REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj P-604/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sucu tog suda Ivani Prosenečki Kamenjak, u pravnoj stvari tužitelja JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Jacinti Toš Špehar, odvjetnici u Bjelovaru, protiv tužene Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320, Jadranski trg 3 a, Rijeka, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj dana 15. srpnja 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja JCR te zamjenika punomoćnika tuženika KC, odvjetničkog vježbenika, 3. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, koji glasi:

Utvrđuju se ništetnim odredbe točke 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607- 5102960522 zaključen između tužitelja JC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg br. 3 a, OIB:23057039320, zaključen dana 20.04.2006. godine i solemniziran kod javnog bilježnika Marije Kustić iz Bjelovara, A. Starčevića 5 b, pod brojem Ou 412/2006-1 od 24.04.2006.godine.

II Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od ukupno 1.025,44 eur s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos, u iznosu od 1.392,47 eur s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos, te se odbija prigovor tuženika radi prijeboja kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg br. 3 a, OIB:23057039320 da tužitelju JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.894,50 Eur-a i to po osnovi promjene kamatne stope iznos od 284,88 Eur-a, a promjene tečaja iznos od 3.609,61 Eur-o, te razlike glavnice u iznosu od 5.014,91 Eur-o sve sa zateznom kamatom po stopi od 14 % godišnje počev od 01.01.2008.godine do 30.06.2011.godine, po stopi od 12 % godišnje počev od 01.07.2011.godine do 31.07.2015.godine, a od 01.08.2015.godine do 31.07.2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2O1S.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.godine do 31.12.2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 01.01.2024.godine do isplate sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.07. te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, a koja teče po osnovu glavnice na ime razlike kamatne stope od 284,88 Eur-a, na iznose od :

16,14 Eur-a počev od 01.03.2008.godine

16,13 Eur-a počev od 15.02.2008.godine,

16,13 Eur-a počev od 14.03.2008.godine

16,13 Eur-a počev od 15.04.2008.godine

16,13 Eur-a počev od 15.05.2008.godine

16,12 Eur-a počev od 16.06.2008.godine

16,12 Eur-a počev od 1S.07.2008.godine

16,11 Eur-a počev od 14.08.2008.godine

16,11 Eur-a počev od 15.09.2008.godine

16,10 Eur-a počev od 15.10.2008.godine

16,09 Eur-a počev od 14.11.2008.godine

16,09 Eur-a počev od 15.12.2008.godine

16,08 Eur-a počev od 15.01.2009.godine

16,07 Eur-a počev od 16.02.2009.godine,

16,07 Eur-a počev od 16.03.2009.godine

26,12 Eur-a počev od 15.04.2009.godine,

17,14 Eur-a počev od 15.05.2009.godine

po osnovi glavnice na ime razlike tečaja od 3.609,61 Eur-a, na iznose od :

6,61 Eur-a počev od 15.07.Z010.godine,

29,85 Eur-a počev od 16.08.2010.godine,

30,87 Eur-a počev od 15.09.2010.godine,

46,06 Eur-a počev od 15.10.2010.godine,

44,65 Eur-a počev od 15.11.2010.godine,

35,56 Eur-a počev od 15.12.2010.godine,

44,82 Eur-a počev od 17.01.2011.godine,

45,04 Eur-a počev od 15.02.2011.godine,

42,20 Eur-a počev od 15.03.2011.godine,

44,31 Eur-a počev od 15.04.2011.godine,

50,55 Eur-a počev od 16.05.2011.godine,

93,95 Eur-a počev od 15.06.2011.godine,

84,93 Eur-a počev od 15.07.2011.godine,

120,29 Eur-a počev od 12.08.2011.godine,

77,47 Eur-a počev od 15.09.2011.godine,

76,53 Eur-a počev od 14.10.2011.godine,

77,14 Eur-a počev od 14.11.2011.godine,

78,46 Eur-a počev od 1S.12.2011.godine,

84,54 Eur-a počev od 16.01.2012.godine,

86,75 Eur-a počev od 15.02.2012.godine,

86,77 Eur-a počev od 15.03.2012.godine,

84,39 Eur-a počev od 13.04.2012.godine,

85,66 Eur-a počev od 15.05.2012.godine,

80,89 Eur-a počev od 15.06.2012.godine

85,13 Eura počev od 13.07.2012.godine

85,13 Eur-a počev od 14.08.2012.godine

85,13 Eur-a počev od 14.09.2012.godine

85,13 Eur-a počev od 15.10.2012.godine

85,57 Eur-a pučev od 15.11.2012.godine

85,56 Eur-a počev od 14.12.2012.godine

85,56 Eur-a počev od 15.01.3013.godine

85,56 Eur-a počev od 15.02.2013.godine

85,56 Eur-a počev od 15.03.2013.godine

85,56 Eur-a počev od 15.04.2013.godine

72,16 Eur-a počev od 15.05.2013.godine

77,83 Eur-a počev od 14.06.2013.godine

78,00 Eur-a počev od 15.07.2013.godine

78,00 Eur-a počev od 14.08.2013.godine

78,00 Eur-a počev od 16.09.2013.godine

78,00 Eur-a počev od 15.10.2013.godine

78,00 Eur-a počev od 15.11.2013.godine

78,00 £ur-a počev od 13.12.2013.godine

99,23 Eur-a počev od 15.01.2014.godine

99,23 Eur-a počev od 14.02.2014.godine

49,29 Eur-a počev od 14.03.2014.godine,

51,21 Eur-a počev od 15.11.2014.godine,

60,09 Eur-a počev od 15.05.2015.godine,

60,09 Eur-a počev od 15.06.2015.godine,

60,09 Eur-a počev od 15.07.2015.godine,

60,09 Eur-a počev od 14.08.2015.godine,

60,09 Eur-a počev od 15.09.2015.godine

po osnovi razlike glavnice od 5.014,91 Eur-a počev od 01.10.2015.godine pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi: „Utvrđuju se ništetnim odredbe toč. 6. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 51002960522 od 10.02.2016. godine, solemniziran po javnom bilježniku Ljerku Torbašinović iz Čazme, Trg Čazmanskog kaptola 9 pod brojem OV-486/2016. od 16.02.2016. godine, kojima su u ispunjenju ugovora ugovorne promjenjive kamatne stope i valutna klauzula.“

V Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB 23057039320 da tužitelju JC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.010,40 eur (tri tisuće deset eura četrdeset centi) zajedno sa zateznim kamatama tekućima od dana donošenja presude odnosno od dana 3. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova ovoga postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj u bitnome navodi kako su tužitelj i tuženik 20. travnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102960522 na iznos od 58.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, s redovnim ugovorenim kamatama po promjenjivoj stopi 4,500% godišnje uz direktnu metodu obračuna, interkalarnom kamatom, ugovorenom kamatom za zakašnjenje u plaćanju odnosno zakonskom zateznom kamatom, naknadom 1,00%, te ostalim troškovima sukladno Odlukama Banke. Rok vraćanja kredita je 360 mjeseci od puštanja kredita u otplatu, a način vračanja je 360 mjesečnih anuiteta nakon prijenos kredita u otplatu. Nadalje je ugovoreno da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu, a da je mjesečni anuitet 295,40 CHF. Tužitelj nadalje u tužbi navodi da je ugovorena valutna klauzula povrata obveza iz ugovora: iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi obračunati će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. U nastavku tužbe tužitelj ističe kako je on bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja, a posebno ističe da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio radi kupovine stana s ciljem rješavanja stambenog pitanja članova svoje obitelji, a koje pitanje do sada nije imao riješeno. Za kamatu tužitelj ističe da je pobliže bila ugovorena i propisana točkom 8. spomenutog ugovora o kreditu na način da je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,500 % godišnje, a ista se obračunava primjenom direktne metoda. Istom točkom ugovoreno je da su stranke Ugovora suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. Za interkalarnu kamatu je ugovoreno da se obračunava u visini ugovorene kamatne stope na iskorišteni iznos kredita od početka korištenja pa do stavljanja kredita u otplatu te da se naplaćuje jednokratno prilikom prijenosa kredita u otplatu u roku od 15 dana od datuma zaduženja. Tužitelj dalje ističe da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa jednostrano mijenjao kamatnu stopu iz predmetnog ugovora o kreditu, a da pri tome nije s tužiteljem pregovarao niti je tužitelj na tu promjenu imao mogućnost utjecaja, a za što tužitelj ističe da je kao posljedicu stvorilo očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stanaka na štetu tužitelja budući da cijena kredita kao bitan sastojak ugovora, pri čemu tužitelj misli na kamatu, nije precizno određena niti je odrediva što takvu odredbu prema članku 3. stavku 1. Direktive 93/13/EEZ od 4. travnja 1993, prema odredbama iz članaka 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača, te po stajalištu sadržanom u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj:P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj:Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. čini nepoštenom i ništetnom. U nastavku tužbe tužitelj ističe da je bitan sastojak ugovora o kreditu činila odreda kojom je kredit ugovoren u valuti CHF, a što je ugovoreno točkom 7. predmetnog ugovora iz kojega proizlazi da će tužitelj povrat obveza iz ugovora obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja na žiro-račun banke. Tužitelj u tužbi naglašava kako o valutnoj klauzuli stranke nisu posebno pregovarale no ističe da je tužitelj isplatu kredita vršio u kunama, a isto tako je u kunama vršio isplate po zaključenom ugovoru o kreditu slijedom čega ističe nejasnoću u vidu svrhe i razloga ugovorene valutne klauzule posebno imajući u vidu da je kuna kao zakonsko sredstvo plaćanja u navedeno vrijeme bila stabilna valuta posebno u odnosu na euro. Za navedenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF za koju se općenito navodilo da je stabilna valuta, ubrzo nakon zaključenja ugovora zbog enormnog porasta tečaja CHF, narušila je pravičnu ravnotežu u ugovornom odnosu stranaka, a sve je to kako navodi tužitelj išlo na njegovu štetu jer se tuženik na teret tužitelja rastom tečaja CHF neosnovano bogatio. Za opisanu ugovornu odredbu odredbu o valutnoj klauzuli tužitelj jasno i nedvosmisleno ističe da je ništetna pri čemu se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda poslovni broj:Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Sukladno prethodno navedenome tužitelj ističe da su isplate po kreditu koje je tužitelj vršio tuženiku radi vraćanja kredita, a koji anuiteti su obračunati na dan odobrenja po srednjem tečaju banke za CHF čine evidentnu neravnotežu ugovornih strana i nepoštene ugovorne uvjete za tužitelja uslijed čega je sud u postupcima zaštite kolektivnih prava i interesa takve ugovorne odredbe utvrdio ništetnima. Dalje tužitelj ističe da je između njega i tuženika sklopljen i Aneks spomenutoga Ugovora o kreditu broj:5102960522, a isti je sklopljen 10. veljače 2016. Predmetnim su stranke ugovorile da se radi o istom pravnom poslu kojim su sklopile ugovor o kreditu, bez obzira na promjene kreditne partije, te da su promjene u načinu ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora u CHF provode isključivo radi usklađivanja sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojem je dodan članak 19.c. stavak 1 točka 1. kojim se nalaže da se otplata obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u CHF, umjesto uz valutnu klauzulu CHF veže uz valutnu klauzulu u EUR, te se korisnik kredita obvezuje obveze iz osnovnog ugovora u CHF podmirivati prema srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja, te sukladno članku 1. ZID ZPK kojim je u Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan članak 19. c stavak 1. točka 2. da se umjesto ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora u CHF primjenjuje kamatna stopa koju banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz EUR. Prema točci 5. predmetnoga Aneksa ugovoreno je da se obveze korisnika kredita iz osnovnog ugovora u CHF po provedbi konverzije omogućene korisniku kredita ZID ZPK na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice kredita iznose 32.344,55 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu. Točkom 6.1. predmetnoga Aneksa ugovoreno je da do stupanja na snagu toga Aneksa visina ugovorne promjenjive kamatne stope po osnovnom ugovoru u CHF iznosi zbog šestomjesečnog LIBOR-a za CHF i 4,431 postotni bod godišnje zaokruženo na tri decimale kako je definirano Metodologijom utvrđivanja promjena kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata ali da se primjenjuje visina ugovorne kamatne stope 3,23 % kako je određeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju u članku 11.a stavku 5. stupanjem na snagu i za vrijeme važenja Aneksa, a sukladno ZID ZPK primjenjuje se ugovorena promjenjiva kamatna stopa kako je navedeno u članku 6.2. Aneksa ugovora. Člankom 12. Aneksa ugovoreno je da sve ostale odredbe osnovnog ugovora u CHF ostaju na snazi čime je po stajalištu tužitelja tuženik pod svaku cijenu žalio ostati vezan za osnovni ugovor čime je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Za ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj je istako kako je u Aneksu potpuno nerazumljiva te tužitelj nije upoznat s metodologijom obračuna kamate niti je pregovarao o načinu obračuna te kamate suprotno navedenim odredbama u Aneksu ugovora. Tužitelj time ističe da je prethodno opisanim postupanjem tužitelja na njega izvršena ekonomska prinuda jer je se on potpisivanjem Aneksa zapravo htio rasteretiti kontinuiranog povećanja glavnice kredita i otplatnih anuiteta te kamata izraženih u valuti CHF, tako da o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovorenoj u Aneksu ugovora nije bilo pregovora već je tuženik jednostrano i bez ikakvog obrazloženja i upozorenja o mogućim negativnim posljedicama za tužitelja sačinio tipski ugovor, a tužitelj nije imao druge mogućnosti već je bio prisiljen isti prihvatiti kako bi se oslobodio tereta nesnošljivog povećanja tečaja CHF. Zaključno je tužitelj u tužbi istakao kako su ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne te je uslijed toga tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio na osnovu takvih ništetnih ugovornih odredaba. Završno ističe i da je svoje obveze izvršavao na vrijeme i plaćao je anuitete čak i prije njihova dospijeća kako ne bi došao u zakašnjenje slijedom čega je tužitelj tuženiku isplatio 272.325,13 kn, a zaključno s anuitetom koji je dospio na naplatu 1. svibnja 2019. i to 262.487,60 kn, a zaduženje po anuitetima iznosi 496.739,19 kn, a zaduženje do 1. svibnja 2019. po kreditu iznosi 213.873,65 kn. Iz navedenoga proizlazi da je razlika više plaćenoga po ništetnim odredbama Ugovora i Aneksa o kreditu za razdoblje od 20. travnja 2006. do 1. svibnja 2019. 49.504,20 kn, a koji iznos tužitelj točkom 2. tužbenog zahtjeva tužbom i potražuje od tuženika u ovom postupku, dok točkom 1. predlaže sudu da usvoji njegovo tužbeni zahtjev na način da utvrdi točke 1. i 7. predmetnoga Ugovora o kreditu ništetnima kao i točku 6. predmetnoga Aneksa ugovora o kreditu, dok točkom 3. tužbenoga zahtjeva predlaže sudu da obveže tuženika na naknadu troškova ovoga parničnoga postupka zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

1.1. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 21. svibnja 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da tužbenim zahtjevom i to točkom 1. predlaže sudu da utvrdi ništetnim odredbe sadržane u članku 1. i 7. spomenutoga Ugovora o kreditu, te članak 6. spomenutoga Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu, predlaže točkom 2. da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.894,50 eur po osnovi promjene kamate iznos od 284,88 eur te zbog promjene tečaja iznos od 3.609,61 eur te razliku glavnice u iznosu od 5.014,91 eur, sve zajedno s pripadajućim zateznim kamatama dok točkom 3. tužbenoga zahtjeva predlaže sudu da naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove izazvane vođenjem ovoga postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvo istakao prigovor mjesne nenadležnosti, o kojemu je pravomoćno odlučeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj:Gž-2039/2019-2 od 30. listopada 2019. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Čazmi, doneseno pod poslovnim brojem:P- 380/2019-5 od 28. lipnja 2019., a kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda kao neosnovan. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Tuženik smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i promašen već s osnove što su stranke sklopile Aneks predmetnom Ugovoru o kreditu čime je provedena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj:102/2015, pri čemu se ističe da je tuženik bio zakonski obvezan ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, dok je tužitelj bio taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, te je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. U svezi prigovora zastare tuženik navodi, da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanje koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u nastavku ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (u nastavku ZOO). Smatra da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe te sukladno tome smatra da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, dakle protekom više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po kreditnim anuitetima. U pogledu nedopuštene i nepoštene primjene valutne klauzule izražene u CHF ističe, da je tuženik postupio u skladu sa svim važećim zakonskim propisima, da je tužitelj bio prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita te upozoren na posljedice porasta vrijednosti strane valute švicarskog franka na njegove kreditne obveze i to: putem reklamnog materijala i oglasa tuženika, sadržajem predmetnog ugovora koji sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA, iz Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom koji dokument je mogao preuzeti tužitelj kao potencijalni korisnik kredita u poslovnicama tuženika, brošurom Stambeni krediti ERSTE BANKE koja upozorava na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima, brošurom o kretanju tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004., kao i razgovorom sa službenicima banke. Nadalje se ističe, da tužena nije ostvarila "ekstra profit" na tečajnim razlikama niti je imala bilo kakve namjere usmjerene na ostvarivanje "ekstra profita", te je upravo tuženik snosio valutni rizik. Stoga smatra da se odredba ugovora o valutnoj klauzuli ne može smatrati nepoštenom. U pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK, "Narodne novine" broj:112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovoreni odnos s potrošačem putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama "Narodne novine" broj 84/02 i 141/06) odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. "Narodne novine" br. 117/08). Nadalje se navodi da je tuženik bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je navedeno uredno činio. Nadalje, tuženik ističe da radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju tuženik se rukovodio i Direktivom vijeća Europskih zajednica (93/13/EEZ od 5. travnja 1993.). Navedena direktiva u prilogu sadrži tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredbi koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača, no za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredbi koje trgovcu omogućuju da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenim ugovorom ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga zadržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (točka 2.b Priloga Direktive). Tuženik smatra da nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Tuženik navodi da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti u skladu s Direktivnom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava Republike Hrvatske, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivnom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tom što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, tuženik smatra da to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Ističe se, da je već kroz ZPK tužitelju pružena razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a ovo jer su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope, a sukladno Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, koju je donio tuženik sukladno noveli ZIDZPK („Narodne novine“ broj:143/13). Tuženik nadalje navodi da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojna dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, te ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja Ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, te stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Tuženik navodi da odredba članka 8. stavak 1. Ugovora i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,50 % godišnje, no tuženik smatra da je jasno, da je uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine, početno ugovorena visina jest njezina trajna visina budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Tuženik ističe da nije moguće, niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Tuženik navodi da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom u odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba izražavati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa budući da se pod njih podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuje hoće li uopće zasnovati određeni obvezno pravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (RC, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005., str. 7). Tuženik dalje ističe svoj stav kako se deklaratorni tužbeni zahtjev stoga ne može usvojiti bez da se pri tom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od ostalih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. U svezi navedenog tuženik navodi da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu, te se stoga ne može prihvatiti kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on s tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo, da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Tuženik navodi da u ovoj stvari nije sporno da je kao pružatelj financijskih usluga u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenog zakona u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje tuženik smatra da bi sud trebao cijeniti budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno su suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, tuženik ističe da je njegov doprinos takvoj šteti više nego očigledan. Nadalje se navodi da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otplata već i dalje egzistira. Slijedom svega navedenog tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev. Tuženik je istakao prigovor radi prijeboja, ukoliko bi sud utvrdio ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

3. U postupku izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u tužbu (list 1-10), ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102960522 (list 12-17), potvrda o solmenzaciji javnog biježnika Marije Kustić u Bjelovaru broj OU-412/2006-1 od 24. travnja 2006. (list 18 i 23), ankes broj 1. ugovora o kreditu broj 5102960522 od 10. veljače2016. (list 19-21), izvadak iz ZK za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 22), otplatni plan za predmetni ugovor (list 24-32 i 50-52), podnesak punomoćnika tuženika od 28. lipnja 2019. (list 35-44), obavijest o izračunu konverzije kredita (list 46-49), obraza za prihvati izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kreditu s vaulatnom klauzulom u euro (poleđina lista 52-53 i 58-59), nacrt aneksa (poleđina lista 53-56), informacija o kretanju tečaja eura (poleđina list (56-57), sudska praksa (list 60-71 i 72-76 i 84-106 i 140-146 i 213-256), pregled prometa po partiji kredita broj 5102960522 za razdoblje od 24. travnja 2006. do 30. rujna 2015. (list 77-83), obavijest o promjeni kamatne stope 3. svibnja 2011. s pripadajućim otplatnim planom (list 127-133), obavijest tuženika odaslana tužitelju 30. prosinca 2013. (list 138-139), podnesak pun. tužitelja od 16. kolovoza 2019. (list 171-174), nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvene vještakinje Marijane Matijević od 7. srpnja 2020. (list 190- 198), podnesak pun. tužitelja od 6. kolovoza 2020. (list 203), podnesak pun. tuženika od 21. listopada 2020. (list 206-212), podnesak pun. tužitelja od 28. listopada 2020. (list 257-259), podnesak pun. tuženika od 30. studenog 2020. (list 262-264), očitovanje financijsko-knjigovodstvene vještakinje od 7. siječnja 2021. (list 266-269), očitovanje financijsko-knjigovodstvene vještakinje od 17. veljače 2021. (list 277), podnesak pun. tuženika od 2. lipnja 2022. (list 293-301), podnesak pun. tužitelja od 9. lipnja 2022. (list 302), podnesak pun. tužitelja od 21. svibnja 2025. (list 307-31), podnesak pun. tuženika od 27. svibnja 2025. (list 312-318), sudska praksa (list 320- 344), podnesak pun. tužitelja od 4. lipnja 2025. (list 346-348), zapisnik s ročišta od 10. lipnja 2025. (list 349), zapisnik s ročišta održanog 15. srpnja 2025. (list 350-351).

4 .U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj:2402006-1031262160/51400607-5102960522 i to 20. travnja 2006. (list 12-17), za iznos od 58.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Namjena kredita je stambeni kredit za kupovinu nekretnine. Nadalje, nije sporno niti da su tužitelj i tuženik 10. veljače 2016. sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102960522.

Nije sporno niti da je člankom 8. određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke i u trenutku ugovaranja iznosi 4,500 %. Člankom 7. navedenog ugovora određeno je da će se povrat obveza iz tog ugovora obračunati po srednjem tečaju banke za CHF (VALUTNA KLAUZULA) na dan odobrenja žiro- računa banke, te da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu.

6.Između stranaka je sporno da li su odredbe članka 1. i članka 7. Ugovor o kreditu broj:2402006-1031262160/51400607-5102960522 i to 20. travnja 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika ništetne te ima li tužitelj pravo na isplatu iznosa koji je uplatio tužitelju sukladno tim odredbama. Preciznije, sporno je da li je među parničnim strankama došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača provedenom konverzijom odnosno je li se u tom smislu pojedinačno pregovaralo o odredbama o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i da li je došlo do preplate iznosa kreditnih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi spomenutog ugovora o kreditu.

7. Iz Ugovora o kreditu broj:2402006-1031262160/51400607-5102960522 od 20. travnja 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora proizlazi da je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 58.300,00 CHF, a kredit je bio po namjeni stambeni, sa rokom otplate od 360 mjeseci. Nadalje, iz članka 8. naznačenoga Ugovora ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke i u trenutku ugovaranja iznosi 4,500 %. Člankom 7. navedenog ugovora određeno je da će se povrat obveza iz tog ugovora obračunati po srednjem tečaju banke za CHF (VALUTNA KLAUZULA) na dan odobrenja žiro- računa banke, te da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu.

8. Iz Aneksa ugovora o kreditu broj 5102960522 sklopljenog između tužitelja i tuženika 10. veljače 2016. proizlazi da su stranke suglasno utvrdile da se radi o istom pravnom poslu kao u glavnom ugovoru opisanom pod točkom 8. obrazloženja ove presude, odnosno o istom pravnom poslu kojim su sklopile ugovor o kreditu 20. travnja 2006., bez obzira na promjenu kreditne partije, te su promjene u načinu ispunjena obveza iz osnovnog ugovora u CHF provedene isključivo radi usklađivanja sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj:102/2015 kojim je dodan članak 19. c stavak 1. točka 1. i kojim se nalaže da se otplata obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u CHF, umjesto uz valutnu klauzulu CHF veže uz valutnu klauzulu EUR te se korisnik kredita obvezuje obveze iz osnovnog ugovora u CHF podmirivati prema srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja, te sukladno s člankom 1. ZID ZPK kojim je Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan članak 19. c stavak 1. točka 2. da se umjesto ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora u CHF primjenjuje kamatna stopa koju banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz EUR. Preciznije, spomenutim Aneksom i to člankom 5.2. utvrđeno je da se obveze korisnika kredita iz osnovnog ugovora u CHF po provedbi konverzije omogućene korisniku kredita ZID ZPK na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice kredita iznose od 32.344,55 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu. Točkom 6.1. istoga Aneksa ugovoreno je da se do stupanja na snagu Aneksa visina ugovorne promjenjive kamatne stope po osnovnog ugovoru u CHF iznosi 6 mjesečnih LIBOR-a za CHF i 4,431 postotni bod godišnje zaokružena na tri decimale kako je definirano Metodologijom utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata ali da se primjenjuje visina ugovorne kamatne stope 3,23% kako je određeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju u članku 11.a stavak 5. stupanjem na snagu i za vrijeme važenja Aneksa, a sukladno ZID ZPK primjenjuje se ugovorna promjenjiva kamatna stopa kako je navedeno u članku 6.2. Aneksa ugovora. Člankom 12. istoga Aneksa ugovoreno je da sve ostale odredbe osnovnog ugovora u CHF ostaju na snazi.

8.1. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno je, da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je presuđeno, da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, potvrđena je.

8.2. Uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način, da je utvrđeno, kako je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj :79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine u navedenom dijelu, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine je potvrđena.

Sud je kao vjerodostojne prihvatio naznačene isprave s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u svezu s preostalim dokazima provedenima u ovome postupku kao i odredbama zakona.

8.3. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marijane Matijević, (list 190-197) proizlazi, da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj:2402006- 1031262160/51400607-5102960522 i to 20. travnja 2006., u iznosu od 58.300,00 CHF, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u trenutku ugovaranja iznosila 4,500 %. godišnje. Vještakinja je u nalazu izračunala razliku više preplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i tečaja u odnosu na početni tečaj i promjenjivu kamatnu stopu. Iz nalaz i mišljenja utvrđeno je tako da je od srpnja 2006. do rujna 2015. ukupna razlika zbog promjenjive kamatne stope 2.146,48 kn, a ukupna razlika promijene tečaja 27.196,67 kn. U nalazu je vještakinja izvršila prebijanje negativnih razlika posebno za tečaj sa pozitivnom razlikom tečaja i posebno za negativne razlike kamate sa pozitivnim razlikama kamata. Slijedom navedenoga razlika u ratama je na dan 30. rujna 2015. utvrđena u iznosu od 29.343,15 kn, dok je razlika glavnice utvrđena u iznosu od 37.784,89 kn, što ukupno iznosi 67.128,04 kn.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovane vještakinje ocjenjujući ga stručnim i objektivnim te izrađenim u skladu s pravilima znanosti i struke, a posebno obzirom da stranke nakon dopunskog očitovanja vještakinje od 7. siječnja 2021. i 17. veljače 2021. nisu imale primjedaba te nisu inzistirali na neposrednom saslušanju vještaka sud istoga niti nije neposredno saslušavao vodeći se načelom ekonomičnosti postupka.

8.4. Iz iskaza tužitelja saslušanoga na ročištu održanom 15. srpnja 2025. proizlazi u bitnome da je on s tuženikom sklopio spomenuti Ugovor o kreditu 2006. te da pri tome s tuženikom nije imao mogućnost pregovora oko uvjeta kredita odnosno oko sadržaja ugovornih odredaba iz predmetnoga ugovora o kreditu pri tome prvenstveno ističe na nemogućnost pregovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a bio je sretan da uopće može dobiti kredit, a sve budući da mu je iznos za koji je podizao kredit bio potreban za rješavanje stambenoga pitanja, odnosno za kupovinu nekretnine i to stana u [adresa]. Tužitelj pamti da je iznos kredita bio 58.000,00 CHF, a rata kredita iznosila mu je mjesečno 1.200,00 kn, a rasla je sve do iznosa od 1.900,00 kn. Tužitelj je dalje u svome iskazu istakao kako je s tuženikom sklopio Aneks ugovora o kreditu i to sve zbog vjere kako će mu iznos rate, a koji iznosi su neprestano rasli, prestati rasti. Tužitelj je posebno napomenuo da nitko od zaposlenika tuženika s njim nije posebno prolazio kroz odredbe ugovora o kreditu kao ni odredbe Aneksa istoga ugovora o kreditu. Tužitelj je zaključno istakao kako je spomenuti ugovor o kreditu pročitao kod javnog bilježnika dok ga u banci nije detaljno čitao, a sve iz razloga kako je prethodno objasnio, jer na odredbe ugovora nije imao mogućnosti utjecaja budući da je odnos s tuženikom bio – uzmi ili ostavi.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja ocjenjujući ga kao životan i logičan. Posebno je sud cijenio iskaz tužitelja u dijelu u kojem je naveo da nije imao mogućnosti pregovora s tuženikom oko odredaba sadržanih u ugovoru o kreditu, a bio je posebno sretan jer je uopće mogao dobiti kredit, što je životno i prihvatljivo za svaku prosječnu osobnu koja rješava stambeno pitanja što je jedno od osnovnih i najvažnijih pitanja odnosno rješenja u životu svakog prosječno brižnog i razumnog čovjeka.

9. Sukladno odredbi članka 3.stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53. stavkom 2. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53. stavkom 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.1. Sukladno odredbi članka 269. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi članka 272. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je članka 270. stavka 1. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

9.2. Sukladno odredbi članku 323. stavku 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi članka 323. stavka 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

9.3. Prema odredbi članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

10. Po ocjeni ovog suda na pravni odnos stranka vezano za Iz Ugovora o kreditu broj:2402006-1031262160/51400607-5102960522 od 20. travnja 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te Aneksa ugovora o kreditu broj 5102960522 sklopljenog između tužitelja i tuženika 10. veljače 2016. primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, a kako to proizlazi iz navedenih presuda, odnosno utvrđenje ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli, nepoštenim i ništetnim, jer je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 93/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom postupka je utvrđeno iskazom tužitelja te izvršenim uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, da je tužitelj zaključio predmetni ugovor kao stambeni kredit radi kupnje nekretnine i to stana u [adresa] u kojem će stanovati, a za koju nekretninu nije utvrđeno da bi služila zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga, imajući navedeno u vidu, a pri tome uzimajući u obzir da se tužitelj poziva na već navedena utvrđenja iz postupaka kolektivne pravne zaštite, ista se i primjenjuju u ovome predmetu sve temeljem odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br.41/14 i 110/15). Uzimajući u obzir navedeno, odnosno djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, proizlazi da se na pravni odnos stranaka primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa (4,500%) kroz cijelo vrijeme otplate kredita po osnovnom ugovoru do 01.01.2014., od kada je u primjeni zakonom određena kamatna stopa od 3,23 % Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj:143/13), te ju je tuženik kao takvu i primjenjivao, pa sve do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015. i tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu, te je stoga zahtjev tužitelja osnovan u pogledu vraćanja onog što je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, odnosno novčane iznose koji čine razliku između rata kredita plaćenih u konkretnom slučaju i između rata kredita obračunatih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, odnosno iznosi koji čine razliku između rata kredita plaćenih i rata kredita obračunatih po tečaju CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja ugovora, a temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br.35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) i to sve do izvršene konverzije dana 30. rujna 2015. Nakon izvršene konverzije sa stanjem na dan 30.09.2015. pravni odnos između stranaka uređen je Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102960522 zaključenim 10. veljače 2016., te je od tada tužitelj vršio otplatu kredita po tom Aneksu. Dakle, tužitelju pripada pravo na utvrđenu pretplatu po osnovu utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF, koja je utvrđena u sudskim postupcima iz kolektivnih sporova za zaštitu potrošača na koje se poziva tužitelj do dana provedene konverzije, obzirom iz provedenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marijane Matijević proizlazi postojanje preplata koje nisu uzete u obzir prilikom konverzije, niti je tuženik tvrdio da bi utvrđene preplate bile uzete u obzir prilikom konverzije, a sve imajući u vidu da se konverzija koju je bio dužan tuženik ponuditi tužitelju provodila pod uvjetima koji su bili propisani zakonom i to Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15, dalje ZIDZOPK).

Provedena konverzija nije a priori od utjecaja na predmetni slučaj, u smislu da bi tužitelj samom činjenicom što je potpisao Aneks osnovnom ugovoru i pristao na konverziju, izgubio pravni interes za vođenje ovoga postupka, jer se niti odredbama ZIDZOPK niti potpisanim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, a za koju je ništetnost odgovorna banka-tuženi sukladno utvrđenjima iz recentne sudske prakse na koju se pozvao tužitelj. Uz navedeno prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka Marijane Matijević, utvrđeno je postojanje preplata po tužitelju prema tuženiku, a koje nisu tužitelju nadoknađene konverzijom te se ne radi neznatnom iznosu, čime bi se moglo prihvatiti da je provedenom konverzijom tužitelj ostvario pravo na restituciju. Nastavno na prethodno navedeno, tužitelj neovisno o tome što je pristao na konverziju predmetnog kredita ima pravo na povrat preplaćenih novčanih iznosa, ali do dana 30.09.2015., s osnova utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF, koja je utvrđena sudskim postupcima iz kolektivnih sporova za zaštitu potrošača na koje se poziva tužitelj. Navedeno pravo ima do 30.09.2015., jer je sa stanjem na dan 30.09.2015 provedena konverzija te su stranke uredile svoje pravne odnose nadalje Aneksom.

11. Nastavno na navedeno, a obzirom da su predmetne odredbe ništetne te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo zadržati navedeni iznos, radi čega tužitelj ima pravo na povrat navedenog iznosa.

12. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem ZID ZPK tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drukčiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

13. Ugovornim odredbama predmetnoga Dodatka ugovora, odnosno sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, pa neutemeljeno tuženik drži da bi sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu restitucijskim zahtjevom potraživati preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi. Osim toga, ovaj sud drži kako je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

13.1. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. U svezi s tumačenjem i dosezima odredba ZID ZPK potrebno je navesti kako je člankom 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i slično, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija pa ZID ZPK ne sadrži odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da bi konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Naime, iz odredaba ZID ZPK jasno proizlazi kako svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2006. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

14. Uz prethodno navedeno, za napomenuti je da je pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vođen je postupak pod brojem Gos-1/2019, a u tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno članku 41. stavku 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

15.1. Slijedom prethodno navedenoga ovaj sud je stava da ne postoji pravna osnova prema kojoj bi se odredbe Sporazuma o konverziji tumačile na način kao ih tumači tuženik da bi se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. Kako prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR tako što se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK- a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i činjenica kako se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.) 15.2 Za napomenuti je i da prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 GJ protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti kako potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica što je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

16. Visinu novčanih iznosa koji čine razliku između plaćenih rata po predmetnom kreditu, te rata kredita obračunatih bez primjene ništetnih ugovornih odredbi do 30.09.2015., sud je utvrdio provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Marijani Matijević iz Mentata d.o.o., Bjelovar, te je nastavno na prethodno navedena pravna utvrđenja te nalaz i mišljenje naznačene vještakinje u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev preciziran podneskom od 20. svibnja 2025., sve kako je pobliže označeno u izreci ove presude, a kojim su iznosima obuhvaćena odnosno prethodno provedena prebijanja negativnih razlika posebno za tečaja sa pozitivnim razlikama tečaja i posebno za negativne razlike kamata sa pozitivnim razlikama kamata.

17. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, a pri tome uzimajući u obzir odredbu članka 1115. ZOO-a, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate kako je postavljeno tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci presude. Visina kamatne stope određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, te članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

18. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj odbijen, točkom IV izreke ove presude, ovaj sud je stajališta kako u ovom postupku nije osnovano traženje tužitelja da se kao o prethodnom pitanju utvrdi ništetnost čl. 6 Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu, jer se njegovo potraživanje – odnosno kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva odnosi na preplatu po kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz inicijalnog Ugovora o kreditu, dakle isti iznosi nisu uopće dio Dodatka - Aneksa Ugovora, Aneksima Ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim gore citiranim odlukama iz kolektivnog spora. Sklapanjem samog Dodatka stranke su za ubuduće definirale svoje odnose, i u tom dijelu je tuženik navedeni Dodatak Ugovoru o kreditu uskladio i pripremio temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Slijedom navedenog, uzevši u obzir da je banka dopisom upozorila tuženika na rizike iz članka 5. stavka 1. u Zakona o potrošačkom kreditiranju, te kako predmetno obeštećenje po osnovi preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule nije vezano za sklopljeni Dodatak Ugovora od 10. veljače 2016. valjalo je odlučiti kao u točci IV. izreke ove presude.

19. Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta sa zakonskom zateznom kamatom, nije osnovan. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom člankom 323. ZOO-a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja. Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti- ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, te promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, i to dakle odredbe o valutnoj klauzuli te promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

20. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi predmetnog kredita, sud je odlučio kao u točci II izreke ove presude.

21. U odnosu na prigovor zastare tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj:Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. godine koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba podnijeta 10. lipnja 2019., zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovan.

22. U odnosu na tuženikovo protivljenje preinaci tužbenog zahtjeva koje je tužitelj izvršio u podnesku od 21. svibnja 2025., a nakon provedenoga financijsko- knjigovodstvenoga vještačenja te prigovora i protivljenja preinaci tužbenog zahtjeva ovaj sud je ocijenio iste prigovore neosnovanima. Naime, sud je dopustio preinaku u skladu s odredbom članka 190. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01., 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), uzimajući u obzir da je preinaka tužbenog zahtjeva postavljena nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, odnosno tužbeni zahtjev tužitelja postavljen u ovom postupku podneskom od 21. svibnja 2025. osnovi je samo usklađivanje tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka. Naime, sud smatra da je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka te isto tako da je tužitelj laik za kojega nije životno i logično da bi precizno mogao utvrditi i izračunati iznos svojega potraživanja, a posebno imajući u vidu da je za obračun istoga potrebno stručno znanje zbog čega je i sud u ovom postupku koristio stručnu osobu i to financijsko-knjigovodstvenog vještaka, dakle osobu koja ima specijalizirano stručno znanje koje je potrebno za precizan izračun. Isto tako, ovaj sud smatra da bi se, ukoliko sud ne bi dopustio preinaku tužbe, tužitelju nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99 -pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06), te sud smatra da je u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li ograničenjem koje proizlazi iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP narušena sama bit toga prava, odnosno dolazi li do povrede prava na pristup sudu. Stoga, u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže stručnim znanjem potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu potraživanja tužitelja, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila nakon provedenog vještačenja, nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultira povredom prava na pristup sudu. To stoga što je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u smislu ubrzanja parničnog postupka, a smanjenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja u ovom predmetu, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju preostaje samo podnošenje nove tužbe, a u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare, što dovodi u pitanje ostvarivanje njezinih prava.

23. U pogledu navoda tuženika o promjenjivosti uvjeta na tržištu i okolnosti koje su utjecale na isto, sud smatra da isto nije odlučno u ovom postupku s obzirom na utvrđenje ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz razloga kako je to ranije obrazloženo u presudi.

24. U pogledu navoda tuženika da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj:41/14) odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" broj: 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, sud smatra da je osnovna posljedica ništetnosti ugovora prema članku 323. stavak 1. ZOO to što je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, pa se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe ima smatrati zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove sukladno članku 1111. Zakona o obveznim odnosima. Presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne obvezuje sudove samo u postupcima radi nakade štete, kako to pogrešno smatra tužena, budući da odredbu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ne treba tumačiti gramatički, nego teleološki.

25. Budući je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom ima pravo u cijelosti na naknadu parničnih troškova temeljem članka 154. stavka 1. u svezi članka 155. ZPP- a, te Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelj je u ovome premetu imao opravdan parnični trošak kojega čine nagrade, dalje OT, njegovu punomoćniku za zastupanje i to: za sastav tužbe od 7. svibnja 2019. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr.8.1. OT, trošak sastava odgovora na žalbu od 25. srpnja 2019. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr. 10.6. u svezi s Tbr.7.1. OT, trošak sastava podneska od 15. kolovoza 2019. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr. 8.1. OT, trošak zastupanja na ročištu održanom 22. studenoga 2019. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr.9.1. OT, trošak sastava podneska od 4. kolovoza 2020. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr.8.1. OT, trošak sastava podneska od 27. listopada 2020. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr.8.1. OT, trošak sastava podneska od 8. siječnja 2021. u iznosu od 100,00 eur, sukladno Tbr. 8.3.OT, trošak sastava podneska od 8. lipnja 2022. u iznosu od 100,00 eur sukladno Tbr.8.3. OT, trošak sastava podneska od 21. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 eur sukladno Tbr.8.3. OT, trošak sastava podneska od 4. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 eur, sukladno Tbr.8.1. OT, trošak zastupanja na ročištu održanom 10. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 eur, trošak zastupanja na ročištu održanom 15. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 eur, trošak pristupa ročištu za objavu i uručenje presude 3. rujna 2025. u iznosu od 100,00 eur sukladno Tbr.9.3. OT, PDV na sve naznačene poduzete odvjetničke radnje u iznosu od 525,00 eur, sukladno Tbr.46. OT, trošak plaćenog predujma za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr.48. OT, te trošak sudske pristojbe na presudu i iznosu od 85,40 eur sukladno Tar.br.2. u svezi s Tar.br.1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj:37/23). Sukladno navedenome, točkom trećom izreke ove presude tužitelju su dosuđeni troškovi u ukupnom iznosu od 3.010,40 eur, te je taj iznos tuženik dužan naknaditi tužitelju na ime parničnog troška, dok je preko toga iznosa zatraženi trošak neosnovan kako je pobliže naznačeno u točci obrazloženja 25.1.

25.1. Sud tužitelju nije dosudio trošak sastava podneska od 23. ožujka 2020., a sve budući da u sadržaju istoga tužitelj samo obavještava sud da je uplatio predujam za vještačenje, slijedom čega isti podnesak nije bio nužan, a sve budući da uplatu predujma sud provjerava po proteku roka za uplatu s računovodstvom suda.

25.2. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Križevcima, 3. rujna 2025.

Sudac

Ivana Prosenečki Kamenjak

Uputa o pravom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može Županijskom sudu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno u tri istovjetna primjerka.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.