Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž Ovr-166/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, po sucu Josipu Štrucelju kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja IE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Mladenu Prki, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Gajski, Grlić, Prka i partneri d.o.o. iz Zagreba protiv ovršenika CE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Nataši Lisac, odvjetnici iz Dugog sela, radi naplate novčane tražbine ovrhom na nekretninama ovršenika, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj Ovr-16/2023-68 od 14. travnja 2025., dana 4. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj Ovr- 16/2023-68 od 14. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj Ovr-16/2023-68 od 14. travnja 2025. odgođena je ovrha u ovoj ovršnoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja parnice koja se vodi pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu pod poslovnim brojem P-261/2025.

2. Navedeno rješenje ovrhovoditelj pobija u cijelosti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitnih povreda odredaba ovršnog postupka i bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Smatra da presuda Suda Europske unije broj C-407/18 od 26. lipnja 2019. nije primjenjiva na ovaj slučaj. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijano rješenje na način da odbije prijedlog za odgodu ovrhe, a podredno predlaže isto ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prvenstveno valja istaknuti da po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog ili ovršnog postupka, niti iste ovrhovoditelj obrazlaže u svojoj žalbi.

6. Nadalje, neosnovano u žalbi ističe ovrhovoditelj da je presuda Suda Europske unije broj C-407/18 od 26. lipnja 2019. nije primjenjiva za ovaj slučaj, obzirom da je iz Ugovora o leasingu pokretnina (list 16 spisa) vidljivo da je isti zaključen između Hypo Steiermark Kraftfahrzeug und Maschinenleasing G m.b.H., Republika Austrija, Graz, Joanneumring 18 i pravnog prednika ovršenika LE, kao fizičke osobe, dakle potrošača. Pritom nije bitno za ocjenu statusa potrošača LE je li predmet leasinga trebao biti korišten za potrebe trgovačkog društva.

7. Osim toga, pravilno ukazuje prvostupanjski sud da je u obavijesti Europske komisije – smjernicama za tumačenje i primjenu Direktive vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL C 323, 27. rujna 2019.) zauzeo pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kada se između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača sklapa akcesorni ugovor, isti je obuhvaćen Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čak i u slučaju ako se glavni ugovor sklapa između trgovačkih društava pa nije obuhvaćen područjem primjene Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

8. Prema tome, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da ga veže presuda suda EU broj C-407/18 od 26. lipnja 2019.

9. Sud EU je u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje – Direktive vijeća 93/13/EEZ), a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi Ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna nacionalna odredba slovenskog Ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna odredbi članka 65. stavak 1. Ovršnog zakona (Narodne Novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24 – u daljnjem tekstu OZ), čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava unije (dakle Direktive vijeća 93/13/EEZ) pa je zaključio da u procesnoj situaciji, kada sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača a koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, već navedeno tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojemu se potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi, i da je vjerojatno da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene, a šteta bi koju bi potrošač u tom slučaju i ostvario, no tek naknadno, da bi kao vid pravne zaštite bila nepotpuna i nedovoljna i ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine sa korištenjem nepoštene odredbe.

10. Obzirom da je Sud EU u presudi broj C-407/18 utvrdio da Direktivu vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onog iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje u prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te Direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu, to je evidentno da u istovjetnoj činjeničnoj i materijalnopravnoj situaciji vezuje i prvostupanjski sud, a kako načelo usklađenog tumačenja zahtjeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne Direktive i da bi se došlo do rješenja koji je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je u konkretnom slučaju potrebno odgoditi ovrhu do pravomoćnog okončanja parnice koja se pred prvostupanjskim sudom vodi pod brojem P-261/2025.

11. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a odbiti žalbu ovrhovoditelja kao neosnovan i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda.

U Karlovcu 4. rujna 2025.

Sudac

Josip Štrucelj