Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: P-36/2024-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, po sutkinji Katarini Zdunić, na prijedlog sudske savjetnice Ive Begonja Vuković, u pravnoj stvari tužitelja PUN STOL d.o.o., Petrčane (Grad Zadar), Petrčane ulica V 36, OIB: 82739282205, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz ZOU Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina iz Rijeke, Jadranski trg 4/II, protiv tuženika ĐJ iz [adresa] (općina Pašman), Hrvatskih branitelja 6, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Rujak - Marčić, odvjetnik u Zadru, Andrije Hebranga 13, radi naknade štete i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 4. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka te nakon objave presude 4. rujna 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ARMANDU SUŠI iz Ždrelca (općina Pašman), Hrvatskih branitelja 6, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju PUN STOL d.o.o., Petrčane (Grad Zadar), Petrčane ulica V 36, OIB: 82739282205, iznos od 7.142,97 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 30. rujna 2020. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži da mu tuženik isplati daljnji iznos od 6.610,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 30. rujna 2020. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 26. srpnja 2023. podnio Općinskom sudu u Rijeci tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je tuženik bio zaposlen kod tužitelja na radnom mjestu direktora temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog dana 31. prosinca 2019., koju funkciju da je obavljao do 19. rujna 2020., kada je odlukom članova društva tužitelja opozvan. Dana 18. rujna 2020. tužitelj da je sa tuženikom sklopio Ugovor o radu na određeno vrijeme od dana 18. rujna 2020. pa do 30. rujna 2020. i to za poslove na radnom mjestu konobar. Kako je poslovanje sa određenim manjkom utvrđeno u vrijeme dok je tuženik bio direktor tužitelja osnivači tužitelja KJ i ČJ da su oformili inventurnu komisiju koju su činili ovdje tuženik i sadašnji direktor tužitelja AJ te proveli provjeru poslovanja sa svrhom utvrđenja manjka za razdoblje od srpnja 2020. do 29. rujna 2020. Dana 29. rujna 2020. inventurna komisija da je utvrdila manjak robe te je posljedično, ovdje tuženik, prestao s radom dana 30. rujna 2020. Član društva ČJ tuženika da je upozorio na utvrđeni manjak kao i na činjenicu da je isti u trenutku nastanka manjka robe bio direktor tvrtke, kao i voditelj lokala, pa da je bio dužan voditi kompletnu brigu o stvaranju troškova reprezentacije i o točnom inventurnom stanju. Nakon što je od strane tužitelja pozvan na podmirenje utvrđenog manjka u iznosu od 7.117,58 EUR tuženik da je u e-mail korespondenciji sa ovdje tužiteljem priznao postojanje manjka robe kao i utvrđenu visinu te predložio podmirenje duga, ali za 50% umanjenja istoga, na što tužitelj nije pristao. Pored ovog iznosa tužitelj da potražuje od tuženika i isplatu iznosa od 6.636,14 EUR s osnova ugovorene kazne, temeljem čl. 12. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog dana 31. prosinca 2019. obzirom da iz istog proizlazi kako je ovdje tuženik dužan tužitelju – kao poslodavcu, bespogovorno nadoknaditi ranije naznačeni iznos ukoliko radnik posluje na nezakonit način ili potkrada poslodavca, sve nakon što je prethodno utvrđen manjak robe, koji i sam tuženik u svojoj e-mail korespondenciji potvrđuje.

U prilog prednjih navoda tužitelj je dostavio materijalno stanje konobe Momento na dan 29. rujna 2020., ostvarenu pisanu komunikaciju među parničnim strankama, Ugovor o radu na određeno vrijeme od 18. rujna 2020., Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 31. prosinca 2019., a u nastavku postupka predložio je izvesti dokaz stranačkim saslušanjem, saslušanjem osnivača ujedno i prokurista društva tužitelja KJ i ČJ, saslušanjem u svojstvu svjedoka FJ kao i provesti financijsko – knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja inventurnog manjka i to po prodajnim cijenama, a po potrebi i informatičko vještačenje na okolnost vjerodostojnosti dostavljenih e-mailova i poruka.

2. Općinski sud u Rijeci rješenjem poslovni broj P-2005/2023-4 od 12. prosinca 2023. oglasio se stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i po pravomoćnosti rješenja spis dostavio Trgovačkom sudu u Rijeci koji se, nakon što je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio mjesnoj nadležnosti tog suda, rješenjem poslovni broj P-19/2024-4 od 23. siječnja 2025. oglasio mjesno nenadležnim te po pravomoćnosti istog predmet ustupio ovom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.

3. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik ponajprije predlaže naslovnom sudu odbaciti tužbu bez provođenja daljnjih dokaza, a ovo iz razloga jer je tužitelj dana 8. siječnja 2021. tuženiku izdao dva računa i to račun broj 1-01-91 na iznos od 50.000,00 HRK uvećano za PDV od 25% u iznosu od 12.500,00 HRK, dakle na ukupan iznos od 62.500,00 HRK i to na ime penala zbog povrede čl. 12. Ugovora o radu sklopljenog 31. prosinca 2019. te račun broj 2-01-91 na iznos od 42.104,58 HRK uvećano za PDV od 25% u iznosu od 10.526,15 HRK, dakle na ukupan iznos od 52.630,73 HRK i to na ime manjka po inventuri. Unatoč postojanju određenih razlika u iznosima koje je tužitelj naveo u računima i onima iz povjesnice tužbe da ne bi trebalo biti sporno da je riječ o jednoj te istoj tražbini. Upravo temeljem cit. računa kao vjerodostojnih isprava tužitelj da je pokrenuo ovršni postupak pred javnim bilježnikom Zoranom Vrsalovićem iz Rijeke koji je 4. veljače 2021. donio rješenje o ovrsi broj Ovrv- 116/2021 protiv kojega je tuženik (tamo ovršenik) izjavio prigovor te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga pred Općinskim sudom u Rijeci, pod poslovnim brojem Povrv-468/2021. U tom postupku tužitelj da je povukao tužbu te je 7. ožujka 2022. doneseno i rješenje takvog dispozitiva, pravomoćno dana 16. travnja 2022. Tužiteljevi računi da su fiktivni i izdani bez ikakvog pravnog temelja, protuzakoniti, suprotni odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost, a koji Zakon račun definira kao ispravu prema kojoj porezni obveznik naplaćuje isporučena dobra i/ili obavljene usluge. Svjestan bezizglednosti uspjeha u ovršnom (kasnije i parničnom postupku), tužitelj da sada podnosi ovu tužbu uz sitne preinake, a da ničim nije dokazao da je stornirao ove račune, sve kako bi tijekom ovog postupka mogao opravdati da nije riječ o istovjetnim tražbinama, a sankcija nepridržavanja ovakvog procesnog pravila, sukladno odredbi čl. 446. st. 2. ZPP-a da nalaže odbačaj tužbe zbog nedopuštenosti.

Pored opisane procesne smetnje za daljnjim vođenjem ovog postupka, tuženik nadalje osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, a razloge iste smatra potpuno promašenima. Konstrukcija tužitelja o tome da bi tuženik bio odgovoran za cjelokupni navodno utvrđeni "manjak robe" da je apsurdna. Za vrijeme dok je tuženik bio direktor tužitelja svoj posao da je obavljao profesionalno, uredno i savjesno i da tužitelja nije oštetio ni na koji način. Eventualne manjkove u robi koji su se evidentirali naknadnim inventurama da je nemoguće povezati samo i isključivo s tuženikom. Tužitelj da je u tom vremenu zapošljavao niz drugih konobara i ostalih radnika koji su mogli bilo svjesno bilo nesvjesno oštetiti tužitelja, ako uopće jesu, stoga da bi bilo krajnje apsurdno samo zbog činjenice da je u tom periodu bio direktor društva, za takvo što teretiti isključivo tuženika. Sama funkcija direktora da ni u kom slučaju ne podrazumijeva njegovu apsolutnu odgovornost za svu štetu koju poslodavac pretrpi tijekom rada, a uzrokovana je činima tko zna kojeg točno radnika ili treće osobe. Predlaže da vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja koristi nabavnu cijenu "robe" za koju eventualno bude utvrđen manjak, a nikako prodajnu, kako se to predlaže u tužbi, obzirom da su svi zaposlenici tužitelja plaćali nabavnu cijenu pića koju su konzumirali za vrijeme rada, što je bila praksa ne samo kod tužitelja u spornom periodu već je i uobičajeni usus u ugostiteljstvu. Tuženikova dobra volja da se nastali problem manjka kojeg mu je tužitelj prezentirao riješi uplatom dijela iznosa nipošto da ne podrazumijeva da bi time priznao svoju odgovornost. Baš naprotiv, iz njihove e-mail i SMS korespondencije da je jasno vidljivo kako se tuženik ogradio što se odgovornosti nastanka manjka tiče te iznio stav kako je potrebno pristupiti individualno, za svakog radnika zasebno, a ne da se njega tereti za cijeli iznos.

Stajalište o objektivnoj/solidarnoj odgovornosti tuženika samo zbog toga jer je u tom periodu bio direktor da nema nikakvu podlogu ni u Zakonu o radu ni u Zakonu o trgovačkim društvima ni u Ugovorima o radu sklopljenima između stranaka. Niti jedan zakonski propis, a osobito Zakon o radu da ne dozvoljava ugovaranje takve ugovorne kazne koja bi išla na štetu radnika, a ne odnosi se na nepoštivanje ugovorne zabrane natjecanja. Stoga ugovaranje kazne u ugovoru o radu, a mimo striktnih odredbi Zakona o radu da je protuzakonito te za posljedicu povlači ništetnost takve odredbe. No sve kad navedena odredba i ne bi bila ništetna tuženik da nije radio na nezakonit način niti je potkradao tužitelja, kako mu se to imputira tužbom, stoga da ne bi bilo ni govora o aktivaciji navedene ugovorne odredbe. Ističe i prigovor zastare.

U prilog prednjih navoda tuženik je dostavio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 31. prosinca 2019., račune broj 1-01-91 i 2-01-91, rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 4. veljače 2021., rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-468/2021 od 7. ožujka 2022. s potvrdom pravomoćnosti i ovršnosti te je u nastavku postupka predložio izvesti dokaz stranačkim saslušanjem kao i saslušanjem svjedoka NJ.

4. Osporavajući prednje navode tuženika tužitelj uzvraća kako je tuženik kao direktor tvrtke ali i voditelj lokala bio dužan voditi kompletnu brigu o stvaranju troškova reprezentacije kao i o točnom inventurnom stanju. Svojim porukama i e-mail korespondencijom ostvarenom sa tužiteljem tuženik da je potvrdio ne samo manjak, već i svoju odgovornost i obvezu vraćanja štete koja je nastala tužitelju. Tuženik da bi stoga tužitelju trebao podmiriti nastalu štetu, a ukoliko smatra da nije odgovoran u cijelosti to dokazati u regresnoj parnici protiv onih djelatnika za koje sumanja ili smatra da bi trebali biti (su)odgovorni i u kojem omjeru. Ugovorna kazna nedvojbeno da je ugovorena ranije sklopljenim ugovorima o radu, s čime je tuženik bio upoznat pa da je bespredmetno razgovarati je li ista ništetna ili ne.

5. Sud je izveo dokaz čitanjem svih isprava priloženih spisu, izveden je dokaz saslušanjem svjedoka VJ (stranice 94-95 spisa), FJ (stranice 95-98 spisa), prokurista društva tužitelja ujedno i njegove osnivače ČJ (stranice 98-99 spisa) i KJ (stranice 100-101 spisa), zastupnika po zakonu tužitelja AJ (stranice 99-100 spisa) te tuženika ĐJ (stranice 102-103 spisa), te je provedeno i vještačenje po vještaku financijske struke Leonu Bataljaku (stranice 114-157 spisa), koji je i saslušan tijekom postupka (stranica 220 spisa).

Sud nije izveo dokaz informatičkim vještačenjem obzirom da je tijekom postupka tuženik potvrdio vjerodostojnost spisu priležeće pisane korespondencije.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Isplatu iznosa od 13.753,72 EUR potražuje tužitelj od tuženika, a tužbeni zahtjev zasniva na odgovornosti tuženika za štetu tužitelju kao trgovačkom društvu koja je prouzročena povredom tuženikove obveze vođenja društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika u vrijeme dok je on bio direktor društva kao i ugovornoj kazni iz čl. 12. Ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme 31. prosinca 2019.

8. Prema odredbi čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

9. Među strankama su sporne osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Tuženik tvrdi da je postupao s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika otklanjajući pri tom bilo kakvu odgovornost za eventualno nastalu štetu. Nadalje tuženik osporava tužitelju i pravo na naplatu ugovorne kazne iz čl. 12. st. 5. Ugovora o radu za koju za koju drži da je sklopljena protivno odredbama Zakona o radu te stoga ništetna. Pored navedenog tuženik je istakao i prigovor zastare.

10. Uvodno s ističe kako ranije pokrenuti postupak koji je okončan povlačenjem tužbe nije od utjecaja na ovaj postupak jer se prema odredbi čl. 193. st. 9. ZPP-a povučena tužba smatra kao da nije ni bila podnesena i može se ponovno podnijeti. Nadalje na ovaj postupak nije od utjecaja ni činjenica da je tužitelj greškom izdao račune, a potom ih stornirao (što je utvrđeno iskazima ČJ i KJ kao i vještačenjem provedenim tijekom ovog postupka) niti što su na istima naznačeni iznosi različiti od ovdje utuženih.

11. Među strankama nije sporno da su 31. prosinca 2019. sklopile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto direktora (dalje u tekstu: Ugovor). Taj Ugovor u čl. 12. propisuje da je, ukoliko poslodavac utvrdi da radnik posluje na nezakonit način ili potkrada poslodavca, radnik dužan bespogovorno nadoknaditi poslodavcu ugovornu kaznu u visini od 50.000,00 HRK (st. 5.). Pored navedenog ugovorile su i da radnik potpisom ovog ugovora izjavljuje da je u cijelosti upoznat s propisima o radnim odnosima te o zaštiti na radu, uključujući i odredbe općih akata poslodavca te se obvezuje na poštivanje općih akata koje poslodavac donosi u skladu sa zakonom. Potpisom ugovora radnik izjavljuje da je prije zasnivanja radnog odnosa upoznat s organizacijom rada i sigurnim načinom rada te da je osposobljen za rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika i drugih osoba, te sprječava nastanak nesreće, a sve u skladu sa zakonom i drugim propisima. Radnik se obvezuje raditi na zakonom propisan način izdavati fiskalizirane račune i u svemu se pridržavati svih zakonskih odredbi koje uređuju ugostiteljsko poslovanje. Ukoliko uslijed nezakonitog poslovanja radnika poslodavcu bude izrečena novčana kazna istu je dužan poslodavcu nadoknaditi kao i iznos izgubljene zarade i prometa koji ovaj uslijed eventualne zabrane rada trpi. U slučaju redovitog ili izvanrednog otkaza ovog ugovora o radu od strane radnika prije isteka vremena na koji je ugovor sklopljen, u slučaju sporazumnog prestanka ugovora o radu prije isteka vremena na koji je ugovor sklopljen, kao i u slučaju redovitog ili izvanrednog otkaza ovog ugovora od strane poslodavca prije isteka vremena na koji je ugovor sklopljen, radnik je dužan poslodavcu naknaditi ukupan iznos troškova iz ovog članka Ugovora sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana nastanka troška pa do isplate poslodavcu.

12. Menadžerski ugovor sklapa se između poslodavca i fizičke osobe koja je ovlaštena voditi poslove poslodavca kao član uprave ili izvršni direktor. Ovaj ugovor se ne temelji na odredbama Zakona o radu, već se uređuje prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, a može sadržavati odredbe o prestanku radnog odnosa, naknadi štete i drugim pravima i obvezama stranaka, time i ugovornu kaznu. Stoga ocjenjujući sadržaj predmetnog Ugovora kao i činjenice da je tuženik status (direktora) iz tako sklopljenog ugovora stekao upisom u sudski registar nadležnog trgovačkog suda sud nalazi da se u konkretnom slučaju radi upravo o menadžerskom ugovoru. Prema odredbi čl. 252. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24; dalje ZTD) članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva (st. 1.). Članovi uprave koji povrijede svoje obveze odgovaraju za štetu društvu kao solidarni dužnici, a u slučaju spora moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika (st. 2.).

Prema odredbi čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šeta nastala bez njegove krivnje. Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šeta). Prema odredbi čl. 350. ZOO-a vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni. Prema čl. 351. ugovorne strane mogu odrediti visinu kazne po svojoj volji, u ukupnom iznosu, u postotku, ili za svaki dan zakašnjenja, ili na koji drugi način. Ona mora biti ugovorena u obliku propisanom za ugovor iz kojega je nastala obveza na čije se ispunjenje odnosi.

Ugovorna kazna je dakle, ugovorom određena novčana svota ili neka druga materijalna korist koju dužnik plaća, odnosno pribavlja vjerovniku ako ne ispuni svoju obvezu iz glavnog ugovora ili zakasni s njezinim ispunjenjem ili je ispuni ali neuredno, a izraz kazna ne označuje nikakvu kaznu već je riječ o obvezi koju su stranke same i slobodno ugovorile. Funkcija ugovorne kazne je višestruka. Njome se dužnik potiče na pravodobno i pošteno ispunjenje preuzetih obveza jer mu prijeti plaćanje određene novčane svote ili pribavljanje druge materijalne koristi vjerovniku, zatim osiguranje naknade štete prouzročene vjerovniku zbog neispunjenja, neurednog ispunjenja ili zakašnjelog ispunjenja te oslobađanja vjerovnika od tereta dokazivanja nastanka i obujma štete, što bi on morao, želi li da mu dužnik naknadi štetu prema općim pravilima o naknadi ugovorne štete. Vjerovnik samo treba dokazati činjenicu neispunjenja, neurednog ispunjenja ili zakašnjelog ispunjenja.

U parnici protiv člana uprave po odredbi čl. 252. u svezi čl. 430. ZTD-a tužitelj mora dokazati postojanje svih pretpostavki odgovornosti za štetu, a to su: šteta, šetna radnja štetnika, uzročna veza između štetne radnje i štete na način da se štetna radnja javlja kao posljedica štetne radnje i protupravnosti uključivo i krivnju člana uprave, osim u slučaju kad se ta krivnja pretpostavlja (čl. 252. st. 3. ZTD-a).

13. Kako bi sud utvrdio spornu, a odlučnu činjenicu je li tuženik vodio poslove društva u skladu s odredbom čl. 252. ZTD-a te ima li tužitelj pravo na naplatu ugovorne kazne sukladno čl. 12. st. 5. Ugovora, na prijedlog stranaka, izveo je najprije personalne dokaze, a potom i dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke.

13.1. Svjedok VJ u sporno vrijeme bio je konobar u konobi Momento u Petrčanima. U svom iskazu navodi da ga je odmah po dolasku ĐJ kao voditelj upoznao sa poslom, a granice što i kako se radi da su bile jasno postavljene. Svoju konzumaciju djelatnici da su uredno popisivali na posebnu listu sa njihovim imenom koja se nalazila sa lijeve strane kod ulaska u šank i sve da je bilo poprilično transparentno. Dogovor da je bio da se sve zapisuje po nabavnoj cijeni i po toj cijeni plaća na kraju sezone. Svoj trošak na kraju sezone da je podmirio Armandu na ruke prema računu koji mu je ovaj ispostavio. Navodi i da je bilo djelatnika, ponajviše iz kuhinje, koji nisu uredno zapisivali svoju konzumaciju, a nepravilnosti kod popisivanja konzumacije da je prijavljivao ĐJ jer je on dolazio u smjenu od 15,00 sati i bilo mu je teško utvrditi koliko je čega nedostajalo, a svakako je nedostajalo. Kod konzumacije hrane politika da je bila da ĐJ na kasi izda račun sa djelatničkim popustom nakon čega se sa plaćenim računom išlo u kuhinju po jelo i s tim da nije bilo problema. Ovo da u "srcu sezone" kad je restoran dupkom pun nije bilo moguće raditi u odnosu na pića koja su konzumirali djelatnici.

13.2. Svjedokinja FJ bila je zadužena za kompletnu administraciju i poslove robno-materijalnog knjigovodstva tužitelja. U svom iskazu navodi da je usporedbom inventure koju je radio ĐJ sa stanjem u programu utvrdila kako tužitelj u konobi Momento ima inventurni manjak. Inventurna lista da je dostavljena ĐJ, a u komunikaciji s njim da je korigirala one stavke za koje je postojao pisani trag tako da je primjerice odbila iznos za vina za koja je kasnije utvrđeno da nisu isporučena u Momento. Kako je i nakon korekcije inventurne liste ĐJ imao prigovora sve da je proslijedila odgovornim osobama društva. Konačno utvrđenom stanju duga ĐJ da je prigovarao navodima da je postojala djelatnička konzumacija koja nije evidentirana na kasi, međutim to da je bila njegova pretpostavka, a ona da nije materijalna dokumentacija s kojom se može nešto knjižiti u financijsko- materijalnom smislu. Dokumentacija sa lista spisa 5 do 8 – Materijalno stanje na dan 29. rujna 2020. za konobu Momento da pokazuje konačno stanje manjka nakon ukalkuliranih svih odbitaka i korekcija koje su imale papirnato pokriće. Konačan utvrđeni iznos tako da uključuje i PDV i da je napravljen prema punoj prodajnoj cijeni bez djelatničkog popusta, a ne nabavnoj cijeni, kako to nalažu i pravila struke, odnosno da je napravljen prema cijenama koje su se nalazile u kasi u koji da je ukalkuliran i sav trošak reprezentacije koji je bio kucan na kasi. Svaka konzumacija jela i pića da se trebala kucati na kasi odmah kako to Zakon nalaže, a mogućnost naknadnog kucanja primjerice nakon mjesec dana ili na kraju sezone da nije bila moguća. Voditelji da su imali dozvoljeni iznos mjesečne reprezentacije u visini od tada 1.500,00 HRK s tim da se sva konzumacija bilo jela bilo pića morala kucati odmah po konzumaciji na kasi po cijenama i to umanjenima za 50% za djelatnike te 100% za voditelja, a sve kako bi se roba skinula sa robno-materijalnog stanja. ĐJ da je predlagao naknadno otkucati djelatničku konzumaciju koja nije bila u sustavu, ali takvo što da nije bilo u skladu sa naprijed navedenom politikom firme. Čl. 12. st. 5. ugovora o radu da je posljedica ranijeg lošeg iskustva tužitelja kojemu je krađom prometa od strane djelatnika nanesena šteta koju nije mogao naknaditi. Pojašnjava da je prema Zakonu o fiskalizaciji konobar dužan odmah po konzumaciji ispostaviti račun jer bi, ukoliko bi u restoranu sjedio inspektor i utvrdio protivno, kaznu dobio poslodavac, a ne konobar zbog čega je tužitelj kao poslodavac i stavio odredbu "nezakonit način".

13.3. ČJ u svom iskazu navodi da su u jednom trenutku počeli primati primjedbe gostiju ali i djelatnika restorana koje su ukazivale na loše vođenje poslovanja za koje oni ranije nisu imali saznanja tako da su otkazali poslovanje Armandu i postavili AJ. Prilikom predaje posla da se napravila inventura kojom je utvrđen manjak. Politika tužitelja da je bila da se svaka konzumacija hrane i pića mora odmah kucati na blagajni, a ĐJ da je trebao raditi mjesečne inventure, mjesečne izvještaje o radu lokala/personala zatim uspješnosti poslovanja lokala i dr. Kako ĐJ nije slao izvješća mjesečne inventure oni da nisu imali saznanja o inventurnom manjku. Troškovi reprezentacije u odnosu na ĐJ da su bili priznati u stopostotnom iznosu s tim da je on na ime ovog troška koristio daleko veće iznose čemu oni nisu prigovarali. Zaposlenici da nisu imali pravo na troškove reprezentacije već popust u iznosu od 50 % na prodajnu cijenu konzumiranog jela i pića. Sve ovo da su utvrdili nakon pritužbi gostiju da im se naplaćuje, a bez prethodnog izdavanja računa. Njemu da nije poznato što je konzumirao bilo Armando bilo neki drugi zaposlenik, a iznos od 53.627,40 HRK da nije plaćen ni od strane Armanda niti od strane ostalih zaposlenika. O ovoj temi da nije razgovarao sa ostalim djelatnicima i što se njega tiče društvo tužitelja da je oštetio ovdje tuženik. ĐJ da je čak skupio neki novac od ostalih zaposlenika ali ga nikada nije uplatio tužitelju već je predložio naknadno kucati manjak uz djelatnički popust od 50 % što je, nakon konzultacije sa računovodstvom, odbio učiniti. Pored navedenog čl. 12. stavak 5. Ugovora da sadrži odredbu prema kojoj poslodavac ima pravo na naknadu u visini od 50.000,00 HRK od radnika koji posluje na nezakonit način ili potkrada poslodavca o čemu da bi se u konkretnom slučaju upravo i radilo. Nakon što je opozvan sa mjesta direktora ĐJ da ih je zamolio da s njim sklope novi ugovor o radu na mjesto konobara na određeno vrijeme kako bi se kasnije mogao prijaviti na Zavod. Inače ĐJ da je i ranije bio zaposlen u drugom društvu kao voditelj restorana i tada da je sve bilo u redu. Upravo iz tog razloga istome da je i ukazano povjerenje da bude direktor i voditelj u konobi Momento. U spornom razdoblju ĐJ da ih nikada nije obavijestio o nikakvim problemima konobe ili o tome da ne stiže obavljati svoj posao.

13.4. KJ navodi da je politika tužitelja da se svaka konzumacija hrane i pića odmah kuca na blagajni, a ne naknadno. Nije joj stoga jasno što je platio VJ, tko je i kad kucao taj račun i na koji način je to plaćeno ĐJ. Inventurno stanje duga ĐJ da nikad nije podmirio niti su to podmirili ostali zaposlenici u protivnom da bi to bilo kucano na blagajni te ne bi bilo prikazano u ovom manjku. Inventura kuhinje da je odvojena od inventure šanka, a ĐJ da je bio zadužen za sve inventure koje nikad nije dostavio vlasnicima niti ih je upoznao sa bilo kakvim problemima u lokalu. Ranije utuženi računi da su izdani greškom računovodstva te stoga stornirani. ĐJ da je kao direktor imao uopćenu slobodu organizacije poslovanja koja je bila ograničena zakonskim odredbama i ograničenjima postavljenima od strane firme. Pravila svih njihovih firmi po pitanju reprezentativnih troškova i troškova konzumacije hrane i pića djelatnika da su bile iste što je ĐJ koji je i ranije radio i kao konobar i kao voditelj bilo poznato. U Zagrebu da je na računu koji se odmah kuca čak potreban i potpis djelatnika.

13.5. Zastupnik po zakonu tužitelja AJ u svom iskazu navodi da je po dolasku zatekao trulu atmosferu. ĐJ da je imao sukob s kuhinjom koja je imala svog šefa s kojim ĐJ nije razgovarao, a u koji sukob on nije htio ulaziti. ĐJ da je od zaposlenika prikupljao novac kako bi se trošak sanirao. Navodi da mu se ĐJ žalio da je u kuhinji pronašao papir na kojem su bili popisani troškovi konzumacije od strane djelatnika što je njemu bilo neprihvatljivo obzirom da u svakom trenutku treba imati potpuni pregled stanja, a blagajna i skladište moraju biti usklađeni. Njemu da je bilo neshvatljivo "plaćanje na odgodu".

13.6. Tuženik ŠJ u svom stranačkom iskazu navodi da je četiri godine bio zaposlen u sestrinskim firmama u kojima je postojao isti princip rada koji mu je bio dobro poznat. Ranije da je bio voditelj, a od siječnja 2020. po prvi put da je bio zaposlen na poziciji direktora. Navodi da se u odnosu na novu poziciju direktora ništa nije promijenilo, kako na papiru, tako i u praksi. On da je i dalje odrađivao posao voditelja lokala, zapošljavao ljude, izrađivao cjenike pića, uvodio nova jela, kontrolirao čistoću lokala, vodio računa o namirnicama i sve ostalo s tim da je po potrebi i prao suđe i konobario. Naglašava da se radi o poslovnom prostoru kojeg je prvotno bilo potrebno privesti svrsi tako da je uz još dvojicu, kasnije njihovih kuhara, do mjeseca svibnja 2020. lijepio pločice, fugirao i sl. Dogovorena plaća da je bila 10.000,00 - 15.000,00 HRK s tim da su u tom razdoblju (koroni) primali mjesečno minimalno zajamčenu plaću od 3.000,00 HRK. Navodi da je to bila teška godina u kojoj su svakodnevno pristizale različite informacije o tome kada će se lokali otvoriti, a on da je morao balansirati oko pronalaska sve ekipe kako bi započeli s radom. U tih prvih pet mjeseci 2020. da je krenula lagana konzumacija hrane i pića koju nije bilo moguće fiskalizirati jer nisu imali ni blagajnu ni struju. Po dolasku struje da je došao i aparat za kavu. Prema njegovom ranijem iskustvu glavni šanker zapisuje konzumaciju djelatnika koja se kasnije podmiruje od zaprimljene plaće. Svoju konzumaciju zaposlenici da su bilježili na papir i točno da se znalo tko je koliko čega konzumirao. Navodi da ne može garantirati da je svaka konzumacija i zavedena ali da je o tome vodio računa koliko god je to bilo moguće. Ovo da je bio ustaljen sistem funkcioniranja i u sestrinskim društvima. Pravo na troškove reprezentacije da je imao samo on u iznosu od 100 % s tim da limit nikad nije dogovoren, a što se odmah kucalo na račun. Dogovor limita da ne bi bio niti logičan jer troškovi zimi i ljeti ne bi bili isti. Zaposlenici da su imali samo djelatnički popust od 50 % s tim da je primjerice za kavu bila postavljena fiksna cijena u visini nabavne dok je ostalo bilo na 50 %. Navodi i da je nemoguće da bi se svaka konzumacija odmah kucala na blagajni pa tako i primjerice ona kuhara koji oko 21,00 sat izbacuje sto jela na 50ºC. On i djelatnici da su imali namjeru to podmiriti u čemu da ih je onemogućio poslodavac koji je to odbio. Navodi da je u tu svrhu skupio novac od pojedinih zaposlenika jer se radilo o kraju sezone pa su neki već bili otišli. Taj novac da nije uplatio tužitelju i još uvijek da je kod njega. Naglašava da osobno nije uzimao nikakav novac bilo na ime svoje reprezentacije bilo na ime djelatničke konzumacije, a sve što je kucano na blagajni da je položeno ili u blagajnu ili u novčanik konobara koji je bio u smjeni. Svoju djelatničku konzumaciju 50 % umanjeno od cijene prodaje, za koju je izdan račun, da je podmirio prilikom odlaska s tim da ju je podmirivao sukcesivno i ranije, a ne u cijelosti prilikom odlaska. Isključivo on kao voditelj da je izdavao račune za djelatničku konzumaciju tako da je izdao i taj. Njegovi nadređeni da su znali za ovakav način poslovanja i to da je bila ustaljena praksa. Ostali zaposlenici da nisu na ovaj način podmirili račun jer u tom trenutku nisu imali novca za to. Blagajna da je u sebi imala generirani software poznate ugostiteljske marke Remaris koji je imao prepoznavanje djelatničkog popusta u iznosu od 50 %. Navodi da nije pregovarao o ugovornim odredbama ugovora koje je potpisao, a tiču se ovog predmeta. Ugovori da su mu na potpis od strane tužitelja dostavljeni u vidu šprance. Nije pregovarao niti o ugovornoj kazni iz ovih ugovora. Nitko od nadređenih da mu nikada nije naredio da mora izdavati račune za piće koje djelatnici konzumiraju u smjeni toga trena. Osobno da je napravio inventuru koju je proslijedio djelatnici FJ koja da mu je kasnije ukazala na manjak. U tri mjeseca sezone da nije napravio niti jednu takvu inventuru, ali da je u tom periodu bilo kratkih provjera ciljanih artikala i kada bi na trenutno stanje popisanih zaliha dodao djelatničku konzumaciju inventura da je štimala. Na inventurnu listu koja mu je dostavljena putem e-maila da je stavio niz primjedbi. Navodi i da je sudjelovao u prepisci sa tužiteljem koja prileži na stranicama 9-12 i 26 spisa međutim skreće pozornost da priloženoj e-mail komunikaciji ne prileže i prigovori koje je dodao na ove e-mailove koji su bili u vidu excel tablica, potraživanja na ime neisplaćene plaće i sl., što da je razvidno i iz samog e-maila. Navodi da nije pokretao nikakve postupke radi isplate neisplaćenog dijela plaće, ali isto tako da protiv njega nisu pokrenuti kazneni ni prekršajni postupci u svezi poslovanja.

14. Kako je tuženik osporavao utvrđeni inventurni manjak sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Leonu Bataljaku kojeg je tijekom postupka i saslušao. Zadatak vještaka bio je utvrditi visinu inventurnog manjka robe koji je nastao u vremenskom periodu u kojem je tuženik bio direktor društva tužitelja.

14.1. Udovoljavajući zahtjevu suda vještak je pored dokumentacije koja prileži spisu od tužitelja dodatno zatražio cjenik nabavnih i prodajnih cijena. Kako je cijena pojedinog artikla varirala kroz sezonu, a tužitelj zbog sustava nije mogao dostaviti sve cijene pojedinog artikla dostavio je tzv. niveliranu nabavnu cijenu. Temeljem raspoložive dokumentacije vještak je izračunao 3 vrijednosti manjka robe koje je prikazao i tabelarno, a odluku koju od iskazanih vrijednosti uzeti u obzir je prepustio sudu. Vrijednost manjka robe na temelju nivelirane nabave cijene po vještaku iznosi 1.558,97 EUR (varijanta a), na temelju prodajne cijene iznosi 7.142,97 EUR (varijanta b), dok vrijednost manjka robe na temelju prodajne cijene uz 50% popusta (popust za zaposlenike, tzv. Loyality) iznosi 3.571,49 EUR (varijanta c).

14.2. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka držeći da varijanta vrijednosti manjka robe u iznosu od 7.142,97 EUR (varijanta b) koju je vještak utvrdio temeljem materijalnog stanja utvrđenog na dan 29. rujna 2020. i prodajne cijene vrijednosti robe u cijelosti odgovara utvrđenom činjeničnom stanju tijekom dokaznog postupka kao i postavljenom tužbenom zahtjevu.

14.3. Kako bi se mogao cjelovito očitovati na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je tražio od vještaka dodatno pojašnjenje obračuna troška reprezentacije, nivelirane nabavne cijene kao i odvajanje artikala koji su korišteni od strane kuhinjskog osoblja u svrhu pripreme i posluživanja jela ističući pri tom kako iniciranje ovršnog postupka na temelju računa za koje je vještak utvrdio da su netom stornirani pokrepljuje skepsu tuženika u istinitost bilo kakvih možebitno fabriciranih isprava priloženih od strane tužitelja.

14.4. Očitujući se na prednje navode tuženika tužitelj ističe kako tuženik neosnovano pokušava prikazati trošak reprezentacije kao temelj za umanjenje iznosa utvrđenog manjka obzirom da je isti u cijelosti evidentiran u blagajni i to u iznosima koji znatno premašuju limit od 1.500,00 HRK mjesečno. Za potrebe vještačenja vještak da je koristio cjenike nabavnih i prodajnih cijena iz priloga 3., 4. i 5. koji su preuzeti iz poslovnog software-a trgovačkog društva i odnose se na vrijeme neposredno vezano uz nastanak manjka. Navedeni cjenici da se temelje na evidencijama koje automatski generira sustav na temelju unesenih ulaznih računa. Ovi materijalni dokazi da nisu proizvoljno izrađeni od strane tužitelja, kako to nastoji prikazati tuženik, već su preuzeti iz fiskaliziranog sustava kase, čiji se podaci automatski dostavljaju Poreznoj upravi RH, a software korišten u poslovanju da automatski formira nabavne cijene na temelju konkretnih računa dobavljača unesenih u sustav. Razdvajanjem zaliha robe između kuhinje i šanka tuženik da samo komplicira situaciju ne bi li time opravdao svoje nezakonite postupke i propuste u poslovanju kao direktor firme. Artikli koji se koriste u kuhinji da nisu istovjetni onima koji se koriste u šanku te samim time ne ulaze u stanje zaliha šanka. Stanje kuhinje i šanka da se vodi odvojeno, a ukoliko je pojedini artikl iz šanka bio korišten u kuhinji tada da je tuženik bio dužan takvu uporabu svakodnevno evidentirati na način da artikl ukloni sa stanja šanka i uvede u stanje kuhinje, a što nije učinjeno. Vođenje i kontrola ovih evidencija da su bile i jesu u nadležnosti direktora koji je bio odgovoran za praćenje, ažuriranje i usklađivanje inventura kuhinje i šanka, a kako one nisu postojale temeljem pretpostavki da nije bilo moguće retroaktivno korigirati stanje.

14.5. Vještak Leon Bataljaku u svom pisanom očitovanju otklonio je sve prigovore tuženika kao neosnovane u bitnom navodeći da je trošak reprezentacije svakako morao biti proveden kroz kasu (što među strankama u konačnici nije niti bilo sporno) te da kao takav ne može rezultirati robnim manjkom. Nivelirana nabavna cijena da je pojednostavljeno prosječna nabavna cijena robe s obzirom da joj cijena varira kroz određeni period, a ovisi i o dobavljaču. Inventurni manjak prema inventurnom stanju utvrđenom na dan 29. rujna 2020. da je nastao tijekom poslovanja u 2020. godini, a da iz dostavljene dokumentacije nije razvidno tko je koristio koji artikl ali neovisno o tome tko ga je koristio artikl da je morao biti evidentiran kroz kasu na odgovarajući način.

14.6. Vještak je svoj nalaz i mišljenje iznio i usmeno na ročištu glavne rasprave kada je u cijelosti ostao kod pisanog nalaza i mišljenja te ranijeg očitovanja, pri čemu nije bilo daljnjih prigovora osim tuženikovog ustrajanja pri ranijim navodima o nevjerodostojnosti dokumentacije.

14.7. Sud je u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka Leona Bataljaku cijeneći da je isti jasan i nedvosmislen, sačinjen savjesno, u skladu sa pravilima znanosti i vještine. Po ocjeni suda nalaz i mišljenje vještaka tuženik prigovorima koji su u konačnici otklonjeni po vještaku nije doveo u sumnju. U pogledu vjerodostojnosti dokumentacije ističe se da je vještak nalaz i mišljenje izradio temeljem dokumentacije u čijoj izradi je sudjelovao i sam tuženik i koja mu je ranije bila dostavljena, a porijeklo koje je i tužitelj detaljno pojasnio tijekom postupka. Iz provedenih dokaza proizlazi kako tuženikovi prigovori međutim nisu bili u pravcu osporavanja utvrđenog inventurnog manjka (vrste i količine) već da su bili usmjereni na način obračuna kao i podmirenja nastalog manjka. Sud nema saznanja o drugim prigovorima, niti ih je tuženik dokazao. Tuženik je sam u prilog svojih navoda trebao dostaviti onaj dio pisane korespondencije za koji tvrdi da postoji i da mu ide u prilog, a da ga tužitelj nije dostavio. Osim toga tuženik nije dostavio niti jedan drugi dokaz kojima bi potvrdio svoje navode koji su protivni navodima tužitelja o načinu evidentiranja, obračuna kao i plaćanja djelatničke konzumacije. Iskazi tuženika i svjedoka VJ čije saslušanje je predložio upravo tuženik u ovom djelu su proturječni. Svjedok VJ tvrdi da su zaposlenici sami zapisivali svoju djelatničku konzumaciju koja da se obračunavala i plaćala na kraju sezone i to po nabavnoj cijeni. Upravo tako da je podmirio i svoju i to prema računu koji mu je izdao ĐJ. S druge strane tuženik tvrdi da prema ranije ustaljenoj praksi konzumaciju bilježi glavni šanker, da se ista podmiruje od zaprimljene plaće, dakle mjesečno i to u iznosu od 50 % od prodajne cijene kako je obračunao i svoju konzumaciju i platio. Obzirom da su njihovi iskazi u pogledu načina evidentiranja te obračuna i plaćanja djelatničke konzumacije proturječni iskazima ČJ, KJ i FJ (koji su po tom pitanju identično iskazivali) kao i programu blagajne (koji poznaje samo djelatnički popust od 50 % prodajne cijene) sud im nije poklonio vjeru.

15. Tuženik je kao direktor društva bio dužan voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Analizirajući iskaze saslušanih stranaka i svjedoka te dovodeći u svezu iste sa materijalnim dokazima koji prileže spisu sud zaključuje da tome nije bilo tako. Tuženik je bio dužan osigurati da društvo ima adekvatne mehanizme kontrole kako imovine tako i zaposlenika neovisno jesu li oni djelatnici šanka ili kuhinje te u tu svrhu voditi niz evidencija koje nije vodio, posebno znajući za problem neurednog evidentiranja djelatničke konzumacije što je dovelo do kršenja niza prekršajnih i kaznenih odredbi (Opći porezni zakon, Zakon o fiskalizaciji i dr.), u konačnici i do štete koja je nastala društvu (manjak), a zbog čega je i opozvan s mjesta direktora. Djelatničku konzumaciju jedino je tuženik bio ovlašten obračunati, a obračunavala se na blagajni i to prema programu koji je bio u nju integriran. Ukoliko evidencija djelatničke konzumacije nije potpuna i vjerodostojna onda ni inventurno stanje ne može biti usklađeno. Ovdje valja naglasiti kako odluka o odgovornosti tuženika odnosno odluka o tužbenom zahtjevu ne ovisi o tome je li počinjen prekršaj ili kazneno djelo već se radi o građanskopravnoj odgovornosti koja je šira od kaznenopravne odgovornosti te je odgovornost za takvu štetu moguća i bez da je počinjeno prekršajno/kazneno djelo jer se odgovornost tuženika za naknadu štete prosuđuje u skladu s odredbama ZTD-a.

16. U odnosu na istaknuti prigovor zastare za navesti je da se u konkretnom slučaju, po ocjeni suda, na potraživanje tužitelja s osnove ugovorne kazne ima primijeniti petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. st. 1. ZOO-a pa razmatrajući razdoblje od kada je poslodavac saznao za povredu obveze (29. rujna 2020.) pa do pokretanja postupka zaključuje da zastara potraživanja s osnova ugovorne kazne nije nastupila. I na potraživanje tužitelja s osnove naknade štete ima se primijeniti petogodišnji zastarni rok sukladno odredbi čl. 252. st. 6. ZTD-a. Kako je tužitelju šteta nastala tijekom 2020. godine, a tužitelj spor pokrenuo 2023. godine čime je u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinuo tijek zastare sud zaključuje da je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva neosnovan.

17. Sud je prihvatio izračun vještaka prema kojem je vrijednost manjka robe izračunao temeljem prodajne cijene i to u visini od 7.142,97 EUR (varijanta b) imajući u vidu da se radi o artiklima koje je tužitelj nabavio radi daljnje prodaje u okviru svog predmeta poslovanja, a čija konzumacija nije uredno i na vrijeme evidentirana na blagajni tužitelja što je moguće posljedica konzumacije djelatnika ali i gostiju za što je odgovoran upravo tuženik.

Prema odredbi čl. 355. ZOO-a vjerovnik ima pravo zahtijevati ugovornu kaznu i kad njezin iznos premašuje visinu štete koju je pretrpio, a i kad nije pretrpio nikakvu štetu (st.1.), a ako je šteta koju je vjerovnik pretrpio veća od iznosa ugovorne kazne, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete (st. 2.).

Obzirom da je tužitelj pretrpio štetu koju je vještak utvrdio u visini od 7.142,97 EUR, a kako je ugovorna kazna ugovorena u iznosu od 6.636,14 EUR proizlazi da je tužitelj pretrpio veću štetu od iznosa ugovorne kazne te da stoga ima pravo zahtijevati i razliku do potpune naknade štete pa sud ocjenjuje osnovanim i dalje zatraženi iznos od 506,83 EUR. Na priznati iznos sud je tuženiku naložio platiti tužitelju i zatezne kamate, a sama odluka kamatama donesena je sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a kako je to i zatraženo (točka I. izreke presude).

18. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev po ocjeni suda je neosnovan (6.610,75 EUR) slijedom čega je odlučeno kao u toč. II. presude.

19. Obzirom su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, o troškovima postupka odlučeno je sukladno odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a (toč. III. izreke presude).

U Zadru 4. rujna 2025.

Sudska savjetnica

Sutkinja

Iva Begonja Vuković

Katarina Zdunić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke dopuštena je žalba.

Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta; stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta dok stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Rok za žalbu je 15 dana.

Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku ovom sudu za Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćnicima,

- tuženiku po punomoćniku,

- u spis.