Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Pr-211/2019-64

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika LD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], (u nastavku teksta: tužitelj), zastupanog po odvjetnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina, u Rijeci i Zagrebu, protiv tuženika – protutužitelja Sveučilišta u Rijeci, Odjela za biotehnologiju, Radmile Matejčić 2, Rijeka, OIB: 64218323816, (u nastavku teksta: tuženik), zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knežević i partneri j.t.d. u Rijeci, radi utvrđenja, vraćanja na posao, sudskog raskida i naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. srpnja 2025. u prisutnosti Valentine Vižintin, odvjetnice u Rijeci, punomoćnice tužitelja i Edija Bradamantea, odvjetnika u Rijeci, punomoćnika tuženika, 3. rujna 2025., javno objavivši,

r i j e š i o  j e

I Odbacuje se kao nepravovremena tužiteljeva tužba s tužbenim zahtjevom slijedećeg sadržaja:

« 1. Utvrđuje se da je tužitelju LD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] redovitim otkazom Ugovora o radu od 24. rujna 2018. i 2. listopada 2018. nije prestao radni odnos 1. prosinca 2018. kod tuženika Sveučilište u Rijeci, Odjel za biotehnologiju, Radmile Matejčić 2, Rijeka, OIB: 64218323816, zasnovan Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme Klasa; 112-01/13-01/07, Ur.br.: 2170-57-02-13-2 zaključenim dana 1. ožujka 2013. «

2. Nalaže se tuženiku Sveučilište u Rijeci, Odjel za biotehnologiju, Radmile Matejčić 2, Rijeka, OIB: 64218323816 vratiti tužitelja LD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na rad na radno mjesto Docenta u znanstvenom području biomedicina i zdravstvo, polje temeljnih medicinskih znanosti sa svim pravima i obvezama iz Ugovora o radu Klasa: 112-01/13-01/07, ur.br.: 2170-57-02-13-2 zaključenom 1. ožujka 2013., sve u roku od 8 dana.

3. Nalaže se tuženiku Sveučilište u Rijeci, Odjel za biotehnologiju, Radmile Matejčić 2, Rijeka, OIB: 64218323816 vratiti tužitelja LD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana. «

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 331,81 eura, u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad odmjerenih 331,81 eura, a do zatraženih 2.500,00 eura) tuženikov zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 2. svibnja 2019. podnio tužbu u kojoj, u bitnom, navodi da je kao radnik s tuženikom kao poslodavcem zaključio 1. ožujka 2013. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove docenta u znanstvenom području biomedicina i zdravstvo, polje temeljnih medicinskih znanosti, da je 24. rujna 2018. dao redoviti otkaz Ugovora o radu Klasa: 112- 01/13-01/07, ur.broj: 2170-57-02-13-2 zaključen dana 1. ožujka 2013. Nadalje, budući je u tekstu tog otkaza pogrešno označen otkazni rok od 30 dana umjesto od 60 dana, uz suglasnost tuženika, da je dao i drugi otkaz ugovora o radu od 2. listopada 2018., prema kojem otkaz da daje s danom 1. listopada 2018., a radni odnos da prestaje 1. prosinca 2018. nakon isteka ugovorenog otkaznog roka od 60 dana. Tvrdi da mu je dijagnosticirana bolest

– dijagnoze F20,0 (paranoiodna shizofrenija), da se zbog te bolesti nalazi u dijagnostičkom postupku na medicini rada od 2016., da je prisilno hospitaliziran u KBC Rijeka 5. veljače 2019., a od 19. veljače 2019. do 11. travnja 2019. da se nalazio na liječenju u psihijatrijskoj bolnici Lopača i to upravo od dijagnoze F20,0 (paranoiodna shizofrenija), da je uslijed navedene dijagnoze, u trenutku davanja redovitog otkaza Ugovora o radu bio potpuno nesposoban za rasuđivanje, da to potvrđuju i ŽD, dr.med.specijalist psihijatrije, subspecijalist biologijske psihijatrije te Branko Petris, dr. med., specijalist psihijatrije, da ŽD u svom mišljenju od 4. ožujka 2019. navodi: „...mišljenja sam da je isti odluku o davanju otkaza na stalno zaposlenje podnio iz kruga psihopatologije, a ne iz slobodne volje...“, dok Branko Petris, dr. med. da u svom mišljenju od 11. ožujka 2019. navodi: „Iako je Markova odluka o davanju otkaza djelomično utemeljena na realitetu, razumijevanje i interpretacija tog realiteta sukladna je kliničkoj slici koja odgovara klasifikaciji F20, 0 i tako takva implicira da LD nije mogao imaginirati sve posljedice koje proizlaze iz njegovog postupka koji je za svrhu imao dimenziju svrsishodne samozaštite od patnje i bola koju je doživljavao neovisno o tom istom realitetu, bez uvida i samokritičnosti u odnosu na donošenje tako radikalne odluke, čime ona zaslužuje biti neuvažena i proglašena ništetnom.“ Pored toga, da je nedvojbeno da je u trenutku davanja redovitog otkaza Ugovora o radu odnosno 24. rujna 2018. kao i 2. listopada 2018. bio potpuno poslovno nesposoban odnosno nesposoban za rasuđivanje, da navedeno ima za posljedicu da redoviti otkaz Ugovora o radu kao njegova jednostrana izjava koju je dao u stanju potpune poslovne nesposobnosti ne proizvodi nikakve pravne učinke, da se tuženiku obratio s prijedlogom za mirno rješenje spora, a koji prijedlog da je tuženik odbio uz pogrešno tumačenje odredbi Zakona o radu, da se konkretno ne primjenjuju rokovi iz članka 133 Zakona o radu jer da nije donesena odluka poslodavca kojom se povrijedilo pravo radnika već je radnik dao otkaz u stanju potpune poslovne nesposobnosti pa slijedom toga takav otkaz ne može proizvoditi nikakve pravne učinke. Ukazuje da ne pobija odluku poslodavca već vlastiti otkaz i posljedice koje da su nastupile povodom takvog otkaza, a za što da Zakon o radu ne propisuje nikakve rokove. Podredno da je tek 11. travnja 2019. otpušten iz Psihijatrijske bolnice Lopača pa shodno tome, sve i da se primjenjuju rokovi iz članka 133. stavak 1. Zakona o radu, isti nisu protekli. Bitnim naglašava da je tuženiku kao poslodavcu bilo poznato njegovo psihičko stanje, da je u više navrata bio upućen na Medicinu rada, da tuženiku u trenutku davanja redovitog otkaza ugovora o radu odnosno 24. rujna 2018. i 2. listopada 2018. nije mogla ostati nepoznata mogućnost da je takva izjava dana bez slobodne volje kao posljedica bolesti odnosno u stanju potpune poslovne nesposobnosti. Tuženik da je tu činjenicu odlučio ignorirati, iako mu je bila poznata. Predlaže donošenje presude sa sadržajem, citirano: « 1. Utvrđuje se da je tužitelju LD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] redovitim otkazom Ugovora o radu od 24. rujna 2018. i 2. listopada 2018. nije prestao radni odnos 1. prosinca 2018. kod tuženika Sveučilište u Rijeci, Odjel za biotehnologiju, Radmile Matejčić 2, Rijeka, OIB: 64218323816 zasnovan Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme Klasa; 112- 01/13-01/07, ur.br.: 2170-57-02-13-2 zaključenim dana 1. ožujka 2013. 2. Nalaže se tuženiku Sveučilište u Rijeci, Odjel za biotehnologiju, Radmile Matejčić 2, Rijeka, OIB: 64218323816 vratiti tužitelja LD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na rad na radno mjesto Docenta u znanstvenom području biomedicina i zdravstvo, polje temeljnih medicinskih znanosti sa svim pravima i obvezama iz Ugovora o radu Klasa: 112-01/13- 01/07, ur.br.: 2170-57-02-13-2 zaključenom 1. ožujka 2013., sve u roku od 8 dana. 3. Nalaže se tuženiku Sveučilište u Rijeci, Odjel za biotehnologiju, Radmile Matejčić 2, Rijeka, OIB: 64218323816 vratiti tužitelja LD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.»

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 24. svibnja 2019. (list od 24 do 27 spisa), u bitnom, ističe prigovor proteka prekluzivnog roka i promašene pasivne legitimacije, te osporava u cijelosti tužbeni zahtjev. Poziva se i citira odredbu članaka 133. stavka 1. Zakona o radu. U odnosu na argument tužitelja da ne pobija odluku poslodavca već vlastiti otkaz i posljedice koje da su nastupile povodom takvog otkaza, a za što Zakon o radu ne propisuje nikakve rokove, tuženik navodi da je to netočno, budući da tužitelj pobija postupanje poslodavca, tj. prihvaćanje otkaza koji je dao on sam tužitelj, a kako navodi u dijelu zahtjeva za zaštitu prava od 5.4.2019. i u tužbi uz pokušaj relativiziranja svoje vlastite tvrdnje iz zahtjeva za zaštitu prava, pa tvrdi: „Tuženik je tu činjenicu odlučio ignorirati iako mu je bila poznata“. Stoga, ipak da je riječ o njegovom postupanju i navodnoj povredi prava tužitelja jer je prihvaćen njegov otkaz, iako ga tužitelj navodno nije mogao dati, da je sporno kako je tužitelj „izašao iz stanja potpune poslovne nesposobnosti“ i saznao za povredu svojeg prava, da iz mišljenja dr. ŽD dr. med. specijalist psihijatrije od 4.3.2019. te mišljenje dr. Branka Petrisa dr.med. specijalist psihijatar od 11.3.2019. slijedi da je tužitelj za navodnu povredu svojeg prava saznao najkasnije 4.3.2019. pa da je rok od 15 dana za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava poslodavca istekao 19.3.2019., ali ga je podnio 8.4.2019. dakle, nakon proteka roka iz članka 133 stavka 1. ZR-a, da je zato tužba nedopuštena i treba ju odbaciti. Nadalje, da je suvišna tvrdnja tužitelja kako je otpušten iz Psihijatrijske bolnice Lopača tek 11.4.2019. pa da stoga nisu protekli rokovi iz članka 133 ZR-a, obzirom da je zahtjev za zaštitu prava sastavljen 5.4.2019. što jasno ukazuje kako se tužitelj obratio svome punomoćniku i angažirao ga u ovoj pravnoj stvari te da ga činjenica boravka u PB Lopača nije ograničavala u zaštiti njegovih prava. U odnosu na meritum, tuženik ističe da je nejasno što je trebao poduzeti nakon što mu je tužitelj dostavio i to ne jedan, nego dva otkaza (što nedvosmisleno dovodi u sumnju tvrdnju kako tužitelj nije znao što radi). Osim toga, čak da su tvrdnje tužitelja i točne, isti da očito nema osnovnu radnu sposobnost za rad na radnom mjestu docenta, koji rad uključuje radi sa studentima, suradnju sa kolegama i sl., dakle zahtjeva maksimalnu socijalizaciju i rad sa skupinama ljudi, a tužiteljevo zdravstveno stanje tako što ne omogućava, a činjenica jest kako je tužitelj u velikom broju navrata stvarao ogromne probleme u radu Odjela za biotehnologiju te imao vrlo ozbiljne sukobe sa djelatnicima Odjela za biotehnologiju te često izazivao incidentne i napete situacije, da je potrebno utvrditi kako je tužitelju stvarno dijagnosticirana bolesti paranoidna shizofrenija te je li ona postojala u trenutku zasnivanja radnog odnosa kod tuženika, te je li tužitelj zatajio svoje zdravstveno stanje protivno odredbi članka 24 st.1. 1 ZR-a, je li tužitelj sam sebe doveo u stanje navode potpune poslovne nesposobnosti neuzimanjem propisane terapije ili na neki drugi način, jer ako jest, da se tada ne može pozivati na svoju navodnu poslovnu nesposobnost ili nesposobnost za rasuđivanje, da je na poslodavcu zaprimiti otkaz koji mu daje njegov radnik i provesti sve potrebne radnje koje iz toga proizlaze, a što da je i učinio. Predlaže donošenje odluke u svoju korist.

Potražuje trošak postupka.

3. Tuženik podnosi 18. listopada 2019. (listovi 90 i 91 spisa) protutužbu u kojoj navodi da su ispunjene okolnosti koje sukladno članku 125. stavak 2. Zakona o radu dopuštaju poslodavcu da sudskim putem zatraži raskid ugovora o radu u slučaju kada nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nije moguć, da je iz priležeće medicinske dokumentacije očito kako tužitelj nema osnovnu radnu sposobnost za rad na radnom mjestu docenta s obzirom da to radno mjesto uključuje rad sa studentima, suradnju s kolegama te visoki stupanj socijalizacije u radu sa ljudima, što tužiteljevo zdravstveno stanje ne omogućava. Tužitelj da je tijekom godina u više navrata stvarao probleme u radu Odjela za biotehnologiju te imao vrlo ozbiljne sukobe s kolegama, kojima je često izazivao incidente i napete situacije, da mu je dijagnosticirana bolest paranoidna shizofrenija zbog koje da je krajem 2016. u dva navrata sukladno ocjeni zdravstvene sposobnosti koju da je izdalo Drugostupanjsko povjerenstvo hrvatsko zavoda za zaštitu zdravlja i sigurnosti na radu, kako je bio privremeno radno nesposoban u trajanju od 6 mjeseci, da bi zaključno to isto Povjerenstvo u svibnju 2017. končano zaključilo kako je tužitelj nesposoban za obavljanje poslova docenta na Odjelu za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci, a sve sukladno Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, članak 93 stavak 1. Tužitelj da je prisilno hospitaliziran u KBC Rijeka 5.2.2019., a od 19. veljače 2019. do 11. travnja 2019. da se nalazio na liječenju u Psihijatrijskoj bolnici Lopača i to upravo radi dijagnoze paranoidna shizofrenija. Pod uvjetom ako bi tužiteljev tužbeni zahtjev bio usvojen, tuženik podnosi protutužbeni zahtjev kojim predlaže donošenje presude kojom se sudski raskida Ugovor o radu od 1.3.2023. te se utvrđuje da je radni odnos tužitelja LD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kod tuženika Sveučilište u Rijeci, Odjela za biotehnologiju, Radmile Matejčić 2, Rijeka, OIB: 64218323816 kao poslodavca prestao s danom 1. prosinca 2018., te od tog dana tužitelju - protutuženiku prestaju sva prava i obveze iz predmetnog radnog odnosa.

4. U odgovoru na protutužbu od 19. prosinca 2019. (listovi od 96 do 98 spisa) tužitelj, u bitnom, ističe da tuženik u protutužbi pokušava obrazložiti da su navodno ispunjeni uvjeti za sudski raskid Ugovora o radi i to obrazlaže u nekoliko netočnih navoda koje potom niti ne dokazuje, da tuženik nije stručan procjenjivati omogućava li tužiteljevo zdravstveno stanje rad sa studentima, suradnju sa kolegama i visok stupanj društvene socijalizacije, već da je sam na okolnost da je sposoban ispunjavati svoje zadaće koje proizlaze iz njegovog radnog mjesta predložio provođenje vještačenja. Nadalje, osporava da bi bio odgovoran za bilo kakve sukobe koji bi bili takve naravi da bi opravdale sudski raskid ugovora o radu, da ranije utvrđene nesposobnosti za rad nisu ni od kakvog utjecaja na njegovu sposobnost da kvalitetno obavlja svoje zadatke. Tužitelj dakle drži da je nastavak radnog odnosa svakako moguć, da ne postoje okolnosti koje bi upućivale na suprotno, da mu nije u interesu prestanak već nastavak radnog odnosa, da bi prestanak radnog odnosa doveo do njegove stigmatizacije, isključivanja iz društva, onemogućilo bi mu se intelektualno stvaranje za koje je itekako sposoban te bi se u konačnici ugrozila njegova financijska egzistencija. Zatim navodi da tuženik ne može protutužbenim zahtjevom samo tražiti sudski raskid ugovora o radu već mora tražiti i da se tužitelju dosudi naknada štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća tog radnika u smislu članka 125. stavak 2. Zakona o radu. Predlaže protutužbeni zahtjev odbaciti, podredno odbiti, da tuženik nije opravdao niti predloženi datum sudskog raskida. U slučaju kada bi sud usvojio protutužbeni zahtjev (kojem se tužitelj protivi) ipak bi značilo da je njegov tužbeni zahtjev našao osnovanim. Stoga, tužitelj postavlja i eventualni tužbeni zahtjev pod uvjetom ako bi protutužbeni zahtjev bio prihvaćen, te predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže se tuženiku da mu isplati naknadu štete u iznos od (osam ugovorenih bruto plaća) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi sukladno članku 29 stavak 2 ZOO-a (NN 35/2005, 41/12008, 125/2011 i 78/2015) uvećanoj za tri postotna poena tekućom od dana utvrđenja sudskog raskida ugovora o radu pa do isplate, u roku od 8 dana. Tužitelj završno navodi da zadržava pravo precizirati ovaj uvjetni tužbeni zahtjev u pogledu visine nakon što tuženik dostavi tražene podatke pozivom na odredbu članka 186b stavak 3 Zakona o parničnom postupku.

5. Podneskom od 30. ožujka 2023. (stranica 217 spisa) tužitelj je precizirao svoj uvjetni kondemnatorni tužbeni zahtjev (iz točke 4. ovog obrazloženja) istaknut protiv tuženika u iznosu od 108.041,52 kune / 14.339,57 eura.

6. Primarni prigovor istaknut po tuženiku u ovom parničnom postupku bio je prigovor prekluzije u smislu da je tužitelj izgubio subjektivno pravo na podnošenje tužbe.

7. Odredbom članka 133. stavci 1. i 2. Zakona o radu («Narodne novine» broj 93/14., 127/17. i 98/19. - dalje u tekstu: ZR) regulirano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

8. U konkretnoj pravnoj stvari ne postoji odluka tuženika, kao poslodavca, kojom bi bilo povrijeđeno kakvo tužiteljevo (radnikovo) pravo, međutim po stavu ovog suda u svakom radno-pravnom statusnom sporu, bez iznimke, dolazi do primjene odredbe članka 133. stavci 1. i 2. ZR-a jer do povrede radnikovih prava može doći i u okolnostima kada poslodavac takvu formalnu odluku niti nije donio, ali je za određenu povredu svojih subjektivnih prava radnik saznao jer je do nje doista došlo činidbom poslodavca. To znači da se u svakoj parnici, u kojoj tužitelj tvrdi da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, primarno ima utvrditi je li radnik pravovremeno zahtijevao od poslodavca ostvarenje povrijeđenog prava, te nakon toga je li, ako poslodavac tom zahtjevu nije udovoljio (zahtjev je u određenom pisanom obliku odbio, odnosno odbacio ili uopće nije odgovorio), pravovremeno tužbom zatražio sudsku zaštitu. Stoga se ne mogu prihvatiti one teze koje bi se temeljile na argumentu da ako nema odluke poslodavca da se tada ne primjenjuju prekluzivni rokovi iz članka 133. ZR-a jer bi to značilo neograničenu pravnu neizvjesnost za svakog poslodavca koji nikad ne bi mogao biti siguran da iz određene pravne situacije (za koju u određenim okolnostima objektivno niti može, a priori, znati da je rezultirala povredom radnikovih prava iz radnog odnosa) radnik od njega u nekom trenutku više neće imati zakonsku mogućnosti zahtijevati ostvarenje onih subjektivnih prava za koja smatra da su mu povrijeđena od strane poslodavca.

9. Teret dokaza pravovremenosti podnošenja zahtjeva za zaštitu prava i tužbe u radnom statusnom sporu je na tužitelju (radniku). Naime, odredbom članka 135. stavka 1. ZR-a normirano je da je u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno. Obzirom se u ovom slučaju ne radi o otkazu ugovora o radu kao radnji koju je poduzeo (inicirao) poslodavac (u kojem slučaju je teret dokaza postojanja opravdanog razloga za otkaz na tuženiku, dakle poslodavcu), pravovremenost podnošenja zahtjeva za zaštitu prava i tužbe dokazuje u parnici tužitelj. S tim u vezi, u primjenu dolazi i odredba članka 221.a Zakona o parničnom postupku («Narodne Novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje u tekstu: ZPP).

10. Dakle, ako postojeći ugovor o radu otkaže radnik, tada objektivno (i izvan okvira ovog postupka, dakle u svakoj takvoj situaciji između bilo kojeg poslodavca i radnika) poslodavac može ili ignorirati tu radnikovu dispoziciju i s njim prešutno nastaviti radni odnos kao da se izjava o otkazu niti nije dogodila. Suprotno od toga, poslodavac može poduzeti određene konkretne aktivnosti koje slijede nakon otkaza, a koje imaju svoju manifestaciju u odjavi radnika iz obveznih, zdravstvenog i mirovinskog sustava (čime on gubi prava iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja), te s time u vezi prestanku isplaćivanja radniku plaće (odnosno naknade plaće) i drugih materijalnih prava iz radnog odnosa. Netom nabrojane su one radnje kojima poslodavac može povrijediti mu prava iz radnog odnosa u slučaju radnikova otkaza, ako su postojale bilo kakve pravne zapreke za valjanost takvog oblika otkaza, te su upravo to one okolnosti o času saznanja radnika za počinjenje kojih (a koje povrede nisu sadržane ni u kakvoj formalnoj odluci poslodavca), zakonodavac je također vezao rok od 15 dana iz stavka 1. članka 133. ZR-a, i radnikovu radnju podnošenja zahtjeva poslodavcu za zaštitu prava. Prema tome, u predmetom pravnom odnosu stranaka došlo je, a što slijedi i iz dopisa HZMO- a od 3.2.2023. (str. 214 spisa) do odjave tužitelja iz obveznih sustava u kojima se vodi svaka zaposlena osoba (radnik), te mu tuženik protekom otkaznog roka od 60 dana više nije isplaćivao plaću (naknadu plaće) kao posljedicu prestanka radnog odnosa.

11. Neprijeporno je da se tužitelj obratio tuženiku 5. travnja 2019. zahtjevom za zaštitu prava (list 18 i 19 spisa), zatim da mu je tuženik odgovorio 15. travnja 2019. (list 20 spisa), te da je potom tužitelj predmetnu tužbu podnio 2. svibnja 2019. (list 1 spisa – prijamni pečat suda).

12. Specifičnost ovog postupka ogleda se u tvrdnji tužitelja da je svoje jednostrane pisane izjave o redovitom otkazu Ugovora o radu zaključenog 1. ožujka 2013. (list 5 spisa), koje radnje je poduzeo 24. rujna 2018. i 1. listopada 2018. (listovi 6 i 7 spisa) dao u stanju potpune poslovne nesposobnosti, pa da zato one ne proizvode nikakve pravne učinke.

13. Opću odredbu o poslovnoj sposobnosti sadržava članak 18. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05,41/08,125/11,78/15,29/18, dalje u tekstu: ZOO) koji regulira da je poslovna sposobnost svojstvo osobe vlastitim očitovanjima volje stvarati pravne učinke. Zato osoba koja nije sposobna slobodno i ozbiljno izraziti svoju volju (čl. 249. ZOO) i na taj način štititi svoje interese, odnosno koja nije svjesna svojih čina i posljedica ili značenja ugovora nije sposobna za rasuđivanje, pa nema poslovnu sposobnost i ne može sklapati pravno valjane ugovore. Odredba članka 276. ZOO-a na odgovarajući način se odnosi i sve na jednostrane izjave volje (oporuka, otkaz i sl.), a ne samo na ugovore odnose.

14. Sudska praksa se već izjasnila u sličnoj i usporedivoj pravnoj situaciji (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-993/10 od 1. 10. 2013.) u kojoj je drugi radnik inicirao sporazumni zahtjev za raskid ugovora o radu (Izvor - knjiga: GD, Zakon o obveznim odnosima, Organizator, Zagreb 2018., Pravo 90, stranica 609.), citirano: « Kad u trenutku pisanja odnosno podnošenja zahtjeva za sporazumni prestanak radnog odnosa radnik (tužitelj) zbog poremećenog zdravlja nije bio sposoban valjano rasuđivati odnosno poduzimati valjane pravne radnje, iako mu u vrijeme poduzimanja te pravne radnje poslovna sposobnost nije bila (formalno – nap.a.) oduzeta, takav zahtjev je ništav. (tj. nema pravnog učinka – nap.a.) «.

15. Kao što je već ranije u obrazloženju istaknuto, konkretno ne postoji odluka poslodavca kojom bi bila povrijeđena radnikova (tužiteljeva) prava iz radnog odnosa, pa da bi se u vezi rokova iz članka 133. ZR-a imale utvrđivati, (u prvom redu iz sadržaja dostavljenih isprava) osnovnim pravilima logike i zaključivanja, činjenice kada je koja od stranaka zaprimila koji od relevantnih dokumenata (radnik odluku poslodavca, a potom poslodavac radnikov zahtjev za zaštitu prava), te jesu li u zakonskim rokovima i vremenskim slijedom stranke poduzimale one radnje koje je zakonodavac odredio u citiranoj odredbi ZR-a. O poštovanju rokova u ovoj parnici u smislu odredbe članka 133. ZR-a (pravovremenost tužbe), sud nije mogao (jer nema stručnog znanja) donijeti odluku bez provođenja dokaznog postupka, primarno provođenja vještačenja po vještaku psihijatrijske struke. S tim u vezi, u kontekstu provođenja dokaznog postupka ne radi se o razjašnjenju činjenice otkaza nego je primarno sporno je li tužitelj propustio zakonski prekluzivni rok. Sud to pitanje mora utvrditi kao prethodno procesno pitanje. Zbog toga se provode odgovarajući dokazi jer zaključak o tom pitanju sud može izvesti tek po njihovom provođenju.

16. Stoga je provedeno psihijatrijsko vještačenje po vještakinji prim.dr.sc. Klementini Ružić, dr. med., koja je u nalazu i mišljenju zaključila (stranica 182 spisa) da tužitelj u trenutku davanja oba otkaza ugovora o radu bio psihotičan, radi čega nije mogao testirati realitet kao zdrava osoba, u kojem stanju nije mogao shvatiti značenje svojeg postupanja i vladati svojom voljom, davanje otkaza ugovora o radu učinio je pod uplivom psihopatoloških doživljavanja iz osnova duševne bolesti, a ne iz njegove slobodne volje i mentalnog zdravlja. Navedeno je, u bitnom, istakla i u svom iskazu pred sudom na ročištu održanom 11. travnja 2023. pojasnivši dodatno da tužitelj u trenutku otkaza nije bio ni poslovno sposoban (stranica 219 spisa).

17. Zaključak je suda temeljem rezultata provedenog medicinskog vještačenja i iskaza predmetne vještakinje psihijatrijske struke da su tužiteljeve dvije napisane izjave o redovitom otkazu ugovora o radu i predane tuženiku bez ikakvih pravnih učinaka jer u času njihova pisanja (sastavljanja sadržaja istih) tužitelj nije bio sposoban za rasuđivanje. Inače, među strankama je nesporno da je tužitelj tijekom trajanja radnog odnosa, a prije davanja otkaza u pisanom obliku promijenio svoje prezime iz L u LD. Primjedbe tuženika na nalaz, mišljenje i iskaz vještakinje, po ocjeni suda nisu dovele u sumnju objektivnost, stručnost, logično i lako razumljivo objašnjenje utvrđenih činjenica od strane stručne osobe iz područja njezine specijalizirane djelatnosti.

18. Međutim, uvažavajući nepobitno utvrđene relevantne činjenice o zdravstvenom stanju tužitelja u vrijeme poduzimanja radnji davanja redovitog otkaza, za razrješenje pravovremenosti tužiteljevog podnošenja oba pravna sredstva (zahtjeva za zaštitu prava i predmetne tužbe), osim utvrđenja je li on prilikom davanja otkaza bio sposoban rasuđivati odnosno poduzimati valjane pravne radnje, nužno se bilo utvrditi do spoznajne razine izvjesnosti, do kada je tužitelj zapravo bio u onom zdravstvenom stanju (koje nije bilo jednodnevno) kao kada je sastavio obje isprave o otkazu, odnosno kada je opet stekao sposobnost spoznavanja u smislu mogućnosti, kako općenitog rasuđivanja, tako i relevantnog konkretnog rasuđivanja u smislu saznanja za povrede prava iz radnog odnosa počinjenih od strane tuženika (i shvaćanja percipiranog), a koje povrede su imale svoju vanjsku manifestaciju u radnjama usmjerenim na odjavu tužitelja iz obveznih zdravstvenog i mirovinskog sustava čime je izgubio prava iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, kao i prestanku isplaćivanja mu plaće dok obavlja rad, odnosno naknade plaće dok ne radi.

19. Upravo iz prethodno navedenih razloga sud je na ročištu 23. prosinca 2024. odredio dopunsko psihijatrijsko vještačenje na okolnost razjašnjenja kada je tužitelj mogao shvatiti, odnosno spoznati povredu svojih prava iz radnog odnosa i donijeti odluku o njihovoj zaštiti. Nuzgredno se ističe da je u podnesku od 2. kolovoza 2019. (list 35 spisa) tužitelj i istaknuo kao činjenicu koja se ima utvrditi – kada je mogao shvatiti povredu svojih prava i radnog odnosa i donijeti odluku o njihovoj zaštiti? Međutim, tužitelj je podneskom od 22. svibnja 2025. (str. 258 spisa) odustao od izvođenja tog dokaza uz argument da je vještačenje izvršeno sukladno zadaći suda. Točna je tužiteljeva tvrdnja da je sud postavio vještakinji Ružić zadatak rješenjem od 2. kolovoza 2021. (str. 164 spisa) na okolnost postojanja slobodne volje tužitelja u trenutku davanja otkaza ugovora o radu tj. je li on 24. rujna 2018. i 1 listopada 2018. bio sposoban za rasuđivanje, te da je vještakinja odgovorila na tu zadaću. Međutim, u svakom parničnom postupku, sud ima utvrditi sve relevantne činjenice za potpuno razjašnjenje svih okolnosti bitnih za odlučivanje o svim pravnim pitanjima (koje se pojave) i zahtjevima (koji se istaknu), primarno onim koje su procesno-pravne naravi, a potom i glede merituma.

20. Kao što je već ranije u obrazloženju navedeno, u postupku je psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno (dokazano) da u trenutku davanja svojih pisanih izjava o otkazu 24. rujna 2018. i 1. listopada 2018., tužitelj nije bio sposoban za rasuđivanje. Međutim, tužitelj je odustao od provođenja dopunskog vještačenja kojim bi se utvrdilo do kada mu je ta nesposobnost za rasuđivanje trajala, odnosno u kojem trenutku (danu, datumu) je ponovno postao sposoban za rasuđivanje. Posljedično tome, nije utvrđeno kada je tužitelj shvatio da su mu odjavama sa zdravstvenog i mirovinskog osiguranja te s time u svezi prestankom isplaćivanja plaće (naknade plaće), povrijeđena

1 0

prava, a to je mogao spoznati tek nakon što više nije bio nesposoban za rasuđivanje (i od tog dana mu počinju teći rokovi za ostvarenje subjektivnih prava), pa da bi slijedilo u spoznajnom smislu s izvjesnošću utvrđenim, odnosno dokazanim da je upravo u okviru rokova normiranih u članku 133. ZR-a podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava (stavak 1. ) i nakon toga predmetnu tužbu (stavak 3.).

21. Budući se domicilni parnični postupak temelji na načelu stranačke istine, sud nije mogao po službenoj dužnosti provoditi dopunsko vještačenje kako bi utvrđivao materijalnu istinu.

22. U okolnostima ovog postupka dokazano je postojanje tužiteljeve nesposobnost za rasuđivanje u času poduzimanja radnji otkaza, ali nedostatak dopunskog vještačenja i odustajanje tužitelja u tom smislu znači da nisu dokazane ključne okolnosti direktno vezane s prekluzivnim rokovima iz članka 133. ZR-a.

23. Teret dokaza činjenica od kojih ovise prava podnositelja tužbe, pa tako i u ovom radnom statusnom sporu pravovremenosti podnošenja, kako zahtjeva za zaštitu prava, tako i tužbe, reguliran je člankom 219. ZPP-a i on je bio na tužitelju. Tužitelj, kao nositelj tereta dokazivanja, nije dokazao da je postupio u propisanim zakonskim rokovima, kako u pogledu pravovremenog podnošenja tuženiku, 5. travnja 2019. zahtjeva za zaštitu prava, tako i glede podnošena predmetne tužbe, pa je u primjenu došla odredba članka 221.a ZPP-a.

24. Stoga je zaključak prvostupanjskog suda da nisu ispunjene procesne pretpostavke za meritorno odlučivanje o tužbenom zahtjevu jer tužitelj odustajanjem o izvođenja dopunskog vještačenja nije dokazao da je poštovao prekluzivne rokove iz članka 133. stavci 1. i 2. ZR-a, pa je zato odlučeno kao u točki I izreke.

25. Obzirom je u protutužbi tuženik postavio protutužbeni zahtjev, u vezi s kojim je tražio od suda da donese odluku o sudskom raskidu ugovora o radu, ali samo pod uvjetom ako se prethodno utvrdi da tužitelju redovitim otkazom Ugovora o radu od 24. rujna 2018. i 2. listopada 2018. nije prestao radni odnos, međutim taj uvjet nije ispunjen jer je predmetna tužba odbačena, pa se zato o uvjetnom (eventualnom) protutužbenom zahtjevu tuženika nije meritorno odlučivalo jer ovaj postupak nikada niti nije došao do faze donošenja presude u tom dijelu.

26. U odnosu za eventualni (uvjetni) zahtjev koji je tužitelj postavio u odgovoru na protutužbu, a kojim traži, pod uvjetom ako bi se utvrdio osnovanim tuženikov protutužbeni zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu, naknadu štete zbog takvog raskida, budući se o protutužbenom zahtjevu nije odlučivalo, dakle isti nije prihvaćen, pa iz tog razloga (neispunjenja uvjeta) nije se u ovom postupku odlučivalo niti o tom tužiteljevom zahtjev.

1 1

27. Odluka o trošku (točka II izreke) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrstu spora, ostvareni potpuni uspjeh tuženika, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023, dalje: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. toč. 4. Tarife za postupke iz Tbr. 7. toč.2. (dakle, iz radnih statusnih odnosa) primjenjuje se Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, bez obzira kada je postupak okončan. Prema tome, u primjenu u ovom sporu dolazi ona Tarifa koja je bila na snazi 2. svibnja 2019. (dan podnošenja tužbe), a to je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., dalje: Tarifa/2012) prema kojoj je po Tbr. 50. vrijednost boda tada bila 10,00 kuna, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije (7,53450 kuna = 1 euro) sada iznosi 1,327 eura.

28. Tuženiku je temeljem Tbr. 7. toč. 2. Tarife/2012 priznat trošak jednokratne nagrade od 200 bodova (2.000,00 kuna, odnosno sada 265,45 eura), te pripadajući PDV od 25 % - iznos od 66,36 eura (Tbr. 42. Tarife/2012), odnosno ukupno 331,81 euro. U preostalom dijelu do 2.500,00 eura zahtijevani trošak tuženiku nije priznat.

29. U ovom sporu rok za podnošenje žalbe je osam dana (čl. 437. st. 1. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 70/19; na snazi od 1. rujna 2019. – dalje: ZIDZPP/19), obzirom je tužba podnesena 2. svibnja 2019., dakle prije 1. rujna 2019. Paricijski rok iznosi 8 dana (čl. 436. ZPP- a/14, u vezi s člankom 117. stavkom 1. ZIDZPP/19).

U Rijeci 3. rujna 2025.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 (osam) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istog. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- tužitelju – po pun., e.komunikacijom

- tuženiku – po pun., e.komunikacijom