Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1312/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Neni Rstiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4990/2023-26 od 12. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2025.,

p r e s u d i o  je

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4990/2023-26 od 12. srpnja 2024.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke i pod točkom II. izreke za iznos od 21.015,37 EURA sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 19,75 eura od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 80,90 eura od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 15,38 eura od 30. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 2.075,40 eura od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 103,53 eura od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 109,29 eura od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 93,85 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 97,39 eura od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 74,42 eura od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 55,62 eura od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 61,86 eura od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 69,71 eura od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 69,57 eura od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 59,92 eura od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 76,98 eura od 30. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 90,03 eura od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 104,05 eura od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 104,67 eura od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 127,77 eura od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 124,07 eura od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 1.381,69 eura od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 204,36 eura od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 189,11 eura od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 235,91 eura od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 220,86 eura od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 193,35 eura od 31. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 247,29 eura od 30. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 321,18 eura od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 266,94 eura od 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 286,66 eura od 28. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 2.491,63 eura od 23. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 254,19 eura od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 255,24 eura od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 348,96 eura od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 353,99 eura od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 432,74 eura od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 392,41 eura od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 345,66 eura od 30. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 332,07 eura od 31. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 1.915,03 eura od 10. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 318,07 eura od 30. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 338,76 eura od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 354,44 eura od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 350,97 eura od 29. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 343,54 eura od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 348,10 eura od 30. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 354,92 eura od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 342,94 eura od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 346,74 eura od 31. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 3.629,45 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- preinačuje pod točkom II. izreke na način da se tužitelj odbija s dijelom zahtjeva za isplatom iznosa od 19.715,86 EURA sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. kolovoza 2012. do isplate kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4990/2023-26 od 12. srpnja 2024.:

- potvrđuje pod točkom II. izreke za iznos dosuđenog parničnog troška u visini od 200,00 EURA s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom te pod točkom IV. izreke,

- preinačuje u preostalom dijelu točke II. izreke u svezi parničnog troška na način da se tužitelj odbija s dijelom zahtjeva u visini od 10.364,65 EURA sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

II. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkom III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4990/2023-26 od 12. srpnja 2024. te u odnosu na rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe navedena odluka ostaje neizmijenjena.

III. Trošak odgovora na žalbu tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je u Ugovoru o kreditu broj 069-50-385666 od 14. prosinca 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF te se nalaže tuženiku pod točkom II. izreke platiti tužitelju iznos od 40.731,23 EURA s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranom kao u izreci, te trošak postupka u iznosu od 10.564,65 EURA s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. srpnja 2024. pa do isplate. Pod točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, a pod točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog postupka. Ujedno je rješenjem istog suda dopuštena preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 23. travnja 2024.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga s prijedlogom da ovaj sud istu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu kao i trošak žalbe, dok podredno predlaže da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj navodi da je žalba tuženika potpuno neosnovana pa predlaže istu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu te naložiti tuženiku isplatu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika je djelomično neosnovana, a djelomično osnovana.

5. Među strankama je nesporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 14. prosinca 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 302.765,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 240 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 2,00% koja je promjenjiva u skladu s „Odlukom o kamatnim stopama kreditora“. Isto tako nesporna je činjenica da se tužitelj, korisnik kredita, obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, kao i da je predmetni kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen. Naprotiv, sporno je pitanje jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, s time da je sporno i potrošačko svojstvo tužitelja, visina tužbenog zahtjeva, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Nadalje, sud je sukladno odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22– dalje: ZPP) dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva uz obrazloženje da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, slijedom čega je odlučeno kao u izreci naprijed navedenog rješenja.

7. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud smatra, pozivajući se na odredbe čl. 81., 82. st. 11. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - u daljnjem tekstu: ZZP/03), a obzirom da su ugovorne odredbe predmeta ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečaj i rizik zbog čega tužitelj kao potrošač nije mogao sagledati koliko će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, odnosno da su tužitelju morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja i njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

8. Osim toga, pozivajući se na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošaka pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. iz kojih proizlazi da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt- 2221/18 od 3. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne, sud smatra da je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, i odredbi članka 138.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

9. Nadalje, sud naglašava da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP/03, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, pa je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti/nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi i potrošači razumiju značaj valutne klauzule te opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

10. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je kod sklapanja ugovora o kreditu znao što znači valutna klauzula, odnosno da mu mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit u odnosu na HRK, ali da ga nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na specifičan rizik valutne klauzule u CHF, te da je sredstvima kredita kupio stan u kojem danas stanuje sa suprugom i djetetom, sud zaključuje da je tužitelj kao fizička osoba sklopio predmetni ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, dakle da je potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu, odbivši pritom istaknuti prigovor zastare tuženika.

11. Uvažavajući nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ZN, sud je utvrdio da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na dan isplate kredita iznosi 158.340,38 kn/21.015,37 EURA za anuitete za koje je nalazom utvrđen više preplaćeni iznos. Isto tako sud tvrdi da ukupna razlika preostale glavnice, jer je tijekom otplate kredita sukladno odredbi čl. 10. predmetnog Ugovora obveza korisnika kredita izražena u CHF pretvorena u obvezu u EURIMA, prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, iznosi 149.549,19 kn/19.715,86 EURA, slijedom čega je usvojen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 40.731,23 EURA sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom, s obrazloženjem da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega tužitelj ima pravo sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate.

12. Isto tako, kako tuženik samo općenito stavlja materijalnopravni prigovor kojim osporava visinu potraživanja tužitelja u pogledu tzv. negativne tečajne razlike, sud smatra da nije ovlašten niti dužan umanjiti potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita.

13. U žalbi tuženik navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da ista nema razloga o odlučnim činjenicama, te da postoji proturječnost sa stanjem spisa. Brani tezu da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, da se o njima pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Smatra da tužitelj nije prosječni potrošač jer je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora bio zaposlenik tuženika, da je bio upoznat sa svim okolnostima vezanim uz valutu CHF, te je isti ugovarao povoljnije uvjete kreditiranja u odnosu na druge klijente za cijelo vrijeme trajanja ugovora. Ukazuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su iste jasne, lako razumljive i uočljive, te da sud nije imao mogućnost ispitivati jesu li sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga tvrdi da je pobijana odluka posljedica pogrešne primjene čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jer sud nezakonito tvrdi da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite.

14. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, a i primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi ista bila opterećena nedostacima i manjkavostima zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno i okolnosno određeni, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sadržajno ukazuje tuženik. Osim toga, ovaj sud nije našao da bi u istoj bila počinjena ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

15. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 14. prosinca 2006., ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. Stoga u odnosu na ostale žalbene navode, ovaj sud smatra da tuženik istima nije doveo u sumnju pravilne zaključke prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 21.015.37 EURA sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje prihvaća i ovaj sud.

17. To zato jer iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika, o postojanju uvjeta za izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora radi zaštite prava i interesa potrošača prihvaća i ovaj sud, jer je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi na tuženiku sukladno čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03, dok iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik te saslušanja tužitelja i svjedokinje KN ne proizlazi osnovanost prigovora tuženika da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni, osnovano pritom odbivši prigovor zastare sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog dana 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

18. Stoga, kako ništetnost navedene odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženiku s osnova tečajne razlike u odnosu na početni tečaj iznos od 21.015,37 EURA, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos, dok je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena primjenom čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada je tužitelj tuženiku plaćao mjesečne anuitete, jer tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

19. Isto tako nije osnovan prigovor tuženika da je valjalo uzeti u obzir kod odluke o visini tužbenog zahtjeva anuitete koji su manje plaćeni u odnosu na početno ugovorene u odnosu na valutu prilikom sklapanja ugovora o kreditu, jer tuženik nije u postupku postavio protutužbeni zahtjev za isplatu eventualne negativne razlike ili prigovor prijeboja (isto pravnom shvaćanje proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.)

20. Nadalje, neodlučni su i žalbeni prigovori tuženika koji tvrdi da je tužitelj u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio njihov zaposlenik pa da je sud pogrešno zaključio da je tužitelj prosječan potrošač, jer pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/03 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03 iz kojeg proizlazi da je on fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način kojim bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

21. Kako se prema presudi Europskog suda pravde od 13. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošača ne mora biti samo gramatički razumljiva, pa u odnosu na ništenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli valja istači da zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze, pa nije odlučno što je u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj bio zaposlen kao pravnik kod tuženika.

22. Međutim, valja istači da je prema mišljenju ovog suda prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je obvezao tuženika na isplatu iznosa od 19.715,86 EURA sa zateznom kamatom od 8. kolovoza 2012. do isplate s osnova razlike iznosa preostale glavnice uslijed konverzije kredita.

23. Kako tužitelj u tužbi nije iznio ni jedan razlog zbog kojih bi čl. 10. navedenog ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenu valutne klauzule iz CHF u EURO bio ništetan, ovaj sud smatra, a obzirom da se na ništenost pazi i po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO-a, da isti nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa da u smislu odredbe čl. 332. st. 1. ZOO-a nije ništetan.

24. Kako je promjena valute kredita izmijenjena sukladno zahtjevu tužitelja od 8. kolovoza 2012., dakle konverzija nije sklopljena na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15), a ispitivanjem navedene odredbe ovaj sud nije našao da bi ista bila nepoštena u odnosu na predmet ugovora i u odnosu visinu anuiteta u navedenom članku s aspekta ZZP/03 u dijelu kojim su uređene nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, pa nije bilo mjesta usvajanju dijela tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa 19.715,86 EURA za koji iznos je vještak utvrdio da se odnosi na razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate, iako to prema odluci suda nije bio predmet vještačenja.

25. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke te djelomično pod točkom II. izreke za iznos od 21.015,37 EURA s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom tekućom na naznačene pojedinačne iznose počevši od dospijeća pa do isplate, dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika valjalo preinačiti dio točke II. izreke presude za iznos od 19.715,86 EURA sa zatraženom kamatom na taj iznos tekućom od 8. kolovoza 2012. do isplate i odbiti kao neosnovan taj dio tužbenog zahtjeva.

26. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima postupka pa kako je tužitelj djelomično uspio u prvostupanjskom postupku, a tuženik djelomično uspio u žalbenoj fazi postupanja, oboje u približno jednakim dijelovima, ovaj sud smatra da svaka stranka treba snositi svoje troškove postupka osim što je tužitelju, bez obzira na ishod postupka valjalo priznati na ime troška trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EURA. Stoga je sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrđena odluka o troškovima postupka pod točkom II. izreke za iznos troška od 200,00 EURA s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom kao i odluka o troškovima pod točkom IV. izreke, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a prihvaćanjem žalbe tuženika valjalo preinačiti točku II. izreke presude u odnosu na preostali dosuđeni trošak te tužitelja odbiti zahtjevom za naknadu troška u visini od 10.364,65 EURA sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom.

27. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkom III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4990/2023-26 od 12. srpnja 2024. te odnosu na rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe navedena odluka ostaje neizmijenjena.

28. Trošak odgovora na žalbu tužitelju nije dosuđen jer isti nije bio nužno potreban za odlučivanje po istoj sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 4. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun