Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-748/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, suca izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nikoli Pranjiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Grad Bakar, Primorje 39, Bakar, OIB: 31708325678, radi utvrđenja prava vlasništva, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, poslovni broj: P- 621/2022-17 od 5. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, poslovni broj: P-621/2022-17 od 5. svibnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

"I Utvrđuje se da je tužitelj SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], oranica površine 70 čhv, k. č. br. [katastarska čestica], sjenokoša površine 130 čhv, k. č. br. [katastarska čestica], sjenokoša površine 546 čhv, k. č. br. [katastarska čestica], oranica površine 47 čhv, te k. č. br. [katastarska čestica], sjenokoša površine 55 čhv, sve upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te se tužitelj ovlašćuje temeljem ove presude u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci izvršiti upis prava vlasništva na navedenim nekretninama, sa imena tuženika Grada Bakra, Primorje 39, Bakar, OIB: 31708325678, na svoje ime, a što je tuženik dužan trpjeti.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.744,72 EUR-a / 28.214,60 kn, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka odbija kao neosnovan."

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. primjenjivog Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13 i 89/14 - odluka US RH; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu i odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom te ga obveže na naknadu troškova postupka.

2.1. Navedeni ZPP se u ovoj pravnoj stvari koja je započela 22. listopada 2015. primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 70/19) uz iznimke iz st. 2. -4. tog članka i uz iznimke iz čl. 107. st. 2.-7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22).

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je tužitelja da se utvrdi vlasnikom nekretnina upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pobliže opisanih u izreci prvostupanjske presude i da se tužitelj temeljem presude ovlasti upisati pravo vlasništva na tim nekretninama s imena tuženika na svoje ime, a što je tuženik dužan trpjeti.

6. Nakon reproduciranja i ocjene materijalnih i personalnih dokaza, prvostupanjski sud utvrđuje ove odlučne činjenice:

- da su utužene nekretnine u trenutku podnošenja tužbe bile upisane kao vlasništvo ĐZ, [adresa] i da su pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pok. ĐZ, poslovni broj: O-3539/2015, od 20. rujna 2016., nekretnine proglašene ošasnom imovinom koja prelazi u vlasništvo tuženika,

- da je tužitelj dokazao da je vlasnik utuženih nekretnina, jer je njihovo vlasništvo stekao temeljem zakona (dosjelošću) kroz samostalni, kontinuirani i pošteni posjed,

- da je tužiteljeva majka VZ usmenim očitovanjem volje predala posjed utuženih nekretnina tužitelju, koji je u tom trenutku, a s obzirom na utvrđenu činjenicu da cijeli život živi na [adresa], uz svoje roditelje, te baku pok. PZ, kojima je pomagao u održavanju utuženih nekretnina, bio u položaju preuzeti posjed i izvršavati svoju faktičnu vlast na tim nekretninama,

- da u posjed tužitelja treba uračunati i vrijeme posjedovanja njegovih pravnih prednika, sve sukladno odredbi čl. 160. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00; 114/01; 79/06; 141/06; 146/08; 38/09; 153/09; 143/12; 152/14; 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17 - ispravak; dalje: ZV), i to njegove bake PZ koja je utužene nekretnine imala u posjedu još od smrti FZ (zv. “S“), koji je bio jedini sin i nasljednik ĐZ (ranije upisane zemljišnoknjižne vlasnice) i koji je rođen 1883., a preminuo 1955.,

- da se PZ brinula o FZ sve do njegove smrti 1955., budući je on bio lošeg zdravstvenog stanja, nije imao svoju obitelj i potomke, a njegova majka ĐZ je preminula još 1923., pa je on postao jedini vlasnik i posjednik utuženih nekretnina,

- da nije bilo sporno da između PZ i FZ nije bio sastavljen pisani dokument (ugovor) o prijenosu imovine, ali je tužitelj dokazao da je preko svojih pravnih prednika (bake PZ i majke VZ), u posjedu utuženih nekretnina od 1955., a u to vrijeme su na snazi bila pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) u kojima je bilo propisano da usmeni ugovor o darovanju, ukoliko je izvršena faktična predaja posjeda stjecatelju, proizvodi sve pravne učinke,

- da su svi saslušani svjedoci potvrdili činjenicu da je PZ nakon smrti FZ dobila u posjed (i vlasništvo) svu njegovu imovinu te je ona obrađivala i koristila utužene nekretnine, pa se opravdano može zaključiti da posjed tužitelja na utuženim nekretninama zajedno s njegovim pravnim prednicima traje od 1955.,

- da je tužitelj sukladno primjenjivim zakonskim propisima mogao i bez dokazivanja zakonitosti tog posjeda steći pravo vlasništva na utuženim nekretninama dosjelošću (u tom kontekstu prvostupanjski sud se poziva na odgovarajuće odredbe ZV-a i OGZ- a te na Načelno mišljenje Proširene opće sjednice Saveznog suda SFRJ broj 3/60 od 4. travnja 1960.),

- da je tužitelj preko svojih pravnih prednika prema pravilima OGZ-a stekao pravo vlasništva na utuženim nekretninama dosjelošću, jer je posjed bio savjestan (pošten) i trajao je zakonom određeno vrijeme (20 godina),

- da se posjed tužitelja, kao i njegovih pravnih prednika, ima smatrati poštenim posjedom, jer osim što tužitelj nakon usmenog očitovanja volje svoje majke VZ nije imao razloga sumnjati da mu ne pripada pravo na posjed na utuženim nekretninama, tako i njegova majka koja je prepustila taj posjed tužitelju, nije imala razloga sumnjati da joj nakon očitovanja volje njezine majke PZ (a bake tužitelja) taj posjed ne bi pripadao, posebno kada se uzme u obzir činjenica da su i VZ i tužitelj cijeli život pomagali PZ u obrađivanju utuženih nekretnina i da ih u posjedu nitko nikada nije ometao odnosno osporavao,

- da su se uračunavajući u posjed tužitelja vrijeme posjedovanja njegovih pravnih prednika, tj. računajući taj posjed od 1955., kroz zakonski period od 20 godina, sve sukladno Načelnom mišljenju Proširene opće sjednice Saveznog suda SFRJ broj 3/60 od 4. travnja 1960., ostvarile zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću te je tužitelj preko svojih pravnih prednika protekom tog roka, dakle još 1975., stekao pravo vlasništva na utuženim nekretninama,

- da upis prava vlasništva na utuženim nekretninama u korist tuženika temeljem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Marije Grozdanić Deklava, poslovni broj: O- 3539/2015 od 20. rujna 2016. (u kojima su te nekretnine proglašene ošasnom imovinom) ne zadire u već postojeća vlasnička prava tužitelja na tim nekretninama, jer je tužitelj, preko svojih pravnih prednika, pravo vlasništva na utuženim nekretninama stekao puno ranije nego što je tuženik upisan kao vlasnik nekretnina, pa se u konkretnoj situaciji ne primjenjuju odredbe o stjecanju prava vlasništva na nekretninama koje predstavljaju vlasništvo Republike Hrvatske, županija, jedinica lokalne samouprave, te drugih s njima izjednačenih osoba, a koje propisuju dvostruko vrijeme dosjedanja, jer se ne radi o imovini koja je bila vlasništvo tuženika za vrijeme trajanja dosjedanja, već o imovini koja je vlasništvo tuženika postala tek nakon što je podnesena tužba u ovoj pravnoj stvari,

slijedom čega prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 191. (st. 1.) u vezi čl. 354. st. 1. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi navodeći da je tijekom postupka ukazivao na činjenicu da tužba nije sastavljena u skladu s čl. 186. ZPP-a, ali da je prvostupanjski sud bez obzira na nedostatke nastavio s postupkom i omogućio tužitelju da tijekom glavne rasprave pokuša ispraviti nedostatke. Tvrdi da u tužbi nisu navedene činjenice na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev, da nema dokaza i nije navedena ni pravna osnova tužbenog zahtjeva, a da je, osim toga, na koncu ponovljenog postupka sud pozvao tužitelja da preinači tužbeni zahtjev, čemu se tuženik protivio.

7.1. Na takve žalbene tvrdnje valja, prije svega, odgovoriti da pravna osnova nije nužan dio tužbe jer će prema odredbi čl. 186. st. 3. ZPP-a sud postupiti po tužbi i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj naveo pravnu osnovu, sud nije za nju vezan. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud na ročištu održanom 30. ožujka 2023. naložio tužitelju da uredi tužbeni zahtjev iz tužbe kako bi on bio podoban za odlučivanje te za eventualnu zemljišnoknjižnu provedbu, čemu je tužitelj udovoljio odmah na ročištu. Na opisani način je prvostupanjski sud postupio u okviru svojih procesnih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 109. st. 1. u vezi čl. 186. st. 1. ZPP-a jer je pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna pretpostavka za meritorno suđenje, pa ako takav zahtjev ne postoji, sud treba stranku pozvati na odgovarajući ispravak, što je sud i učinio, kod čega valja dodati da je sam tuženik tijekom postupka, a sada i u žalbi, tvrdio da tužba nije bila sastavljena sukladno čl. 186. ZPP-a. Stoga, iako je tuženik istaknuo prigovor objektivne preinake tužbe, prvostupanjski sud je zakonito odbio taj prigovor kao neosnovan, jer tužitelj postavljanjem tužbenog zahtjeva koji je podoban za odlučivanje nije preinačio tužbu u smislu čl. 191. (st. 1.) ZPP-a, s obzirom da nije promijenio istovjetnost zahtjeva, nije povećao postojeći niti istaknuo drugi zahtjev uz postojeći.

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi navodeći da je Općinski sud u Rijeci donio je rješenje o nasljeđivanju poslovni broj: O-29/69 kojim je pravomoćno odlučeno o nasljednicima iza pok. ĐZ.

8.1. Međutim, prema odredbi čl. 231. Zakona o nasljeđivanju (Službeni list SFRJ br. 42/65; 44/65 - ispravak i 47/65 - ispravak), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja spomenutog rješenja o nasljeđivanju, pravomoćno rješenje o nasljeđivanju vezalo je stranke koje su učestvovale u postupku ostavinske rasprave, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici. Kako nema nikakve sumnje da niti tužitelj niti tuženik nisu učestvovali u navedenom postupku, tužitelj je bio ovlašten u odnosu na tuženika (kao zemljišnoknjižnog vlasnika utuženih nekretnina) zatražiti da sud utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na tim nekretninama uz upis tog prava s imena tuženika na svoje ime i vlasništvo. Stoga podnošenjem tužbe u ovom postupku tužitelj nije postupio protivno odredbi čl. 3. st. 3. ZPP-a, kako to tvrdi tuženik u žalbi, jer zahtjev tužitelja nije u suprotnosti s prisilnim propisima odnosno pravilima javnog morala. Također, prvostupanjski sud se je osnovano pozvao na (pravomoćno) rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Marije Grozdanić Deklava, poslovni broj: O-3539/2015 od 20. rujna 2016. temeljem kojeg su utužene nekretnine proglašene ošasnom imovinom te je tuženik upisan u zemljišnim knjigama kao njihov vlasnik i on u tom svojstvu neosnovano prigovara svojoj pasivnoj legitimaciji. Nastavno, nije osnovana žalbena tvrdnja da je tužitelj u ovoj parnici tužio nevlasnika, jer nema nikakve sumnje da je tužitelj na pasivnoj strani obuhvatio zemljišnoknjižnog vlasnika utuženih nekretnina.

8.2. Nadalje, promašena je žalbena tvrdnja tuženika „da nije i ne može postati vlasnikom prijepora s obzirom da je o navedenom već donesena pravomoćna sudska odluka pred nadležnim sudom“, a da se prvostupanjski sud o toj činjenici u obrazloženju presude uopće nije očitovao. Naime, prvostupanjski sud je u toč. 3. obrazloženja naveo slijedeće:

„Sukladno suglasnom prijedlogu stranaka sud je raspravnim rješenjem od 27. siječnja 2016., u pogledu kojeg su se stranke odrekle prava na žalbu, prekinuo predmetni postupak do pravomoćnog okončanja ostavinskog postupka iza pok. ĐZ koji se vodi kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva iz Rijeke, pod poslovni broj UPP-OS-53/15. Predmetni postupak je nastavljen rješenjem suda, poslovni broj P-967/2017, od 23. svibnja 2017., nakon što je tužitelj obavijestio sud da je pravomoćno okončan ostavinski postupak iza pok. ĐZ, koji se vodio kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva, te dostavio u sudski spis pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza pok. ĐZ, poslovni broj O-3539/2015, od 20. rujna 2016., na listu 17 spisa, iz kojeg proizlazi da utužene nekretnine kao ošasna imovina prelaze u vlasništvo Grada Bakra, ovdje tuženika. (…).“

Dakle, do pokretanja ostavinskog postupka u kojem su utužene nekretnine proglašene ošasnom imovinom, a kao vlasnik u zemljišnim knjigama upisan je tuženik, došlo je uz suglasni prijedlog tužitelja i tuženika pa je promašena žalbena tvrdnja da tuženik nije i nije mogao postati vlasnik prijepora upisan u zemljišnim knjigama i da se o tome prvostupanjski sud nije očitovao.

8.3. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer se pobijana presuda može ispitati u cijelosti i nema proturječnosti između obrazloženja i dokaza u spisu, a svoju odluku o prihvaćanju tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je obrazložio jasnim, relevantnim i valjanim razlozima. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

9.1. Žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju odlučna činjenična utvrđenja temeljem kojih je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj, preko svojih pravnih prednika, stekao pravo vlasništva na utuženim nekretninama dosjelošću još 1975., kod čega ovaj sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da u posjed tužitelja valja uračunati i vrijeme posjedovanja njegovih pravnih prednika koje traje od 1955., te su se kroz zakonski period od 20 godina, a sve sukladno Načelnom mišljenju Proširene opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda SFRJ broj 3/60 od 4. travnja 1960., ostvarile zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Ovaj sud prihvaća i stajalište da okolnost što tužitelj odnosno njegovi pravni prednici nisu ranije ustali s predmetnom tužbom i upisali svoje pravo vlasništva na spornim nekretninama, nema utjecaja na njihovo već stečeno pravo vlasništva, budući su to pravo stekli onog trenutka kada su se za to ispunile zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva, a taj trenutak nije vezan uz upis vlasništva u zemljišne knjige. Iz navedenog proizlazi da su prednici tužitelja svojim kasnijim usmenim raspolaganjima, temeljem kojih je dolazilo i do faktičnog prijenosa posjeda na stjecatelja, prenosili i svoja vlasničkopravna ovlaštenja na utuženim nekretninama, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

9.2. Nastavno, na tako utvrđeno činjenično stanje zakonito se je prvostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 388. st. 1. ZV-a, prema kojoj se stjecanje, promjena pravnih učinaka i prestanak stvarnih prava stupanjem na snagu tog Zakona prosuđuju prema njegovim odredbama, ako prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drugačije određeno, dok je u st. 2. tog članka propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinak i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Zbog navedenog, a imajući u vidu da posjed tužitelja odnosno njegovih pravnih prednika traje od 1955., na stjecanje prava vlasništva dosjelošću primjenjuje se OGZ, čija pravna pravila se primjenjuju temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (NN br. 73/91).

9.3. Kako je u pravnom pravilu iz paragrafa 1468. OGZ-a propisano da se u onim mjestima gdje još nema nikakvih urednih javnih knjiga i gdje se stjecanje stvari nepokretnih ima dokazati po sudskih spisima i po inim ispravama, ili ako stvar nije uknjižena na ime onoga koji je doista posjeduje, dosjelost završava tek poslije 30 godina, ali je prema Načelnom mišljenju Proširene opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda SFRJ broj 3/60 od 4. travnja 1960., taj rok ograničen na 20 godina i to bez potrebe dokazivanja zakonitosti posjeda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj preko svojih pravnih prednika stekao pravo vlasništva na utuženim nekretninama dosjelošću, jer je taj posjed bio savjestan (pošten) i trajao je zakonom određeno vrijeme (20 godina).

9.4. U tom kontekstu neosnovano je pozivanje tuženika na okolnost da je ĐZ umrla 1942. i da je odlučan vlasnički status utuženih nekretnina u trenutku stjecanja nasljednog prava, odnosno u trenutku smrti ostavitelja, pa da je uz primjenjive zakonske odredbe ostavina bez nasljednika postala po sili zakona općenarodna imovina, odnosno društveno vlasništvo, a sada u vlasništvu Grada Bakra na čijem se području nalazi te da slijedom toga tužitelj s obzirom na status utuženih nekretnina nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva.

9.5. Prije svega, u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je ĐZ umrla **.**.1923. (a ne 1942.) i da je pok. PZ (baka tužitelja) nakon smrti FZ (sina ĐZ) dobila u posjed svu njegovu imovinu te je ona obrađivala i koristila utužene nekretnine, pa je osnovan zaključak da posjed tužitelja na utuženim nekretninama zajedno s njegovim pravnim prednicima traje od 1955. Dakle, utužene nekretnine nakon smrti ĐZ nisu mogle po sili zakona postati općenarodna imovina, kako to tvrdi tuženik u žalbi.

10. Pobijajući utvrđenja o posjedu tužitelja odnosno njegovih pravnih prednika na utuženim nekretninama, tuženik pokušava relativizirati iskaze saslušanih svjedoka navodeći da su oni upotrebljavali izraze poput: „koristila“, „nitko nije priječio“, „viđali“ i sl., tvrdeći da nitko od njih nije imao nikakvih izravnih saznanja o konkretnim dogovorima među nasljednicima, već svi pretpostavljaju da su braća i sestre nešto prepustili nekome.

10.1. Prije svega, svjedok u parničnom postupku je osoba koja je dužna iskazivati o činjenicama koje se utvrđuju u tom postupku, ali ne i o vlastitim shvaćanjima, ocjenama, zaključcima itd., pa svjedoci nisu niti trebali kvalificirati postupanje tužitelja odnosno njegovih pravnih prednika na utuženim nekretninama kao posjed, već je prvostupanjski sud na temelju iskaza (izraza) koje su upotrijebili svjedoci („koristili“, „nitko nije priječio“, „viđali“ i sl.) imao pouzdanu osnovu za zaključak da su tužitelj odnosno njegovi pravni prednici opisanim postupanjima bili u posjedu utuženih nekretnina, a njihov posjed je najmanje bio pošten.

11. Zaključno, promašeno je pozivanje tuženika na eventualna prava trećih osoba na utuženim nekretninama, jer su se te osobe u smislu odredbe čl. 206. st. 1. ZPP-a mogle pridružiti tuženiku, ako su imale pravni interes da on uspije u ovoj parnici, odnosno tuženik je u smislu odredbe čl. 211. st. 1. ZPP-a mogao preko parničnog suda te osobe obavijestiti o parnici.

12. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud utemeljio na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a koju tuženik u žalbi posebno niti ne pobija.

13. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, potvrđena prvostupanjska presuda i odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

14. Tuženik nije uspio sa žalbom pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka i odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

U Varaždinu 4. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun