Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1311/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BŠ iz [adresa], B [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kozul&Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tuženika izjavljenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5987/2022-29 od 11. srpnja 2024. i rješenja istog suda broj P- 5987/2022-32 od 7. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5987/2022-29 od 11. srpnja 2024.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke u odnosu na utvrđenje ništetnosti čl. 4. Ugovora o kreditu broj 016-495/2007 od 14. svibnja 2007. kojeg su sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule, te pod točkom II., III. i IV. izreke,

- preinačuje u preostalom dijelu točke I. izreke, na način da se odbija kao neosnovan dio zahtjeva tužiteljice radi utvrđenja da je ništetan čl. 2. navedenog Ugovora o kreditu od 14. svibnja 2007.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća te se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5987/2022-29 od 11. srpnja 2024.:

- potvrđuje pod točkom II. izreke za iznos troška od 1.360,33 EURA,

- preinačuje u preostalom dijelu točke II. izreke na način da se tužiteljica odbija s djelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 137,50 EURA kao neosnovanim.

II. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5987/2022-32 od 7. kolovoza 2024.

III. U nepobijanom dijelu pod točkom I. izreke rješenja isto ostaje neizmijenjeno.

IV. Trošak žalbi tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredba čl. 2 i 4. Ugovora o kreditu broj 016-495/2007 od 14. svibnja 2007. kojeg su sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 4.840,71 EURA s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranoj kao u izreci. Nadalje pod točkom III. izreke utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 5. istog ugovora, dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 154,22 EURA sa naznačenom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci. Ujedno je rješenjem istog suda pod točkom I. izreke utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 111,73 EURA sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, dok je pod točkom II. izreke rješenja naloženo tuženiku platiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.497,83 EURA. Rješenjem istog suda pod točkom I. izreke ispravljena je navedena presuda u točki IV. izreke u drugom redu tako da nakon riječi „koje teku“ treba stajati „od 1. srpnja 2007. do isplate“, dok je pod točkom II. izreke navedenog rješenja naznačeno da u preostalom dijelu pobijana presuda ostaje neizmijenjena.

2. Pravodobno podnesenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu usvoji, preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, te da naloži tužiteljici da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno da istu usvoji, prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje navedenom sudu. U žalbi na rješenje tuženik ponavlja žalbene navode iz žalbe na presudu.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu 14. svibnja 2007., dok je sporna valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju istoj utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takve ugovorne odredbe.

6. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a pozivajući se na učinke presuda u kolektivnom sporu u kojima je utvrđeno da je tuženik postupio suprotno odredbama 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, prvostupanjski sud smatra, pozivajući se na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) i 106. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), a imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, da je vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

7. Osim toga utvrđuje da navedeni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti da joj je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje jasno proizlaze parametri procjenjivosti, a kako je predmetni Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tuženika sud tvrdi da se primjenom odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/14 smatra da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno raspravljano, pa da je posljedica nepoštenosti odredbi čl. 2. i 4. navedenog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata u valuti uz koji je vezana glavnica CHF ništetnost tih odredbi sukladno odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – dalje: ZOO), slijedom čega je usvojen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi.

8. Kako je prema navodima suda u slučaju ništetnosti ugovora temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a svaka ugovorna strana dužna vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovor, smatra da tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, navodeći pritom da tuženik tijekom postupka nije određeno naveo koju tražbinu stavlja u prijeboj, a vezano za restituciju u svezi s negativnom tečajnom razlikom.

9. Nadalje, pozivajući se na učinke presude Suda Europske unije od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C620/17, ECLI:EU:C:2019:820, u vezi s odredbama čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, kad Republika Hrvatska nije bila članica Europske Unije, a u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti, pa cijeneći činjenicu da je navedena Direktiva o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, a u svezi dijela zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti čl. 5. Ugovora, sud utvrđuje da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, ali da nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, pri čemu je mogla izvesti zaključak o njenoj visini, ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi, na osnovu čega sud zaključuje kako tuženik prilikom ugovaranja u odnosu na čl. 5. Ugovora o kreditu nije postupao u dobroj vjeri pa da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

10. Stoga je sud na temelju odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/14 utvrdio da je sporna odredba o ulaznoj naknadi nepoštena a time i ništetna, te je odredbom čl. 1111. ZOO- a, u svezi s čl. 1115. istog Zakona dosudio iznos koji je tužiteljica platila na ime ulazne naknade sve s kamatom od dana stjecanja do isplate, jer je tuženik nepošteni stjecatelj, odbivši pri tom prigovor zastare u odnosu na isplatu s osnove ulazne naknade temeljem čl. 328. ZOO-a, s obrazloženjem da zastara restitucijskog zahtjeva u konkretnom slučaju nije ni počela teći, već će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti navedene odredbe.

11. U žalbi na presudu tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ukazujući još i na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 502.c istog Zakona. Navodi da sud nije oslobođen dužnosti da utvrdi i obrazloži zašto bi određena odredba ugovora bila nepoštena, niti može samo paušalno procijeniti postojanje znatne neravnoteže između ugovornih stranaka, braneći tezu da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, jer tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje navedenog tečaja. U odnosu na odredbu o naknadi za obradu kredita tuženik tvrdi da sud nije uopće proveo test transparentnosti navedene odredbe, iako je to nužno, ali utvrđuje značajnu neravnotežu paušalnim i nerazumljivim obrazloženjem kako trošak naknade nije razmjeran visini odobrenog kredita. Smatra da Direktiva na koju se poziva sud ne zahtjeva da su konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i s uslugama obrade kredita, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Ponavlja istaknuti prigovor zastare te osporava dosuđeni tijek zateznih kamata, dok u žalbi na rješenje o ispravku tuženik prepisuje navode žalbe.

12. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, ovaj sud je utvrdio da ista nije opterećena nikakvim nedostacima ni manjkavostima na osnovu kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno i okolnosno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.l ZPP-a, na koju ukazuje tuženik. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 502.c ZPP-a jer je pravilno je pravilno primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

13. Osim toga primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi u istoj bila počinjena ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

14. U odnosu na ostale žalbene navode valja istači da su prema mišljenju ovog suda, zakoniti i pravilni zaključci prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbe čl. 4. navedenog Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, jer iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika, o postojanju uvjeta za izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora radi zaštite prava i interesa potrošača prihvaća i ovaj sud, jer je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi na tuženiku sukladno čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03, dok iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik te saslušanja tužiteljice ne proizlazi osnovanost prigovora tuženika da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni, osnovano pritom odbivši prigovor zastare sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog dana 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

15. Stoga, kako ništetnost navedene odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe preplatila tuženiku s osnova tečajne razlike u odnosu na početni tečaj iznos od 4.840,71 EURA, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos, dok je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena primjenom čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada je tužiteljica tuženiku plaćala mjesečne anuitete, jer tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

16. Isto tako nije osnovan prigovor tuženika da je valjalo uzeti u obzir kod odluke o visini tužbenog zahtjeva anuitete koji su manje plaćeni u odnosu na početno ugovorene u odnosu na valutu prilikom sklapanja ugovora o kreditu, jer tuženik nije u postupku postavio protutužbeni zahtjev za isplatu eventualne negativne razlike ili prigovor prijeboja, pa se taj prigovor ukazuje potpuno neosnovanim (isto pravnom shvaćanje proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.)

17. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 14. svibnja 2007., ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

18. U odnosu na utvrđenje ništetnosti čl. 5. Ugovora valja istači da žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je isti pripremio Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, obzirom je tužiteljica sklapala Ugovor o kreditu u auto kući, a upravo je teret dokazivanja te činjenice na tuženiku primjenom čl. 81. st. 4. ZZP/03.

19. Nadalje na ostale žalbene navode tuženika valja istači da u vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

20. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (na koje usluge i troškove se naknada odnosi) što upućuje na zaključak da tužiteljica nije mogla imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja naknade, kao i da tuženik u ovom postupku ne dokazuje koji troškovi/usluge su podmireni iz te naknade a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Pritom valja istači da kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li tuženik uzeo u obzir i zakonite interese tužiteljice pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi ista pristala na spornu ugovornu odredbu.

21. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, niti je tužiteljica upoznata sa svrhom plaćanja jednokratne naknade i da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, to proizlazi zaključak da tuženik o tim zakonitim interesima tužiteljice kao potrošača nije vodio računa. Uzimajući u obzir i ostale ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koje je na općenitoj razini postupanja tuženika prilikom sklapanja ugovora te vrste utvrđeno da su nepoštene/ništetne u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje niti za neprihvaćanje sporne odredbe o plaćanju jednokratne naknade od 1,50%, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud (isti stav je izražen i u presudi Vrhovnog suda broj Rev-1420/2024- 3 od 17. lipnja 2025.).

22. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je usvojio zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena obveza tužiteljice isplatiti tuženiku jednokratni trošak obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita sve primjenom odredbe čl. 322. ZOO-a i kada je ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev sukladno čl. 1111. st. 1. istog Zakona u iznosu od 154,22 EURA sa zateznom kamatom temeljem čl. 1115. ZOO-a obzirom da se tuženik koji je stekao novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem, kao i da je pravilno ocijenjen neosnovanim prigovor zastare jer zastara teče od kada je utvrđena ništetnost u ovom postupku, pa je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1 i 2. ZPP-a potvrdio presudu pod točkom II., III. i IV. izreke te djelomično pod točkom I. izreke u odnosu na utvrđenje ništetnosti čl. 4. navedenog Ugovora.

23. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pod točkom I. izreke presude utvrdio ništetnim i čl. 2. Ugovora o kreditu, jer je tom ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužiteljici, te ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, obzirom da se ista odnosi na obvezu tuženika, a ne tužiteljici, pri čemu valja istaknuti da tužiteljice niti ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 1. Ugovora o kreditu od 14. svibnja 2007. bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. koje glasi: ''Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna.'' Osim toga ni prvostupanjski sud u obrazloženju presude uopće ne iznosi razloge zbog kojih bi bio ništetan čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu već isključivo obrazlaže razloge ništetnosti čl. 4. istog Ugovora.

24. Stoga je u tom dijelu primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika valjalo preinačiti točku I. izreke u istaknutom dijelu i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

25. Odlučujući o žalbi tuženika na rješenje kojim se ispravlja presuda u točki IV. izreke obzirom da je prvostupanjski sud očitom omaškom u pisanju propustio u izreci istaknuti početak tijeka zatezne kamate na dosuđeni iznos od 154,22 EURA, iako je tijek kamate obrazložen u daljnjem tijeku odluke, a kako je sadržaj žalbe na navedeno rješenje potpuno isti kao i sadržaj žalbe na presudu valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi rješenje o ispravku prvostupanjskog suda od 7. kolovoza 2024.

26. Nadalje, kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima postupka.

26.1. Stoga, kako u pogledu visine tužbenog zahtjeva, vodeći računa da se primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, tužiteljica nije uspjela samo s neznatnim dijelom zahtjeva u pogledu utvrđenja ništetnosti čl. 2. spornog Ugovora, odluku o troškovima postupka valja donijeti primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a.

27. Smatrajući da je tužiteljici opravdano priznat sav naznačeni trošak iz točke 34. obrazloženja prvostupanjske presude osim troška sastava podneska od 3. listopada 2023. u odnosu na kojeg treba primijeniti Tbr. 8. toč. 4. u svezi s Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 - dalje: Tarifa) i istoj dosuditi za tu radnju trošak u visini od 62,50 EURA, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika potvrditi točku II. rješenja za iznos troška od 1.360,33 EURA, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika valjalo u preostalom dijelu preinačiti točku II. rješenja i tužiteljicu odbiti s djelom zahtjeva za naknadom parničnog troška u iznosu od 137,50 EURA.

28. Trošak žalbi tuženiku nije dosuđen jer je uspio u žalbenom postupku samo u neznatnom dijelu u odnosu na glavni zahtjev i sporedni u svezi troškova postupka za što na njegovoj strani nije nastao posebni trošak.

29. U nepobijanom dijelu pod točkom I. izreke rješenja isto ostaje neizmijenjeno.

U Varaždinu 4. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun