Poslovni broj: 8 Gž-556/2023-2

1

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marine Tante, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Eugena Škunce, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J. OIB: …, iz G., …, zastupan po punomoćnici D. C., odvjetnici u G., …, protiv tuženice R. H. ,OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u G., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P-98/2022-13 od 1. lipnja 2023., u sjednici održanoj 6. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice R. H. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P-98/2022-13 od 1. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

„Utvrđuje se da je tužitelj I. J. iz G., …, OIB: …, vlasnik nekretnine i to čkbr. 3102/7 pašnjak sa 1498 čhv upisana u z.k.ul.br. .. k.o. S., što je tužena R. H. zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u G., OIB: … dužna priznati te trpjeti da tužitelj temeljem ove presude, a nakon njene pravomoćnosti, zatraži upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na svoje ime, uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženika.“

2. Protiv citirane presude tuženica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. razloge. Nadalje, činjenično stanje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno budući da svjedoci obzirom na svoju dob ne mogu kao neposredni svjedoci na pouzdan način iskazivati o posjedovanju tužiteljevih prednika na predmetnoj nekretnini. Svjedoci opisuju prijepornu nekretninu, međutim njihovi iskazi mogu biti pouzdani samo za period za koji oni imaju saznanja. S obzirom na godine života ne mogu imati saznanja za sav period u kojem su tužitelj ili njegovi prednici koristili nekretninu. Naime, svjedoci nisu bili rođeni ili su bili u ranoj dječjoj dobi u vrijeme kada su tužiteljevi prednici mogli uživati predmetnu nekretninu. Svjedoci svjedoče o dugogodišnjem posjedu ali ne i o dovoljno dugom za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u vlasništvu države. Ukoliko sud smatra da su ispunjeni uvjeti za primjenu čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima odnosno za primjenu čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji se odnose na stjecanje prava dosjelošću drži da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nekretnina koje se nalaze u kvalificiranom posjedu su uređeni zakonom, međutim iz obrazloženja presude nije razvidno na temelju kojih dokaza sud utvrđuje kvalitetu konkretnog posjeda koja kvaliteta se odnosi na zakonitost posjeda. Nadalje, tužitelj da nije dokazao da je proteklo dvostruko vrijeme za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u odnosu na nekretninu u vlasništvu R. H.. Tužitelj nema kontinuitet u posjedovanju predmetne nekretnine te iz izvedenih dokaza proizlazi da je nekretnina predmet ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu R. H., koji ugovor je sklopljen sa zakupcem B. K.. Dakle, pogrešan je zaključak da je tužitelj u samostalnom i neprekinutom barem poštenom posjedu prijepora od 50-ih godina prošlog stoljeća. Predlaže se uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja odnosno ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst 25/13. i 70/19.; dalje ZPP) koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.), na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da se utvrdi vlasnikom kat. čest. 3102/7 k.o. S. površine 1498 čhv i uknjižba toga prava u zemljišnoj knjizi.

8. Prvostupanjski sud je, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, s time što takav zaključak temelji na utvrđenjima da se radi o dugogodišnjem, isključivom i neprekinutom posjedu tužitelja i njegovih prednika i to oca M. J. koji je evidentiran posjednikom još 1954. u DGU Područnom uredu za katastar G., ali i ranije u posjedu I. (I.) J., djeda tužitelja, koji su predmetnu nekretninu aktivno obrađivali sve dok zemlja nije dana u zakup 2021. B. K.. Utvrđuje da je isključeno da bi treće osobe, do davanja u zakup, ikada bile u posjedu prijeporne nekretnine uz tužitelja i njegove prednike, pa utvrđujući da je pravo vlasništva stečeno prije 1. siječnja 1997. po odredbi čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15. - pročišćeni tekst; dalje ZVDSP) i uz primjenu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 9/92. i 77/92.; dalje ZOVO) sud prvog stupnja odlučio je kao uvodno.

9. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Naime, iz podataka zemljišnoknjižnog izvatka slijedi da je prijeporna nekretnina upisana u naravi kao pašnjak, pa je iz stanja spisa zaključiti da je ex lege 24. srpnja 1991. sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine" broj 34/91.) postala, kao poljoprivredno zemljište, vlasništvo Republike Hrvatske.

11. Tužitelj tvrdi da je stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću radi čega je bio dužan dokazati postojanje barem poštenog posjeda u vremenu dvostruko duljem nego što je to zakonom predviđeno za nekretnine koje ne bi bile vlasništvo Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe.

12. Pravilno je prvostupanjski sud pri utvrđivanju odlučnih činjenica i donošenju pobijane presude pošao od pravnog shvaćanja izraženog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2776/2016-2 od 29. siječnja 2019., a identičan pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama poslovni broj Rev-x-974/2017 od 7. svibnja 2019., broj Rev-291/2014-2 od 17. travnja 2018. i Rev-1480/2016-2 od 5. studenog 2019., Rev-1721/2017 u kojima je rečeno:

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

U odluci broj Rev 158/2017 rečeno je da je ESLJP u predmetu Trgo protiv Hrvatske u presudi br. 35298/04 naveo „U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis.

Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi Gashi v. Croatia, br. 32457/05, stavak 40., 13. prosinca 2007. i Radchikov v. Russia, br. 65582/01, stavak 50., 24. svibnja 2007.)."

13. Dakle, polazeći od navedenog pravnog shvaćanja i utvrđenih činjenica, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužitelj je uspješno dokazao da je kao pošteni samostalni posjednik nekretnine katastarske oznake 3102/7 k.o. S., uračunavajući i posjed prednika kroz razdoblje do 8. listopada 1991., stekao dosjelošću vlasništvo iste.

14. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka, posebno svjedokinje M. M. rođene 1943., kojoj je tužitelj brat, proizlazi da je riječ o nekretnini zvanoj Brdo koja je u posjedu obitelji cijeli njezin život, najprije djeda, zatim oca, pa njezinog brata I. J. budući da su ona i sestra pok. L. prepustili tu nekretninu bratu. Nadalje, da je riječ o nekretnini na kojoj su sadili krumpir, sijali žito, zob, ječam, a da je tome tako potvrdili su i svjedoci M. J. koji cijeli život živi u S. i prema njegovim neposrednim saznanjima zadnjih 50 godina predmetnu nekretninu sigurno obrađuje tužitelj, a što mu je posebno poznato iz razloga jer je njegov sin M. J. kupio susjednu nekretninu od Z., zaključuje se da je riječ o međašnoj kat. čest. 3102/4 k.o. S.. Navedene tvrdnje svjedoka i tužitelja nije opovrgnuo niti saslušan svjedok B. K. kojemu je predmetna nekretnina dana u zakup 5. ožujka 2021., a koji je potvrdio da kada je prvi put došao na predmetnu nekretninu da je vidio da je netom prije bila zasađena zob odnosno da je zatekao slamu, dok iz iskaza supruge tužitelja slijedi da je nakon toga tužitelj uzorao jedan dio nekretnine, a kako je B. rekao da će ih tužiti zbog smetanja posjeda da su odustali.

15. Slijedom navedenog neosnovanim se ukazuju žalbeni navodi tuženice jer saslušani svjedoci posebno svjedokinja M. M. rođena 1943., kao i sam tužitelj rođen 1948., te njegova supruga K. J. rođena 1952. koja je u braku s tužiteljem 52 godine, imaju neposredna saznanja o odlučnim činjenicama te su iskazivali na pouzdan način o posjedovanju od strane tužitelja i njegova oca s time što se potrebnim nalazi navesti da ZPP ne isključuje kao dokazna sredstva svjedoke koji imaju posrednih saznanja o pravno odlučnim okolnostima (tako Vrhovni sud RH u odlukama broj Rev 750/2016-2 od 17. travnja 2019., Rev- 1414/2014-2 od 13. lipnja 2018., Rev-104/1993-2 od 7. travnja 1993., Rev-577/1998-2 od 28. veljače 2001.).

16. Također žalbeni navodi tuženice kako nije razvidno na temelju kojih dokaza sud utvrđuje kvalitetu konkretnog posjeda tj. zakonitost posjeda ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude budući da se tužitelj poziva na poštenje, a tuženica nije s uspjehom oborila presumpciju poštenja posjeda prednika tužitelja i samog tužitelja, a iz spisa predmeta slijedi da se putem prednika tužitelj nalazi u poštenom posjedu, svakako od 1954. kako to nedvojbeno potvrđuju podaci povijesti promjena na katastarskim česticama iz kojih slijedi da je prilikom osnivanja knjižnog dijela operata za k.o. S. čestica 3102/7 upisana na ime oca tužitelja. Zaključuje se i od ranije jer je otac tužitelja rođen 1906. (l.s.8), a iz iskazima svjedoka slijedi da je i djed tužitelja bio u posjedu predmeta spora. Nadalje, nakon smrti oca 1989. tužitelj je stupio u nasljednički posjed sporne nekretnine i s obzirom na okolnosti (samostalnost i nesmetanost posjeda) u trenutku kada ga je stekao nije znao niti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed prijeporne nekretnine.

16.1. Dakle, računajući u konkretnom slučaju vrijeme potrebno za dosjelost barem počev od 1954., a uzimajući u obzir da se prema odredbi čl. 29. ZOVO na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo steći vlasništvo dosjelošću, zatim da je taj propis ukinut 8. listopada 1991., a 1. siječnja 1997. da je stupio na snagu ZVDSP koji je u čl. 388. st. 4. propisao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopad 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, zatim da je ta odredba ukinuta odlukom Ustavnog suda RH poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenog 1999. i naprijed izloženi stav navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava, - zaključuje se da je do 17. studenoga 1999. proteklo 40 godina poštenog posjedovanja koje vrijeme je potrebno za stjecanje dosjelošću pa su, suprotno žalbenim navodima, ostvareni uvjeti za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću.

16.2. Slijedom navedenog neosnovanim se nalaze žalbeni navodi tuženice kako tužitelj nema kontinuitet u posjedovanju predmetne nekretnine jer navedeni zaključak ne mijenja činjenica što je predmetna čestica ugovorom o zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu R. H. tek 2021. dana B. K..

17. Konačno, iz izvedenih dokaza ne izvodi se zaključak da na predmetu spora postoji drugi suprotstavljeni pravni interesi trećih osoba s obzirom da su saslušani svjedoci jasno i decidirano iskazivali o tome kako su se prednici tužitelja podijelili budući da su se tužiteljev otac M. i tužiteljev stric S. J. podijelili pa unučad S. J. - I. Š. i M. Š. ne polažu vlasnička prava na predmetu spora.

18. Kako, dakle, ovaj sud nije ustanovio da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja, tako da je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci ove odluke.

U Zadru 6. rujna 2023.

Predsjednica vijeća

Marina Tanta, v.r.