Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž 1341/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Mariji Grbavac, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4704/21-24 od 18. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba tužiteljice EK i žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4704/21-24 od 18. siječnja 2024.

II. Odbijaju se zahtjev tužiteljice i zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu podnesenih pravnih lijekova.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- u točki I. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o [broj kredita] od dana 11. srpnja 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Vladimira Šarčevića iz Zagreba pod brojem: OU-143/06 dana 14. srpnja 2006., koji glasi: "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

- u točki II. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1. Ugovora o kreditu broj Ugovora o [broj kredita] od dana 11. srpnja 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Vladimira Šarčevića iz Zagreba pod brojem:

OU-143/06 dana 14. srpnja 2006., a koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća."

- u točki III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.653,97 eura sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate,

- u točki IV. izreke utvrđena je ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj Ugovora o [broj kredita] od dana 11. srpnja 2006., ovjerenog kod 3 Poslovni broj: 6 P-4704/21-24 javnog bilježnika Vladimira Šarčevića iz Zagreba pod brojem: OU-143/06 dana 14. srpnja 2006., a koja glasi: "3 ./treće/ NAKNADA. 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita".

- u točki V. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 293,02 eura sa zatezno mkamatom od 1. kolovoza 2006. do isplate,

- u točki VI. izreke odbijen je tužbeni zahtjeva za isplatu iznosa od 306,98 eura sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos kako je to navedeno u prvostupanjskoj presudi,

- u točki VII. izreke naloženo je tuženik naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.436,32 eura sa zateznom kamatom od 18. siječnja 2024. do isplate,

2. Protiv dijela prvostupanjske presude u točki VI. izreke žalbu je podnijela tužiteljica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i prihvatiti u tom dijelu tužbeni zahtjev kao i trošak postupka u cijelosti, podredno predlaže istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 250,00 eura uvećano za trošak sudske pristojbe.

3. Protiv dijela prvostupanjske presude u točkama I., II., III., IV., V. i VII. izreke žalbu je podnio tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbene zahtjeve uz naknadu parničnog troška, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje naknadu troška za sastav žalba u iznosu od ukupno 449,72 eura.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 14. srpnja 2006. i to u dijelu kojim je ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i jednokratnoj naknadi za obradu kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 1.653,97 eura na ime razlike promjenjive kamatne stope i razlike tečaja valute CHF u odnosu na dan zaključenja ugovora o kreditu i isplaćenih iznosa, te iznosa od 293,02 eura na ime naknade za obradu kredita, sve s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a koje zahtjeve tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojima da je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

5. Među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik, kao kreditor, 11. srpnja 2006. zaključili Ugovor o [broj kredita] za iznos 14,490.00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora);

- da je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa te da se ista mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora iznosi 6,25 % godišnje (čl. 2. Ugovora);

- da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora), ugovoreni rok otplate je 84 mjeseca (čl. 4. Ugovora);

- da je čl. 3. ugovorena naplata jednokratne naknade u visini 3,30 % od iznosa kredita i koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- da je kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen;

- da se tužiteljica u vrijeme sklapanja kredita prezivala E, a po prestanku braka (2017.) se ista preziva EK.

6. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da je pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula,

- da je tužiteljica predmetni ugovor potpisala u auto kuća Đačić koji ugovor joj je prezentiran unaprijed sastavljen tako da nikoga od djelatnika banke nije niti vidjela, a niti je tako imala mogućnost uopće pregovarati o spornim odredbama ugovora niti su joj iste objašnjene,

- da razlika između iznosa kamata prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose kamata prema simuliranom početnom otplatnom planu iznosi 449,46 CHF odnosno 306,98 eura, a ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu tuženika umanjenom za razliku kamate po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja, u odnosu na anuitete prema obračunu tuženika umanjenom za razliku kamate po srednjem tečaju tuženika važećem na dan isplate kredita, iznosi 1.653,96 eura,

- da je ugovorena naknada za obradu kredita od 3,30% iznosa kredita i iznosi 293,02 eura

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 1. lipnja 2021.

7. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odlukama Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te odredbu čl. 502.c. ZPP, ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev radi utvrđenja djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu i to ugovornih odredbi čl. 2. i 7. koji se odnose na ugovorenu valutu vezanu uz švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu, zaključivši da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i nejasne i stoga ništetne, jer se radi o ugovornim odredbama o kojemu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom predvidjele egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, niti je tužiteljica kao potrošač informiran o navedenom, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, radi čega proizlazi da je tuženik postupao suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega je odlučio kao u točkama I., II. i III. pobijane presude.

7.1. Pri tome je prvostupanjski sud, pozivajući se na shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. ocijenio istaknuti prigovor zastare djelomično osnovanim, ocijenio neosnovanim zahtjev za isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope te odlučio kao u točki VI. izreke.

7.2. U odnosu na zahtjev radi utvrđenja ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, sud je zaključio da se radi o ništetnoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužiteljice, pa je odlučio kao u točkama IV. i V. izreke.

8. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Žalba tužiteljice je neosnovana.

10. Žalba tuženika je neosnovana.

11. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

12. Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda da je djelomično osnovan prigovor zastare u pogledu zahtjeva za isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope.

12.1. Naime, na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022., između ostalih, zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi:

„4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

12.2. U konkretnom slučaju zastara u odnosu zahtjeva za isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope je nastupila 14. lipnja 2019., jer je u postupku kolektivne zaštite u pogledu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi donesena pravomoćna presuda 14. lipnja 2014., pa imajući u vidu izraženo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske i da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 1. lipnja 2021., neosnovani su žalbeni navodi kojima tužiteljica ukazuje na nepravilnost zaključka prvostupanjskog suda o djelomičnoj osnovanosti istaknutog prigovora zastare u pogledu zahtjeva za isplatu s osnove promjenjive kamatne stope.

13. Tuženik u žalbi neosnovano ističe da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge.

13.1. Naime, pobijana presuda sadrži dostatne i pravno relevantne razloge za donesenu odluku što strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan te jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih tijela javne vlasti. Obrazloženje odluke suda prvog stupnja sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge te se ne može govoriti o arbitrarnosti u odlučivanju i povredi prava na pravično suđenje. Također, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koji u žalbi ističe tuženik.

14. Neosnovano tuženik u žalbi upire na počinjenu bitnu povredu iz članka 338. st. 4. ZPP obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Iz spisa je razvidno da je tuženik tijekom postupka odustao od dokaza saslušanjem svjedoka djelatnice HK. Stoga je razvidno da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja.

15. Imajući u vidu predmet spora valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio na snazi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 – dalje: ZZP/07), koji je u čl. 96. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 99. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja se pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici.

16.1. Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

16.2. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.

16.3. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

16.4. Pri tome valja dodati da je tuženik, na kojemu je teret dokazivanja, na okolnost obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora odustao od saslušanja svjedoka HK, a da je tužiteljica u iskazu danom u ovom postupku iskazala da je ugovor potpisala u auto kući prema prezentiranom unaprijed sastavljenom ugovoru te joj nitko nije dao ikakva objašnjenja glede ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati, valutnoj klauzuli odnosno naknadi za obradu kredita, pa su žalbeni navodi u tom dijelu u kojem tuženik ističe žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovani.

17. Kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, sadržajno, izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj:

35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – dalje: ZOO), slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženika, u tom dijelu – ništetne.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika kojim osporava odluku prvostupanjskog suda kojom je dopustio preinaku tužbe isticanjem povećanog tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 8. lipnja 2022., valja reći da time što je sud postupao po preciziranom i usklađenom tužbenom zahtjevu po provedenom vještačenju, koji predstavlja povećanje zahtjeva u odnosu na zahtjev iz tužbe, pa time i preinaku tužbe, prvostupanjski sud je pravilno postupio.

18.1. To iz razloga, jer prema odredbama čl. 193. st. 1., 2. i 3. ZPP, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno od odredbe st. 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe, potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Iznimka se prema Noveli iz 2019. primjenjuje na sve postupke u tijeku.

18.2. Tužiteljica je tek po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, mogla znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak. Nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo ovdje odmah nakon provedenog vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te i ovaj sud cijeni da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Stoga tuženik neosnovano ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 190. st. 1. ZPP.

19. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na osporavanje prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu i iskaza tužiteljice, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je odredba članka 3. Ugovora nepoštena (ništetna) iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, a pri čemu treba imati u vidu da se ispitivanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu vezano za jednokratnu naknadu naplaćenu prilikom korištenja kredita može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

19.1. Naime, pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao tuženik, da se o tome što čini naknadu iz članak 3. uopće nije pregovaralo, da tuženik koji tvrdi suprotno i na kojem je teret dokazivanja nije niti tijekom predmetnog postupka objasnio na što se odnosi naknada iz članak 3. Ugovora, kojim se kriterijima rukovodio kad ju je odredio sa iznosom 3,30% od ostvarenog kredita, koje je sve naknade naplaćivao korisnicima kredita, a koje je naplatio tužiteljici, kako i kada ih je prezentirao korisnicima kredita, a kako tužiteljici, i na temelju kojih okolnosti i kada je tužiteljica mogla znati da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se naknade naplaćuju.

19.2. Dakle, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je članak 3. Ugovora o kreditu (naknada) nepoštena odredba a time i ništetna, i za svoju odluku dao jasne razloge koji se žalbenim navodima ne dovode u dvojbu.

20. Iz rezultata raspravljanja u predmetnoj parnici kako je navedeno proizlazi da strane ugovora nisu uopće pregovarale o naknadi, niti valutnoj klauzuli i da je kredit u konačnici realiziran posredstvom auto - kuće, na temelju po tuženiku tipiziranim obrascima i ugovorima. Osim toga, uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (čl. 326. st. 2. ZOO). To iz razloga što su usmjerene ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP- a/2007) i članka 4. ZOO-a, te izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

20.1. Zaključno, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

21. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

21.1. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

21.2. Nije sporno da je tuženik naplatio od tužiteljice naknadu za obradu kredita od 293,02 eura, da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate kredita i visine anuiteta koje je tužiteljica plaćala po tuženiku obračunatoj glavnice u CHF prema tečaju na dan plaćanja anuiteta iznosi 1.653,97 eura prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka.

21.3. Budući da tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije podnio protutužbu, a niti do zaključenja glavne rasprave isticao prigovor radi prijeboja, vezano za iznos takozvane negativne razlike, već je samo općenito osporavao visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF klauzulu, to prvostupanjski sud nije niti mogao (nije bio ovlašten, niti dužan) odlučivati o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredi ugovora o kreditu u CHF, odnosno umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kad je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita (Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

21.4. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužiteljice dosuđene iznose, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici te iznose (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja istih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

22. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetne iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

23. Neosnovani su žalbeni navodi stranaka koji u podnensenim žalbama osporavaju odluku o troškovima postupka.

23.1. U odnosu na žalbene navode tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP, pravilno imajući u vidu kvalitativni i kvantitativni uspjeh s tužbenim zahtjevom, zbog čega neosnovano tužiteljica smatra da bi se radio o neznatnom neuspjehu tužiteljice u ovom sporu i primjeni čl. 154. st. 5. ZPP.

24. Tuženik pogrešno u žalbi tvrdi da je odluka o troškovima nezakonita jer je nagrada za zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjerena prema vrijednosti boda od 15,00 kuna, jer iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje: OT) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka i vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 48/3. OT).

24.1. Neosnovano tuženik osporava dosuđeni trošak za sastav podneska od 9. veljače 2022., budući da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se radi o obrazloženom podnesku kojim se tužiteljica očitovala na navode tuženika. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici i plaćeni trošak financijskog vještačenja jer se radi o trošku koji je bio nužan i potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP).

25. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužiteljice i žalbu tuženika kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

26. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijeni su zahtjev tužiteljice i zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastave žalbi u zatraženim iznosima.

U Zagrebu, 8. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić