Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž- 115/2023-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice LZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4319/2021-13 od 3. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4319/2021-13 od 3. studenog 2022. potvrđuje u točkama I i II izreke i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III izreke za iznos od 723,08 eur/5.448,01 kn[1] s kamatama.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se odluka o parničnom trošku sadržana u točki III izreke citirane presude za iznos od 207,38 eur/1.562,50 kn s kamatama (preko iznosa od 723,08 eur/5.448,01 kn do iznosa od 930,45 eur/7.010,51 kn) i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 207,38 eur/1.562,50 kn s kamatama.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između tužiteljice i tuženika 16. svibnja 2006., sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom ugovora." (točka I izreke).

1.1. Tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 756,82 eur/5.702,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. lipnja 2006. do isplate (točka II izreke), te je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 930,45 eur/7.010,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana objave citirane presude do isplate (točka III izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjevi tužiteljice odbiju, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba je djelomično osnovana.

5.Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se ukazuje žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između stranaka 16. svibnja 2006., sadržane u čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom ugovora", te zahtjev za isplatu iznosa od 756,82 eur/5.702,25 kn s kamatama.

7. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora zaključen 16. svibnja 2006. Ugovor o [broj kredita], stambeni kredit za kupnju nekretnine u iznosu kunske protuvrijednosti 122.153,60 CHF po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. ugovora), uz promjenjivu kamatnu stopu, koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,550% godišnje i obvezu tužiteljice otplatiti kredit u 300 mjesečnih obroka, s time da je u čl. 10. ugovora ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200 hrvatskih kuna, obračunate s datumom ugovora;

- da je tužiteljica platila navedenu naknadu 3. lipnja 2006., visinu koje tuženik nije osporio, u iznosu 756,82 eur/5.702,25 kn.

8. Ocjenom provedenih dokaza, prihvaćajući uvjerljivim iskaze svjedokinje LZZ, koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu radila kod tuženika na mjestu direktorice poslovnice, s time da nije radila na sklapanju konkretnog ugovora o kreditu te je navela da ne zna je li bilo moguće pregovarati s bankom prilikom zaključenja tog ugovora na način da se plaćanje troškova obrade kredita u potpunosti isključi iz ugovora ili da se taj trošak smanji, te prihvaćajući iskaz tužiteljice, sud prvog stupnja utvrđuje da se u vezi sporne odredbe ugovora o kreditu-jednokratnih troškova za obradu kredita, nije moglo posebno pregovarati te da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora kojeg su banke sklapale sa potrošačima.

9. S obzirom da se radilo o tipskom ili adhezijskom ugovoru, utvrđuje da tužiteljica, sve da joj je i bila pružena prilika pregovarati o uvjetima tog ugovora, ne bi mogla postići da se išta u predmetnom ugovoru mijenja. Povrh toga, utvrđuje da je plaćanje troškova obrade kredita, a bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,00% iznosa kredita, prouzročilo značajnu neravnoteđžu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer ako ni djelatnici tuženika nije jasno na što se trošak ulazne naknade odnosi, očitim je da niti tužiteljici kao potrošaču u sklapanju ugovora izvan njezine djelatnosti, to nije moglo biti jasno, sve tim više prihvaćajući navod tužiteljice da joj to nitko nije pojasnio.

10. Slijedom izloženog, a jer se o navedenoj odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te da tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj, niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz ugovora, sud utvrđuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP).

11. Slijedom navedenoga, sud zaključuje da tužiteljica sukladno čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) ostvaruje pravo na povrat nesporno naplaćenog iznosa kojeg je tuženik primio na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe, uz zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao taj iznos, pozivom na odredbu iz čl. 1115. ZOO-a, cijeneći da je tuženik nepošteni stjecatelj.

12.Pritom, prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare tuženika utvrđenjem da se u ovom slučaju primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, koji počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za povrat te naknade.

13. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22- dalje: Tarifa).

14. Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je sporna ugovorna odredba ništetna, zbog čega tužiteljici pripada pravo na povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 16. svibnja 2006. bio je na snazi ZZP koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Iz sadržaja citiranog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 10. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita bila lako uočljiva, dakle, transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP.

17. Pri tom treba imati u vidu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza svjedokinje LZZ i tužiteljice i utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da joj ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19.U odnosu na visinu naknade, za navesti je da je ona određena odlukom banke, u omjeru 1,000 % od iznosa kredita, te da je u tom omjeru tužiteljici i naplaćena, međutim, ova odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 1,000% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Naime, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio svojom odlukom, o čemu tužiteljica nije mogla pregovarati, dakle, pregovarati o visini, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ta naknada nametnuta tužiteljici, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužiteljici odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

20. Stoga nisu osnovani navodi tuženika kojima negira pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na postojanje znatne neravnoteže između prava i obveza ugovornih strana, već je naprotiv, u konkretnom slučaju utvrđeno da je plaćanje naknade za obradu kredita u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kada tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Isto tako, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtijeva nužno i da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Za navesti je i da odredbama čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01- dalje ZOO/91) i čl. 1021. do 1024. ZOO nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP-a o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako tuženik u žalbi ispravno navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužiteljica u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

21. Prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, za ukazati je i na praksu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a koje pitanje se odnosi na primjenu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

22. U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za obradu kredita.

23.Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

24.Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91 i čl. 1115. ZOO. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

25. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojim se tuženik poziva na zastoj tijeka zateznih kamata za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne Novine“ broj: 53/20.) te Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne Novine“ broj: 83/2020.), budući da je predmetnim odredbama zakonski uređen samo zastoj tijeka zateznih kamata na novčane tražbine koje su prisilno naplaćivane u ovršnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, a što ovdje nije slučaj.

26. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika u odnosu na utvrđenu vrijednost predmeta spora.

26.1. Naime, predmet spora u postupku bio je nenovčani zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu u odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te novčani zahtjev za isplatom iznosa od 756,82 eur/5.702,25 kn s kamatama. Tužiteljica je u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.084,05 eur/15.702,25 kn, kojoj vrijednosti spora je tuženik prigovorio u odgovoru na tužbu smatrajući da je vrijednost predmeta spora previsoko naznačena, a koji prigovor sadržajno ponavlja i u žalbi. Sud prvog stupnja je vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 2.084,05 eur/15.702,25 kn, navodeći u obrazloženju presude da je tužiteljica u tužbi istaknula deklaratorni zahtjev, kojega vrijednost spora iznosi 10.000,00 kn i kondemnatorni zahtjev kojega vrijednost iznosi 5.702,25 kn, te da se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva sukladno odredbi čl. 37. st. 1. ZPP-a.

26.2. Navedeno utvrđenje suda prvog stupnja nije prihvatljivo. Naime, iako je točno da je tužiteljica istaknula jedan nenovačni-deklaratorni i jedan novčani-kodemnatorni zahtjev, u ovoj pravnoj stvari prihvaćanje deklaratornog tužbenog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknutu u istoj tužbi, tada se pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost tužbenog zahtjeva na činidbu, a ne i vrijednost zahtjeva za utvrđenje. Stoga u konkretnom slučaju pravilno utvrđena vrijednost predmeta spora iznosi 756,82 eur/5.702,25 kn.

27. S obzirom na navedeno, tužiteljici je za sastav tužbe trebalo priznati naknadu u visini od 75 bodova prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, za sastav podnesaka od 7. rujna 2021. i 16. rujna 2022. u visini od po 75 bodova i za pristup ročištima 28. ožujka 2022. i 17. listopada 2022. u visini od po 75 bodova, ukupno 375 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda, a kako je isti zatražen troškovnikom punomoćnika tužiteljice u visini od 10,00 kn iznosi 3.750,00 kn, PDV-e 937,50 kn, ukupno 622,14 eur/4.687,50 kn, pa kada se tom iznosu pribroji trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 253,51 kn i pristojbe na presudu u iznosu od 507,00 kn, proizlazi da tužiteljici pripada ukupan parnični trošak u iznosu od 723,08 eur/5.448,01 kn. U preostalom je dijelu, do dosuđenog iznosa od 930,45 eur/7.010,51 kn, odnosno za iznos od 207,38 eur/1.562,50 kn zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

28. Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

29. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da nije uspio u odnosu na glavnu stvar, dok u odnosu na odluku o troškovima postupka nisu nastali posebni troškovi.

U Rijeci 4. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović