REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-661/2019-89

I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Antun Zanetti, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d., odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 15. srpnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika Dina Zanettija a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 3. rujna 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, da tužitelju CU, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 4.582,13 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od 0,39 eura od 02.05.2006. pa do konačne isplate;

- na iznos od 0,97 eura od 29.09.2006. pa do konačne isplate;

- na iznos od 21,60 eura od 20.03.2008. pa do konačne isplate;

- na iznos od 20,71 eura od 23.04.2008. pa do konačne isplate;

- na iznos od 20,25 eura od 23.05.2008. pa do konačne isplate;

- na iznos od 20,31 eura od 01.07.2008. pa do konačne isplate;

- na iznos od 19,67 eura od 31.07.2008. pa do konačne isplate;

- na iznos od 19,48 eura od 02.09.2008. pa do konačne isplate;

- na iznos od 19,30 eura od 29.09.2008. pa do konačne isplate;

- na iznos od 23,75 eura od 22.10.2008. pa do konačne isplate;

- na iznos od 19,41 eura od 25.11.2008. pa do konačne isplate;

- na iznos od 22,09 eura od 23.12.2008. pa do konačne isplate;

- na iznos od 42,06 eura od 26.01.2009. pa do konačne isplate;

- na iznos od 43,54 eura od 20.02.2009. pa do konačne isplate;

- na iznos od 35,56 eura od 30.03.2009. pa do konačne isplate;

- na iznos od 41,75 eura od 20.04.2009. pa do konačne isplate;

- na iznos od 41,78 eura od 02.06.2009. pa do konačne isplate;

- na iznos od 38,57 eura od 23.06.2009. pa do konačne isplate;

- na iznos od 38,17 eura od 24.07.2009. pa do konačne isplate;

- na iznos od 38,08 eura od 25.08.2009. pa do konačne isplate;

- na iznos od 37,13 eura od 28.09.2009. pa do konačne isplate;

- na iznos od 33,84 eura od 30.10.2009. pa do konačne isplate;

- na iznos od 38,87 eura od 01.12.2009. pa do konačne isplate;

- na iznos od 40,06 eura od 28.12.2009. pa do konačne isplate;

- na iznos od 44,40 eura od 22.01.2010. pa do konačne isplate;

- na iznos od 44,89 eura od 01.03.2010. pa do konačne isplate;

- na iznos od 52,04 eura od 31.03.2010. pa do konačne isplate;

- na iznos od 50,44 eura od 04.05.2010. pa do konačne isplate;

- na iznos od 52,54 eura od 02.06.2010. pa do konačne isplate;

- na iznos od 78,43 eura od 02.07.2010. pa do konačne isplate;

- na iznos od 68,96 eura od 26.07.2010. pa do konačne isplate;

- na iznos od 86,67 eura od 02.09.2010. pa do konačne isplate;

- na iznos od 78,24 eura od 30.09.2010. pa do konačne isplate;

- na iznos od 68,21 eura od 02.11.2010. pa do konačne isplate;

- na iznos od 86,20 eura od 02.12.2010. pa do konačne isplate;

- na iznos od 102,93 eura od 07.01.2011. pa do konačne isplate;

- na iznos od 89,81 eura od 28.01.2011. pa do konačne isplate;

- na iznos od 96,40 eura od 28.02.2011. pa do konačne isplate;

- na iznos od 88,55 eura od 30.03.2011. pa do konačne isplate;

- na iznos od 85,16 eura od 29.04.2011. pa do konačne isplate;

- na iznos od 113,04 eura od 01.06.2011. pa do konačne isplate;

- na iznos od 106,65 eura od 04.07.2011. pa do konačne isplate;

- na iznos od 167,82 eura od 09.08.2011. pa do konačne isplate;

- na iznos od 162,44 eura od 06.09.2011. pa do konačne isplate;

- na iznos od 116,18 eura od 03.10.2011. pa do konačne isplate;

- na iznos od 110,05 eura od 08.11.2011. pa do konačne isplate;

- na iznos od 112,40 eura od 30.11.2011. pa do konačne isplate;

- na iznos od 115,02 eura od 20.12.2011. pa do konačne isplate;

- na iznos od 123,36 eura od 31.01.2012. pa do konačne isplate;

- na iznos od 121,88 eura od 06.03.2012. pa do konačne isplate;

- na iznos od 118,03 eura od 30.03.2012. pa do konačne isplate;

- na iznos od 118,52 eura od 07.05.2012. pa do konačne isplate;

- na iznos od 121,01 eura od 05.06.2012. pa do konačne isplate;

- na iznos od 118,45 eura od 02.07.2012. pa do konačne isplate;

- na iznos od 118,77 eura od 31.07.2012. pa do konačne isplate;

- na iznos od 115,18 eura od 28.08.2012. pa do konačne isplate;

- na iznos od 107,14 eura od 26.09.2012. pa do konačne isplate;

- na iznos od 114,57 eura od 24.10.2012. pa do konačne isplate;

- na iznos od 114,41 eura od 04.12.2012. pa do konačne isplate;

- na iznos od 113,29 eura od 28.12.2012. pa do konačne isplate;

- na iznos od 103,78 eura od 28.01.2013. pa do konačne isplate;

- na iznos od 107,67 eura od 26.02.2013. pa do konačne isplate;

- na iznos od 111,27 eura od 04.04.2013. pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, da naknadi tužitelju BU, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.969,31 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 3. rujna 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 326-17/2006, partija broj 908-0025319551-756 od 27. ožujka 2006., a da je u ugovoru sadržana nepoštena ugovorna odredba tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamata: godišnja promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koje odredbe ugovora su ništetne. Ističe da je tuženik u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja s kojim je sklopio predmetni ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača budući da predmetni ugovor o kreditu sadrži naprijed navedene nepoštene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te koje su ništetne. Navodi kako su predmetne ugovorne odredbe tužitelju kao potrošaču potpuno nerazumljive, jer obveza nije određena niti odrediva, a tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogao niti predvidjeti kolika će kamatna stopa, odnosno tečaj CHF faktički i biti, čime je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem predmetnih ugovornih odredbi tuženik je potpuno izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorene strane na cijenu koja je praktički tužitelju ostala nepoznata u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ukazuje da su naprijed navedene dvije ugovorne odredbe nepoštene i protivne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju očitu i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na što dodatno dokazuje činjenica da su navedene ugovorne odredbe sadržane u predmetni ugovor o kreditu na isključivu inicijativu tuženika kao sadržaj standardnog/tipskog ugovora banke na koju tužitelj kao potrošač nije na niti koji način mogao utjecati, a nesporno je da nije u ugovoru (a niti kasnije) utvrđen egzaktan parametar za promjenu kamatne stope niti metoda izračuna tog parametra, pa su navedene dvije ugovorne odredbe sadržane u točci 1. i 2. predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti protivne odredbama Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Nadalje, navodi da tuženik nije tužitelja kao potrošača prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu kao trgovac uopće informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ističe da tužitelj kao prosječni potrošač ni uz razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti, a niti sada razumije sporne ugovorne odredbe i nije mogao donijeti prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Ukazuje kako su u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu postojala dva promjenjiva elementa o kojima je ovisila obveza tužitelja i to tečaj švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, pa je nedvojbeno navedeno uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti CHF. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi predmetnog ugovora o kreditu, s tim da je tuženik znao da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik je preuzeo tužitelj kao potrošač, a da to nije ni znao. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu CHF tuženik je na nepošten način potaknuo tužitelja kao potrošača na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije, koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj ističe da se o navedenim pravnim i činjeničnim pitanjima vodio parnični postupak u kolektivnom sporu tzv. predmet Franak u kojem su donesene pravomoćne presude koje potvrđuju naprijed navedene stavove tužitelja u ovoj tužbi, odnosno da su nepoštene ugovorne odredbe koje sadrži predmetni ugovor o kreditu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a koje su zato ništetne. Navodi da su predmetne ugovorne odredbe potpuno nerazumljive, jer obveza nije određena niti odrediva, te da ugovor o kreditu ne sadrži jasne i precizne odredbe o kamatnoj stopi, kao i da ne sadrži jasne ni precizne odredbe o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope te da ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu. Ističe da su navedene ugovorne odredbe nepoštene odredbe i u smislu odredbi čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te ukazuje na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13. Slijedom navedenog, tužitelj navodi da je jasno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne te da je tuženik neosnovano povećavao kamatnu stopu i time povećavao anuitete, koje je tužitelj plaćao u povećanom iznosu, a plaćao je anuitete u povećanom iznosu i zbog nagle promjene tečaja CHF, čime je preplatio svoju obvezu u korist tuženika, a zbog ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj smatra da ukupan iznos za koji je tako oštećen iznosi 33.917,47 kuna (sada 4.501,62 EUR), ali da zadržava pravo da nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju, konačno urediti tužbeni zahtjev, kojeg u trenutno ne može sa sigurnošću i konačno postaviti.

1.1. Nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev na način da na ime preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope potražuje iznos od 4.582,13 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te ističe prigovor zastare. Ističe kako nisu ispunjeni zakonski uvjeti za postavljanje tužbenog zahtjeva prema čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku, kao i da je otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu prestao postojati te da sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi više ne postoje i da se stoga iste ne mogu utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika. Navodi kako je neosnovano pozivanje na utvrđenja iz kolektivnog spora te izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po toj osnovi. Ukazuje kako je prilikom ocjene ništetnosti odredba ugovora o kreditu potrebno uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora, a da je pri tom osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju ugovora o kreditu uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i formiranja kamatne stope bili ili morali bit poznati. Nadalje, navodi da valutna klauzula sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu nije ništetna je je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno temeljem zakona, a valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača te valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl.81. Zakona o zaštiti potrošača. Također ističe kako niti u odnosu na odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti te da takva odredba nije ništetna te da bi se o ništetnosti moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamatne stope premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu čl. 26. Zakona o obveznim odnosima, a što ovdje nije slučaj. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik predlaže da sud odbaci tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno podredno da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i tužitelju naloži da naknadi tuženiku troškove postupka.

3. U dokaznom postupku pročitana je obavijest o promjeni kamatne stope, otplatni plan, detalji o kreditu, izvodi po kreditu, izračun tužitelja, članci i oglasi, ugovor o kreditu, obavijesti o promjeni kamatne stope po partiji kredita, tablica, zahtjev za kredit za kupnju motornog vozila, izračun anuiteta, ponuda, izjava o načinu isplate, izvadak iz obrtnog registra, nalaz i mišljenje vještaka Barbare Babić Gobbo od 28. veljače 2022., realizirani otplatni planovi, pregled prometa za klijenta, specifikacija uplata, iskaz tužitelja, dopuna nalaza i mišljenja vještaka Marina Rameše od 24. siječnja 2025.

3.1. U postupku nije saslušan svjedok IU jer je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje navedenog svjedoka.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj s tuženikom 15. ožujka 2006. zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 326-17/2006, i to u kunskoj protuvrijednosti od 34.700,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a s rokom otplate od 7 godina. Nesporno je da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,9% dekurzivno godišnje, te je ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope suklano Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke (čl. 6. Ugovora), a korisnik se istu obvezao plaćati, te da je tuženik početnu kamatnu stopu mijenjao tijekom trajanja kredita. Također je nesporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se mjesečni anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank na dan plaćanja (čl. 4. Ugovora o kreditu). Nesporno je kako je tužitelj otplatio predmetni kredit.

6. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a posljedično tome ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S time u vezi sporno je može li se tužitelj kao individualni potrošač pozvati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i je li činjenica što je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost, odnosno ta ništetnost razmatra kao prethodno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva za, a sporno je i radi li se u konkretnom slučaju o potrošačkom ugovoru. Također, sporno je i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

7. Prvenstveno valja istaknuti kako se ocjenjuje paušalnim i neosnovanim istaknuti prigovor tuženika kojim osporava status potrošača tužitelja. Naime, u skladu s odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine 96/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, sud je utvrdio kako je tužitelj kao fizička osoba zaključio pravni posao sa tuženikom u okviru djelatnosti tuženika, jer je tuženik banka i bavi se emitiranjem novca, a u konkretnom slučaju namjena kredita je bila kupnja motornog vozila. Dakle, predmetni ugovor o kreditu tužitelj je zaključio kao fizička osoba radi kupnje motornog vozila, a ne kao vlasnik obrta, što je vidljivo i iz same naznake stranaka u predmetnom ugovoru o kreditu. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj predmetni kredit podignuo radi kupnje motornog vozila za potrebe svoje obitelji, a da je imao otvoren obrt za obavljanje taxi prijevoza za obavljanje kojih poslova je tužitelj koristio drugo vozilo, dok je vozilo kupljeno predmetnim kreditom isključivo koristio kao obiteljski auto, a koji iskaz sud ocjenjuje vjerodostojnim jer je tužitelj iskazivao detaljno i životno logično te u konačnici niti tuženik nije imao primjedbe na takav iskaz tužitelja. Nadalje, na tuženiku, kao kreditoru, je u smislu čl. 219. i 221.a ZPP-a teret dokaza činjenice da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020), a što u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao.

8. Nadalje, valja istaknuti kako okolnost da je tužitelj otplatio kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost (kao prethodno pitanje u ovom postupku). U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO), kojom je propisana obveza restitucije, bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO).

8.1. Stoga je neosnovana i tuženikova tvrdnja da se iz tog razloga na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu odnositi pravna utvrđenja iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (ovdje potrošača) koja je podnesena 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, u kojem je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u čl. 6. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 2. i 4. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

9.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

9.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9.6. Slijedom navedenog, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovog suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koje se tužitelj pozvao, utvrđene ništetnima.

9.7. Pri tome valja ukazati kako tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno utvrđenje, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

10. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredite.

10.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (onih iz čl. 81. i 82. ZZP/03 i čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

10.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84 ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.

10.3. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za konačno 2,40 postotnih poena (7,30 % u odnosu na početnih 4,90 %), te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđeno neravnotežu na štetu tužitelja. Pri tome, nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

10.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćnom cijenili da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

10.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

10.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu sa pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezani tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je, već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, nije lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

10.7. Navedeno je utvrđeno i iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužitelj iskazivao detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu, a iz kojeg iskaza je utvrđeno da su tužitelju u banci ponudili kredit samo kredit u CHF i da su mu rekli da je za njega to najbolja opcija, da su tužitelju u banci rekli da se kamatna stopa može izmijeniti samo u iznimnim okolnostima i da može doći samo do minimalnih promjena, ali da tužitelju nisu objasnili na koji se način može mijenjati kamatna stopa, dok su vezano uz valutu tužitelju u banci rekli da je CHF najstabilnija valuta i da je za njega najpovoljnija, a iz kojeg iskaza je utvrđeno da tužitelj prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su mu objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja kao ni pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa.

11. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od strane tužitelja naplatio više od onoga što stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

11.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

12. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u smislu povećanja početno ugovorene stope od 4,9 %), s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacija u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

12.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Barbari Babić Gobo, koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je korisnik kredita trebao plaćati uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 34.700,00 CHF, da je početna kamatna stopa bila 4,90 %, da je početni tečaj na dan puštanja kredita u otplatu bio 1 CHF = 4,640000 HRK, kao i činjenicu da je kredit otplaćen 4. travnja 2013.

.

12.2. Vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćene kamate iznosi 8.224,83 kuna, što iznosi 1.091,62 eura uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450 (Tablica 3 - Nalaza i mišljenja vještaka – list 401-403 spisa), a da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata razlika preplata (samo pozitivne razlike) koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 26.890,96 kuna odnosno 3.569,04 eura uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450 (Tablica 4 - Nalaza i mišljenja vještaka – list 405-407 spisa), dok je vještak u nalazu i mišljenju posebno iskazao i ukupnu razliku tečaja koja predstavlja zbroj pojedinačnih mjesečnih pozitivnih i negativnih razlika tečaja i to u iznosu od 24.519,83 kuna odnosno 3.254,34 eura.

12.3. Pri tome je vještak u nalazu i mišljenju naveo kako za izradu nalaza i mišljenja nije raspolagao sljedećom službenom dokumentacijom tuženika i to početnim otplatnim planom, realiziranim otplatnim planom za razdoblje otplate kredita od 27. ožujka 2006. do 31. ožujka 2009., knjigovodstvenom karticom kredita te specifikacijom uplata za razdoblje otplate kredita od 27. ožujka 2006. do 31. prosinca 2008., te da je stoga vještak za razdoblje od 27. ožujka 2006. do 31. prosinca 2008 izvršio simulaciju početnog otplatnog plana i realiziranog otplatnog plana temeljem dostupnih podataka u spisu. S obzirom na navedeno te s time u vezi istaknute primjedbe stranaka, po dostavi kompletne dokumentacije od strane tuženika, u postupku je provedena dopuna nalaza i mišljenja i to po novom vještaku financijske struke Marinu Rameši, budući da je raniji vještak razriješen dužnosti vještačenja u ovom predmetu rješenjem ovog suda od 27. kolovoza 2024. (list 502 spisa).

12.4. U dopuni nalaza i mišljenja na temelju dostavljene potpune dokumentacije kredita vještak Marin Rameša je utvrdio kako pozitivne preplate kamate izračunate kao razlike između stvarno naplaćene kamate i kamate koja bi bila naplaćena prema početnom otplatnom planu iznosi 1.091,59 eura (ranije 8.224,58 kuna), a da pozitivne tečajne razlike nastale uslijed rasta tečaja u CHF u odnosu na početni tečaj iznose 3.490,54 eura (ranije 26.299,50 kuna). Vještak je posebno iskazao i negativne razlike po anuitetima uslijed pada tečaja CHF u odnosu na početni tečaj i to u iznosu do 238,43 eura (1.796,50 kuna).

12.3. Sud u cijelosti prihvaća dopunu nalaz i mišljenje vještaka, izvršenu po zaprimanju potpune dokumentacije s obzirom na to da je sačinjena objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda, a čiji matematički izračun nisu osporili niti tužitelj a niti tuženik.

13. Slijedom navedenog, kako je tužitelj uredio svoj tužbeni zahtjev za isplatu s osnova preplaćenog tečaja i promjenjive kamatne stope u skladu s dopunom nalaza i mišljenja vještaka, istoga je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO odlučiti kao u t. I izreke ove presude te tuženiku naložiti da tužitelju na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule isplati ukupan iznos od 4.582,13 EUR, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja. Naime, radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužitelju prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove. Prema shvaćanju ovog suda potrošač koji plati anuitet po nižem tečaju nije stjecatelj bez osnove pa i ni u obvezi vraćanja.

14. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod poslovni broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna donošenjem odluke poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 13. lipnja 2014. (tako ni od 14. lipnja 2018.) do utuženja 5. lipnja 2019., nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

15. Tužitelju su dosuđeni parnični troškovi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa), prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, i to za zastupanje po punomoćniku u postupku i to za sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife u vezi s Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife, za zastupanje na ročištima 18. veljače 2020., 8. rujna 2020., 16. prosinca 2024. i 15. srpnja 2025. u iznosu od 250,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife, za sastav podnesaka od 12. veljače 2020., 26. veljače 2020., 24. svibnja 2022. i 4. ožujka 2025. u iznosu od 250,00 eura za svaki prema Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife, za sastav podneska od 4. rujna 2020. u iznosu od 62,50 eura prema Tbr. 8/4 u vezi s Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife te za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eura prema Tbr. 9/3 u vezi s Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife, odnosno ukupno 2.437,50 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u uplaćenom iznosu od 91,45 eura te predujam za vještačenje u iznosu od 440,36 eura. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za priznanje parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen, a odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podneska od 25. rujna 2020. jer je tužitelj dokaz o uplati predujma mogao dostaviti i bez sastavljanja podneska pa se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. st.1. ZPP).

15.1. Tuženik nije uspio u sporu, pa je u cijelosti odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

U Puli 3. rujna 2025.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.