REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-1652/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nikolini Labuhar Bazina, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, sa sjedištem u [adresa], OIB: 02958272670, protiv I- tuženika LF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tuženika TF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnika ugostiteljskog obrta " [obrt]", [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Marku Višiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Višić & Višić u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o radu, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. srpnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja EF, diplomirane pravnice, I-tuženika osobno, II-tuženika osobno i zamjenika punomoćnika I-tuženika i II-tuženika ZF, odvjetničkog vježbenika, 4. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje koji glasi:

„Utvrđuje se da je Ugovor o radu, kojeg su sklopili BF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i TF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], vlasnik ugostiteljskog obrta “VILA

VELEBITA”, [adresa], ništetan."

II Nalaže se tužitelju da I-tuženiku i II-tuženiku naknadi trošak parničnog postupka i to svakome u iznosu od 312,50 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 4. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev I-tuženika i II-tuženika za naknadu troška postupka u preostalom iznosu od 325,00 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude prvog stupnja do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje je ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da su I-tuženik BF i II-tuženik TF, vlasnik ugostiteljskog obrta " L Velebita" sklopili ugovor o radu s početkom rada I-tuženika kod II-tuženika s 11. studenim 2020. zaključno do 28. veljače 2021. čija svrha nije bila obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom, već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja. I-tuženi se zaposlio kod II-tuženika dana 11. studenog 2020., s isključivim ciljem da bi I-tuženi ostvario prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja sukladno Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, na teret tužitelja, jer u razdoblju od 19. svibnja 2015. do 10. studenog 2020. nije imao status zdravstveno osigurane osobe tužitelja. 26. studenog 2020. tužitelj je zaprimio zahtjev za izdavanje Certifikata koji zamjenjuje Europsku karticu zdravstvenog osiguranja za razdoblje od 13. studenog 2020. do 23. studenog 2020., budući da I- tuženik od 24. studenog 2020. posjeduje Europsku karticu zdravstvenog osiguranja. Iz priložene liječničke potvrde od 25. studenog 2020. vidljivo je da se I-tuženik od 13. studenog 2020. liječio u SR Njemačkoj u "Hospital zum Heiligen Geist, Kempen". Uvidom u službene evidencije tužitelja, utvrđeno je da je prijava na obvezno zdravstveno osiguranje temeljem radnog odnosa kod II-tuženika pristigla 17. studenog 2020. kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje te je posljedično, I-tuženik prijavljen u status obvezno zdravstveno osigurane osobe u radnom odnosu od 11. studenog 2020. Budući da I-tuženik u razdoblju od 19. svibnja 2015. do 10. studenog 2020. nije imao zdravstveno osiguranje u Republici Hrvatskoj, te je od 13. studenog 2020. na bolničkom liječenju u SR Njemačkoj, a četiri dana nakon njegove hospitalizacije tužitelj je zaprimio prijavu na obvezno zdravstveno osiguranje od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, tužitelj smatra kako svrha zaključenog ugovora o radu između I-tuženika i II-tuženika nije bila obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja. Nakon prestanka radnog odnosa kod II-tuženika 28. veljače 2021., I-tuženik je kod tužitelja ostvario status obvezno zdravstveno osigurane osobe kao nezaposlena osoba od 5. ožujka 2021. Cilj I-tuženika i II-tuženika bio je ostvariti prava iz Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju na teret sredstava tužitelja, a ne obavljanje radnog odnosa iz čega proizlazi da radni odnos nije zakonit (kao ni stečeni status osiguranika prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju). Člankom 122. stavka 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisuje kako u slučaju sumnje da se podnesena prijava, odnosno utvrđen status osiguranika osnovom zaključenog ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da svrha zaključenog ugovora o radu nije bila obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, Zavod ima pravo i obvezu pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za osporavanje tako zaključenog ugovora o radu. Člankom 10. Zakona o radu propisano je da se radni odnos zasniva ugovorom o radu. Ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno. Člankom 285. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, odnosno da je predmetni ugovor sklopljen radi zaobilaženja propisa. Prividnost kao mana volje i to kao oblik svjesnog nesklada između volje i očitovanja, jer stranke ne žele pravni posao koji sklapaju, ima za posljedicu ništetnost takvog pravnog posla pa se stoga sa istim postupa kao da nije sklopljen. Sukladno članku 187. Zakona o parničnom postupku, tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe. Tijekom postupka tužitelj je naveo da se navodi koji se odnose na prividnost ugovora u smislu odredbe članka 285. Zakona o obveznim odnosima, u tužbi navedeni omaškom.

2. I-tuženik i II-tuženik u odgovoru na tužbu ne spore činjenicu da je Ugovor o radu sklopljen. U cijelosti se protive ostalim navodima u tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanima u cijelosti. Naime, tužitelj u tužbenom zahtjevu traži od suda utvrđenje ništetnosti ugovora, navodeći kako bi bile sporne volje tuženika prilikom sklapanja ugovora o radu. Prema odredbi članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, ništetan je onaj ugovor koji je "protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva…" Prema odredbi članka 285. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, posljedica prividnog ugovora ne može nikako biti njegova ništetnost, u smislu odredbe članka 247. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Između ugovornih stranaka simuliranog pravnog posla ne bi bila postignuta suglasnost volja za sklapanje ugovora u sadržaju koji bi se u ičemu ostvarivao (stranke nisu htjele i ne žele takav ugovor, već "nešto drugo", što tome ugovoru ne odgovara) i u odnosu na postignuti sadržaj bi nedostajala bilo kakva osnova ili cilj obvezivanja, što u konkretnom predmetu nikako nije slučaj. Naime, tuženici su upravo za cilj sklapanja ugovora imali zasnivanje radnog odnosa i ništa drugo. Da je neki ugovor ništetan, to znači da su u trenutku njegova sklapanja bile formalno ispunjene predviđene pretpostavke za nastanak ugovora, ali se njihovi učinci anuliraju, budući da su protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Tužitelj nije dokazao da je ugovor protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Iz navedenog proizlazi kako bi ništetan ugovor eventualno bio onaj ugovor kojemu nedostaje jedan ili više bitnih uvjeta, bitnih sastojaka koje objektivno pravo zahtijeva za pravno valjani nastanak ugovora, kao što je nedostatak suglasnosti volja o bitnim sastojcima ugovora, nedostatak sposobnosti za ugovaranje, nedostatak valjanog predmeta i pravne osnove ugovora te eventualno i forme ugovora. Tužitelj nije dokazao da bi išta od navedenog postojalo prilikom zasnivanja radnog odnosa između tuženih. Tuženici su isključivo očitovali svoju volju usmjerenu na postizanje određenih radnopravnih učinaka, tj. zasnivanje radnog odnosa, čime ugovorne strane nisu namjeravale povrijediti nikakve javne interese, stoga je pogrešno pozivanje tužitelja na ništetnost prividnog ugovora zbog izostanka volje stranaka, s obzirom da izostanka volje nije bilo. Kod prividnog (simuliranog) ugovora postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja (mana volje), a nastaje kad se ugovorne strane sporazumno i namjerno očituju o sklapanju određenog ugovora da bi se kod trećih osoba izazvao lažan dojam, iako one ne žele da ugovor nastane i pravno djeluje. Bitna pretpostavka za postojanje prividnog ugovora je suglasnost volja ugovornih stranaka o njegovoj prividnosti, odnosno suglasnost o sklapanju nekog drugog ("pravog") ugovora koji taj prividni ugovor prikriva. Mora postojati svijest – ugovorna volja o stvarnom sklapanju oba ugovora, a pobude iz kojih su ugovori sklopljeni ne utječu na njihovu valjanost. U konkretnom slučaju, iz tužbe nije razvidno da su tuženici imali namjeru sklopiti neki drugi pravni posao koji bi prikrivali prividnim. Iz svega navedenog se zaključuje kako u konkretnom slučaju nema govora o prividnom pravnom poslu, već o svjesnom preuzimanju obveza i na zakonu osnovanom zasnivanju radnog odnosa temeljem valjanog ugovora o radu. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev i tužbu kao neosnovane u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženicima.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem ispisa iz evidencije tužitelja o statusu osiguranja I-tuženika (stranica 4-10 spisa), liječničke potvrde (stranica 12-14 spisa), Ugovora o radu na određeno vrijeme od 11. studenog 2020. (stranica 38-39 spisa) te su saslušani I- tuženik i II-tuženik kao stranke u postupku.

4. Na ročištu koje je održano 21. srpnja 2025., a nakon što je sud odbio prijedlog tužitelja za pribavom zdravstvenog kartona I-tuženika i provođenje medicinskog vještačenja, tužitelj je naveo da nema daljnjih dokaznih prijedloga te je predložio da se glavna rasprava zaključi. Sud je, uz suglasnost stranaka, odlučio da se daljnji dokazi neće izvoditi i zaključio je glavnu raspravu.

5. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o radu kojeg su sklopili BF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i TF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], vlasnik ugostiteljskog obrta “ [obrt]”, [adresa].

7. Među strankama nije sporno da su I-tuženik i II-tuženik sklopili Ugovor o radu na određeno vrijeme od 11. studenog 2020. te da se I-tuženik od 13. studenog 2020. liječio u SR Njemačkoj u "Hospital zum Heiligen Geist, Kempen".

8. Sporno je da li su I-tuženik i II-tuženik imali namjeru sklapanja ugovora o radu radi obavljanja poslova iz ugovora o radu.

9. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Odredbom članka 122. stavkom 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju na koju se poziva tužitelj ("Narodne novine" broj 80/13., 137/13., 98/19., dalje: ZOZO) propisano je da u slučaju sumnje da se podnesena prijava, odnosno utvrđen status osiguranika osnovom zaključenog ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da svrha zaključenog ugovora o radu nije bila obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, Zavod ima pravo i obvezu pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za osporavanje tako zaključenog ugovora o radu.

10. Sukladno odredbi članak 10. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14., 127/17., 98/19., dalje: ZR) radni odnos zasniva se ugovorom o radu. Nadalje, sukladno članak 8. stavak 4. ZR na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznoga prava.

11. Tijekom postupka sud je utvrdio:

- da su I-tuženik i II-tuženik 11. studenog 2020. sklopili Ugovor o radu na određeno vrijeme do 31. prosinca 2020. za obavljanje poslove radnog mjesta konobar, s početkom rada 11. studenog 2020.;

- da je tužitelj zaprimio prijavu na obvezno zdravstveno osiguranje 17. studenog 2020.;

- da se I-tuženik nalazio na bolničkom liječenju u bolnici "Hospitel zum Heiligen Geist" od 13. studenog 2020. zbog infarkta miokarda.

12. Tijekom postupka sud je saslušao I-tuženika i II-tuženika kao stranke u postupku.

12.1. I-tuženik je u svom iskazu naveo da je sklopio ugovor o radu s II-tuženikom za radno mjesto konobar. Kćerka koja je radila kod II-tuženika preporučila ga je radi sklapanja ugovora o radu jer je bio u lošoj financijskoj situaciji. Naveo je da je ugovor o radu sklopljen 11. studenog 2020. s time da je zamolio II-tuženika da mu odobri 6-7 slobodnih dana kako bih otišao kod sina u Njemačku vidjeti unuka koji se tek rodio. U Njemačkoj se na cesti u jednom trenu samo srušio. Dobio je srčani infarkt i bio je na bolničkom liječenju 20 dana. Istaknuo je da je njegovo prethodno zdravstveno stanje bilo dobro te da ništa nije upućivalo na to da će dobiti srčani udar. Po povratku u Hrvatsku, bio je na bolovanju, a i danas je lošeg zdravstvenog stanja zbog infarkta.

12.2. II-tuženik je u svom iskazu u bitnome naveo da je s I-tuženikom sklopio ugovor o radu po preporuci kćerke I-tuženika koja je radila kod njega. Ugovor o radu je sklopljen 11. studenog 2020. za radno mjesto konobar. Kod sklapanja ugovora o radu, I-tuženik ga je zamolio za nekoliko slobodnih dana kako bi otišao u Njemačku kod sina jer mu se rodio unuk. Trebao se vratiti na posao 17. studenog 2020. II-tuženiku je kćer I-tuženika javila da je isti imao infarkt u Njemačkoj, da se nalazi u bolnici te da je u teškom stanju. II-tuženik je naveo da je on obrtnik i da kao obrtnik obavlja dosta poslova sam, tako radi poslove konobara, popodne ili navečer piše ugovore o radu, prijavljuje/odjavljuje radnike na osiguranja, nabavlja robu i slično. II-tuženik je također iskazao da prilikom sklapanja ugovora o radu, zdravstveno stanje I-tuženika nije ukazivalo na to da neće moći obavljati poslove za koje sklapa ugovor o radu (normalno su razgovarali, hodali po restoranu i pričali o poslu).

12.3. Sud u cijelosti vjeruje iskazima I-tuženika i II-tuženika jer su isti životni i logični te u skladu s dokumentacijom koja je priložena u sudski spis. Iz iskaza I-tuženika i II- tuženika, kao i iz ugovora o radu, proizlazi da je ugovor o radu sklopljen 11. studenog 2020. radi obavljanja poslova radnog mjesta konobar. Sud je također povjerovao iskazima tuženika da su se dogovorili za nekoliko slobodnih dana kako bi I-tuženik posjetio sina u Njemačkoj i vidio tek rođenog unuka. Iz iskaza I-tuženika te liječničke potvrde koju je u spis priložio sam tužitelj, proizlazi da je I-tuženik 13. studenog 2020. zadobio infarkt miokarda te da je liječen u bolnici "Hospitel zum Heiligen Geist".

13. Tužitelj u tužbi kao okolnost koja ukazuje na ništetnost ugovor o radu navodi da je prijava na obvezno zdravstveno osiguranje zaprimljena 17. studenog 2020. Naime, člankom 5. stavkom 1. Pravilnika o načinu prijavljivanja i odjavljivanja te stjecanju statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine broj 82/14., 17/15., 99/17., 129/17., dalje: Pravilnik) propisano je da se prijava na obvezno zdravstveno osiguranje, prijava promjene u obveznom zdravstvenom osiguranju te prijava prestanka statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju podnosi se u roku od 8 dana od dana nastanka, promjene ili prestanka okolnosti na osnovi kojih se stječe ili prestaje status osigurane osobe. Iz navedenog slijedi da je II-tuženik prijavio I-tuženika na obvezno zdravstveno osiguranje u roku propisanim člankom 5. stavkom 1. Pravilnika, dok II-tuženik u iskazu dodatno opravdava svoje postupanje činjenicom da on kao obrtnik obavlja dosta poslova sam, pa tako radi i poslove konobara, popodne ili navečer piše ugovore o radu, prijavljuje/odjavljuje radnike na osiguranja, nabavlja robu i slično.

14. Infarkt miokarda predstavlja naglu i nepredvidivu bolest, koja u pravilu nastupa iznenada i često bez mogućnosti da se sa sigurnošću predvidi njezin nastanak. U konkretnom slučaju nije sporno da je ugovor o radu sklopljen 11. studenog 2020., dok je 13. studenog 2020. I-tuženik zadobio infarkt miokarda, da je 40 minuta vršena praklinička reanimacija te da je nakon reanimacije bio podvrgnut bolničkom liječenju. S obzirom na prirodu bolesti, sud zaključuje da u trenutku sklapanja ugovora o radu I- tuženik i II-tuženik nisu mogli znati niti predvidjeti da će dva dana kasnije nastupiti predmetna iznenadna zdravstvena okolnost. Stoga proizlazi da su I-tuženik i II-tuženik sklapanjem ugovora o radu imali namjeru zasnivanja radnog odnosa, a ne ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

15. Ovaj sud je odbio prijedlog tužitelja za vještačenje radne sposobnosti I-tuženika u trenutka zasnivanja radnog odnosa jer je taj dokazni prijedlog u 2025. godini neprovediv te je nepotreban za daljnje vođenje postupka. Naime, nesporno je da je ugovor o radu sklopljen 11. studenog 2020., dok je već 13. studenog 2020. I-tuženik pretrpio infarkt miokarda, odnosno iznenadno i akutno oboljenje koje je, po svojoj prirodi, u pravilu nepredvidivo. Imajući u vidu da bolest infarkta miokarda nastupa naglo i da u trenutku sklapanja ugovora o radu nije bilo okolnosti koje bi upućivale na njegov nastup dva dana kasnije (što je potvrđeno iskazima I-tuženika i II-tuženika), sud je mišljenja da retroaktivno provođenje predloženog medicinskog vještačenja radne sposobnosti, s vremenskim odmakom od nekoliko godina, nije objektivno moguće i svrhovito. Također, sud je mišljenja da je i dokazni prijedlog pribave zdravstvenog kartona nepotreban imajući u vidu prirodu bolesti I-tuženika zbog koje je liječen u bolnici.

16. Ovaj sud je utvrdio da ugovor koji su sklopili I-tuženik i II-tuženik nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva, dakle predmetni ugovor nije ništetan budući da učinci tog ugovora nisu protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva, a koji zaključak proizlazi iz svih provedenih dokaza.

17. Ostali priloženi dokazi i navodi stranaka nisu posebno ocijenjeni jer isti nisu odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

18. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. S obzirom da je tužitelj izgubio parnicu, dužan je, temeljem članka 154. stavka 1. ZPP, I-tuženiku i II-tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka. Tuženicima je, u smislu odredbe članka 155. ZPP, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: Tarifa) priznat trošak jednokratne nagrade za zastupanje u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7/2 Tarife), što uvećano za PDV od 25% (Tbr. 46 Tarife) sveukupno iznosi 625,00 eura. Kada se navedeni trošak podijeli na dva tuženika, svakome je dosuđen iznos parničnog troška od 312,50 eura. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

20. I-tuženiku i II-tuženiku nije priznata razlika troška preko dosuđenog iznosa obrazloženog u točki 19. obrazloženja ove presude, budući da su predmetni troškovi u troškovniku zatraženi u previsokom iznosu. I-tuženiku i II-tuženiku nije priznat niti trošak sudske pristojbe u iznosu od 200,00 eura jer sud nije pozvao iste na uplatu sudske pristojbe niti spisu priložen dokaz o uplati iste. Stoga je odlučeno kao u točki III izreke ovog presude.

21. Na dosuđeni parnični trošak I-tuženiku i II-tuženiku je dosuđena zatezna kamata koja teče od dana donošenja ove presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

22. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 4. rujna 2025.

Sutkinja:

Nikolina Labuhar Bazina

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

DNA:

1. tužitelju

2. I-tuženiku i II-tuženiku po pun.