Poslovni broj: P-3831/2024-11

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Marku Mučnjaku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kuželički i & Mučnjak, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, istoga dana,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 13.2 Ugovora o kreditu broj 9015418784, sklopljenog između tužiteljice HN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, kao kreditora, a kojom je odredbom ugovoreno: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80 %( slovima: nula cijelih osamdeset posto).

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, isplatiti tužiteljici HN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 397,10 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26.10.2020. pa do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, naknaditi tužiteljici HN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.349,54 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 03. rujna 2025. g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 12.10.2010. sklopila Ugovor o kreditu broj: 9015418784, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio kredit u iznosu od 51.000,00 € po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.

2. Odredbom čl. 13. toč. 2. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,80 % na iznos kredita, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 0,80 % od iznosa kredita što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu ZOO).

3. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe čl. 81. st. 1., 81. st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom standardiziranom obrascu Ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska Institucija te profesionalno dioničko društvo.

4. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom.

5. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava; / načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, te načelu zlouporabe prava.

6. Također, u Ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano ni da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Naime, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos umanjen za navodne troškove kredita, teretivši ju dana 26.10.2010. za iznos od 397,10 € s troškovima za obradu kredita koja obrada usput rečeno ulazi u redoviti opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke.

7. Na taj način tuženik je prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem Ugovora o kreditu pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni.

8. Stoga tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 13. toč. 2. Ugovora o kreditu, te da obveže tuženika na isplatu svote od 397,10 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26.10.2010. pa do isplate.

9. Sve to potražuje uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

10. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te navodi da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u svoti od 397,10 € na dan 26.10.2010., te stranke u tijeku postupka čine neprijepornim visinu naplaćene ulazne naknade kao i datum dospijeća. Nadalje, tuženik osporava naznačenu vrijednost spora i navodi da je ista suviše visoko naznačena.

11. U odnosu na sam meritum spora tuženik navodi da je citirana odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da je izražena u točno naznačenom postotku od 0,80 % na iznos kredita pa je stoga bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe.

12. Tuženik navodi da nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik navodi da je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije broj: 93/13 čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u Hrvatsko nacionalno zakonodavstvo.

13. Tuženik tvrdi da je tužitelju pružio dovoljno informacija prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, te ga je u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, a ta naknada mu je bila i jasno predočena od strane djelatnice banke koja je obrađivala kredit.

14. Tuženik navodi da kao banka ima troškove prilikom obrade kredita koji se odnose na operativne troškove (trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično, materijalnih troškova, troškova trećih strana koji sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova).

15. Ističe da ugovorna odredba iz čl. 13. toč. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu Zahtjeva i odobravanje kredita ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, te ističe prigovor zastare tužiteljicine tražbine, te se poziva na odredbu čl. 214. ZOO/91 kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno s zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Također navodi da je sporna naknada za obradu kredita naplaćena 2010., a tužba je podnesena 2024., pa je očito da je predmetni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari.

16. Tuženik predlaže da sud tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

17. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka dana 12.10.2010.g. (list 5-10 spisa), te je saslušana tužiteljica kao stranka (list 33-34 spisa).

18. Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

19. Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu između stranaka pod brojem 9015418784, dana 12.10.2010. u kojem Ugovoru je u čl. 13. toč. 2. ugovorena naknada za obradu Zahtjeva i odobravanje kredita u visini 0,80% iznosa kredita, tzv. ulazna naknada. Neprijeporno je da je tuženik tužitelju tu naknadu naplatio, a što je razvidno i iz pregleda prometa po partiji kredita gdje je pod datumom 26.10.2010. upisano da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u svoti od 397,10 € iz čega proizlazi da je tuženik tužiteljici naplatio naknadu za obradu kredita upravo u navedenom iznosu.

20. Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja ugovarajući predmetnu ulaznu naknadu, te je prijeporno je li tuženik tužitelju obrazložio kako i na koji način će biti ugovorena visina ulazne naknade.

21. Radi utvrđivanja ove prijeporne činjenice, a to je jesu li stranke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale o ulaznoj naknadi saslušana je tužiteljica kao stranka, dočim je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem njegovog osobnog bankara.

22. Tužiteljica HN saslušana kao stranka iskazala je da je dignula kredit kod PBZ d.d. vezan za valutu euro, a u kreditu je ugovorena i naknada za obradu kredita u visini od 0,80 % i tim Ugovorom je dignula iznos u svoti od 51.000,00 €. Prilikom dizanja nitko joj u banci nije objasnio da će morati platiti neku naknadu za obradu kredita, a niti ju je itko na tu naknadu upozorio. Nije znala, niti mogla znati da je potreban neki iznos plaćati, niti što se tim iznosom plaća.

23. Da je ugovorena neka naknada za obradu kredita je shvatila u trenutku isplate iznosa kredita kada joj je banka isplatu umanjila za iznos ulazne naknade. Njoj nitko ništa nije objašnjavao, a s bankovnim službenikom je razgovarala do trenutka dok kredit nije ovjeren jer je bila pozvana u banku, uručen joj je primjerak Ugovora kredita i bila je upućena kod javnog bilježnika na solemnizaciju. Navedeni Ugovor o kreditu nije posebno čitala, a nije joj ponuđena mogućnost da pregovara oko odredaba Ugovora.

24. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice saslušane kao stranke jer je njezin iskaz logičan i uvjerljiv. Tužiteljica je jasno navela da joj je banka u Ugovoru o kreditu ugradila odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade u odredbi čl. 13. toč. 2. Ugovora o kreditu i o toj odredbi kao u ostalom niti o cijelom Ugovoru nije bilo mogućnosti pregovaranja.

25. Tim iskazom sud je sa sigurnošću utvrdio da tužiteljici nije bilo objašnjeno kakva je to naknada, niti joj je bilo objašnjeno po kojem tečaju će se obračunavati sporna naknada, a osim toga je tužiteljici odobren jedan iznos kredita, a stvarno joj je isplaćen manji iznos kredita koji je ukupno bio u visini od 0,80% od odobrenog kreditnog Zahtjeva.

26. Pri tome, niti u informativnom letku, niti na bilo koji način nije bilo navedeno ili objašnjeno što se plaća u naknadi na odobreni iznos kredita, da li ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

27. Činjenica jest da su banke morale vrlo jasno i transparentno navesti što čini trošak obrade kredita, a ne to samo naplatiti u postotnom iznosu jer su na taj način i korisnike kredita dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.

28. Iskazom tužiteljice sud je sa sigurnošću utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu sa svim svojim odredbama bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da se u trenutku sklapanja Ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita, već je tužiteljici objašnjeno da treba platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koja iznosi 0,80% naknade za iznos kredita.

29. Nisu sporne tvrdnje tuženika da je odredba čl. 13. toč. 2. Ugovora o kreditu za obradu Zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,80% na prvi pogled lako uočljiva odredba Ugovora o kreditu, ali ono što tužiteljici tuženik nije objasnio i ono što tužiteljica nije razumjela, a što skriva pozadina takve odredbe je specijalan rizik iz kojeg uopće nije razvidno koliko će u stvarnosti taj 0,80% iznositi u trenutku kada kredit bude naplaćen. Tužiteljici nije objašnjeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li će ga banka naplatiti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno nije niti precizirano da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan.

30. Posljedica takve odredbe da je tuženik tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos kredita umanjen za navodne troškove obrade kredita, a koji je osobni bankar tužitelja obavila kao svoj redovni posao za kojeg prima redovnu plaću, a niti je na bilo koji način objašnjeno što je to što bi trebalo ući u posebne troškove naknade kredita.

31. Naime, obrada kredita spada u cijenu koju tužiteljica plaća na ime korištenja kredita. Ta cijena je izražena u obliku kamatne stope. Ovakvim načinom tuženik dvostruko naplaćuje svoje usluge, jednom kroz trošak obrade kredita, a drugi puta putem naplate kamate na odobreni iznos kredita. Uostalom, tuženi je financijska institucija koja se bavi kreditiranjem, u tu svrhu ima zaposlenike koji za svoj rad, između ostaloga i obradu kreditnog zahtjeva, primaju plaću. Dakle, ne radi se ni o kakvim izvanrednim troškovima radi kojih bi tuženi morao angažirati vanjske suradnike i imati izvanredne troškove, već o redovnom poslovanju koji izvršavaju njegovi zaposlenici.

32. Prebaciti trošak obrade kredita na tužiteljicu, a koju obradu rade zaposlenici tuženika u okviru svojih radnih zadataka znači da tužiteljica ne plaća samo cijenu kredita u vidu kamatne stope već i participira u troškovima zaposlenika tuženika koji obrađuju Zahtjev.

33. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/07, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

34. Sukladno odredbi čl. 99. ZZP/07 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9015418784 utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koji ugovor sadrži odredbu u čl. 13. toč. 2. da je tužiteljica za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužna prije korištenja kredita platiti 0,80 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. U ugovoru međutim nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati o naknadi koja je propisana u čl.13. toč. 2. Ugovora.

35. Tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljicom o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovarao već navodi da su tužiteljici sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora, te je u trenutku sklapanja Ugovora bila u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju.

36. Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba Ugovora o kreditu čl. 13. toč. 2. kojim je određena ulazna naknada za obradu zahtjeva bila teško razumljiva jer nije bio upoznat sa parametrima koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju ulazne naknade, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 102. st.1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

37. Nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog čl. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

38. U svijetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a.

39. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

40. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

41. Isto tako plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo.

42. Nadalje, čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05.04.2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. - 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužitelj ovdje nije imao stvarne mogućnosti s obzirom da mu nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina ulazne naknade, a tuženik je tužitelju u konkretnom slučaju naplatio tu naknadu.

43. Dakle, u situaciji kada se o utuženim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine tih naknada, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetna odredba Ugovora o kreditu čl. 13. toč. 2. ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 96. st. 1. ZZP-a te slijedom toga i ništetnom temeljem odredbe čl. 102. st.1. Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke.

44. Visina tužbenog zahtjeva u zatraženom iznosu od 397,10 € kao i datum naplate te naknade na dan 26.10.2010. je među strankama neprijeporna.

45. U odnosu na istaknuti prigovor zastare da je naknada za obradu kredita naplaćena dana 26.10.2010.g., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 26.01.2024. valja ukazati na pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020. u kojem pravnom shvaćanju je navedeno da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost Ugovora. To pravno shvaćanje izraženo je na prvoj sjednici Građanskog odjela VSRH pod brojem Su-IV-47/2020. Stoga je zahtjev za isplatu neosnovano naplaćene ulazne naknade tužiteljici podnesen unutar zastarnog roka.

46. Sukladno čl. 1111. ZOO-a sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo.

47. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

48. Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos.

49. Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. kako tužiteljica traži od dana 26.10.2010.g.

50. Neosnovan je prigovor tuženika da je tužiteljica previsoko odredila vrijednost predmeta spora s iznosom od 1.735,22 €, jer njezin zahtjev sadrži novčani iznos za isplatu svote od 397,10 € i sadrži deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čega proizlazi da je vrijednost predmeta spora upravo vrijednost koju je tužiteljica naznačila u tužbi, a sve sukladno odredbi čl. 40. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst) 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22; dalje u tekstu ZPP), radi čega vrijednost predmeta spora predstavlja novčani iznos kojega je tužiteljica naznačila u tužbi.

51. Radi navedenog sud je tužiteljici dosudio na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznos od 397,10 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26.10.2010.g. pa do isplate.

52. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 277. st. 1. ZOO-a, po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), prema čl. 29. st. 2. ZOO-a i po Odluci o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a uvećano za 5 postotnih poena, te prema odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

53. Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

54. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, troška sastava 1 podneska od 27.08.2024. u iznosu od 100 bodova, troška zastupanja na 3 ročišta (03.03.2025., 03.07.2025. i 03.09.2025.) svako po 100 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

55. Zbrojeno parnični trošak tužiteljice iznosi 500 bodova / 1.000,00 €.

56. Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 250,00 €, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 € koja je i plaćena, troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 € temeljem Zakona o sudskim pristojbama, čime je tužiteljici sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.349,54 €.

57. Sud je tužiteljici dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

58. Radi navedenog odlučeno je kao u točkama I. - III. izreke.

U Zagrebu, dana 03. rujna 2025. godine

Sutkinja

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 4 primjerka pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti

- pun tužitelja

- pun tuženika