Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-620/2023-22

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima OD Šuster, A, J, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, Podružnica Poreč, Vukovarska 19, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima OD Šavorić & Partneri, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 11. lipnja 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 03. rujna 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5.st. 1. Ugovora o kreditu broj 316-23/2008 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 25. veljače 2008., a koja glasi: «Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5 % iznosa kredita», pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos 4.212,71 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 05.ožujka 2008. pa sve do isplate, koja se do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos 1.682,01 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 27. svibnja 2010. pa sve do isplate, koja se do 31. srpnja 2015. određuje po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos 1.429,49 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 15. rujna 2010. pa sve do isplate, koja se do 31. srpnja 2015. određuje po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.800,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na dosuđeni iznos teče počevši od dana presuđenja pa sve do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO), u roku 15 dana., i

r i j e š i o j e

Odbacuje se tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

"III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 316-23/2008 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 25. veljače 2008., a koja glasi:

"U slučaju privremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d." pa stoga navedena odredba ugovora koji sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

V. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 316-23/2008 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 25. veljače 2008., a koja glasi:

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, odnosno s njegovim pravnim prednikom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (koja banka je 11. srpnja 2016. postala Addiko Bank Zagreb d.d.) 25. veljače 2008. zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj 316-23/2008, a koji ugovor je tužitelj zaključio u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika. Tuženik da je bez pojedinačnog pregovaranja ugovorio obvezu tužitelja da prije korištenja kredita tuženika plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita (ulazna naknada) u iznosu 1,5% iznosa kredita obračunat po srednjem tečaju tuženika. Tuženik da je tužitelju 05. ožujka 2008. naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu 31.740,69 kuna (4.212,71 eura), što da predstavlja upravo 1,50% iznosa kredita tj. kunsku protuvrijednost iznosa 6.900,00 CHF po srednjem tečaju tuženika važećem na dan 05. ožujka 2008. kao datum plasmana kredita. Nadalje, tužitelj da je iskoristio svoje pravo iz čl. 8.st. 1.citiranog Ugovora te je dva puta izvršio prijevremenu otplatu kredita i to:

- 27. svibnja 2010., a tuženik mu je temeljem odredbe čl. 8. st. 2. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu 12.673,08 kuna (1.677,23 eura),

- 15. rujna 2010., a tuženik mu je temeljem odredbe čl. 8. st. 2. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu 10.770,48 kuna (1.429,49 eura). Obzirom da se ugovorene odredbe iz čl. 6. st. 1. i 8. st. 2. predmetnog Ugovora suprotne prisilnim propisima odnosno čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, zatim čl. 1024. st. 4. kao i čl. 6. istoga Zakona odnosno načelu zabrane zlouporabe prava, kojima je propisano, između ostalog, da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, a kako se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi to tužitelj predlaže da se u Ugovoru o kreditu broj: 316-23/2008 utvrdi ništetnom odredba čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu i čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora što da potvrđuje i sudska praksa. Ističe da tužitelj prije ili u trenutku sklapanja ugovora nije obaviješten o troškovima koji se tim naknadama podmiruju, odnosno uslugama koje se naknadama plaćaju, kao i da se s tužiteljem nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita, jer su unaprijed formulirane odredbe ugovora o kreditu, te da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj odredbi ugovora. Navedeni ugovor o kreditu stranke da su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija, nezakonito i nepošteno primjenjivala ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te o izlaznim naknadama na koji način je dovela tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik da je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81., 82. i 87., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na odredbu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima da je propisano kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a kako je tuženik naplatio ulaznu i izlaznu naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate (neostvarene kamate) to da je povrijedio zakon na štetu tužitelja što za posljedicu ima ništetnost odredbe čl. 5. st. 1. i čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude sadržaja kao u izreci, uz još i tužbeni zahtjev, i to istovjetan u dva navrata, kako je citirano u izreci rješenja.

1.1. Podneskom od 19. listopada 2023. (str. 1292-1297) tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu, te ističe da da nema govora o dvostrukoj litispedenciji što da je razvidno iz same presude i predane dokumentacije koja govori kada je šta nezakonito naplaćeno tužitelju. Dalje, ističe da prema presudama Suda EU koje su o takvim zahtjevima već odlučili decidirano proizlazi da kod izlaznih/ulaznih naknada ne smije biti dileme, jer “naknade za obradu kredita u hrvatskim potrošačkim ugovorima ne sadrže nikakva objašnjenja, osim šturoga pojma – „naknada za obradu kredita“" stoga da su sve tvrdnje tuženika nakon ovakvih odluka bespredmetne i imaju za cilj daljnje odugovlačenje postupka. U spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, povodom dvaju zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a da se navodi: Sud koji je uputio zahtjev u predmetu C-224/19 u biti pita treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje stvara na štetu stvara potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka i u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Sud da je presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C 621/17, EU:C:2019:820, t. 51.). U tom pogledu da treba uzeti u obzir činjenicu da, kao što to proizlazi iz navoda suda koji je uputio zahtjev, u skladu sa Zakonom 2/2009, naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Iz toga da slijedi da ugovorna odredba koja bi imala za učinak izuzimanje prodavatelja robe ili pružatelja usluga od obveze dokazivanja da su ti uvjeti ispunjeni u pogledu naknade za otvaranje da može, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev s obzirom na sve odredbe ugovora, nepovoljno utjecati na pravni položaj potrošača i, slijedom toga, na njegovu štetu stvoriti znatniju neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. S obzirom na prethodna razmatranja, na jedanaesto pitanje u predmetu C-224/19 da valja odgovoriti tako da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. U spojenim predmetima C 84/19, C 222/19 i C 252/19, povodom triju zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. UFEU sud da navodi: Kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C 621/17, EU:C:2019:820, t. 51.). U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku da proizlazi da su na temelju nacionalnog prava u troškove u vezi s odobrenjem kredita već uključeni troškovi u vezi s izvršavanjem gospodarske djelatnosti prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Tako potrošačevi nekamatni troškovi kredita koji su na temelju nacionalnog zakonodavstva utvrđeni u najvišem iznosu ipak mogu dovesti do znatnije neravnoteže u smislu sudske prakse Suda, iako su određeni u iznosu manjem od te gornje granice, ako usluge koje se pružaju u obliku protučinidbe ne proizlaze razumno iz usluga koje se pružaju u okviru sklapanja ili upravljanja ugovorom o kreditu ili ako se iznosi stavljeni na teret potrošača u okviru troškova odobravanja i upravljanja zajmom pokažu očito neproporcionalnima u odnosu na iznos zajma. Ukazuje na sadržaj presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 24. rujna 2020. Zaključno, da bi se naime ocijenila ništetnost sporne odredbe da nije dovoljno citirati odredbe Zakona o obveznim odnosima koji reguliraju pravo na prijevremenu isplatu kredita već je potrebno dokazati koji su to pravedni i objektivno eventualno nastali troškovi koje bi tuženik imao izravno povezane prijevremenom otplatom kao što i obračun naknade mora biti transparentan i razumljiv, kako prije sklapanja ugovora tako i tijekom sklapanja, ali i prilikom same prijevremene otplate što iz obavijesti o prijevremenom zatvaranju ne proizlazi niti je moguće utvrditi suprotno navodima tuženika, visina troškova prijevremene otplate kredita da se ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamata (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate, to se ne može ocijeniti da li je ugovorna odredba ništetna pri čemu da se neosnovano tuženik, poziva na jedno od osnovnih načela građanskog prava, načelo dispozitivnosti, budući takva ugovorna odredba ako je ništetna, ne može se niti ugovarati. Isto tako djelomična ništetnost da povlači za sobom posljedice iz čl. 104. ZOO/91 prema kojem su stranke dužne vratiti ono što su primile na osnovi takve djelomične ništetnosti. Ukazuje na odluku ŽS u Osijeku od 19. studenog 2020. Suprotno navodima tuženika, u konkretnom slučaju da se radi o povredi odredbe čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, i to stoga što banke pri prijevremenoj otplati kredita nemaju pravo uračunavati kamate za period od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Kako se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi, prijeporna ugovorna odredba da je ništetna. Tužitelj da je u više navrata prijevremeno otplaćivao kredit i svaki put da mu je tuženik neosnovano zaračunao izlaznu naknadu. Što se tiče tvrdnje tuženika da se u konkretnom slučaju u čl. 8. st. 2. ugovora radi unaprijed ugovorenom iznosu naknade štete sukladno odredbi čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ističe da isto ne proizlazi iz te ugovorne odredbe. Naime, prijeporna ugovorna odredba da glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredite, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Aple-Adria Bank d.d.“ Dakle, da je razvidno da se u ugovornoj odredbi govori o naknadi, a ne o šteti. Povrh navedenog, da nije jasno na koji način bi tuženik u trenutku zaključivanja ugovora mogao znati kolika će joj biti „šteta“, da bi ju mogla propisati Odlukom o naknadama za usluge, koja se primjenjuje na sve korisnike kredita. Nadalje, tuženik da je, kao dokaz uz odgovor na tužbu, dostavila Izvadak iz Odluke o naknadama za usluge, koja se primjenjuje od 29. ožujka 2016., a ne Izvadak iz Odluke o naknadama za usluge koji bi bio primjenjiv na dan zaključivanja ugovora, kako bi se uopće mogla utvrditi intencija tuženika. Povrh navedenog, i iz dostavljenog Izvatka iz Odluke o naknadama za usluge da je razvidno da se kod prijevremene konačne otplate kredita radi o postotnom iznosu od 0,00% do 1,00% od iznosa nedospjele glavnice. Činjenica da se ova naknada vezuje uz iznos nedospjele glavnice, zapravo da govori u prilog činjenici da se ne radi o naknadi štete, posebno stoga što administrativni troškovi (na koje upire tuženik) ne ovise o visini nedospjele glavnice. Što se tiče, troškova likvidnosti, tuženik da isto nije dokazao, a posebno da nije dokazao nemogućnost plasiranja kredita na tržište. Zapravo, u dostavljenom izračunu tuženik, kao naknadu štetu, upire na razliku u kamatnoj marži na kredite, iz čega da proizlazi da je naplaćenom naknadom tuženik zapravo uračunavao kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je trebalo vratiti, što je suprotno čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima. Iz svega navedenog, da je razvidno da tuženik nije dokazao da je pretrpio štetu, niti je to potkrijepio bilo kakvim relevantnim dokazima, već se u konkretnom slučaju radi o uračunavaju kamata protivno odredbi čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na navode tuženika, ističe da je predmetni Ugovor zaključen 2006. godine, dakle, u trenutku kada Zakon o potrošačkom kreditiranju nije bio na snazi (isti je stupio na snagu tri godine kasnije). U ovom konkretnom slučaju da mogu biti relevantne jedino odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 960/3, 46/07 i 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, a ne odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju, na koji se poziva tuženik. Povrh navedenog, tuženik da se neosnovano upušta u teleološko tumačenje i značenje koje donošenje Zakona o potrošačkom kreditiranju ima na praksu tuženika ugovaranjem odredbe, koju tužitelj drži ništetnom. Suprotno tvrdnjama tuženika, Zakon o obveznim odnosima da nije dopuštao bankama naplatu naknade za prijevremenu otplatu bez ograničenja, niti je ijednom svojom odredbom ovakvu mogućnost propisao kao dopuštenu. Štoviše, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja ugovora, da je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Predmetni ugovor da je prethodno pripremio tuženik, što je očito jer ugovor o kreditu nosi brojčanu oznaku tuženika i na svakom listu je otisnuto podnožje u kojem se navodi naziv tuženika. Radi se o tipiziranom ugovoru i tipiziranoj ugovornoj odredbi tuženika. Stranke o ovoj ugovornoj odredbi da nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost da je tuženik ostavio sam sebi na dispoziciju i slobodu određivanja visine naknade, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Uzimajući u obzir sve navedeno, da je jasno da je prijeporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (odnosno tužitelj), te je zbog toga ova odredba ništava i u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Kada se uzme u obzir činjenica da je brisanje uknjiženog založnog prava u zemljišnim knjigama tuženik činio ovisnim o uplati ove naknade, da je razvidno o kakvom se razmjeru neravnoteže ugovornih strana radi. U prilog navedenim tvrdnjama da ide i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13.prosinca 2016. (NN 123/16) i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. kojima su odbijene revizije, odnosno ustavne tužbe banaka, a kojima je utvrđeno da su banke potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je kao takva ništava. Slijedom svega navedenog da je razvidno da su ugovorne odredbe ništetne te da je tuženik bez osnove stekao iznos koji mu ne pripada.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik u tvrdi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti. Ističe prigovor dvostruke litispendencije, budući da je među strankama već dovršen prvostupanjski postupak koji se vodio pred istim sudom pod posl. br. P-1409/2019, radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu br. 316-23/2008 koja se odnosi na prijevremenu otplatu kredita, te radi isplate navodno preplaćenog iznosa na ime odredbe o prijevremenoj otplati. S obzirom na činjenicu da je u konkretnom slučaju riječ o dva identična spora, da je riječ o sporovima koji proizlaze iz identičnog Ugovora o kreditu, da je očigledno kako o tužbenom zahtjevu već teče parnica te stoga predlaže da naslovni sud odbaci tužbu sukladno odredbi čl. 288. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: „ZPP“). Dalje, ističe kako je u konkretnom slučaju riječ o nepotrošačkom ugovoru, slijedom čega da je neosnovano svako pozivanje tužitelja na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: „ZZP/03“) i to stoga što je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu čija namjena je kupnja i adaptacija nekretnine čija namjena je turističko iznajmljivanje i poduzetnička djelatnost tužitelja. Nastavno na navedeno u Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP 03) da je implementirana definicija potrošača iz Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. (dalje u tekstu: „Direktiva 93/13“): „Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.“ Dakle, potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti, iz čega da proizlazi da je odlučna činjenica za ovaj postupak svrha, odnosno namjena kredita i je li isti sklopljen u svezi s djelatnosti fizičke osobe ili izvan nje. Imajući u vidu kako se tužitelj, kao i sudužnici te založni dužnici Ugovora o kreditu, H i JB, koriste nekretninom čija kupnja i adaptacija su predmetnom Ugovora o kreditu, u svrhu obavljanja svoje poduzetničke djelatnosti da je razvidno kako nije u pitanju potrošački ugovor, pa se tužitelj ne može pozivati na odluke koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno na zakonske odredbe ZZP/03, ZZP/07 i ZZP/09 koje se primjenjuju isključivo na potrošače, a koje tužitelj citira u tužbi. Naime, u odredbi čl. 1. ZZP/03 da je jasno navedeno kako se navedenim zakonima uređuje zaštita osnovnih prava potrošača dok je u odredbi čl. 3. ZZP/03 jasno naznačeno kako se potrošačem smatra isključivo fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Da se utvrđenja iz Presude VTS-a i Presude VSRH-a te odredbe ZZP/03 ne mogu primijeniti u ovom predmetu da je utvrdio i Trgovački sud u Pazinu u presudi posl. br. P-266/2018 od 22. veljače 2019. u sličnom predmetu. Jednako tako i Sud EU u presudi C-630/17 od 14. veljače 2019. Navedeno da je potvrđeno i u domaćoj sudskoj praksi (presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici, Gž-1182/2021 od 15. prosinca 2021.). Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti budući se radi o nepotrošačkom ugovoru o kreditu i potraživanju za koje je u cijelosti nastupila zastara potraživanja. Tuženik ističe i prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju da se primjenjuje zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj da nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i zbog nastupjele zastare. Tužitelj da se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH da je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U- III-2922/2018 od 20. veljače 2020., ipak da se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. Navedeno da je Ustavni sud potvrdio i odlukom pos. br.: USRH U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača. U odnosu na pitanje zastare zahtjeva za isplatu na temelju navodne ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, iz tužbe proizlazi da je tuženik tužitelju navodno naplatio naknadu za obradu kredita 2008., dok je tužbu u navedenom predmetu podnio 2023. godine dakle čak petnaest godina nakon navodnog plaćanja utuženog iznosa tuženiku. Iako tužitelj nije priložio nijedan dokaz da je naknadu za obradu kredita uistinu platio, očigledno da je nastupila zastara potraživanja sukladno općem zastarom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: „ZOO“) čak u slučaju da je utuženi iznos plaćen. Dalje, da nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu, kao i da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu bila ugovorena naknada za obradu kredita. Sporno da je među parničnim strankama da li je naprijed navedena odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u CHF ništetna, te je sporno ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe naknadi za obradu kredita. Tužitelj u tužbi da samo paušalno i kratko navodi kako je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna s obzirom da je riječ o odredbama ugovora koje sadrže obvezu na plaćanje naknade, a unaprijed su sastavljene te tužitelju nije bila dana mogućnost pregovaranja, pa da je na taj način prouzročena značajna neravnoteža u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Te tvrdnje tužitelja da su u potpunosti neosnovane. Naime, ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nikako da nije narušena ravnoteža, kao niti načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita da nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a odnosno navedena odredba da nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. Naime, nesporno da je kako tuženik ima troškove obrade kredita te su navedeni troškovi navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Dakle, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu da je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odnosno tužitelj da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat koju obvezu i u kojem iznosu preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, da je jasno kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Spomenuti čl. 5. Ugovora o kreditu glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5% (jedanipol posto) iznosa kredita“. Dakle, tužitelj da načelno osporava da bi tuženik imao bilo kakvih posebnih troškova obrade kredita koje bi mu tužitelj uopće trebao nadoknaditi. Tužitelj da u tek par rečenica, vrlo površno i paušalno ističe iz kojeg razloga smatra da je tužbeni zahtjev osnovan, pritom ne obrazlažući i ne temeljeći svoje navode na konkretnom trošku administriranja, osoblja ili materijala. Tužitelj da se pri tome poziva na načela Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ br. 35/2005, (u daljnjem tekstu: ZOO/2005) i odredbe Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ br. 96/03, (u daljnjem tekstu: ZZP/2003). Tuženik smatra da je potrebno podsjetiti da je u smislu čl. 59. st. 1. alineje 3. ZZP/2003 ugovor o zajmu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U smislu čl. 61. st. 1. tada važećeg ZZP/2003 ukupni troškovi zajma da su svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam. Iz odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, (dalje u tekstu: ZPK), proizlazi da: „Ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Pri tome „ukupni troškovi kredita za potrošača“ uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Stoga iz citiranih pojmova sadržanih u ZZP/2003 i ZPK proizlazi zaključak da u postupku odobravanja kredita tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata. Također proizlazi zaključak da taj trošak snosi tužitelj (i drugi korisnici kredita), pa je tužiteljev načelni stav da takvi troškovi ne postoje pogrešan i suprotan propisu. Budući da tuženik ima pravo uz kamatu naplatiti i naknadu troškova, obrazlaže pojedine radnje i stavke koje čine trošak obrade svakog pojedinog kredita iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu. Troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama da podrazumijevaju: (i) sastanak s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, (ii) pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama (vrsta financiranja, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.). Predviđeno minimalno vrijeme ovog sastanka da iznosi 20 minuta. Slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu. Zaposlenik tuženika također pruža podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita. Na ovaj stadij obrade tuženik troši minimalno vrijeme od 30 minuta. Slijedi stadij postupka obrade u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta, odnosno predmet dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tuženika. Ovaj stadij obrade s opisanim radnjama da traje minimalno 2 sata. Također, prije nego što se predmet upućuje na odobrenje, zaposlenik pravne službe tuženika da daje pravno mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja, pa se potom predmetu prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i zatim na odobrenje. Nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tuženika da sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu. Minimalno vrijeme potrebno za rad navedenog da iznosi 2 sata (to često može biti i duže zavisno o broju i vrstama instrumenata osiguranja plaćanja). Slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno trajanje ovog stadija da iznosi 1 sat. Naprijed navedenom da treba dodati i trošak odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita (tzv. „Back office“), a on da podrazumijeva: (i) otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, (ii) provjera da li je ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta). Zatim, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 2008. godine, ured tuženika da je obavljao i radnje: (iii) provjera podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, (iv) za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena (v) provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, (vi) provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta (tj kontrola usklađenosti), (vii) u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, (viii) provjera postoji li potpisan isplatni nalog (kontrola pravnog savjetnika, dva potpisa djelatnika odjela maloprodajne mreže), (ix) najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora u „Core sustav“ koji se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zvao „Omega“, (x) unos naloga za isplatu kredita u „Core sustav“ tj. „Omega“ i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, (xi) ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, (xii) slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), (xiii) unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom partijom. Ukupno vrijeme rada po ovim točkama da se može procijeniti na daljnjih 1 do 2 sata vremena. Uostalom, djelatnost tuženika da je pod kontrolom regulatora te, sukladno tome, da ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj. Također, ističe kako je tužitelj u cijelosti bio upoznat s značenjem i visinom naknade za obradu kredita, a o čemu svjedoči i zahtjev tužitelja od 03. ožujka 2008. o načini isplate sredstava iz Ugovora o kreditu naslovljen s „Izjava o načinu isplate“ u kojoj je tužitelj izričito naznačio: „Molim da se iznos kredita 46.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK po Ugovoru o kreditu broj 316-23/2008, od 25. veljače 2008., umanjen za iznos jednokratne naknade, iznos interkalarne kamate isplate na slijedeći način (…)“.. Dakle, u potpunosti da je razvidno kako je tužitelj bio upoznat s odredbom o naknadi za obradu kredita, kako mu je prezentirana visina i značenja navedene odredbe, te kako je tužitelj s istom bio suglasan, odnosno donio u potpunosti informiranu odluku vezano uz odredbu o naknadi za obradu kredita. Tužitelj da u tužbi navodi kako je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz Ugovora o kreditu, a sukladno kojoj je tuženik ovlašten naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, protivna odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: „ZOO“) i odredbi čl. 96. st, 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno da navodi kako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te kako se ista smatra nepoštenom ako suprotno savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovi navodi tužitelja da su potpuno promašeni jer je naplata naknade za prijevremenu otplatu temeljem odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO te podredno, čak i da to nije tako, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Ugovora o kreditu nije ništetna. Naplata naknade temeljem odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Ugovora o kreditu da je u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO. Naime, odredba čl. 1024. ZOO-a govori samo o obvezi korisnika kredita – ovdje tužitelja da tuženiku u slučaju prijevremene otplate nadoknadi štetu i ni u kojem slučaju ne isključuje pravo banke – ovdje tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Dapače, takvo pravo tuženika da je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje u tekstu: „ZPK“) koji u odredbi čl. 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu. Teleološkim tumačenjem odredbe čl. 1024. ZOO i odredbe čl. 16. ZPK koji u naravi reguliraju istu materiju da proizlazi da je donošenjem ZPK i to nakon sklapanja Ugovora o kreditu zakonodavac radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je općenito već ranije bila dopuštena temeljem ZOO. Naime, upravo iz razloga što je ZOO dopuštao bankama naplatu naknade za prijevremenu otplatu bez ograničenja, zakonodavac je u odnosu na potrošače donošenjem ZPK postavio bankama određena ograničenja u tom smislu detaljno regulirajući uvjete pod kojima je naplata takve naknade dopuštena i u kojem iznosu. Tako na primjer, odredba čl. 16. ZPK, među ostalim navodi da se naknada ne plaća ako se otplata izvršava prema ugovoru o osiguranju koje je jamstvo otplate kredita. Argumentum a contrario, temeljem ZPK, pa tako nužno i ZOO kao lex generalis, naknada se može naplatiti u svim ostalim slučajevima koji nisu izričito zabranjeni zakonskim odredbama. Ovo tumačenje tuženika da je u skladu s nekim od osnovnih načela našeg pravnog poretka, kao što su pact sunt servanda i da je sve dozvoljeno što nije zakonom zabranjeno. Upravo iz navedenih razloga, ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju dugi niz godina, a osim toga iznos naknade za prijevremenu otplatu je jasno određen od strane tuženika te je s istim tužitelj mogao biti upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu odnosno s istim je bio upoznat u trenutku prijevremene otplate kredita po Ugovoru o kreditu. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose. Kao dokaz osnovanosti navoda tuženika o dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita dostavlja Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ i Aneksa br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a. Čak i kad bi se prihvatilo tumačenje da tuženik sukladno ZOO nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, iznos koji je tuženik navodno naplatio tužitelju odgovarao bi iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno odredbi čl. 1024., st. 3. ZOO. Sukladno navedenom, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita predstavljala bi unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno odredbi čl. 345., st. 3. ZOO. Navedena odredba ZOO-a da jasno propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade štete, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Tuženik da prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u skladu s odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO-a, a koja se sastoji od: (i) troškova likvidnosti odnosno negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama (Citibank i Deutsche Bank) za sredstva koje je zaprimio prilikom prijevremene otplate kredita po Ugovoru o kreditu; (ii) administrativnih troškova. Dalje, tužitelju da je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 460.000,00. Međutim, tužitelj je nakon sklapanja Ugovora u kreditu pristao na konverziju kredita iz CHF valute u EUR valutu te sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu od 05. veljače 2016. (dalje u tekstu: „Aneks“). Slijedom navedenog, a kao što je vidljivo i iz Obavijesti o prijevremenom zatvaranju iznos koji se trebao isplatiti za prijevremenu otplate kredita, isplatio se u kunskoj protuvrijednosti iznosa u EUR. S obzirom da u trenutku prijevremene otplate Ugovora o kreditu tuženik zbog prevelike likvidnosti nije mogao plasirati dalje zaprimljena sredstva na tržište, isti je bio primoran oročiti zaprimljena sredstva kod inozemnih banaka odnosno kod Citibank i Deutsche Bank kao i sve ostale domaće banke. Sve inozemne banke pa tako i Citibank i Deutsche Bank kod kojih tuženik drži zaprimljena sredstva u EUR valuti obračunavaju i naplaćuju negativnu kamatu na zaprimljena sredstva. Upravo navedene negativne kamate koje je tuženik platio te i dalje plaća inozemnim bankama na sredstva koje je zaprimio prilikom prijevremene otplate kredita odnosno troškovi likvidnosti predstavljaju štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita, a koja je tužitelju uračunata uz administrativne troškove u ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Nastavno na ovo dostavlja prikaz troškova likvidnosti tuženika kod Citibank i Deutsche Bank za razdoblje od srpnja 2017. (od trenutka prijevremene djelomične otplate kredita) iz kojih je vidljiva visina negativnih kamata koje je plaćao i dalje plaća tuženik na sredstva zaprimljena prilikom prijevremene otplate kredita po Ugovoru o kreditu. Osim štete u vidu troškova likvidnosti tuženik zbog prijevremene otplate kredita da trpi štetu u vidu administrativnih troškova koji se sastoje od troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Naime, zbog prijevremene djelomične i konačne otplate kredita, osoblje administracije tuženika da poduzima dodatne radnje koje ne poduzima u slučaju redovne otplate kredita odnosno u konkretnom slučaju osoblje administracije tuženika je moralo u dva navrata na temelju zahtjeva tužitelja za prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita sastaviti obračune iznosa koje je tužitelj dužan platiti odnosno Obavijest o prijevremenom zatvaranju, a koji su uključivali neplaćenu glavnicu te redovne kamate i zatezne kamate do trenutka prijevremene otplate kredita. Osim toga, osoblje administracije tuženika je moralo provjeriti sve dostupne uplate za zatvaranje kredita te provesti sva knjiženja. Nakon izdavanja obračuna iznosa odnosno Obavijesti o prijevremenom zatvaranju, osoblje administracije tuženika je moralo pratiti da li su izvršene potrebne uplate za zatvaranje kredita te nakon što su izvršene uplate, osoblje administracije tuženika je u internoj evidenciji moralo provesti knjiženje zatvaranja kredita te o tome obavijestiti centralu arhive gdje su pohranjeni instrumenti osiguranja kako bi se isti vratili tužitelju i sudužniku. Dakle, sve opisane radnje osoblja administracije tuženika su radnje koje isto ne poduzima kod redovne otplate kredita jer se u tom slučaju uplate knjiže automatski te upravo dodatni posao osoblja administracije tuženika predstavlja štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita, a koja je uračunata u ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita uz naprijed navedene troškove likvidnosti. Da tuženik prilikom prijevremene otplate kredita trpi štetu kako je naprijed opisano da je potvrđeno i u Aneksu br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU- a (str. 5.) na sljedeći način: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita tj. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova“. Također, u Mišljenju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ (str. 2.) da je zauzet stav kako banke odnosno ovdje tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu odnosno da „prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja“. Iz navedenog da jasno proizlazi da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu predstavlja isključivo štetu na koju se i referira odredba čl. 1024., st. 3. ZOO, a koja šteta nije ni na koji način povezana s budućom nedospjelom redovnom kamatom koju bi tužitelj platio da je redovno otplatio kredit. U konkretnom slučaju, i da je tužitelj stvarno platio naknadu u iznosu od 7.125,00 kuna i 21.339,97 kuna (što ničim nije dokazano, već se samo paušalno navodi kako su isti iznosi plaćen) navedeni iznos da bi predstavljao unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u smislu odredbe čl. 345., st. 3. ZOO. Kao takav, on nije u očitom nerazmjeru sa štetom zbog čega je valjano ugovoren Ugovorom o kreditu. S obzirom na navedeno, da je očito da je naknada za prijevremenu otplatu kredita u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO. Podredno, čak da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO, tuženik ističe da ista ne bi bila ništetna jer odredba čl. 1024. ZOO nije prisilni propis. Navedeno da je prepoznato i u sudskoj praksi. Naime, opće pravilo obveznog prava je da stranke slobodno uređuju svoje ugovorne odnose (čl. 2. ZOO), što znači da isključivo o slobodnoj volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor, s kim će ga sklopiti te kakvog će biti sadržaja. Za ugovorne odnose prvenstveno da je relevantna volja samih stranaka, odnosno na odnos između sudionika obveznopravnog odnosa prvenstveno se primjenjuje ono što su same stranke kao svoja očitovanja volje predvidjele u ugovoru. Pritom su stranke slobodne svoj odnos urediti drukčije nego li je to predviđeno ZOO, a sukladno općem načelu dispozitivnosti u uređenju obveznih odnosa, kako to predviđa odredba čl. 11. ZOO. Volja stranaka, načelo dispozitivnosti i sloboda uređenja obveznih odnosa da imaju prednost pred odredbama ZOO, osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje obveznih odnosa. Dakle odredbe ZOO su u pravilu dispozitivne, jer svrha obveznog prava nije strankama nametnuti način uređenja njihovih obveznih odnosa već predvidjeti pravo koje će se primijeniti u slučaju kada stranke nisu drukčije ugovorile. Konzekventno, ako su stranke ugovorom uredile neka pitanja međusobnog obveznopravnog odnosa, prvenstveno se primjenjuje volja samih stranaka. I prilikom tumačenja ugovornih odredbi, odredba čl. 319. st. 2. ZOO također da upućuje na volju stranaka odnosno namjeru ugovaratelja kao prvi „izvor prava“ među strankama. Nadalje, navodi kako ugovornu odredbu treba razumjeti u smislu načela obveznog prava predviđenih ZOO, dakle načela slobode uređenja obveznih odnosa i načela dispozitivnosti. Osim toga, ističe kako je navedena odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako razumljiva i lako uočljiva sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) te ista ne podliježe testu poštenosti. U konkretnom slučaju, da je jasno da odredba čl. 1024. ZOO, a na koji se tužitelj poziva u tužbi, ne sadrži zabranu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita. U tom smislu, jedino st. 4. istog članka sadrži zabranu tuženiku da uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Podredno, čak i da je odredba čl. 1024. ZOO u cijelosti prisilne naravi, tužitelj opet ne bi mogao isticati ništetnost budući da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značenja, sukladno odredbi čl. 326. ZOO. Tužitelj da kao osnovu tužbenog zahtjeva za isplatu navodi stjecanje bez osnove. Međutim, u ovom slučaju uopće da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Nadalje, sukladno čl. 1112. st. 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. S obzirom na to da nije utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu koju tužitelj u tužbi navodi, a da se tužitelj u predmetnoj parnici radi vraćanja stečenog bez osnove sukladno članku 502.c ZPP-a nije ovlašten pozivati na utvrđenja iz kolektivne tužbe, tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala. Nadalje, ako je tužitelj smatrao da određene iznose po Ugovoru o kreditu nije dužan platiti, da se postavlja pitanje zašto isti zahtjev nije istaknuo ranije. Sukladno navedenom čl. 1112. ZOO-a, tužitelj da nema pravo zahtijevati vraćanje s obzirom na to da nije zadržao pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa. Također, nesporno je da ni ostali uvjeti iz čl. 1112. ZOO-a nisu ispunjeni, tj. tužitelj nije navodno platio da bi izbjegao prisilu, a isplata nije zavisila od ispunjenja uvjeta. Tuženik, nadalje, u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te ističe da je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita. Zaključno, a sobzirom da je očigledno kako tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke. Podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženika.

3. Na pripremnom ročištu koje je održano 17. veljače 2025. tužitelj je istaknuo da je vezano za ugovor o kreditu broj 316-23/2008 od 25. veljače 2008. tužitelj u tri navrata zatvarao kredit pa mu je svaki put naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita. U predmetu koji se kod ovog suda vodio pod posl.br. P-1409/2019 tužitelj da je bio utužio jednu od naknada za prijevremenu otplatu kredita pa u ovom postupku utužuje i preostale dvije naknade za prijevremenu otplatu kredita. Prvi put je tužitelj tuženiku platio naknadu za prijevremenu otplatu kreditu u iznosu od 31.366,91 kuna (4.163,10 eura) i vezano za tu naknadu donesena je presuda posl. br. P-1409/2019. Nakon toga je tužitelj tuženiku platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 12.673,08 kuna (1.682,01 eura) i to 27. svibnja 2010., a nakon toga još i 10.770,48 kuna (1.429,49 eura) 15. rujna 2010. sve po istom ugovoru o kreditu.

4. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu broj 316-23/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. veljače 2008. (str. 7-15), pregled prometa za klijenta (str. 16-44), nalog za arhiviranje (str. 86-89), izvadci iz obrtnog registra (str. 108-110), oglasi (str. 111-124), zahtjev za kredit (str. 210), izjava o načinu isplate (str. 211), izjava (str. 212), obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 25304841 (str. 213), obavijest o dospijeću prvog anuiteta (str. 214), izjava (str. 215-216), efektivna kamatna stopa (str. 217), kartica (str. 218), zahtjev za izmjenama po kreditu (str. 219-220), zahtjev (221-222), aneks broj 3 uz bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU (str. 223-252), troškove likvidnosti (str. 253-1291), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oecc., saslušan je svjedok JB, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja sukladno odredbi čl. 265. st. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP).

5. Vezano za prigovor dvostruke litispendencije istaknut po tuženiku valja istaknuti da među strankama nije sporno da je kod ovog suda među istim strankama vođen parnični postupak posl. br. P-1409/2019, a kako je taj postupak u međuvremenu pravomoćno okončan (što je utvrđeno uvidom u sustav eSpisa za taj predmet i među strankama je isto nesporno) na način da je u istom donesena presuda posl. br. P- 1409/2019-30 od 20. lipnja 2023., kojom je utvrđena ništetnom odredba sadržana u čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 316-23/2008 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 25. veljače 2008., a koja glasi: "U slučaju privremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d." pa stoga navedena odredba ugovora koji sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (toč. I. izreke), te kojom je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos 4.163,10 eura/31.366,91 kuna* zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17. srpnja 2017. do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje ZOO), sve u roku 15 dana - na temelju čl. 333. st.2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci rješenja.

5.1. Preostali dijelovi tužbenog zahtjeva tužitelja kako su navedeni u točkama I.

II., III. i IV. izreke presude nisu bili predmetom raspravljanja u parničnom postupku posl. br. P-1409/2019, pa je prigovor dvostruke listispnedencije u odnosu na njih neosnovan, te je o tim tužbenim zahtjevima suđeno u ovom postupku.

6. Među strankama nije sporno da su iste sklopile ugovor o kreditu između tuženika kao kreditora, te tužitelja kao korisnika kredita 25. veljače 2008. u pogledu novčanog iznosa 460.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate.

7. Isto tako nije sporno, da je čl. 8.2. među strankama ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a ta je odredba ugovora presudom ovog suda posl. br. P-1409/2019-30 od 20. lipnja 2023. utvrđena ništetnom (kako je ranije navedeno).

8. Isto tako nije sporno niti to da su predmetnim ugovorom stranke ugovorile (u čl.5.1.) da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,5% iznosa kredita.

9. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007, 125/2007 – dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu, pa se stoga isti ima primijeniti na konkretan slučaj) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2. istog čl.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4. istog čl.). Imajući u vidu iskaz tužitelja, o kojem još i nastavno, a u kontekstu činjenice da u tijeku ovog postupka tuženik nije niti tvrdio drugačije, a ni predlagao dokaze u tom pravcu (a na njemu je bio teret dokaza sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP) - stajalište je suda da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tužitelj bio nedovoljno informiran o tome na što odnosi naknada iz odredbe čl. 5.1. predmetnog ugovora, te da se niti o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je nedvojbeno riječ o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi te o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke, pri čemu se dakle, posebno ističe da tuženik u ovom postupku na kojem je bio teret tog dokaza nije dokazao protivno. Istovjetno je utvrđeno i u postupku koji se kod ovog suda vodio pod posl. br. P1409/2019 vezano za ugovornu odredbu iz čl. 8.2. predmetnog ugovora (naknada za prijevremenu otplatu kredita).

10. Naime, tužitelj u svom iskazu tvrdi, a sud mu vjeruje jer je pred sudom iskazivo okolnosno i decidirano i njegov iskaz drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje – da se prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije raspitivao kod drugih banaka o kreditu, iz razloga što je ondašnja Hypo banka bila njegova poslovna banka; da je ugovor prilikom sklapanja pročitao, ali da se ne sjeća je li tražio kakva pojašnjenja tog ugovora od bilježnika, kao ni je li mu bila jasna ova odredba ugovora da banci mora platiti naknadu za obradu kredita. Također navodi da nije niti pokušao pregovarati o ovim naknadama prilikom sklapanja ugovora o kreditu jer su u banci razgovarali o iznosu kredita, godinama otplate i o kamati, to da ga je zanimalo i u banci da su mu ponudili ovaj kredit u CHF jer da je najpovoljniji. Kada je na taj kredit pristao da je dobio od banke gotov ugovor o kreditu da ga ide potpisati kod javnog bilježnika i tek da mu ga je bilježnik pročitao, a u banci da m u ga nitko nije čitao, niti tumačio, niti su što pričali o naknadama. Naknadu za obradu kredita da nije osobno uplatio, nego da mu je jednostavno isplaćen manji iznos kredita, pa da je vidio da je to naknada za obradu kredita. Banku da nije tražio da mi da Opće uvjete poslovanja i Odluku o naknadama prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Isto tako da je bilo i vezano za naknade za prijevremenu otplatu kredita, a to da znači da te naknade također nije osobno uplaćivao, nego da je obračunato iz ovih novaca koje je dao za prijevremenu otplatu, za taj iznos naknade da nije umanjena glavnica nego je ostala. Kredit da je podigao za dovršetak kuće u kojoj je stanovao i planirao stanovati sa svojom obitelji, suprugom i petoro djece, međutim u toj kući da ne stanuje sada više jer da ju prodao da bi zatvorio upravo ovaj kredit. Tu kuću da nikada nije iznajmljivao, niti je novac utrošio za potrebe obrta kojeg je vlasnik. Iskaz tužitelja potvrđuje i svjedok JB, koji sud cijeni također vrijednosno pozitivno budući isti drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje.

11. Obzirom na navedeno stajalište je suda da je tuženik ugovarajući s tužiteljem odredbu čl. 5.1. Ugovora o kreditu na način kako je navedeno postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da je takav način ugovaranja odredbe o jednokratnim troškovima obrade kredita uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa se predmetna ugovorna odredba smatra nepoštenom, a sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP ista je ništetna.

12. Da je riječ upravo o potrošačkom ugovoru utvrđeno je također iz iskaza tužitelja i svjedoka JB, jer je sredstvima dobivenim iz predmetnog ugovora o kreditu dovršena je obiteljska kuća tužitelja, a vezano za isto tuženik, na kojem je teret tog dokaza, nije dokazao drugačije. Nedvojbeno je da tužitelj ima obrt za njegu tijela i nedvojbeno je da njegovi roditelji (otac mu je JB) iznajmljuju apartmane u svojoj obiteljskoj kući, međutim iz iskaza tužitelja i saslušanog svjedoka proizlazi da su sredstva dobivena kreditom utrošena na izgradnju obiteljske kuće tužitelja koja se nikada nije iznajmljivala. Dakle, sredstva dobivena kreditom tužitelj nije utrošio u svrhe koje bi bile namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Osim toga valja naglasiti s obzirom na sve navedeno, te na formulaciju predmetne odredbe ugovora iz čl. 5.1., a kojom se troškovi obrade kredita stavljaju u korelaciju s iznosom kredita – da je zapravo odluka o naknadi prepuštena isključivo banci i ne korespondira s eventualno stvarnim troškovima tuženika vezano za radne sate zaposlenika tuženika, kako to tuženik pokušava prikazati u postupku, pa da je obzirom na navedeno došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, tako da tužitelj kao korisnik kredita sa svoje strane ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovorene odredbe, te se pored ostalog uz naglasak na ovo utvrđenje - ugovorna odredba iz čl. 5.1. predmetnog ugovora o kreditu može podvesti po pojam nepoštene ugovorne odredbe, kako je već rečeno.

14. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

15. Iz nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića nedvojbeno je utvrđeno, a budući da je isti cijenjen potpunim, razumljivim u svemu sukladnim pravilima struke, pa ga stoga ovaj sud prihvaća u cijelosti, da je na dane 27. svibnja 2010. i 15. rujna 2010. tužitelj izvršio prijevremene djelomične otplate po predmetnom ugovoru, čime je umanjio nedospjelu glavnicu za 99.008,39 CHF (po tečaju 5,12 kn za 1,00 CHF), te za 76.156,62 CHF (po tečaju 5,657 kn za 1,00 CHF). Na isplatnom nalogu da je vidljivo da je prilikom isplate kredita 05. ožujka 2008. naplaćen iznos 6.900,00 CHF, što po tečaju od 4,6001 kn za 1,00 CHF iznosi 31.740,69 kn na ime troškova obrade, odnosno 1,50% iznosa kredita prema fiksnom tečaju konverzije 7,5345 kn za 1,00 eura tako je naplaćeno 4.212,71 eura. Dana 27. svibnja 2010. tužitelj da je izvršio prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u iznosu 99.008,39 CHF što po tečaju od 5,12 kn za 1,00 CHF iznosi 506.922,96 kn, i na ime troška prijevremene otplate tuženik da je naplatio iznos od 12.673,08 kn/1.682,01 eura, odnosno 2,50% iznosa prijevremeno otplaćene glavnice. Dana 15. rujna 2010. tužitelj da je izvršio prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u iznosu 76.156,62 CHF, što po tečaju od 5,657 kn za 1,00 CHF iznosi 430.818,00 kn. Na ime troška prijevremene otplate tuženik je naplatio iznos 10.770,48 kn/1.429,49 eura, odnosno 2,50% iznosa prijevremeno otplaćene glavnice.

15.1. Dakle, neosnovani su navodi tuženika da tužitelju dana 05. ožujka 2008. ne bi bio naplaćen novčani iznos sukladno čl. 5.1. predmetnog ugovora o kreditu vezano za naknadu za jednokratni trošak obrade, te da tužitelju na bi bile naplaćene tijekom otplate kredita još dvije naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita koje tužitelj potražuje u ovom postupku. Predmetom postupka koji se kod ovog suda vodio pod posl. br. P-1409/2019 bila je naknada za prijevremenu cjelokupnu otplatu kredita 2017.

16. Dalje, odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

17. Nastavno na ovako utvrđeno, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, te prema obrazloženju koje slijedi, naloženo je tuženiku vratiti tužitelju novčane iznose koje je primio na ime naplate naknade za troškove obrade kredita i za djelomični prijevremeni povrat kredita prema ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 316-23/2008 u iznosima kako je navedeno u točkama II., III. i IV. izreke presude sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO koje na te iznose teku od dana kada je izvršeno plaćanje po tužitelju, sve u skladu i s odredbom čl. 1115. ZOO.

18. Nastavno na navedeno, te na pravno shvaćanje o početku tijeka zastare VSRH sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. Broj: Su-IV-47/2020-2 doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, a koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." - tužiteljev zahtjev za naknadu više plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "prijevremenu otplatu kredita", sukladno odluci ovog suda posl. br. P-1409/2019-30, koja je postala pravomoćna 20. lipnja 2023.

- nije u zastari, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok (tužba je u predmetu podnesena 27. srpnja 2023., dakle prije proteka petogodišnjeg roka zastare), a nije u zastari ni tužiteljev zahtjev za naknadu više plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "jednokratne troškove obrade kredita", jer je ništetnost utvrđena tek u ovom postupku. Slijedom toga i prigovor zastare istaknut po tuženiku je neosnovan.

19. Odluka o parničnom trošku (točka V. izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP koja propisuje da Sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

19.1. Tužitelju su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe u iznosu 250,00 eura (tbr. 7/1 i 46 Tarife), zastupanja na ročištima 17. veljače 2025. i 11. lipnja 2025. u iznosu ukupno 500,00 eura (tbr. 9/1 i 46 Tarife), sastav podnesaka od 20. listopada 2023., 19. veljače 2025. i 27. svibnja 2025. u iznosu ukupno 750,00 eura (tbr. 8/1 i 46 Tarife), odnosno sveukupno 1.500,00 eura, uvećano za predujam utrošen na financijsko vještačenje u iznosu 300,00 eura tj. sve skupa 1.800,00 eura.

U Poreču, 03. rujna 2025.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, u roku od 15 dana od dana dostave odluke.

DNA:

1. tužitelj p.p.,

2. tuženik p.p.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte