REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kž-1/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja, kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića, kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog VC zbog kaznenih djela iz članka 166. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/2021., 114/2022., 114/2023. i 36/2024. - dalje: KZ/11.-24.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 6. veljače 2025. broj I Kžzd-76/2024-10, u sjednici održanoj 4. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog VC i potvrđuje drugostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 6. veljače 2025. broj I Kžzd-76/2024-10 odbijena je u cijelosti žalba optuženog VC te je potvrđena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Zadru od 30. listopada 2024. broj Kzd-2/2024-53, a kojom je isti zbog kaznenih djela teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. u vezi članka 158. stavka 1. KZ/11.-24. i drugih osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 30 godina.

2. Protiv drugostupanjske presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske žalbu je podnio optuženi VC putem braniteljice, odvjetnice Darie Krajina Štivičić zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni te odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu „preinači na način da ga oslobodi optužbe ili da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu“.

3. Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

4. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. u vezi s člankom 490. stavkom 2. Zakona o Kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020.

- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP) spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalba optuženog VC nije osnovana.

6. Optuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka smatrajući da je ostvarena teška povreda prava na pravično suđenje u vidu prava na obrazloženu sudsku odluku, pa iako to izričito ne precizira iz sadržaja ovakvog prigovora proizlazi da bi se radilo o povredi iz članka 468. stavka 2. ZKP-a.

6.1. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu optuženik navodi da je pravo na obrazloženu sudsku odluku zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske, člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i člankom 459. stavkom 1. ZKP-a. Tvrdi kako je u kaznenom postupku optuženiku također zajamčeno i pravo na djelotvorni pravni lijek, koje pravo, međutim, izostaje ako nema valjano obrazložene sudske odluke. Smatra da kazneni postupak koji u konačnici ne bi rezultirao ne samo zakonskom, već i pravilno obrazloženom sudskom odlukom ni na koji način ne bi udovoljavao ustavnim i međunarodnim standardima o općeprihvaćenom pravu građanina na pravično suđenje.

6.2. Međutim, u navedenom optuženik nije u pravu.

6.3. Naime, iz samog sadržaja i obrazloženja ovako iznesenih žalbenih razloga u odnosu na ovu žalbenu osnovu proizlazi kako optuženik ne precizira u kojem dijelu je sudska drugostupanjska odluka neobrazložena već samo iznosi općenite i paušalne, ničim argumentirane tvrdnje, smatrajući da ista nije obrazložena na valjani način pa da je zbog toga ostvarena povreda prava na pravično suđenje te da zbog takvog nedostatka nije niti moguće ostvariti pravo na djelotvoran pravni lijek. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama žalitelju prvenstveno valja ukazati na to kako se sud drugog stupnja u svojoj odluci očitovao o svim istaknutim žalbenim osnovama te je argumentirano, jasno i na dostatan način odgovorio na sve bitne žalbene prigovore, čime je u potpunosti postupio u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz odredbe članka 487. stavka 1. ZKP-a. Pritom također treba istaknuti da u situaciji kada prvostupanjski sud dade opširne i precizne odgovore na sva sporna pitanja, a koja su kasnije bila i predmet žalbenog postupka, tada sud drugog stupnja nema obavezu ponovnog iznošenja iste one argumentacije na koju je prvostupanjski sud već odgovorio. Stoga prihvaćanje utvrđenja i zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi, bez dodatno dane argumentacije, ne znači da je drugostupanjski sud ignorirao žalbene navode. Upravo suprotno, takvo postupanje suda drugog stupnja ukazuje na to da se izjavljenom žalbom, ustvari, ne iznosi ništa bitno drugačije i novo, a što bi prethodno zaključivanje prvostupanjskog suda na bilo koji način dovelo u sumnju. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnjama žalitelja, a iz razloga koji su prethodno obrazloženi, optuženiku u drugostupanjskom postupku nije povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao jedne od sastavnica prava na pravično suđenje.

7. Optuženik u žalbi ističe još jednu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ali ovaj put iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, navodeći da se drugostupanjska presuda ne može ispitati jer su razlozi o odlučnim činjenicama u pobijanoj presudi nejasni i proturječni, a da se presuda u osnovi temelji samo i jedino na iskazu žrtve- oštećene FC, dok se ostali izvedeni dokazi ne podudaraju uopće ili pak u dostatnoj mjeri sa sadržajem iskaza maloljetne oštećenice. Tvrdi da je pritom sud drugog stupnja u svojoj odluci samo reproducirao provedene dokaze i sadržaje iskaza, bez da ih je dodatno pojačao vlastitim obrazloženjem i njihovim dovođenjem u međusobnu vezu odnosno korelaciju. Također smatra da sud drugog stupnja nije u dovoljnoj mjeri obrazložio kontradiktornosti u ponašanju maloljetnog djeteta i iskaz njezinih roditelja u pogledu njezinog ponašanja u inkriminiranom razdoblju, a niti je tako nešto obrazloženo od strane psihijatara i psihologa koji su vještačili maloljetnu djevojčicu. I na koncu, obrazlažući ovu žalbenu osnovu, optuženik navodi da jedna od odlučnih činjenica u ovom kaznenom postupku - ranije protupravno ponašanje optuženika, također nije u dovoljnoj mjeri razjašnjeno jer obrazloženje koje je u odnosu na ovu okolnost dao sud drugog stupnja pod točkom 87. obrazloženja nema uporišta u materijalnim dokazima, osobito imajući u vidu i činjenicu da iskaz svjedokinje HC, bivše supruge optuženika, nije potkrijepljen niti jednim materijalnim dokazom, a niti svjedočenjem bilo koje od njezinih kćeri, pa samim time, po ocjeni žalitelja, njezin iskaz nikako ne može biti vjerodostojan.

7.1. No, niti u navedenom žalitelj nije u pravu.

7.2. Imajući u vidu ovako iznesene žalbene prigovore prvenstveno treba istaknuti da je drugostupanjski sud u pobijanoj presudi dao jasne, argumentirane i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji pri tome nisu nejasni, a niti proturječni. Pritom također treba primijetiti kako žalitelj, osim tako iznesene paušalne tvrdnje, ni na koji način ne konkretizira i ne precizira u odnosu na koje odlučne činjenice je pobijana presuda manjkava odnosno koji su to dani razlozi nejasni, a koji su proturječni i u čemu se sastoji ta proturječnost. Žalitelj svoju tvrdnju pokušava argumentirati navodom kako se drugostupanjska presuda jedino i isključivo temelji na iskazu žrtve-oštećene FC, dok ostali izvedeni dokazi, po njegovoj ocjeni, ne potkrjepljuju iskaz navedene svjedokinje. Međutim, tako iznesen prigovor, u suštini, ne predstavlja bitnu povredu na koju se ukazuje ovim dijelom žalbe već se njime prvenstveno osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti više govora kada će se razmatrati ta žalbena osnova. Također je neosnovana tvrdnja žalitelja da je drugostupanjski sud u svojoj odluci „samo reproducirao izvedene dokaze, bez da ih je pojačao vlastitim obrazloženjem“, jer u situaciji kada je sud drugog stupnja dao odgovore na sve istaknute žalbene osnove i bitne žalbene navode, nalazeći ih neosnovanim i prihvaćajući u tom pravcu kao ispravnu argumentaciju i obrazloženje prvostupanjskog suda u odnosu na odlučne činjenice, tada u takvoj situaciji drugostupanjski sud nije niti trebao iznositi detaljniju i opširniju argumentaciju za svoje stavove.

7.3. U odnosu na tvrdnju da drugostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri obrazložio kontradiktornosti u ponašanju maloljetnog djeteta s iskazima roditelja i mišljenjima psihijatara i psihologa vezano za takvo ponašanje valja ukazati na činjenicu da je taj sud u točki 8.3. obrazloženja dao dostatno i jasno obrazloženje u odnosu na dane iskaze roditelja glede ponašanja njihove maloljetne kćeri u inkriminiranom razdoblju, kao što se u točki 8.4. obrazloženja referirao na provedeno kombinirano psihijatrijsko- psihologijsko vještačenje djeteta, a sve zajedno u odnosu na ocjenu vjerodostojnosti iskaza žrtve-oštećenice, međutim, druga je stvar što se žalitelj s takvim obrazloženjem i danom argumentacijom ne slaže te ih i nadalje osporava.

7.4. I na koncu, u odnosu na tvrdnju žalitelja kojom smatra da u drugostupanjskoj presudi nije dovoljno razjašnjena činjenica koja se odnosi na ranije protupravno ponašanje optuženika, treba istaknuti da se sud drugog stupnja i na tu okolnost ukratko, ali dostatno očitovao u točki 7.4. obrazloženja, pravilno zaključivši kako navedeni žalbeni prigovor ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, već bi se i u ovom slučaju eventualno moglo raditi o žalbenoj osnovi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim da ta okolnost, sama za sebe, u ovom kaznenom predmetu nije od značaja i ne dovodi u sumnju počinjenje kaznenih djela zbog kojih se vodi ovaj kazneni postupak, s obzirom da se radi o aktivnostima koje su se eventualno dogodile u jednom duljem vremenskom odmaku od razdoblja na koje se odnose ove inkriminirane radnje.

7.5. Stoga, slijedom prethodno iznesenog, nije ostvarena niti povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a na koju u ovom dijelu žalbe ukazuje optuženik, a Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, nije našao da bi u pobijanoj presudi bila počinjena neka druga postupovna povreda na koju pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP- a.

8. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženi VC u žalbi ističe da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu njegove krivnje s obzirom da je svoju odluku temeljio na dokazima koji su manjkavi i nevjerodostojni i koji kao takvi ne daju dovoljno osnova za proglašenje optuženika krivim za inkriminirana kaznena djela. To stoga što iz nalaza DKT vještačenja, otisaka optuženika i posebnog izvješća Policijske uprave zadarske, Policijske postaje Zadar o pretrazi terena u mjestu Posedarje, proizlazi da iskaz oštećene-žrtve nije u cijelosti potvrđen. Također smatra da je sud bio dužan utvrditi ili barem približno odrediti vrijeme počinjenja kaznenih djela kao bitan element tih djela, pa uslijed navedenog propusta bilo mu je povrijeđeno i pravo na obranu jer se zbog toga nije mogao na određeni i precizan način očitovati o vremenu inkriminacija. Navodi kako je izostavljanjem obrazlaganja ove odlučne činjenice prvostupanjski sud onemogućio sudsku kontrolu pobijane odluke te je istu sveo na razinu paušalnosti, a o tome se sud drugog stupnja u svojoj odluci nije niti očitovao. I na koncu, obrazlažući ovu žalbenu osnovu, žalitelj tvrdi da je u odnosu na kazneno djelo pod točkom 12. izreke prvostupanjske presude sud posve zanemario činjenicu da je kat kuće na kojem je živio optuženik bio otvoren, da je pretraga toga prostora započela nakon što je optuženik već satima bio izvan kuće, da je on objasnio na koji način su se pronađeni predmeti mogli zateći u kući, međutim, da sud to nije akceptirao, već je prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedoka BC koji, međutim, ima motiva teretiti optuženika. Iako uvodno, u odnosu na ovu žalbenu osnovu, ističe i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u nastavku žalbe ne obrazlaže koje je to dokaze sud trebao provesti, a nije ih proveo i u odnosu na koje odlučne činjenice je dokazni postupak nepotpuno proveden pa je evidentno da se, sadržajno gledano, u ovom dijelu žalbe radi isključivo o osporavanju pravilnosti utvrđenih odlučnih činjenica.

8.1. No, niti u navedenom optuženik nije u pravu.

8.2. Uvodno treba napomenuti kako izloženim navodima žalbe u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ne iznosi ništa novo niti drugačije od onoga što je već iznosio u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku. On, naime, polemizira s razlozima prvostupanjske i drugostupanjske presude i zaključcima sudova u odnosu na odlučne činjenice, pri čemu daje svoju analizu izvedenih dokaza i svoju ocjenu rezultata provedenog dokaznog postupka, ustrajući i nadalje u tvrdnji da on nije počinitelj ovih kaznenih djela te da za takav zaključak, osim iskaza žrtve-oštećenice, nema drugih dokaza. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama optuženika, po ocjeni ovog suda, i prvostupanjski i drugostupanjski sud su na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenih odlučnih činjenica izveli pravilan zaključak da je počinitelj ovih kaznenih djela upravo optuženi VC, a navedeno nije s uspjehom dovedeno u pitanje odnosno u sumnju žalbom optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja

8.3. Pritom nije u pravu žalitelj kada navodi da je sud drugog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu krivnje optuženika jer da je svoju odluku temeljio na dokazima koji su manjkavi i nevjerodostojni i da isti, kao takvi, ne daju dovoljno osnova za zaključak o krivnji optuženika. Naime, osim na iskazu žrtve-oštećene FC sud drugog stupnja je svoje zaključke temeljio i na iskazima onih svjedoka koji o odlučnim činjenicama imaju posrednih saznanja (njezine prijateljice KC i ČC, pedagoginje VCF, razrednice OC, psihologinje CC, majke ĐC i oca BC), s obzirom da se radi o takvoj vrsti kaznenih djela kod kojih je zbog specifičnosti modaliteta izvršenja takvih djela teško očekivati postojanje neposrednih svjedoka. Osim toga, iskaz žrtve-oštećenice osim iskazima navedenih svjedoka također je potkrijepljen i odgovarajućom materijalnom dokumentacijom (liječnička dokumentacija za žrtvu-oštećenicu i liječnička dokumentacija za optuženika) te rezultatima kombiniranog psihološko- psihijatrijskog vještačenja za žrtvu-oštećenicu i psihijatrijskog vještačenja za optuženika, pri čemu su svi ti dokazi ocjenjivani kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti.

8.4. Također nije u pravu žalitelj kada navodi da drugostupanjski sud nije na nedvojbeni način utvrdio barem približno vrijeme počinjenja kaznenih djela, kao bitnog elementa samih kaznenih djela. Naime, u odnosu na ovu okolnost prvostupanjski je sud u točkama 7., 30. i 51.1. obrazloženja na jasan, uvjerljiv i dostatan način obrazložio kada su inkriminirane radnje počinjene, povezujući to s razdobljem kada je žrtva-oštećenica, kako to proizlazi iz njezinog iskaza, završila prvi razred osnovne škole i dovodeći to vremensko razdoblje u vezu s njezinom godinom rođenja, tako da je vrijeme počinjenja kaznenih djela, suprotno tvrdnjama žalitelja, dovoljno točno i precizno utvrđeno i određeno, a što je u cijelosti prihvaćeno i od strane drugostupanjskog suda, o čemu je i taj sud dao uvjerljive i prihvatljive razloge.

8.5. I na koncu, a u odnosu na kazneno djelo opisano u točki 12. izreke prvostupanjske presude, činjenično stanje je također pravilno utvrđeno, kako na temelju rezultata obavljene pretrage na katu kuće u kojoj je boravio optuženik, tako i na temelju iskaza svjedoka BC. Naime, u točki 7.2. obrazloženja drugostupanjske presude dani su jasni, razumljivi i dostatni razlozi koji se odnose na obavljenu dokaznu radnju pretrage doma i drugog prostora od 18. rujna 2023., gdje je obrazloženo iz kojih razloga se radilo o zakonito provedenoj dokaznoj radnji te zbog čega su svi oni dokazi koji su tom prigodom pronađeni, pa tako i oni opisani u činjeničnom dijelu izreke prvostupanjske presude u točki 12., zakoniti dokazi. I po ocjeni ovog suda neosnovana je tvrdnja optuženika da svjedok BC, u odnosu na ovo kazneno djelo, ima motiva teretiti optuženika, a što su s pravom otklonili sudovi prvog i drugog stupnja, obzirom da se pod točkom 12. izreke prvostupanjske presude radi o kaznenom djelu koje nema baš nikakve veze sa žrtvom-oštećenicom, a koja je ujedno i kćer ovog svjedoka, pa da bi zbog navedene okolnosti ovaj svjedok u tom djelu neosnovano teretio optuženika za kazneno djelo koje ni na koji način nije povezano s njegovom kćeri i da bi on imao motiva za to ga lažno teretiti.

8.6. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno žalba optuženika izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja također nije osnovana.

9. Optuženi VC se žali i zbog povrede kaznenog zakona. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu optuženik navodi da s obzirom da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno da je uslijed navedenog propusta došlo i do povrede kaznenog zakona u situaciji kada je sud utvrdio da je optuženik počinio kaznena djela iz pobijane presude.

9.1. Međutim, niti navedeni žalbeni prigovori nisu osnovani.

9.2. Naime, već je prethodno obrazloženo zbog čega nije osnovana žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a koju žalitelj u ovom dijelu žalbe direktno povezuje i sa povredom kaznenog zakona. Međutim, žalitelju treba ukazati na činjenicu da se povrede kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 4. ZKP-a prosuđuju jedino i isključivo prema onom i onakvom činjeničnom stanju koje je utvrđeno izrijekom presude, a ne prema onom činjeničnom stanju koje je, prema žaliteljevom shvaćanju stvari, trebalo biti utvrđeno. Kada se navedena činjenica ima u vidu tada je drugostupanjski sud u svojoj odluci, suprotno tvrdnjama žalitelja, ispravno zaključio kako je prvostupanjski sud, u odnosu na ono činjenično stanje je je bilo utvrđeno u prvostupanjskoj presudi, pravilno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona.

9.3. Stoga, slijedom prethodno iznesenog, nije ostvarena povreda kaznenog zakona na koju u ovom dijelu žalbe ukazuje optuženik, a Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, nije našao da bi u pobijanoj presudi bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, na koju povredu pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP-a.

10. Što se tiče odluke o kazni optuženik je naveo da izrečena kazna, po njegovoj ocjeni, ne može ostvariti ciljeve specijalne prevencije s obzirom da se radi o osobi koja je prema podacima iz kaznene evidencije do sada neosuđivana osoba.

10.1. No, niti ovaj prigovor nije osnovan.

10.2. Naime, određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti sud uvijek mora uzeti u obzir sve one okolnosti koje utječu na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja određenog kaznenog djela. U skladu s tim kriterijem sud drugog stupnja je optuženiku pravilno cijenio po prvostupanjskom sudu utvrđenu olakotnu okolnost u vidu visoke životne dobi, dok mu je otegotnim s pravom cijenio postupanje s izravnom namjerom, bez izraženog kajanja te da je prigodom počinjenja kaznenih djela na štetu žrtve-oštećenice pokazao izrazitu upornost s obzirom da je dijete zlostavljao od njezine sedme do desete godine života. Uzevši u obzir sve izneseno ocjena je i ovog trećestupanjskog suda da su upravo utvrđene pojedinačne kazne te izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 30 godina primjerene svim utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima te svim okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti optuženog VC kao počinitelja ovih kaznenih djela. Tim kaznama će se u cijelosti izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati prvenstveno na počinitelja, ali i na sve druge članove društvene zajednice da ne čine kaznena djela, a sve to kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o opravdanosti kažnjavanja te će se tako izrečenom kaznom počinitelju omogućiti ponovno uključivanje u društvo, a po izdržanoj kazni.

11. Iako uvodno ističe i žalbenu osnovu zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, u nastavku izjavljene žalbe optuženik ne obrazlaže zbog čega smatra da se radi o pogrešnoj i nezakonitoj odluci suda drugog stupnja i u odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka.

11.1. Međutim, suprotno navodima žalitelja, odluka suda drugog stupnja o troškovima kaznenog postupka je zakonita i pravilna te su i u tom dijelu ispravno primijenjene odgovarajuće odredbe ZKP-a, a koje se odnose na troškove kaznenog postupka.

12. Slijedom svega iznesenoga, a kako ispitivanjem drugostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. u vezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. u vezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 4. rujna 2025.

Predsjednica Vijeća:

Ileana Vinja