REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice broj 1

Poslovni broj: Kž-331/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivane Bilušić kao predsjednice vijeća te Ivane Dubravke Kovačević i Kornelije Kallay Blažeković kao članica vijeća, uz sudjelovanje Slavice Horvačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog RE, zbog kaznenog djela iz članka 314. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog RE, podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 21. srpnja 2025. broj K-198/2025-59, u sjednici održanoj 4. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog RE kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, optuženi RE je proglašen krivim zbog kaznenog djela prisile prema službenoj osobi, iz članka 314. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisanog pod točkom 1) izreke, te kaznenog djela prijetnje, iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11., opisanog pod točkom 2) izreke.

1.1. Optuženom RE je, na temelju članka 314. stavka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, a na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju jedanaest mjeseci. Primjenom članka 58. stavka 1. KZ/11., optuženiku je opozvana uvjetna osuda izrečena mu presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 11. lipnja 2024. broj K-1102/2022, pravomoćna 12. srpnja 2024., tako da se kazna zatvora u trajanju jedne godine, na koju je osuđen tom presudom, uzima kao utvrđena. Na temelju članka 51. KZ/11., optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, u koju mu se, primjenom članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. rujna 2024. pa nadalje.

1.2. Na temelju članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08., optuženik je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu 300,00 eura, što je dužan platiti u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude, a obvezan je i na plaćanje troškova branitelja postavljenog po službenoj dužnosti, u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi RE putem braniteljice Marine Burić Ramadanović, odvjetnice u Zagrebu, zbog "apsolutne" bitne povrede odredaba kaznenog postupka, "pogrešne primjene materijalnog prava", pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i o troškovima kaznenog postupka. Predlaže "uvažiti žalbu" i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., prije dostave sutkinji izvjestiteljici, bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

5. Žalba je neosnovana.

6. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., smatrajući da su pojedini navodi obrazloženja pobijane presude kontradiktorni, kao i da je sud propustio navesti razloge o manjim odstupanjima uočenim u iskazima svjedoka.

6.1. Nasuprot tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja je, u pogledu svih odlučnih činjenica, označio jasne razloge na kojima se zasniva izreka presude, a izloženi razlozi nisu međusobno proturječni.

6.1.1. Pored toga što, imajući u vidu bitna obilježja kaznenog djela prijetnje, točan trenutak prenošenja prijetećih riječi koje je optuženik uputio oštećeniku ne predstavlja odlučnu činjenicu, prvostupanjski sud je pod točkom 8. obrazloženja, na 19. stranici, kao i pod točkom 13. obrazloženja, na 21. i 22. stranici, jasno naglasio u čemu se nalaze manja odstupanja, u vidu nepreciznosti u navođenju vremena prenošenja riječi prijetnje oštećeniku.

6.1.2. Isto tako, neosnovan je stav žalitelja koji navodno proturječje nalazi u zaključku suda o vjerodostojnosti iskaza svjedoka DE, CE, REK i GE, jer je na temelju njihovih iskaza istodobno izmijenio činjenični opis djela pod točkom 2) izreke, ispuštanjem teksta "oko 2:30 sati" jer "precizno vrijeme više nije bilo moguće utvrditi". U citiranim dijelovima obrazloženja pobijane presude nema nikakvog nesuglasja, a prvostupanjski sud je jasno naglasio kako na ocjenu vjerodostojnosti imenovanih svjedoka ne utječu manja odstupanja, koja su zbog proteka vremena logična. Pri tomu, netočne su tvrdnje žalitelja kako je prvostupanjski sud u činjeničnom opisu kaznenog djela pod točkom 2) izreke ispustio vrijeme kada je optuženik izrekao prijetnje oštećeniku. U činjeničnom opisu ovog kaznenog djela jasno je navedeno "7. rujna 2024. oko 23:00 sati", kao vrijeme izricanja prijetećih riječi, a ispušten je tekst "oko 2:30 sati" koji se, kako je već rečeno, odnosi na naknadni trenutak u kojem su svjedoci oštećeniku prenijeli tekst prijetnje koju je ranije izrekao optuženik.

6.1.3. Ujedno, protivno tvrdnji žalitelja, u zaključku suda prvog stupnja koji iskaze svjedoka policijskih službenika, vezano za kazneno djelo pod točkom 1) izreke, ocjenjuje suglasnima nalazu i mišljenju sudskomedicinskog vještaka, u pogledu mehanizma i dinamike nastanka ozljede oštećenika, također se ne nalazi nikakvo proturječje. Ističe se žalitelju kako je sudski vještak dozvolio, ali tek kao teoretsku mogućnost, nastanak oštećenikove ozljede na drugačiji način, o kojem nisu iskazivali svjedoci, a to što sud u odnosu na pojedina utvrđenja ne prihvaća ocjenu dokaza, kako to sugerira žalitelj, ne predstavlja označenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, već se radi o žalbenoj tvrdnji usmjerenoj na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

7. Žalitelj nije u pravu kada upire na počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. jer je optuženiku teško povrijeđeno pravo na jednakost oružja i pošteni postupak, zbog odbijanja prijedloga obrane za ispitivanjem svjedoka ME i IE.

7.1. Pored toga što tvrdnjom o bitnom utemeljenju osuđujuće presude na iskazima troje "svjedoka optužbe", policijskih službenika, dok je po prijedlogu obrane ispitan samo jedan svjedok, žalitelj ne opravdava tezu o istaknutoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, nego problematizira valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, napominje se žalitelju kako odbijanjem nekih dokaznih prijedloga obrane ne znači da je time, po nekom automatizmu, došlo do teške povrede prava na pravično suđenje, iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Prema članku 418. stavku 1. ZKP/08., dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. Međutim, to ne znači da je sud obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože. Pod uvjetima iz članka 421. stavka 1. ZKP/08., sud je ovlašten odbiti izvođenje dokaza. Prvostupanjski sud je cijenio dokazne prijedloge obrane, te je opravdane prijedloge prihvatio. Isto tako, sud je izložio jasno obrazloženje odluke o odbijanju nevažnih prijedloga jer predloženi svjedoci nisu imali neposrednih saznanja o odlučnim činjenicama. Uz navedeno, žalitelj zanemaruje da je svjedok ŠE ispitan po prijedlogu obrane, a prihvaćeni su i prijedlozi obrane za pribavljanjem snimki nadzornih kamera kružnog toka Radničke 34 i caffe-bara "Klub- D", premda isti nisu dali rezultata. Stoga, protivno žalbenim tvrdnjama, bitno svojstvo suđenja sadržano u konstitutivnom elementu pojma pravičnog suđenja, iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14. – dalje: Ustav) i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17. i 6/24. – dalje: Konvencija), nije bilo narušeno samim time što optuženiku nije bilo dozvoljeno izvesti određene dokaze.

8. Neosnovano je i žaliteljevo stajalište o tomu da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., time što je opozvao uvjetnu osudu bez prethodno održanog ročišta.

8.1. Sud prvog stupnja je, pravilnom primjenom odredbe članka 58. stavka 1. KZ/11., optuženiku opozvao uvjetnu osudu iz ranije presude, kada je utvrdio da je za vrijeme provjeravanja optuženik počinio kazneno djelo iz članka 314. stavka 2. KZ/11., za koje mu je izrekao kaznu dulju od jedne godine. Ističe se žalitelju kako se odredbe Glave XXIX. ZKP/08., o postupku za opoziv uvjetne osude i održavanju sjednice vijeća ne odnose na konkretnu situaciju. Jasnom zakonskom odredbom iz članka 564. stavka 1. ZKP/08. je propisano da se postupak za opoziv uvjetne, odnosno djelomične uvjetne osude provodi kad je u uvjetnoj, odnosno djelomičnoj uvjetnoj osudi određeno da će se kazna izvršiti ako osuđenik ne vrati imovinsku korist, ne naknadi štetu ili ne udovolji drugim obvezama, a osuđenik u određenom roku nije udovoljio tim obvezama, o čemu ovdje nije riječ.

9. Žalitelj nije u pravu kada se, navodom o "pogrešnoj primjeni materijalnog prava", žali zbog povrede kaznenog zakona, ne označavajući koju povredu kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08. ima u vidu.

9.1. Tvrdnjama kako nije nedvojbeno dokazano da bi na strani oštećenika postojala "kvalifikacijska okolnost u vidu ozbiljne i po život njega i obitelji ugrožavajuće prijetnje", odnosno da se radi o "više-manje uobičajenom izražavanju optuženika koje ne treba smatrati ozbiljnim", žalitelj pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, a time ne opravdava predmetnu žalbenu osnovu. Ističe se žalitelju kako se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi bilo pravilno prema stavu žalitelja. Izrekom prvostupanjske presude, pod točkom 2), utvrđeni su svi bitni elementi kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11., za koje je optuženik proglašen krivim i osuđen, a upotrijebljeni izričaji "istući" i "strgati kosti na komadiće" posve evidentno zadovoljavaju kriterij ozbiljnosti.

10. Premda uvodno ističe žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ne argumentira tvrdnju o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, nego smatra kako je prvostupanjski sud donio pogrešan zaključak o krivnji optuženika.

10.1. Suprotno ovom žalbenom prigovoru, činjenično stanje je pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja su utemeljeni na pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i svih ostalih provedenih dokaza, te su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica pravilno zasnovani na izvedenim dokazima.

10.2. Nije u pravu žalitelj kada, iznoseći vlastitu vrijednosnu ocjenu izvedenih dokaza, tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, nalazeći da je prvostupanjski sud neutemeljeno otklonio vjerodostojnost obrane optuženika te da je nepravilno prihvatio iskaz svjedokinje REK, koji je prema tvrdnji žalitelja neprihvatljiv i nelogičan.

10.3. Neosnovan je stav žalitelja koji "pravnu neodrživost" iskazivanja svjedokinje REK nalazi u njenoj zaboravljivosti u pogledu točnog trenutka prenošenja optuženikovih prijetećih riječi oštećenom DE. Kako je već ranije rečeno, radi se o nebitnom detalju koji ne utječe na ukupnu vjerodostojnost iskaza svjedokinje, koja je o svim ostalim odlučnim činjenicama, u pogledu oba kaznena djela, iskazivala podudarno oštećenom DE, kao i suglasno svjedoku CE, koji je iskazivao o kaznenom djelu prijetnje, čije iskaze je sud prvog stupnja također pravilno vrednovao kao istinite. Pri tomu je prvostupanjski sud, u pogledu kaznenog djela prisile prema službenoj osobi, pravilno imao u vidu zaključke sudskog vještaka dr. Pere Bubala, prema čijem nalazu i mišljenju se mehanizam nastanka utvrđenih ozljeda oštećenika, po značajkama i lokalizaciji ozljeda, u potpunosti uklapa u dinamiku odvijanja događaja opisanog u iskazu oštećenika, o čemu je istovjetno iskazivala i svjedokinja REK, a potvrdio i svjedok ŠE, iskazujući o svojim posrednim saznanjima o tom dijelu događaja. Stoga je neosnovano žaliteljevo upiranje na navode vještaka koji je dozvolio mogućnost nastanka ozljeda oštećenika udarcima nogom o neku prepreku u prostoru. Kako je već ranije navedeno, ovu mogućnost sudski vještak nije isključio tek na teoretskoj razini, a o takvom mehanizmu nisu iskazivali svjedoci. Isto tako, neosnovane su tvrdnje žalitelja da bi oštećenik zadobio ozljede padom, pri čemu netočno navodi da su o tomu suglasno iskazivali optuženik i njegov brat, svjedok HE. Prvostupanjski sud je pravilno nevjerodostojnima ocijenio obranu optuženika i svjedočenje TE, koji nisu iskazivali međusobno sukladno, optuženik navodeći kako se oštećenik popiknuo na nogostup i pao, a svjedok HE iskazujući da je oštećenik padao sa suvozačevog sjedala službenog automobila kao da je pijan, a policijski automobil ga je pregazio stražnjim dijelom kad je pao. Njihove verzije događaja ne proizlaze niti iz iskaza ostalih ispitanih svjedoka, a pri tomu žalitelj neopravdano relativizira jasno utvrđenje sudskog vještaka kako se oteklina prednje strane desne potkoljenice oštećenika teoretski ne može isključiti kao posljedica pada, ali se u takvim okolnostima uz oteklinu u pravilu vide i oguljotine kože (koje u medicinskoj dokumentaciji oštećenika nisu evidentirane), dok se oteklina gornje strane desnog stopala u pravilu ne viđa kao posljedica pada, odnosno nastaje u opisanom mehanizmu prelaska pneumatikom osobnog vozila preko stopala.

10.4. U kontekstu navedenog, prvostupanjski sud je pravilno nevjerodostojnom ocijenio obranu optuženika i njegove ničim potvrđene tvrdnje kojima poriče da bi, u događaju opisanom pod točkom 1) izreke, ozlijedio oštećenika, kao i da on, vezano za događaj opisan pod točkom 2) izreke, nikome nije prijetio.

10.5. Stoga je, nasuprot žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da je optuženik počinio kaznena djela prisile prema službenoj osobi i prijetnje prema službenoj osobi, upravo na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

11. Nije u pravu optuženi RE kada se žali zbog odluke o kazni.

11.1. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

11.2. S tim u vezi, prvostupanjski sud je pravilno optuženiku otegotnim vrednovao njegovu dosadašnju višestruku kaznenu osuđivanost, među ostalim i zbog istovrsnih kaznenih djela prijetnje, pravilno ne našavši olakotnih okolnosti.

11.3. Premda je prvostupanjski sud neopravdano otegotnom okolnošću smatrao optuženikovo neprimjereno "držanje" pred sudom jer procesna nedisciplina nije kriterij važan u procesu individualizacije kazne, a sudu su na raspolaganju razni instrumenti predviđeni odredbama ZKP/08. namijenjeni održavanju reda u sudnici, kao i optuženikovu nezaposlenost unatoč mladosti, koja okolnost također nema značaja prilikom odmjeravanja kazne, ovo se nije odrazilo na pravilno odmjerenu vrstu i mjeru kazne.

11.4. Protivno paušalnim žalbenim prigovorima o kazni koja je "prerigorozna" i neprimjerena naravi djela, pogotovo "nedokazanog kaznenog djela prijetnje", prvostupanjski sud nije precijenio relevantnost višestruke optuženikove ranije kažnjavanosti. Prema uvjerenju Odjela za kaznene evidencije proizlazi kako je optuženik u razdoblju od 2020. do 2024. u tri navrata pravomoćno proglašen krivim zbog kaznenih djela krađe i teških krađa te u dva navrata zbog kaznenih djela prijetnje. Razvidno je kako se radi o specifičnom obrascu kriminalnog ponašanja optuženika, a ovakva upornost optuženika u protuzakonitom postupanju, počinjenjem drugog i istovrsnog kaznenog djela, za vrijeme trajanja uvjetne osude iz ranije presude, ne zaslužuje honoriranje blažim kažnjavanjem. Pored toga, optuženiku su utvrđene pojedinačne kazne zatvora koje tek neznatno premašuju minimume kazni propisanih za ova kaznena djela.

11.5. S obzirom na izloženo, prema stavu i ovog drugostupanjskog suda, vodeći računa o međusobnom odnosu počinjenih kaznenih djela, vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, kao i o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11.), te o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11.), primjereno su utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju u trajanju jedne godine i šest mjeseci za kazneno djelo iz članka 314. stavka 2. KZ/11. te u trajanju jedanaest mjeseci za kazneno djelo iz članka 139. stavka 3. KZ/11. Optuženiku je pravilno opozvana uvjetna osudu iz ranije presude, iz koje je kazna zatvora u trajanju jedne godine uzeta kao utvrđena, te je opravdano optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci. Upravo izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

11.6. Zato nije osnovano blaže kažnjavanje za koje se zalaže optuženik.

12. Nije u pravu optuženik kada se žali zbog odluke o troškovima.

12.1. Žalitelj samo nominalno naznačuje ovu žalbenu osnovu, ali za istu ne navodi nikakvu argumentaciju, niti se razlozi za podnošenje žalbe zbog ove žalbene osnove mogu razabrati iz sadržaja žalbe, a drugostupanjski sud žalbu podnesenu zbog ove žalbene osnove ne ispituje po službenoj dužnosti.

13. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

13.1. Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bile ostvarene ni ostale bitne povrede odredaba kaznenog postupka ni druge povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

14. Imajući u vidu izloženo, primjenom odredbe članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

Velika Gorica, 4. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Ivana Bilušić