Poslovni broj: P-3353/2025-4

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA ZBOG OGLUHE

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Biserki Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Zrinki Prlić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 04.rujna 2025. godine,

presudio je

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu, broj ugovora 2402006- 1031262160 / 51400607-5102261158 sklopljenog 28. veljače 2005. između tužitelja ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d. d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, a koji glasi: „NAKNADA Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora. Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.“.

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d. d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 1.059,70 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. ožujka 2005. po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskogdana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d. d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 2.421,58 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. srpnja 2011. po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d. d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 289,82 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 04.rujna 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao bankom, sklopio 28. veljače 2005. godine Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102261158 (dalje u tekstu: «Ugovor o kreditu»). Ugovorom o kreditu tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 164.964,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan puštanja kredita u tečaj. Rok otplate kredita iznosio je 360 mjeseci od puštanja kredita u tečaj i to na način da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u iznosu od 884,56 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan odobrenja žiro-računa tuženika, uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 04,990% godišnje. Tužitelj i tuženik su dana 7. ožujka 2008. godine sklopili Aneks broj 01 Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102261158 (dalje u tekstu: «Aneks») kojim su ugovorili mehanizam vraćanja kredita na način da iznos mjesečnog obroka iznosi 885,27 CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,25% godišnje. Tuženik je u članak 10. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovoreno da će tužitelj prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 01,000% od iznosa kredita, a minimalno 200,00 kuna. Temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je tužitelju obračunao i od tužitelja naplatio jednokratnu naknadu za korištenje kredita u iznosu od 7.984,30 kuna, odnosno 1.059,70 EUR.

Također, tuženik je u članak 10. Ugovora o kreditu ugradio i odredbu kojom je ugovoreno da je tužitelj za slučaj prijevremene otplate kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate. Temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je tužitelju obračunao i od tužitelja naplatio naknadu za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u iznosu od 18.245,40 kuna, odnosno 2.421,58 EUR.

O navedenim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već su iste predstavljale sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika. Tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj tih odredaba te su navedene odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka naštetu tužitelja kao potrošača. Naime, tužitelju nije bio objašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga, odnosno nije mu bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Navedene su odredbe protivne prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 96/03; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, kao i odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07 i dr., dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (čl. 102. st. 1. ZZP/07). Osim što su navedene odredbe protivne citiranim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 kao lex specialis, iste su odredbe protivne osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava). Tužitelj ukazuje na presudu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su stvarno nastali, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud EU presudom u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 zaključuje: „članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.“

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., zauzeo pravno stajalište da takva odredba nepoštena te da je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno da: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje jeimao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“

Jednake zaključke izveo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev818/2023 od 17. siječnja 2024. te presudi poslovni broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024.

Vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tužitelj ističe da je jasno da pritom banka ima pravo naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali nema pravo naplaćivati nikakvu dodatnu naknadu odnosno buduću nedospjelu dobit uslijed toga što je kredit otplaćen prijevremeno. Također, sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i sudskoj praksi županijskih sudova, ukoliko stranke ugovora o kreditu nisu pregovarale o odredbi ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini, a radi se o standardnom ugovoru o kreditu formuliranom od strane davatelja kredita, tada se takva odredba ugovora smatra nepoštenom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. utvrdio je da su odredbe članka 1068. stavaka 2. - 4. ZOO-a/91 (članka 1024. stavaka 2. - 4. ZOO-a/05), a koje uređuju pravo korisnika kredita na vraćanje kredita prije ugovorenog roka, prisilne naravi. Stoga, isključena je primjena načela slobode ugovaranja (dispozitivnosti) i bankama je na temelju članka 10. mjerodavnog ZOO- a/91 bilo predvidivo da sudionici u prometu ne mogu slobodno uređivati obvezne odnose suprotno prisilnim propisima, odnosno da ne mogu ugovorom o kreditu odrediti drukčije uvjete vraćanja kredita prije roka ili plaćanja naknada u vezi s prijevremenom otplatom kredita od onih propisanih prisilnim propisom. U istoj presudi Vrhovni sud ispravno zaključuje: „Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza.“

Navedeno pravno stajalište potvrđeno je i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3231/2022 od 13. srpnja 2023.

Takva naknada je zabranjena, kako Zakonom o obveznim odnosima, tako i Direktivama 2008/48 i 2014/17 o ugovorima o potrošačkim kreditima, odnosno o stambenim potrošačkim kreditima, a također i u presudama Suda EU i to ponajprije u presudama C-383/18 i C-555/21, gdje se nedvojbeno utvrđuje da potrošaču ne smiju biti naplaćeni nikakvi dodatni troškovi kod prijevremene otplate kredita.

Slijedom svega navedenog, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu te predlaže da sud donese presudu kako je i donesena u izreci presude.

2. Tuženik, iako mu je tužba uredno dostavljena dana 16. lipnja 2025. godine, nije podnio odgovor na tužbu. Slijedom navedenog, a budući da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u suprotnostima s dokazima koje je podnio sam tužitelj, niti s opće poznatim činjenicama, a ne postoje niti opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja usvojiti temeljem odredbe članka 331.b Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP).

3. Sud je tužitelju dosudio trošak parničnog postupka temeljem odredbe čl. 154 ZPP-a. Trošak je odmjeren u skladu sa važećom odvjetničkom tarifom, a koji se sastoji od troška sastava tužbe prema Tbr 7/1 100 bodova, odnosno 200,00 eura uvećano za PDV iznosi 250,00 eura. Tužitelju je također dosuđen trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura, tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 289,82 eura. Kamate na trošak dosuđene su sukladno čl. 151 st. 3 ZPP-a.

4. Slijedom izloženog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, 04.rujna 2025. godine

Sudac

Biserka Pavković Fućak

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st 2. ZPP-a).

DNA:

1) tužitelju po pun.

2) tuženiku

Rj/

Rješenje tužitelju na platež pristojbe na presudu 26,55 eura