Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-65/2024-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mariu Perica, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o. , Zagreb temeljem generalne punomoći Su-1400/2019, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7974/2021-25 od 22. svibnja 2023., u sjednici vijeća 4. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7974/2021-25 od 22. svibnja 2023. u točkama I, II, III, IV, V izreke, dosuđujućem dijelu točke VI izreke, te u točki VIII izreke.

II Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se djelomično preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu odluke o naknadi parničnog troška u točki VI izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju i daljnji parnični trošak u iznosu od 216,21 eur s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2023. do isplate s time da se stopa zatezne kamate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana, dok se u odnosu na preostali odbijajući dio odluke o naknadi parničnog troška žalba tužitelja odbija i citirana prvostupanjska presuda potvrđuje.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 77,72 eur u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 25. travnja 2007. između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora.

2. Točkom II izreke utvrđene su ništetnima odredbe čl. 1. i čl. 7. istog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak-CHF kao valuta uz koju su vezane sve navedene kunske protuvrijednosti u kreditu.

3. Točkom III izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. istog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita koja je jednokratna i koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

4. Točkom IV izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 1.994,53 eur/15.027,82 kn zajedno s zateznim kamatama po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.

5. Točkom V izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju na ime preplaćenog iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o jednokratnoj naknadi koja se plaća prilikom prvog korištenja kredita iznos od 391,35 eur/2.948,60 kn s zateznom kamatom od 1. svibnja 2007. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude.

6. Točkom VI izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.729,69 eur/13.032,39 kn s zateznom kamatom od prvostupanjskog presuđenja do isplate, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen što očito proizlazi iz obrazloženja presude mada to nije navedeno u izreci.

7. Točkom VII izreke odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja na isplatu iznosa od 612,08 eur /4.611,70 kn s zateznom kamatom na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

8. Točkom VIII izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

9. Protiv te presude žalbe su podnijele obje stranke.

10. Tužitelj pobija presudu u odbijajućem dijelu odluke o naknadi parničnog troška u točki VI izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda u tom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima i dosudi mu daljnji zatraženi parnični trošak u cijelosti u iznosu koji je utvrdio prvostupanjski sud od 2.162,12 eur, uz naknadu žalbenog troška.

11. Tuženik pobija presudu u točkama I,II,III,IV,V dosuđujućem dijelu točke VI izreke i točki VIII izreke također zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenih zahtjeva tužitelja te istoga obveže na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

12. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

13. Žalba tuženika nije osnovana dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

14. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jesu opisani zahtjevi tužitelja za utvrđenje ništetnim citiranih odredbi predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli u CHF, naknadi za obradu kredita(tzv. ulazna naknada), restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 1.994,53 eur, ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi u iznosu od 391,35 eur s zateznom kamatom, kao i odluka o naknadi parničnog troška u toč. VI izreke u dosuđujućem i odbijajućem dijelu, te u toč. VIII izreke.

15. Prvostupanjska presuda u toč. VII izreke kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 612,08 eur s zateznom kamatom postala je pravomoćna zbog izostanka žalbe tužitelja.

16. U ovom žalbenom postupku nije sporno da su stranke, tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 25. travnja 2007. sklopili ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 19.769,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju vozila za osobne potrebe, da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio, te da nije provedena konverzija predmetnog ugovora o kreditu.

17. Sporno je jesu li citirane ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli u CHF, jednokratnoj ulaznoj naknadi za obradu kredita ništetne, ima li slijedom toga tužitelj pravo na restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o ništetnosti odredbe kojom je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita, sporna je visina tužbenog zahtjeva, pitanje je li nastupila zastara tužiteljevih novčanih tražbina. Sporna je i odluka o naknadi parničnog troška.

18. Prvostupanjski sud je u provedenom dokaznom postupku ocjenom stranačkog iskaza tužitelja te uvidom u dokumentaciju u spisu, posebno predmetni ugovor o kreditu u bitnom utvrdio da iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit uzeo radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe, da je sve potrebne pregovore u vezi kupnje vozila obavio u auto kući iz koje je bio upućen u banku tuženika koja je već sastavila (pripremila) tipski ugovor o kreditu pri čemu da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli u CHF, tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita uopće nije pregovaralo niti da mu je banka bilo što objasnila u vezi tih spornih ugovornih odredbi, posebno što znači odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama banke, o mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, kao ni o visini ulazne naknade od 3,30% za obradu kredita, koja naknada je tužitelju naplaćena odmah prilikom stavljanja kredita na raspolaganje.

19. Utvrdio je da je tuženik tijekom postupka odustao od predloženog dokaza saslušanjem svjedokinje RR, dok je sud u odnosu na dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javne bilježnice koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu ocijenio da izvođenje ovog dokaza nije potrebno s obzirom na okolnost da se javna bilježnica ne može izjašnjavati o spornim, relevantnim činjenicama u vezi predmeta spora.

20. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka u odnosu na osnovu tužbe za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi, sud je u primjeni odredbe čl. 321. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO), zatim odredbi čl. 81.,82. i 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03;dalje ZZP/03), zaključio da se o spornim ugovornim odredbama uopće nije pregovaralo, kako prilikom vođenja pregovora tako i prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi neodređena, kao i odredba o tzv. ulaznoj naknadi, jer nije navedena točna visina naknade koju tužitelj treba pratiti za obradu kredita, dok u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli u CHF je zaključio da tužitelju, tuženik nije uopće pojasnio i upoznao ga sa svim mogućim rizicima do kojih može doći prilikom uzimanja i otplate kredita u CHF. Zaključio je da se radi o ugovornim odredbama koje su u protivnosti s načelom savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja kao potrošača, te stoga o ništetnim ugovornim odredbama u smislu citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO. Pritom se sud pozvao, i na učinke pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača u odnosu na pitanje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, pa je i primjenom tih odluka, te kroz primjenu odredbe čl. 502. c ZPP-a zaključio da se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

21. Slijedom ovih utvrđenja sud je dalje zaključio da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev odnosno isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, zatim u odnosu na odredbu o tzv. ulaznoj naknadi u smislu odredbe čl. 1111. ZOO, dok je u odnosu na restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, cijeneći da je tuženik istakao prigovor zastare u odnosu na taj zahtjev, ocijenio da je tuženikov prigovor zastare osnovan s obzirom na okolnost da je tužba podnesena 8. listopada 2021., pa je ovaj dio zahtjeva tužitelja odbio kao neosnovan.

22. O visini preplaćenih iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, kao i o naknadi za obradu kredita prvostupanjski sud je prosuđivao na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja, te uvidom u dokumentaciju u spisu, pri čemu je, cijeneći da tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke, da je tuženik imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, te primjedbe tuženika ocijenio je kao neosnovane zaključujući da tuženik u bitnome prigovara zadaći koju je sud dao vještaku te pritom ponovio navode iz odgovora na tužbu u odnosu na sporna pravna pitanja u vezi predmeta spora, pri čemu da i tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka.

23. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je tužitelju na ime preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF dosudio iznos od 1.994,53 eur/15.027,82 kn, te u odnosu na ništetnost odredbe o jednokratnoj naknadi iznos od 391,35 eur/2.948,60 kn s zateznom kamatom. Prihvaćajući restitucijske zahtjeve tužitelja pozvao se na odredbu čl. 1111. ZOO, o vraćanju stečajnog bez osnove, dok je odlučujući o zateznoj kamati se pozvao na odredbu čl. 1115. ZOO, zaključujući da tužitelju pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos zbog ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi u tijeku od 1. svibnja 2007. do isplate, a u odnosu na presuđeni iznos zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od dana kada je tuženik primio uplatu svakog pojedinog anuiteta zaključujući da se tuženik, zbog ništetnosti spornih ugovornih odredbi ima smatrati nesavjesnim stjecateljem.

24. Pritom je prvostupanjski sud u primjeni odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a dopustio objektivnu preinaku tužbe iz podneska od 16. ožujka 2023.

25. Tuženikov prigovor zastare u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi ocijenio je kao neosnovan, uz obrazloženje da zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva u smislu odredbe čl. 328. ZOO, dok je u odnosu na restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF zaključio da zastara počinje teći od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača u odnosu na valutnu klauzulu u CHF od 14. lipnja 2018., pritom zauzimajući stajalište da rok zastare iznosi pet godina, dok je u odnosu na zahtjev za isplatu plaćene naknade za obradu kredita, ocijenio da zastara u odnosu na taj dio zahtjeva još uvijek nije niti počela teći, s obzirom da ista počinje teći tek pravomoćnošću presude kojom je zahtjev za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe prihvaćen kao osnovan, u vezi čega se prvostupanjski sud pozvao na stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. broj Su IV-33/2022-2.

26. Stoga je odlučio kao u izreci presude, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a pri čemu je ocijenio da tužiteljev uspjeh u sporu iznosi 80% slijedom čega je tužitelju za troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku uz primjenu Tarife/22 i vrijednost boda 1,99 eur za potpun uspjeh u parnici dosudio iznos od 1.616,80 eur zajedno s PDV-om, za trošak sudske pristojbe na tužbu 39,14 eura, sudske pristojbe na presudu 78,28 eur, trošak povratne avionske karte na relaciji Dubrovnik-Zagreb radi dolaska tužitelja na sud radi saslušanja iznos od 96,02 eur, te za troškove knjigovodstvenog vještačenja iznos od 331,80 eur, što sveukupno iznosi 2.162,11 eur, te umanjeno za tužiteljev neuspjeh u parnici daje iznos od 1.729,68 eur koji je priznao tužitelju, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška odbio kao neosnovan.

27. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

28. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer suprotno žalbenim navodima i tuženika i tužitelja presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su u skladu sa stanjem u spisu i rezultat pravilne ocijene svih izvedenih dokaza, u presudi su iznesena stajališta o svim spornim činjeničnim i pravnim pitanjima, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio zahtjeve tužitelja su jasni, te presuda i rješenje nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogli ispitati.

29. Tuženik u žalbi navodi da je donošenjem pobijane presude povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer da je sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, pa čak ako ih je i proveo za takvo postupanje nije dao nikakve razloge, ukazujući da pravo na procesnu ravnopravnost ili pravo na „jednakost oružja“ podrazumijeva da nijedna od stranaka ne smije imati nikakvu važniju prednost u odnosu prema svom protivniku.

30. Opisani žalbeni navodi tuženika nisu osnovani, jer suprotno proizlazi iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka i stanja u spisu, u kojem postupku sud ni na koji način nije postupao prema opisanim žalbenim tvrdnjama tuženika, već upravo suprotno, sud je sve dokazne prijedloge stranaka radi odlučivanja o tužbenom zahtjevu prihvatio pri čemu je tuženik od saslušanja predložene svjedokinje odustao, dok je sud, u odnosu na saslušanje javne bilježnice pravilno ocijenio da njezino saslušanje nije potrebno s obzirom na okolnost da javni bilježnici prilikom solemnizacije ugovora o kreditu sukladno pozitivnim propisima ne mogu ulaziti u ocjenu jesu li ugovorne odredbe ništetne ili nisu.

31. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a, jer je prvostupanjska presuda i rješenje u svemu sastavljeni u skladu sa zahtjevima iz odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, a prema shvaćanju ovoga suda, s obzirom na opširno i detaljno obrazloženu presudu i rješenje radi se o školskom primjeru prvostupanjske odluke suda u kojoj je sud obrazložio sve zahtjeve i prigovore stranaka, sva sporna činjenična i pravna pitanja, iznio sadržaj izvedenih dokaza i dao svoju ocjenu izvedenih dokaza, te o spornim činjeničnim i pravnim pitanjima zauzeo jasna shvaćanja, koja je valjano obrazložio, a kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

32. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 1. i 2. ZPP. -a, jer je prvostupanjski sud u primjeni odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, budući da je sud pravilno raspravnim rješenjem od 19. travnja 2023. nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja dopustio preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 16. ožujka 2023. pri čemu se ukazuje da prema noveliranoj odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a koja je stupila na snagu 1. rujna 2019. tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, o čemu se u konkretnom slučaju upravo i radi.

33. U odnosu na meritum spora, u vezi ništetnosti spornih ugovornih odredbi, tuženik neosnovano u žalbi ističe da je zaključak prvostupanjskog suda o tome da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno nije pregovaralo, pogrešan, ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud u vezi ovih spornih činjenica pravilno postupio kada je ocijenio kao vjerodostojan stranački iskaz tužitelja, a iz kojeg jasno i nedvosmisleno proizlazi da je iz auto kuće u kojoj je namjeravao kupiti vozilo, bio upućen u banku tuženika, gdje je tuženik pripremio unaprijed formuliran tipski ugovor o kreditu, da se o pojedinačnim spornim ugovornim odredbama uopće nije pregovaralo niti je tužitelju na bilo koji način objašnjeno što znači odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema važećoj Odluci banke o kamatama, nisu mu predočeni svi mogući rizici prilikom uzimanja i otplate kredita u CHF, a isto tako nije mu priopćena niti visina jednokratne naknade koja se plaća za obradu kredita.

34. Tuženik suprotno nije dokazao jer je, kao što je to već istaknuto odustao od navedenog personalnog dokaza dok iz ostalih izvedenih dokaza odnosno iz ugovora o kreditu, kao i ostale dokumentacije u spisu ne proizlazi utemeljenost ovih žalbenih tvrdnji tuženika.

35. Neosnovani su žalbeni navodi u kojima tuženik ističe da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila razumljiva, jer suprotno proizlazi iz sadržaja predmetne ugovorne odredbe u kojoj se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, pri čemu je u ugovoru jedino određeno navedena početna kamatna stopa, a iz dokaznog postupka proizlazi da se ista tijekom otplatnog razdoblja mijenjala do čak 7,75% godišnje.

36. U odnosu na žalbene navode u kojima tuženik ističe da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu valutna klauzula bila dopuštena u hrvatskom pravnom i monetarnom sustavu, treba reći da je to točno, međutim prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se radi o nepoštenoj i stoga ništetnoj ugovornoj odredbi budući da tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelju ni na koji način nije objasnio što znači valutna klauzula u CHF, nije mu predočio sve moguće rizike uzimanja kredita u CHF što jasno proizlazi iz stranačkog iskaza tužitelja.

37. Slijedom navedenog, žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u vezi prihvaćanja zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi (toč. I, II i III izreke pobijane presude) nisu osnovani pri čemu je prvostupanjski sud pravilno u primjeni citiranih odredbi ZOO i ZZP/03 zaključio da se radi o ništetnim ugovornim odredbama te stoga ove zahtjeve tužitelja pravilno prihvatio kao osnovane.

38. Slijedom navedenog tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i naknade za obradu kredita, pri čemu je visinu preplaćenih iznosa kao i visinu plaćene naknade pravilno utvrdio na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja te dokumentacije u spisu, a visina tužbenog zahtjeva, žalbenim navodima tuženika ni u čemu nije dovedena u sumnju, pri čemu treba reći da je prema stanju u spisu tuženik prihvatio kao pravilan matematički izračun vještaka.

39. Prvostupanjski sud je imajući u vidu sadržaj podneska tuženika u kojem je iznio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka pravilno ocijenio da se zapravo radi o primjedbama tuženika na pravilnost zadaće koju je sud dao vještaku radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa, a uz to iz rečenog podneska proizlazi da tuženik u istome polemizira o osnovanosti pravne osnove tužbe, pritom ponavljajući navode iz odgovora na tužbu, slijedom čega se i prema shvaćanju ovog suda ne radi o pravno relevantnim prigovorima kojima bi tuženik uspješno mogao osporavati pravilnost nalaza i mišljenja vještaka.

40. Žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava zaključio o neosnovanosti prigovora zastare nisu osnovani.

41. U odnosu na zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi zastara nije nastupila, jer prema odredbi čl. 328. ZOO-a zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

42. U odnosu na pitanje zastare novčanog potraživanja tužitelja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da rok zastare iznosi pet godina, da je tužba podnesena 8. listopada 2021., te da zastara u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počinje teći od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu u vezi valutne klauzule u CHF, od 14. lipnja 2018., što znači da je petogodišnji zastarni rok isticao 15. lipnja 2023.

43. U odnosu na zahtjev za isplatu naknade za obradu kredita, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da zastara počinje teći tek od pravomoćnosti pobijane presude kojom je zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe prihvaćen kao osnovan, što znači tek donošenjem ove drugostupanjske presude, slijedom čega je prigovor zastare i u odnosu na ovaj zahtjev pravilno otklonjen kao neosnovan.

44. Slijedom obrazloženog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o zahtjevima tužitelja, a žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani.

45. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da u konkretnom slučaju za odlučivanje o naknadi parničnog troška u primjenu dolazi odredba čl. 154. st. 2. ZPP- a s obzirom na djelomičan uspjeh stranaka i okolnost da je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 612,08 eur pravomoćno odbijen kao neosnovan.

46. Kada se uzme u obzir visina ukupnog novčanog potraživanja tužitelja koje iznosi 2.997,96 eur, kao i odbijeni dio tužbenog zahtjeva od 612,08 eur proizlazi da je tužitelj u parnici s obzirom na visinu zahtjeva uspio u omjeru od 80%. Međutim, tuženik ispušta iz vida je tužitelj u parnici uspio i sa zahtjevima za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi, koje sve zahtjeve je tuženik osporavao. Pritom ovaj sud cijeni da uspjeh tužitelja u odnosu na svaki od ovih nenovčanih zahtjeva iznosi 5%, dakle, ukupno 15%, slijedom čega omjer tužiteljevog uspjeha u parnici iznosi 95%, što znači da omjer tuženikovog uspjeha u parnici jest preostalih 5%.

47. Kada se tužiteljev uspjeh u parnici umanji za tuženikov uspjeh u parnici proizlazi da konačan uspjeh tužitelja u parnici s obzirom na osnovu i visinu zahtjeva iznosi 90%.

48. Slijedom navedenog, žalbeni navodi tužitelja u kojima ističe da je sud zahtjev za naknadu parničnog troška trebao prihvatiti u cijelosti pri čemu se tužitelj u žalbi poziva i navodi da bi drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi, a koje žalbene navode tužitelja ovaj sud ne prihvaća, nisu osnovani.

49. Naime, tužitelj je odbijen s dijelom zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 612,08 eur zbog osnovanosti tuženikovog prigovora zastare. Tužitelj, kojeg zastupa punomoćnik odvjetnik, s obzirom na okolnost da je tužba podnesena tek 8. listopada 2021., te relevantnu sudsku praksu iz koje proizlazi da zastara u odnosu na ove zahtjeve počinje teći od pravomoćnosti odluka donesenih u kolektivnom sporu u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno od 14. lipnja 2014. te da je slijedom toga zastarni rok isticao 14. lipnja 2019., tužitelju je moralo i moglo biti poznato da bi u slučaju ako tuženik istakne prigovor zastare, taj zahtjev bio odbijen kao neosnovan.

50. U takvim okolnostima radi se o djelomičnom neuspjehu tužitelja u parnici, pa tužitelj nema pravo na naknadu parničnog troška za potpun, cjelovit uspjeh u parnici, već mu pripada naknada parničnog troška, sukladno utvrđenom omjeru uspjeha u parnici od 90%.

51. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da troškovi zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku za potpun uspjeh u parnici iznose zajedno s PDV-om 1.616,87 eur, trošak sudske pristojbe 39,14 eur, trošak sudske pristojbe na presudu 78,28 eur, troškove povratne avionske karte Dubrovnik – Zagreb 97,02 eur te za trošak knjigovodstvenog vještačenja 331,80 eur, ili ukupno 2.162,11 eur i pravilno su utvrđeni. Kada se uzme u obzir tužiteljev uspjeh u parnici od 90% istome treba priznati razmjeran dio parničnog troška, odnosno iznos od 1.945,89 eur, slijedom čega je djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja pobijanu presudu u odbijajućem dijelu točke VI izreke trebalo preinačiti i tužitelju dosuditi daljnji parnični trošak u iznosu od 216,21 eur sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je slijedom navedenog, žalbu tuženika u odnosu na dosuđujući dio odluke o naknadi parničnog troška u točki VI izreke i točki VIII izreke trebalo odbiti kao neosnovanu.

52. Tužitelj je djelomično uspio sa žalbom u odnosu na odbijajući dio odluke o naknadi parničnog troška u omjeru od 50% (pobijao je odbijajući dio troška u iznosu od 432,43 eur, dok mu je dosuđen daljnji parnični trošak u iznosu od 216,21 eur). Odluka o naknadi parničnog troška smatra se rješenjem, pa tužitelju primjenom Tbr. 10. toč. 4. u vezi Tbr. 10. toč. 1. Tarife/22 treba priznati nagradu za sastav žalbe u iznosu od 124,37 eur, koji treba umanjiti za daljnjih 50% neuspjeha sa žalbom, odnosno priznati iznos od 62,18 eur kojem treba pridodati PDV od 15,54 eur, što ukupno iznosi 77,72 eur koji je tužitelju trebalo dosuditi.

53. Slijedom svega obrazloženog primjenom odredbi čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 4. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić