12. lipnja 2019. Dakle, navedenim zakonskim odredbama propisan je direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

25. Iz navedenog proizlazi da je u postupku u kolektivnoj tužbi odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćne odluke donesena u tim postupcima obvezuju i sud u ovom postupku, tako da i prema mišljenju ovoga suda nije bilo potrebe u tom smislu ponovno provoditi dokazni postupak.

26. U ovom postupku bilo je dopušteno dokazivati da se u ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnim pojedinačno pregovaralo, jer to nije raspravljano u kolektivnom sporu. Pri tome nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima, međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze. Pri tome, kada se ima u vidu da je tuženik već u odgovoru na tužbu istaknuo da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, te da se kamatna stopa mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to se imajući u vidu odredbe ZZP/03 u glavi 10 kojima je regulirano pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po odluci banke smatraju nedovoljno određenima, preciznima i utvrđenima neovisno o tome što do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredbi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti.

26.1. Međutim, kamatna je stopa ("cijena") u predmetnom ugovoru o kreditu u trenutku njegovog sklapanja bila ugovorena u visinu od 5,10% godišnje, a ugovoreno je i da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. I prema ocjeni ovoga suda sadržaj takvih odredbi o kamatama nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan zbog čega je dopušteno ocjenjivati jesu li one nepoštene ili nisu.

27. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi sugerira da bi valutna klauzula iz čl. 22. ZOO- a kao dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava bila isključena od testa poštenosti. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

28. Pri tome je za istaknuti da predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

29. U tom smislu treba napomenuti da tuženik nije ni činjenično tvrdio da je tužitelju dao sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, naprotiv njegove nastavne tvrdnje, koje ponavlja u žalbi da banka nije mogla predvidjeti da bi u slučaju poremećaja na tržištu moglo doći do aprecijacije tečaja CHF negiraju navod o upoznavanju potrošača s tim rizikom jer ako, kako sam navodi, on to nije znao tada o tome nije ni informirao tužitelja. Pri tom od tuženika se ne očekuje da zna kretanje tečaja švicarskog franka kroz razdoblje trajanja Ugovora o kreditu, već su za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile ključne obavijesti da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanju tečajem kune odnosu na tečaj švicarski franak kao što je to učinila u odnosu na euro zbog čega se ti krediti po svojoj rizičnosti i bitno razlikuju od kredita na hrvatskom tržištu u eurima i da je o tome obavijestio tužitelja, dok tuženik tijekom postupka pa ni sada u žalbi činjenično ni ne tvrdi da bi mu dao takve obavijesti.

30. Nije bilo osnove ni saslušavati javnog bilježnika s obzirom da javni bilježnici nisu ugovorne strane, niti su mogli iskazivati o tome da li su stranke i na koji način pregovarale u vezi predmetnog ugovora.

31. U odnosu na žalbene navode tuženika da pobijanu presudu nije bilo moguće donijeti bez provođenja personalnih dokaza, za odgovoriti je da s obzirom na sva prethodno navedena utvrđenja, na tuženiku je bio teret dokaza, da bi odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo, međutim, koje dokaze tuženik nije predložio.

32. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, te je ona ništetna od svog početka (ex tunc).

33. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama ZOO-a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. citiranog Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

34. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

35. Ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu "naknade štete" koji koristi već citirana odredba čl. 502.c ZPP-a, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa.

36. Okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti, jer se prema odredbi čl. 328. ZOO-a važećoj u vrijeme njegovog sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništetnog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

37. Pri tome, tvrdnja tuženika da je sklapajući kredit postupao sukladno zakonu jer da je kamatna stopa koju je tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao, manja od najviše zakonom dopuštene kamatne stope da je sklapajući kredit uz valutnu klauzulu postupao sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a ne oslobađa istog obveze na isplatu preplaćenih iznosa kredita koje je stekao bez osnove ugovarajući nepoštene i nerazumljive odredbe na štetu potrošača, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu.

38. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare.

39. Budući da je tuženik sporni iznos glavnice i ugovorene kamate primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO-a koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

40. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare utuženog potraživanja obrazloženjem da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019., podnesena je unutar općeg zastarnog roka od pet godina.

41. Iznos preplate pojedinih anuiteta pravilno je utvrđen primjenom tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Naime, kako je ugovaranje promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke te valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćena samo početna kamatna stopa i tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu tražbine tužitelja na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

42. Budući da je tuženik nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključio ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne prethodno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, pravilno je tuženiku sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a naloženo platiti zatezne kamate na pojedine iznose od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

43. Slijedom izloženog pravilnom je primjenom materijalnoga prava utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, te prihvaćen restitucijski zahtjev za isplatu iznosa utvrđenih temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

44. Pravilna je i odluka o parničnom troška utemeljena odredbama iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

45. Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

46. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci 4. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović