Poslovni broj: Usž-1647/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĆB iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Nemanji Nožiniću, odvjetniku u Novoj Gradiški, Gundulićeva 4, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, radi priznavanja posljedične i dopunske dijagnoze priznate ozljede na radu, odlučujući o žalbi tuženika protiv točke III. izreke presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 4 Us I-1187/23-8 od 7. ožujka 2024, na sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje točka III. izreke presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 4 Us I-1187/23-8 od 7. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke pobijane presude od 7. ožujka 2024. poništeno je rješenje tuženika, KLASA: UP/II-502-03/23-01/346, URBROJ: 338-01-06-05-23-04 od 27. srpnja 2023., a točkom II. izreke poništeno je rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Osijek, Područne službe Slavonski Brod, KLASA: UP/I-502-03/22-04/14, URBROJ: 338-12-02-23-3 od 20. ožujka 2023. i predmet je vraćen na ponovni postupak. Točkom III. izreke presude prvostupanjskog suda tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbijen.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv točke III. izreke presude pobijajući zakonitost iste zbog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima upravnog spora. Navodi da je prilikom određivanja visine odnosno iznosa troška upravnog spora dosuđenog tužitelju prvostupanjski sud za obje radnje poduzete tijekom spora primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/2023. - dalje: Tarifa/23.) koja je na snazi od 25. studenoga 2023., iako je radnja sastava tužbe poduzeta 11. rujna 2023., dakle prije stupanja na snagu Tarife/23. Smatra da bi se naknada troška za obavljene radnje u upravnom sporu trebala utvrditi na temelju vrijednosti boda primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje Tarifa/12.) koja je bila na snazi u trenutku obavljanja te radnje. S tim u vezi upućuje na Tbr. 52. stavak 1. Tarife/23. u kojem je navedeno da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, a u odnosu na dospijeće naplate upućuje na Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.). Iznosi mišljenje da je u odnosu na radnju sastava tužbe trebalo primijeniti tarifu koja je bila na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade i sukladno tome dosuditi nagradu odvjetniku u iznosu od 497,71 eura, a ne od 1.000,00 eura uvećanu za PDV. Vezano za primjenu odvjetničke tarife poziva se na zauzeto pravno shvaćanje ovoga Suda izneseno u presudi, poslovni broj: Usž-1240/2023 od 5. srpnja 2023. kao i na pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda u presudi, poslovni broj: 71 Pž-2450/23 od 30. kolovoza 2023. prema kojem tarifa nije zakon i stoga ne može imati povratno djelovanje, zbog čega navodi da trošak valja priznati prema tarifi koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja radnje. Smatra da Tbr. 52. stavak 3. Tarife/23. po svojoj prirodi ima retroaktivno djelovanje, odnosno omogućava određivanje troškova u postupku pred sudom ili nadležnim tijelom prema Tarifi/23. za radnju odvjetnika koja je poduzeta u vrijeme kada je na snazi bila ranije važeća Tarifa/12. S tim u vezi ističe da sukladno Ustavu Republike Hrvatske („Narodne novine“, 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. - dalje: Ustav) retroaktivno djelovanje mogu imati samo iznimno zakoni, a Tarifa/23. ne predstavlja zakon niti pravnu normu u razini zakona, pa stoga ne može imati retroaktivno djelovanje. U tom smislu upućuje na nemogućnost primjene navedene odredbe Tarife/23. u odnosu na trošak sastava tužbe. Iznosi mišljenje da je sud, time što je poništio osporena rješenja iz procesnih razloga, umjesto da je meritorno riješio spor, riješio isključivo u (financijsku) korist opunomoćenika tužitelja, a na teret proračunskih sredstava javnopravnog tijela, gubeći pri tome iz vida interes samog tužitelja. Navodi da je prvostupanjski sud pristupio rješavanju spora na pretjerano formalistički način, da odlukom nije usvojio tužbeni zahtjev u smislu priznavanja tužitelju traženih prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, već je iz procesnih razloga obvezao prvostupanjsko upravno tijelo da u ponovnom postupku negativno odluči o zahtjevu tužitelja glede dopunske dijagnoze, s obzirom na to da je nepravodoban (a kako je to pravilno konstatirao i sam tuženik u sada već poništenoj drugostupanjskoj odluci). Smatra da nije razvidno na koji način je ovakvom sudskom odlukom tužitelj uspio u sporu u smislu članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). Predlaže da ovaj Sud poništi točku III. izreke i odbije zahtjev tužitelja najmanje u dijelu troškova za sastav tužbe, uz primjenu Tarife/12. koja je bila na snazi u vrijeme obavljanja te radnje.

3. Tužitelj, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je odluka o trošku zakonita i pravilna.

6. S obzirom na to da je sud poništio rješenja javnopravnih tijela i predmet vratio na ponovni postupak prvostupanjskom javnopravnom tijelu, tužitelj je uspio u upravnom sporu. Stoga ima pravo na naknadu opravdanih troškova upravnog spora na temelju članka 79. stavka 1. i stavka 4. ZUS-a.

7. Prema podacima spisa predmeta, na ročištu 28. veljače 2024. rasprava je zaključena i određen je dan za objavu presude, a opunomoćenik tužitelja je specificirao troškove koje potražuje u ovom sporu i predao u spis troškovnik (troškovnik prileži spisu). Presuda je objavljena dana 7. ožujka 2024.

8. Prema Tbr. 52. stavku 3. (GLAVA TREĆA, XVI. Primjena tarife) Tarife/23., kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

9. Budući da je o troškovima upravnog spora odlučeno 7. ožujka 2024., dakle nakon što je stupila na snagu Tarifa/23., pravilno je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o nagradi troškova zastupanja primijenio tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, odnosno odredbe Tarife/23. Prvostupanjski sud je valjano obrazložio što smatra opravdanim troškovima u konkretnom upravnom sporu te je pravilno utvrdio obvezu tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora i to zatraženi trošak za sastav tužbe te za zastupanje na ročištu. Visina troškova upravnog spora pravilno je određena u skladu s važećom Tarifom/23. odnosno predviđenim Tbr. 52. stavkom 3. i to zatraženi trošak za sastav tužbe te za zastupanje na ročištu sukladno Tbr. 27/1., Tbr. 27/2., Tbr. 46. i Tbr. 54.

12. Također valja reći da je presudom ovog Suda, poslovni broj: Usoz-55/24 i dr. od 18. srpnja 2025. odbijen zahtjev za ocjenu zakonitosti Tbr. 27. točke 1. alineja 2. i točke 2. te Tbr. 52. stavak 3. Tarife/23. U obrazloženju iste se u bitnome navodi da je odredba Tbr. 52. stavak 3. Tarife/23. prijelazne naravi, što znači da sama po sebi ne može imati povratno djelovanje koje zabranjuje članak 90. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske. Odredba je usmjerena sudu odnosno drugom tijelu koje odlučuje o troškovima zastupanja, dakle prije donošenja te odluke ni jedna stranka nije stekla neko pravo niti joj je naređena bilo kakva obveza, u kojem kontekstu bi se moglo govoriti o povratnom djelovanju. Stranke u trenutku upuštanja u postupak, odnosno u tijeku postupka ne mogu sa sigurnošću predvidjeti ishod postupka niti znati koje će troškove sud odnosno drugo tijelo priznati kao opravdane. Prema tome, predvidljivost troškova postupka prilikom pokretanja postupka, odnosno u tijeku postupka (koji će eventualno biti dosuđeni na kraju postupka) ne može se smatrati legitimnim očekivanjem (pa da bi se eventualno moglo govoriti o kvazi-retroaktivnom djelovanju sporne odredbe).

10. Neosnovano je pozivanje tuženika na raniju odluku ovog Suda, poslovni broj: Usž-1240/23 od 5. srpnja 2023. jer se prema recentnoj sudskoj praksi ovog Suda (primjerice odluke: Usž-885/24-2 od 27. ožujka 2024., Usž-1219/24-2 od 18. travnja 2024., Usž-1267/24-2 od 25. travnja 2024.) o naknadi troškova upravnog spora odlučuje primjenom članka 52. stavka 3. Tarife/23.

11. Imajući na umu navedeno, tuženik razlozima navedenima u žalbi podnesenoj protiv točke III. izreke presude nije doveo u sumnju zakonitost te točke izreke presude.

12. Slijedom navedenog, na temelju članka 67. stavka 3. i članka 74. stavka 1. ZUS- a, trebalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Radmila Bolanča Vuković