Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br.P-502/24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Tatjani Starčević, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Porbija&Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 27. lipnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, pun. tužitelja te pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 04. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj:3209459951, broj kreditne partije:7103683233, od 31.05.2007. godine, a koji Ugovor je dana 05.06.2007. godine potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Mariji Grozdanić-Dekleva iz Rijeke, Korzo 35/I, pod broj OV-13438/2007, sklopljenog između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 (ranije Zagreb, Paromlinska 2), kao Kreditora, i tužitelja MN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], (ranije Opatija, Ulica Kosićevo 2), kao korisnika kredita, te NN (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], kao sudužnika, u dijelu u kojima se ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade, i to:

- u dijelu odredbe članka 2. (KAMATE I NAKNADE) Ugovora, koja glasi: “Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 (ranije Zagreb, Paromlinska 2), da isplati tužitelju ĐN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 171,75 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16.06.2007. i to po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023.godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 206,64 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 04. rujna 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 28. ožujka 2014. navodi da su tuženik, kao kreditor i on, kao korisnik kredita te NN, kao sudužnik, sklopili dana 31.05.2007. godine Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3209459951, broj kreditne partije:7103683233, a koji Ugovor je dana 05.06.2007. godine potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Mariji Grozdanić-Dekleva iz Rijeke, Korzo 35/I, pod broj OV- 13438/2007. Predmetnim ugovorom da mu je odobren i isplaćen kredit u iznosu od 19.430,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, s rokom vraćanja kredita u 60 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 368,47 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Predmetni kredit da je odobren za kupovinu novog motornog vozila te isplaćen dana 12.06.2007. godine u iznosu od 86.260,67 kn (tečaj:4,443316). Predmetni kredit da je u cijelosti i otplaćen od strane korisnika kredita prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju pa ovaj postupak da nije obuhvaćen pravnim pitanjima vezanim za eventualna obeštećenja uslijed konverzije. Naveo je da tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbe iz članka 2. KAMATE I NAKNADE u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Naveo je da je po toj osnovi isplatio dodatno Banci iznos od 171,75 EUR/1.293,89 kn dana 12.06.2007. godine po osnovi naknade za obradu zahtjeva od 1,50%. U konkretnom slučaju da se radi o odredbi o kojoj se prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora on i tuženik nisu pojedinačno pregovarali, a što je prouzročilo neravnotežu između potrošača i trgovca te što je protivno pozitivnim propisima RH i time ništetno. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % iznosa kredita očito da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno pozitivnim propisima RH i time ništetno. Naveo je da je trebalo mu na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu Ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze pa da se nedvojbeno radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu njega kao potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Dakle, ne jednostrano nametnuti dodatnu obvezu za njega. Tuženik da nije dokazao opravdanost takve naknade i u tom iznosu. Dakle, da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tuženika, na čiji formulaciju on nije imao utjecaja, o istoj nije pregovarano, da mu nisu dane nikakve informacije te ista kao takva nije sročena jasno i razumljivo jer se ne može izvesti zaključak na što se ista odnosi i zašto se naplaćuje. Pred Općinskim sudom u Rijeci, pravomoćno da je okončan parnični postupak pod poslovnim brojem P-943/2019, koji postupak da je inicirao protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, u dijelu u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, kao i isplate po tim osnovama. Predmetni postupak da je pravomoćno okončan u njegovu korist. Predmetom naprijed navedenog parničnog postupka da nije bilo utvrđenja ništetnosti odredbe članka 2. Predmetnog Ugovora (naknada) u dijelu u kojem se ista odnosi na plaćanje naknada Banci u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, niti isplate po toj osnovi, iz kojeg razloga da ustaje sa ovom tužbom. U naprijed navedenom postupku da je od strane ovlaštenog sudskog vještaka, između ostalog, utvrđeno i to da je podmirio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva dana 12.06.2007. godine u iznosu od 1.293,89 kn odnosno 171,75 EUR.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Naveo je da ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 171,75 EUR naplaćena 12. lipnja 2007. godine, a tužba je podnesena 2024. godine znači nakon više od 17 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Osim što je zahtjev po toj osnovi zastario, zahtjev da je u cijelosti neosnovan. Naveo je da u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, odnosno nepoštenom sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača te da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Naveo je da je zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. Naveo je da je u konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade da je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće da nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naveo je kako skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita. Također, Odlukom o Tarifi naknada za usluge je u točci B3.1.10.1.a. na jasan, razumljiv i određen način propisana naknada za obradu kredita za kupnju motornog vozila u iznosu od 1,5% od iznosa kredita. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredit. Obveza plaćanja naknade da je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. gdje stoji: Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka. Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu za obradu kredita za kupnju motornih vozila u iznosu od 1,5% od iznosa kredita ovdje da je riječ o fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita. Naveo je da je neosnovano shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto da ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu da treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju priležeću spisu, i to uvidom u Ugovor o kreditu br. 3209459951, plan otplate, potvrdu o isplati kredita, opće uvjete poslovanja tuženika, drugu dokumentaciju koju je dostavio tuženik te je saslušao tužitelja.

3.1. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3209459951 utvrđeno je da je isti sklopljen između tuženika kao davatelja kredita odnosno banke te tužitelja kao korisnika kredita i to dana 31. svibnja 2007. Utvrđeno je da je čl.2 ugovoreno da “Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.” Utvrđeno je da je predmetni Ugovor potpisan po korisniku kredita te predstavnicima banke kao i da je isti solemniziran po javnom bilježniku Mariji Grozdanić-Dekleva posl.br. OV-13438/2007.

4. Saslušan u tijeku postupka tužitelj je naveo da je predmetni kredit bio za kupnju motornog vozila te da je to bilo osobno vozilo. Naveo je da je predmetna naknada bila plaćena za obradu predmetnog kredita. Tužitelj je naveo da nije bilo mogućnosti da se to ne plati, da ne bi bilo kredita te da nije bilo pregovora oko toga, ali da je znao da će platiti ulaznu naknadu. Naveo je da ga tih 171,75 eura nije financijski ugrozilo, da je to plaćeno iz kredita te da mu nitko od osobnih bankara nije rekao za što se odnosi ta naknada, da su mu samo rekli da mora platiti.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka mišljenje je ovog suda da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita 31. svibnja 2007. zaključen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3209459951.

7. Nije sporna niti visina naknade za obradu kredita u iznosu od 171,75 eura, budući je tuženik na ročištu dana 27. lipnja 2025. naveo da je navedena naknada plaćena, a osim toga upravo je tuženik odredio visinu predmetne naknade

8. Sporno je između stranaka da li je dio odredbe čl.2 kojom je ugovoreno da "Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora." ništetna ugovorna odredba te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od 171,75 eura s osnova naplaćene naknade za obradu kredita.

9. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 31. svibnja 2007. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

10. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

12. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

13. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

14. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl.84 ZZP/03).

15. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl.87 st. 1 i 2 ZZP/07).

17. Iz navoda tužitelja iznijetih tijekom postupka proizlazi da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 31. svibnja 2007. o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl.2 predmetnog ugovora nije pregovaralo, s time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu te se prihvaća iskaz tužitelja u dijelu u kojem je naveo da je predmetna naknada bila plaćena za obradu predmetnog kredita, da nije bilo mogućnosti da se to ne plati, da ne bi bilo kredita te da nije bilo pregovora oko toga, ali da je znao da će platiti ulaznu naknadu, kao i da ga tih 171,75 eura nije financijski ugrozilo, da je to plaćeno iz kredita te da mu nitko od osobnih bankara nije rekao za što se odnosi ta naknada, da su mu samo rekli da mora platiti.

18. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao za koje se to pravedne i objektivno nastale troškove koristi naknada za obradu kredita, osim paušalog navoda pod 41. odgovora na tužbu, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova naknade za obradu kredita - paušalno pozivanje na svoje akte pa tako i Odluku kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije.

19. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u odredbi čl.2 Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

20. Cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.2 Ugovora o kreditu od 31. svibnja 2007. kojom je ugovoreno da “Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.” ocjena je ovoga suda da takva odredba predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

21. Kako je predmetna odredba ugovora jasna i lako uočljiva ali ne i lako razumljiva to je dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba poštena ili ne.

22. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

23. O odredbi čl.2 Ugovora o kreditu od 31. svibnja 2007. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba čl.2 Ugovora o kreditu od 31. svibnja 2007. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

24. Naime sporna odredba čl.2 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja visine jednokratne naknade o kojoj bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri, o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da visinu naknade određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene.

25. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za određivanje visine jednokratne naknade tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.2 Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja sporne odredbe ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za njega proizlaze ugovaranjem odredbe čl.2 obzirom da u toj ugovornoj odredbi nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi određivanja visine jednokratne naknade niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena iste, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača, a koje su u konkretnom slučaju interni akti banke i u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da je odredba čl. 2 ugovorna odredba koja nije lako razumljiva te odredba koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega je ista nedopuštena.

26. Naime, odredba o naknadi za obradu kredita među stranaka zaključenog ugovora ovisna je isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji određivanja visine iste pa takva ugovorna odredba u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takva ugovorna odredba vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete visine jednokratne naknade

27. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl. 3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl. 4 ZOO-a.

28. Ugovorna odredba kakva je odredba čl.2 je ugovorna odredba koja u svakom slučaju stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takva ugovorna obveza daje mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja visinu naknade za oobradu kredita svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene iste. U smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl.82 ZZP/07 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

29. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

30. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

31. Imajući u vidu sadržaj odredbe čl.2 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se naknada za obradu kredita određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezino određivanje u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba.

32. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da dio odredbe čl.2 među strankama zaključenog ugovora o kreditu 31. svibnja 2007. predstavlja u smislu odredbe čl.81 st. 1 ZZP/03 nepoštenu ugovornu odredbu, a koja nepoštena ugovorna odredba je sukladno odredbi čl.87 st.1 ZZP-a ništava.

33. Kako je u smislu odredbe čl.87 st.1 ZZP/03 dio odredbe čl.2 Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništavosti dijela predmetne ugovorne odredbe valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

34. U konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.2 Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 31. svibnja 2007. može opstati i bez te ništetne odredbe Ugovora time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO- a dužan tužitelju kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takve odredbe ugovora.

35. Kako je tuženik na temelju takve odredbe ugovora primio ukupni novčani iznos od 171,75 eura valjalo je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju te odlučiti kao u toč. II izreke presude uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate predmetnog iznosa pa do isplate, iako tužitelj potražuje zateznu kamatu od kasnijeg datum pa je ista tužitelju od tada i suđena.

36. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

36.1. Naime, s obzirom da sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br.Su-IV-47/2020 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, nije osnovan tuženikov prigovor zastare.

36.2. Iz navedenog proizlazi da zastara za povrat na temelju ništetnog ugovora (ili pojedine ugovorne odredbe) nastupa u roku od 5 godina od trenutka pravomoćnog utvrđenja ništetnim ugovora ili pojedine odredbe pa kako je konkretna tužba podnesena 28. ožujka 2024., a sudska odluka kojom tužitelj traži da se utvrdi ništetnost dijela čl.2 predmetnog ugovora još nije pravomoćna, stav je ovoga suda da zastara još nije ni počela teći.

37. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužitelja sastoji se od troška sastavljanja tužbe u iznosu od 50,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na dva ročišta u iznosu od 50,00 eura za svako (T.br.9.t.1. Tarife), sastavljanja jednog podneska u iznosu od 50,00 eura (T.br.8 t.1 Tarife), sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura, dakle sveukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 206,64 eura, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci, 04. rujna 2025.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika