Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-933/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica BFL, OIB: [osobni identifikacijski broj] i BF, OIB: [osobni identifikacijski broj], obje iz Poreča, Pulska 5 i obje zastupane po punomoćnici Kristini Cerin Načinović, odvjetnici u Rovinju, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Tihani Svetec, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-735/2022-57 od 30. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje se točka I. izreke presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-735/2022-57 od 30. travnja 2025. u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe članaka 4., 5., 6. i 7. ugovora o kreditu broj 9012354719 od 22. ožujka 2007. kojim je među strankama ugovorena jednostrana izmjena kamatne stope odlukom tuženika i otplata anuiteta, zatezne kamate i interkalarne kamate uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.

II. Djelomično se preinačava točka I. izreke presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-735/2022-57 od 30. travnja 2025. u dijelu kojim je utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 1. ugovora o kreditu broj 9012354719 od 22. ožujka 2007. kojom je među strankama ugovorena obveza tuženika da prvotužiteljici BFL stavi na raspolaganje iznos kredita uz primjenu valutne u švicarskim francima na način da se odbija tužbeni zahtjev kojim tužiteljice zahtijevaju utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe ugovora o kreditu broj 9012354719 od 22. ožujka 2007.

III. Preinačava se točka II. izreke presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-735/2022-57 od 30. travnja 2025. na način da se odbija zahtjev prvotužiteljice BFL za isplatu iznosa od 9.966,86 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2025. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika i preinačuje se točka III. izreke presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-735/2022-57 od 30. travnja 2025. na način da se odbija zahtjev tužiteljica za naknadu troškova parničnog postupka.

II. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se točka IV. izreke presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-735/2022-57 od 30. travnja 2025.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom su presudom u točci I. izreke utvrđene ništetnim ugovorne odredbe članaka 1., 4., 5., 6. i 7. ugovora o kreditu broj 9012354719 od 22. ožujka 2007. kojima je među strankama ugovorena jednostrana izmjena kamatne stope odlukom tuženika, isplata kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (dalje: CHF) i otplata anuiteta, zateznih kamatama i interkalarne kamate uz primjenu valutne klauzule u CHF. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti prvotužiteljici BFL 9.966,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljicama troškove postupka od 2.763,43 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate dok je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen (točka IV. izreke).

1.1. Nepobijanim prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužbeni zahtjev (pravilno: tužba) povučen u dijelu kojim su tužiteljice zahtijevale utvrđenje ništetnosti Dodatka ugovoru o kreditu od 7. prosinca 2015.

2. Prvostupanjsku presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavaka 2. i 3. tog Zakona i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavka 2., 3. i 4. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužiteljice nisu odgovorile na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11. 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6.1. Tako nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presude sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i odlučnoj činjeničnoj i pravnoj argumentaciji stranaka pa se može ispitati.

6.2. Imajući na umu da je prema ocjeni ovog suda prvostupanjski postupak proveden na način da je tuženiku pružena razumna prilika da iznese svoje argumente pod uvjetima koji ga ne dovode u nepovoljniji položaj u odnosu na tužiteljice, da je imao priliku izjasniti se o navodima i dokaznim prijedlozima tužiteljica i staviti svoje primjedbe na njih te da je odluka prvostupanjskog suda utemeljena na razumnoj ocjeni provedenih dokaza, sadrži dostatne i odlučne razloge o svim odlučnim činjeničnim tvrdnjama tuženika te nije proizvoljna, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da u tom postupku nije imao ravnopravni položaj. Zbog toga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika o tome da u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke nisu očuvana jamstva poštenog suđenja na što se određeno poziva u žalbi.

7. Žalbeni se navodi u bitnome iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o učincima dodatka ugovoru o kreditu na utuženi kondikcijski zahtjev pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni redovne kamate koja su odredbe sadržane u potrošačkom ugovoru o kreditu broj 9012354719 od 22. ožujka 2007. u odnosu na koji su stranke u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., i 52/16., dalje ZPK), 7. prosinca 2015. zaključile dodatak ugovoru o kreditu broj 9012354719 (dalje: dodatak ugovoru).

9. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, financijskim vještačenjem te saslušanjem prvotužiteljice BFL, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 22. ožujka 2007. u Poreču između tuženika kao banke i prvotužiteljice BFL kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu broj 9012354719 radi adaptacije stambenog objekta s ugovorenim iznosom kredita od 57.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja (isplate) kredita i s rokom otplate od 168 mjeseci

- da je tom prilikom između tuženika kao vjerovnika i drugotužiteljice BF kao založnog vjerovnika zaključen ugovor o osnivanju založnog prava na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine tuženika iz predmetnog ugovora o kreditu

- da je taj ugovor zaključen uz redovnu kamatu od 4,20% godišnje, promjenjivu

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile promjenu kamatne stope u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava (otplaćuje) u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 22. ožujka 2007. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Privredne banke Zagreb d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je PBZ d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007 povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora drugotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužiteljice u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i isplatu pozivaju na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene (i ništetne) odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužiteljice pozivaju na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuiteti u CHF naplaćeni do 30. rujna 2015. pomnože razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 51.964,91 kn /6.896,93 EUR[1] /

- da razlika između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj (povećanoj) kamatnoj stopi (4,30%, 5,30%, 6,05%, 6,10%, 5,75%, 5,50% i 5,25%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4,20%) iskazana u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju na dan isplate (korištenja) kredita iznosi 21.184,44 kn /2.811,69 EUR/[2]

- da osamostaljene (uglavničene) kamate koje su na iznos od 6.896,93 EUR tekle od dana kad je svaki pojedinačni iznos plaćen tuženiku do 30. studenog 2015. iznose 2.237,06 EUR

- da osamostaljene (uglavničene) kamate koje su na iznos od 2.811,69 EUR tekle od dana kad je svaki pojedinačni iznos plaćen tuženiku do 30. studenog 2015. iznose 1.873,69 EUR

- da osamostaljene (uglavničene) kamate na ukupni iznos plaćen tuženiku na ime nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koje su tekle od dana kada su pojedini iznosi plaćeni tuženiku do dana 30. rujna 2015. iznose 4.110,75 EUR (2.237,06 EUR + 1.873,69 EUR)

- da su stranke 7. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/2015)

- da je dodatak ugovoru o kreditu od 7. prosinca 2015. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015

- da je iznos preplate prvotužiteljice na dan 30. rujna 2015. iznosio 4.962,77 EUR (pravilno: 4.895,84 EUR)

- da se preplata koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti i to na način da se sukcesivno, kod plaćanja budućeg anuiteta, iznos do najviše 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. lipnja 2019.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe o isplati i otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF te o jednostranoj izmjeni kamatne stope utvrdio ništetnima te je obvezao tuženika isplatiti prvotužiteljici 9.966,86 EUR pri čemu se iznos od 6.896,93 EUR odnosi na glavne iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, iznos od 1.959,67 EUR na dio glavnice plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope odukom tuženika, a iznos od 1.110,26 EUR na "razliku u nedospjelim glavnicama kredita u obračunu konverzije". Na taj je iznos dosudio prvotužiteljici zakonsku zateznu kamatu od 1. listopada 2015. do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare te je zaključio da prvotužiteljica sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu nije u potpunosti obeštećena za štetne posljedice koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope te da se sklopljenim dodatkom prvotužiteljica nije odrekla potraživanja po osnovi tih ništetnih ugovornih odredbi jer nije bila pravilno informirana.

11. Pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 u točci I. izreke pobijane presude u dijelu koji se odnosi na odredbe članaka 4., 5., 6. i 7. ugovora o kreditu iste ocijenio ništetnim pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a u tom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

12. Na pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda o utvrđenju ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope ne utječu žalbeni navodi u kojima tuženik tvrdi da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije postojala zakonska obveza tuženika da u ugovore o kreditu uvrsti kriterije za izmjenu kamatne stope koja obveza tvrdi da je nastala tek 2014. stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, obveza tuženika na ispunjenje zahtjeva (formalne i materijalne) transparentnosti određena je člankom 85. ZZP/2003 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

12.1. Pravilno žalitelj u žalbi ističe da je valutna klauzula dopuštena zakonom. Ta je činjenica, međutim, neodlučna. Ugovorna odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF nije odraz ni dispozitivne ni kogentne zakonske odredbe. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, nije riječ o dispozitivnoj zakonskoj odredbi jer su dispozitivne odredbe zakona (samo) one koje se primjenjuju na ugovorni odnos stranaka uvijek, osim ako stranke nisu isključile njihovu primjenu. Naprotiv, da bi obvezivala stranke, valutna se klauzula mora ugovoriti. Osim toga i neovisno o tome, predmetni pravni posao ima se prosuđivati kroz odredbe ZZP/2003. U skladu s člankom 81. stavkom 5. toga Zakona odredbe glave 10. II. dijela toga Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Svakako da odredba o valutnoj klauzuli iz članka 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora nije prisilna zakonska odredba. Zbog toga neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je riječ o ugovornoj odredbi koja je, u smislu odredbe članka 80. stavak 5. ZZP/2003 izuzeta iz područja primjene zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi. Imajući na umu da je u kolektivnom sporu ocijenjena netransparentnom, neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je riječ o ugovornoj odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003.

13. Točkom I. izreke prvostupanjske presude sud prvog stupnja je osim ugovornih odredbi o otplati kredita u CHF, ništetnom utvrdio i ugovornu odredbu iz članka 1. tog ugovora koji se odnosi na isplatu (korištenje) kredita. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu prava, ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka sporazum stranaka iz članka 1. ugovora o kreditu koji se odnosi na isplatu (korištenje), ne na otplatu (vraćanje) kredita, sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo. Najprije, utvrđenje ništetnosti odredbe o isplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. s obzirom na to da iz odluke u kolektivnom sporu proizlazi da ta odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela ugovora o kreditu broj 9012354719 od 22. ožujka 2007. utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak pa je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio zahtjev u tom dijelu pozivom na presudu iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača. Osim toga, odluka suda kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je odluci o isplati sadržanoj u točci II. izreke pobijane presude i razlozima koji su za tu odluku izneseni u obrazloženju, imajući na umu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF stvarno platila prvotužiteljica obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s člankom 1. ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita (a ne prvotužiteljice na otplatu kredita), nije riječ o odredbi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/2003 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Osim toga, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP/2003 ne podliježe testu poštenosti. Zbog toga je zahtjev za utvrđenje ništetnosti te odredbe odbijen te je na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a djelomično preinačena točka I. izreke prvostupanjske presude.

14. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točci II. izreke pobijane presude glavni kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržanih u ugovoru o kreditu broj 9012354719 od 22. ožujka 2007. u ukupnom iznosu od 8.856,60 EUR (1.959,67 EUR + 6.896,93 EUR) i to kao pravnu posljedica njihove nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača. Pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo kada je tuženiku naloženo isplatiti prvotužiteljici iznos od 1.110,26 EUR na ime „razlike u nedospjelim glavnicama kredita u obračunu konverzije“.

15. Iz spisa predmeta proizlazi:

- da je dodatak ugovoru o kreditu od 7. prosinca 2015. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015

- da je iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosio 4.895,84 EUR

- da se preplata koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti i to na način da se sukcesivno, kod plaćanja budućeg anuiteta, iznos do najviše 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi

- da je izračun konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a.

16. Iako ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

17. U odnosu na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile 22. ožujka 2007. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

17.1. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

18. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

18.1. Osim toga, nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i o otplati kredita uz valutnu klauzule u CHF iz ugovora o kreditu od 22. ožujka 2007. nakon zaključenog dodatka ne obvezuju prvotužiteljicu, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR.

18.2. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

19. Načelno gledajući, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, trebaju, uz utvrđenje ništetnosti tih odredbi, imati i pravo na povrat tih plaćanja. Pravo potrošača na povrat posljedica je neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe. Bez prava na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc, a što je okvir postavljen člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

19.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja prvotužiteljice, iskorišteni u njezinu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

20. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je prvotužiteljica učinila na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. ožujka 2007., na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru iskorištene za ispunjenje njezine obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za prvotužiteljicu u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. ožujka 2007. bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. ožujka 2007. vraćaju prvotužiteljici, nego da se iskorištavaju u njezinu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

20.1. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

20.2. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

20.3. Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj dodatka ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014. i 110/2015., dalje ZZP/2014) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja dodatka, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona. Osim toga, opseg i sadržaj informiranja u odnosu na sklopljeni dodatak ugovoru također su uređeni prisilnom odredbom članka 19.d ZPK-a, a tijekom postupka nisu iznesene tvrdnje o tome da tuženik nije ispunio svoje obveze informiranja u skladu s tim propisom. Imajući na umu da se u skladu s člankom 19.c. stavkom 1. točkom 2. ZPK- a konverzija provodi na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i na način da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika (članak 19.c stavak 1. točka 1. ZPK-a) te da je prvotužiteljici u skladu s člankom 19.d stavkom 2. ZPK-a omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, očito je da je prvotužiteljica prilikom sklapanja dodatka ugovoru bila bio precizno obaviješten o deviznom tečaju za otplatu kredita i o visini kamatne stope ugovorenih dodatkom (jer su promjene kamatne stope i tečaja već realizirani) i koji se retroaktivno primjenjuju na njezin ugovorni odnos.

21. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK-a u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od prvotužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (4,30%, 5,30%, 6,05%, 6,10%, 5,75%, 5,50% i 5,25%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4,20%), kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju prvotužiteljica zahtijeva tužbom (8.856,60 EUR), nakon zaključenog dodatka ugovoru nije (više) bez osnove u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.

21.1. Tuženik je na temelju sklopljenog dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznose koje prvotužteljica traži tužbom (8.856,60 EUR), a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. ožujka 2007. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR.

22. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope, odnosno za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 22. ožujka 2007. jer su i uplate koje čine te razlike (8.856,60 EUR) u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

23. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da se sklapanjem dodatka ugovoru prvotužiteljica nije odrekla prava na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. ožujka 2007. te da taj dodatak ne sadrži takvo odricanje. Riječ je o neodlučnoj činjenici, imajući na umu pravno shvaćanje ovog suda izraženo u točkama 18. do 21.1. ovog obrazloženja, prema kojem ne proizlazi da je na strani prvotužiteljice zaključenjem dodatka ugovora čija valjanost nije dovedena u pitanje došlo do odricanja od prava na isplatu iznosa koje je do 30. rujna 2015. platila na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi. To stoga što su i ti iznosi iskorišteni za njezin račun (i u njezinu korist) za ispunjenje njezine obveze preuzete valjanim dodatkom. Bespredmetno je pozivanje suda prvog stupnja na odredbu članka 41. stavka 1. ZZP/2014. To stoga što je riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu, a usluga kreditiranja, kao i bankarska usluga, obuhvaćene su pojmom "financijske usluge" kako ga definira članak 5. toč. 3. ZZP/2014. Članak 41. ZZP-a koji u stavku 1. zabranjuje odricanje potrošača od zaštite koju mu pružaju taj zakon ili drugi zakoni kojima se štite prava potrošača kao i ograničenje te zaštite ne primjenjuje se na ugovore o financijskim uslugama. To zato jer je riječ o odredbama koje se nalaze u glavi I. trećeg dijela ZZP/2014 pa se prema odredbi članka 40. toč. 3. ZZP/2014 ne primjenjuju na ugovore o kreditu kao ugovore o financijskim uslugama.

24. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 prvotužiteljica restituirana za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koje su sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. ožujka 2007. jer je, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a, s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinila vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzela valjanim dodatkom. Stoga joj prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada zatražena isplata od 8.856,60 EUR.

25. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022., točka 25. i Rev 586/2024-14 od 21. prosinca 2022., točka 26 i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1.

26. Naposljetku, neodlučno je pozivanje suda prvog stupnja) na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

26.1. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., B, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

26.2. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.)

26.3. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sklopljen 22. ožujka 2007., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

26.4. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

27. Pritom je neodlučna činjenica da je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisan između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica u Luksemburgu (još) 29. listopada 2001. U skladu s člankom 1. stavkom 3. Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske, uvjeti primanja u članstvo utvrđeni u Aktu priloženom tom Ugovoru. Odredbe tog Akta sastavni su dio tog Ugovora, Kad je riječ o vremenskoj primjeni direktiva, Akt o pristupanju je u tom smislu vrlo jasan. U skladu s člankom 2. toga Akta, "od dana pristupanja, odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obvezujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenima u tim ugovorima i u ovom Aktu." Štoviše, u skladu s člankom 46. i 47. Akta o pristupanju, (tek) od trenutka pristupanja se smatra da su direktive upućene Hrvatskoj te se smatra da je Hrvatska primila obavijest o tim direktivama (tek) u trenutku pristupanja (članak 46. Akta o pristupanju). Hrvatska poduzima mjere koje su potrebne kako bi od dana pristupanja bila usklađena s odredbama direktiva (članak 47. Akta o pristupanju), osim ako je u tom Aktu predviđen neki drugi rok, što za Direktivu 93/13 nije slučaj.

27.1. Istovjetno tumačenje u istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji dao je i Sud Europske unije u presudi Ynos, C-302/2004 od 10. siječnja 2006. U tom su postupku pravna shvaćanja o primjeni Direktive 93/13 zbog toga što je ugovor o potrošačkom kreditu zaključen u vrijeme trajanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zastupale španjolska i austrijska vlada. Suprotno tome, Sud Europske unije je i u presudi Ynos izrazio (obvezujuće) tumačenje da nema primjene Direktive 93/13 na ugovore o kreditu koji su u državi članici zaključeni prije njezinog pristupanja Uniji.

28. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odluci o isplati iz točke II. izreke pobijane presude, u dijelu koji se odnosi na iznos od 8.856,60 EUR, pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tom je dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi odbijen, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda tuženika koji se odnose na taj dio pobijane odluke.

29. Iako je tuženik na temelju sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi koje prvotužiteljica u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o otplati kredita traži tužbom u cijelosti (6.896,93 EUR), a u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope djelomično (1.959,67 EUR), i koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. ožujka 2007. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

29.1. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer su protivno načelu dobre vjere stvarale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao prvotužiteljici i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. ožujka 2007. tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze prvotužiteljice preuzete valjanim dodatkom tom ugovoru.

29.2. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje obveze prvotužiteljice prema dodatku sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za prvotužiteljicu u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. ožujka 2007. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO-a prvotužiteljici, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. ožujka 2007. do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist prvotužiteljice za ispunjenje njezine obveze preuzete valjanim aneksom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

29.3. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točke 53. i 56.1.

29.4. Vještačenjem je utvrđeno da osamostaljene (uglavničene) kamate koje su na iznos od 2.811,69 EUR (koji je ukupno plaćen na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope) tekle od dana kad je svaki pojedinačni iznos plaćen tuženiku do 30. studenog 2015. iznose 1.873,69 EUR te da osamostaljene (uglavničene) kamate koje su na iznos od 6.896,93 EUR (koji je ukupno plaćen tuženiku na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF) tekle od dana kad je svaki pojedinačni iznos plaćen tuženiku do 30. studenog 2015. iznose 2.237,06 EUR, odnosno ukupno 4.110,75 EUR.

29.5. Međutim, prvotužiteljica ne zahtijeva isplatu tih zateznih kamata. To stoga što zbog pogrešnog pravnog pristupa smatra da su joj te zatezne kamate podmirene preplatom od obračunatom u konverziji iako je prema prisilnom propisu iz članka 19.c ZPK stavka 1. točke 5. alineje prve, ta preplata iskorištena za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta s valutnom klauzulom u EUR koji su dospijevali na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji je dospijevao do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta s valutnom klauzulom u EUR namirivalo preplatom, a ne za druge svrhe. Imajući na umu da su te zatezne kamate tekle na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od dana plaćanja do 30. rujna 2015. kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala, neosnovano prvotužiteljica zahtijeva zatezne kamate koje teku u kasnijem razdoblju pa je uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena točka II. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 8.856,60 EUR odbijen.

30. S obzirom na to da u skladu s prisilnim propisima iz članka 19.c stavka 1. točaka 7. i 8. ZPK-a konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. toga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. toga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. toga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. toga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača (točka 7.) i učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d toga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d toga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. toga stavka (točka 8.),

pogrešno je sud prvog stupnja primijenio te propise kada je naložio tuženiku da utvrđenju razliku glavnice (1.110,26 EUR) vrati prvotužiteljici. Zbog toga je na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu iznosa od 1.110,26 EUR na ime „razlike nedospjele glavnice kredita po obračunu konverzije“ sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama odbijen.

31. Imajući na umu kvalitativni i kvantitativni djelomični uspjeh stranaka u parnici (tuženik nije uspio u odnosu na zahtjev za utvrđenje, dok je u odnosu na kondikcijski zahtjev uspio), ocjena je ovog suda da su stranke uspjele u parnici s približno jednakim dijelovima. Stoga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u točci III. izreke prvostupanjske presude te je zahtjev tužiteljica za naknadu troškova postupka. Iz istog je razloga odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka IV. izreke prvostupanjske presude kao i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer