Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj:Gž-2128/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Ankice Matić kao predsjednice vijeća, Dragice Samardžić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, temeljem nacrta odluke više sudske savjetnice-specijaliste JF, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4250/2020-11 od 9. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4250/2020-11 od 9. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 23.427,18 kn uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 31.08.2020. do isplate.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu pobijajući je zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07

- Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19., 80/22, 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. U smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud je ispitao prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji se odnosi na naknadu štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku ĐF za razdoblje od 01. srpnja 2018. do 30. lipnja 2020.

7. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja, odnosno da je osiguranik tužitelja ozlijeđen u prometnoj nesreći koja se dogodila 14. ožujka 1995. u Zagrebu, a skrivio ju je osiguranik tuženika MF upravljajući osobnim automobilom registarskih oznaka [registarska oznaka], niti da je tužitelj svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu u omjeru 30% i za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 30. lipnja 2020. godine isplatio iznos od 85.017,84 kn od čega potražuje iznos od 25.505,35 kn ( 30% ozljeda na radu – prometna nezgoda ), a nakon tuženikove uplate od 2.078,17 kn, potražuje utuženi iznos.

8. Međutim, među strankama je sporno mjerodavno materijalno pravo, odnosno da li se u konkretnom slučaju kao specijalni propis primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ili Zakon o mirovinskom osiguranju odnosno po kojem propisu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja.

9. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u brojnim odlukama (Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020, Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2022. i Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022.) za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnove mirovine, mjerodavne su odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina. U navedenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske izričito je navedeno da se na ovakve slučajeve primjenjuje ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (isplate mirovine) a radilo se o slučajevima u kojima su isplate mirovina vršene i u razdoblju nakon 2013. kada je stupio na snagu ZOMO, pa zapravo nema dvojbe kako Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da se primjenjuje ZOOP.

10. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda izraženom u odlukama poslovni broj Rev 2140/2018 od 13. srpnja 2022.g., poslovni broj Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022.g., poslovni broj Rev 5292/2019 od 16. lipnja 2020. godine za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine stvarna štete koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do stjecanja prava na invalidsku mirovinu i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala.

11. U konkretnom postupku prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe članka čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 – dalje: ZOOP), kojima je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

12. Sukladno izričaju odredbe članka 27. stavka 1. društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetih u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP, obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

13. Na tužitelju je teret dokaza činjenica o postojanju razlike između iznosa mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, sukladno članku 219. ZPP-a. U konkretnom slučaju, tužitelj isplaćuje invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu ( 30% ) ali ne dokazuje visinu razlike jer, na tu okolnost, nije predlagao financijsko vještačenje. Kako nije dakle dokazao da je sukladno odredbi članka 27. stavka 3. ZOOP-a tužitelju nastala stvarna šteta za koju jedino odgovara tuženik, osiguravajuće društvo, pravilno je prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u cijelosti.

14. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja, niti razlozi na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. stavak 2. ZPP), ovo žalbeno vijeće je odlučilo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Splitu, 4. rujna 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ankica Matić