REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-157/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Validžić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženice OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Profiziću, odvjetniku iz Zagreba, radi raskida Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-6196/2020-32 od 19. prosinca 2023., na sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-6196/2020-32 od 19. prosinca 2023. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke.

i

r i j e š i o  j e

I Odbacuje se, kao djelomično nedopuštena žalba tužiteljice podnesena protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-6196/2020-32 od 19. prosinca 2023. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke.

II Odbacuje se, kao nepravodobna dopuna žalba tužiteljice podnesena 5. rujna 2024.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka koji se odnose na troškove žalbenog postupka.

IV Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Raskida se Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen između tužiteljice, PZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženice OZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], te potvrđen kod Javnog bilježnika Tihana Sudar u Zagrebu dana 24.8.2020.g. pod br. Ov- 7766/20. Ovlašćuje se tužiteljica, PZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da temeljem ove presude izvrši promjenu upisa prava vlasništva nad nekretninom upisanom kod z.k.odjela Zagreb, Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] - kao 15. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-15) stan u prizemlju, koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija u površini od 34,20 m2, koji je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, koji je jednako velik kao i ostali dijelovi (ulaz [adresa]), nalazeći u stambenoj zgradi [adresa], ukupne pov. 514 m2, izgrađena na z.k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] - sa imena tuženice OZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] - na svoje ime i za svoju korist.“

II. Nalaže se tužiteljici PZ isplatiti tuženici OZ trošak parničnog postupka u iznosu od 2.301,86 eur / 17.343,38 kn, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice OZ za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija zahtjev tužiteljice PZ za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tužiteljica (po punomoćnici). Žalbu podnosi zbog „svih zakonom propisanih i dozvoljenih razloga, apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede materijalnih propisa“. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka budući je obrazloženje pobijane presude u izravnoj protivnosti s provedenim dokazima i relevantnim činjenicama, zbog izravnog zanemarivanja odredbe Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog između stranaka te potvrđenog kod javnog bilježnika Tihana Sudar u Zagrebu 24. kolovoza 2020. pod brojem: Ov- 7766/20, koji se ima primijeniti glede predmetnih odnosa i tužbenog zahtjeva i to članka 8. koji izričito ovlašćuje bilo koju od stranaka na raskid predmetnog Ugovora za slučaj neispunjenja obveza iz predmetnog Ugovora iz bilo kojeg razloga; da je u ovomu postupku nesporno utvrđeno da nema i nije bilo ispunjavanja bilo kojih obveza iz samog Ugovora budući su odmah po sklapanju predmetnog Ugovora odnosi među strankama narušeni toliko da ne postoji nikakav konstruktivan kontakt pa slijedom istog niti bilo što drugo; da se neposredno po sklapanju predmetnog Ugovora jedini kontakt, najčešće posredan, konzumirao u činjenici razgovora s odvjetnicima oko raskida predmetnog Ugovora; da je notorno da se između stranaka koje su sklopile Ugovor imaju primjenjivati upravo odredbe predmetnog Ugovora, što i jest svrha sklapanja Ugovora, ukoliko takve odredbe nisu protivne, među ostalim, prisilnim propisima, a odredba slijedom koje strane suglasno ugovore mogućnost raskida Ugovora u slučaju neispunjenja obveza iz bilo kojeg razloga pa tako i uslijed narušenih odnosa neovisno o uzroku istih, ni u komu slučaju nije neprimjenjiva, upravo suprotno, kao takva predstavlja izričitu volju stranaka i primjenjiva je upravo na specifične odnose i prirodu dosmrtnog odnosno doživotnog uzdržavanja; da ne postoji niti jedan formalnopravni niti stvarni razlog zašto strane ne bi suglasno i jasno ugovorile mogućnost raskida zbog neispunjenja do kojeg dođe iz bilo kojeg razloga, kao što je upravo u predmetnom slučaju; da takva odredba ni na koji način ne umanjuje ili dovodi u pitanje ili nepovoljan položaj prava druge strane; da su zakonskim odredbama jasno regulirane posljedice raskida određenog ugovora kao i sva prava stranaka koja proizlaze iz činjenice takvog raskida ugovora pa tako i u konkretnomu slučaju eventualna prava tuženice koja proizlaze iz činjenice raskida predmetnog Ugovora; da je, posljedično tomu, legitimno pravo tužiteljice sukladno članku 8. Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog između stranaka raskinuti isti zbog činjenice neispunjenja, neovisno o razlogu; da je neosnovano zaključivati da bi tužiteljica zloupotrebljavala prava kada je predmetni Ugovor, ono što je prethodilo i uslijedilo u naravi dvostrano, a kako su odnosi prekinuti odmah po sklapanju Ugovora, tužiteljica nije ni mogla „zloupotrijebiti prava“; da je tužiteljica osoba visoke životne dobi, sama i željna emocionalne privrženosti i pažnje, bez potomstva te je promišljala o budućoj potrebi skrbi i preko prijateljice upoznala je tuženicu koja ju je slatkorječivošću i raznim obećanjima uvjerila da sklope upravo predmetni Ugovor, iako su se vidjele svega dva puta u životu; da iako je tuženica obećavala cjelokupnu brigu o tužiteljici, „da će biti njena kraljica“ i slično, pa primjerice i izričito dogovorenu mjesečnu rentu, predmetno nije uopće konkretizirano sukladno dogovoru, a tužiteljica je vjerovala tuženici; da su brojne osobe, posebno osobe visoke životne dobi značajno umanjenih kognitivnih sposobnosti, često i bez istih u kontekstu formalističkih, njima nerazumljivih dokumenata i procedura, a činjenica da je dokument potvrđen predstavlja često tek formalnu aktivnost; da značaj i posljedice pojedinih pravnih oblika i postupaka većina osoba, nažalost, ne spozna u okviru isprava niti formalnih postupaka već tek naknadno, primjenom u životu pa je tako i tužiteljica tek po sklapanju Ugovora shvatila da je obmanuta zbog čega je daljnji odnos između stranaka onemogućen, a povjerenje nepopravljivo narušeno zbog čega i ne može biti ispunjenja obveza obzirom na prirodu obveza; da u konkretnomu slučaju nema govora o zlouporabi prava od strane tužiteljice budući nije niti jednu jedinu uslugu primila od tuženice, a bez odgode će sve primljeno vratiti kao i naknaditi troškove, što je tužiteljica nudila tuženici, konkretno i iznos od 38.000,00 kuna, a primila je 12.000,00 kuna; da prvostupanjski sud pogrešno pod točkom 30. obrazloženja pobijane presude navodi da bi „tužena svoje obveze izvršavala“ kada je nesporno utvrđeno tijekom postupka, a što i sama tuženica potvrđuje, da nije ispunjavala obveze iz predmetnog Ugovora obzirom na odnose, a navodna uplata po 200,00 kuna mjesečno i nije bila obveza utvrđena Ugovorom (iako je dogovor bio da ugovorna obveza bude i mjesečna renta) nego nastojanje tuženice, kada je upoznata da je pokrenut postupak, da amortizira postojeće okolnosti i činjenicu da protivno dogovoru nema odredbe o mjesečnoj renti, kao i slanje „ljubaznih“ sms-ova, koje tužiteljica i ne zna čitati, u okolnostima teško narušenih odnosa, opet da bi uljepšala vlastiti položaj u predmetnom postupku; da po sklapanju predmetnog Ugovora, dakle, nije ostvaren niti jedan kontakt među strankama koji bi za cilj ili svrhu imao ispunjavanje predmetnog Ugovora, nesporno je utvrđeno da nema niti je bilo ispunjenja odnosno izvršavanja obveza iz predmetnog Ugovora, odnosi među strankama nepopravljivo su narušeni, tužiteljica se osjeća obmanutom zbog čega je i povjerenje nepopravljivo narušeno pa imajući u vidu da su stranke neispunjenje iz bilo kojeg razloga suglasno ugovorile i utvrdile kao razlog raskida predmetnog Ugovora prema odredbi članka 8. istog, to je bilo potrebno tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatiti uz obvezu naknade troškova tužiteljici.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev uz dosudu troškova postupka uvećanog za troškove ovog žalbenog postupka odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica osobno je naknadno 5. rujna 2024. podnijela i pismeno koje sadržajno predstavlja dopunu žalbe od 1. siječnja 2024.

4. Sa žalbom tužiteljice postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

5. U odgovoru na žalbu, tuženica predlaže žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu. Ujedno zahtijeva naknadu troškova postupka na ime sastava odgovora na žalbu.

6. Žalba tužiteljice je djelomično nedopuštena i djelomično neosnovana, a dopuna te žalbe je nepravodobna.

7. Obzirom na žalbu tužiteljice u dijelu u kojemu ističe da navedenu presudu pobija u cijelosti, valja istaknuti da je žalba tužiteljice protiv navedene presude u pobijanom dijelu pod točkom III izreke, dakle u dijelu u kojemu se „odbija se zahtjev tuženice OZ za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan“, nedopuštena, jer po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda tužiteljica nema pravni interes podnijeti žalbu protiv ovog spomenutog dijela prvostupanjske presude u kojemu suprotna parnična stranka (tuženica) nije uspjela u sporu pa je, posljedično tomu, na temelju odredbe članka 380. točke 1. u vezi odredbe članka 367. stavka 1. u vezi odredbe članka 358. stavka 3. ZPP, valjalo žalbu tužiteljice u tomu dijelu odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci pod točkom I ovog rješenja.

8. Nadalje, kako je tužiteljica 1. siječnja 2024. podnijela (po punomoćnici) pravodobnu i dopuštenu žalbu protiv navedene presude, to je onda dopunu te žalbe podnesenu po tužiteljici osobno u pismenu od 5. rujna 2024., na temelju odredbe članka 380. točke 1. u vezi odredbe članka 367. stavka 1. u vezi odredbe članka 358. stavka 2. ZPP, valjalo odbaciti kao nepravodobnu i riješiti kao u izreci pod točkom II ovog rješenja.

9. Ispitujući, pak, pobijanu presudu u preostalomu dijelu (pod točkama I., II. i IV. izreke) u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

10. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tužiteljice u dijelu u kojemu sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

10.1. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, radi čega ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

11. Žalba tužiteljice nije osnovana niti u dijelu u kojem ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovu izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (članak 7. i članak 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovomu sudu dao u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti ni žaliteljica u svojoj žalbi.

12. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, u ovomu postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

13. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za raskid Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog između tužiteljice, kao primateljice uzdržavanja i tuženice, kao davateljice uzdržavanja te potvrđenog kod javnog bilježnika Tihane Sudar u Zagrebu 24. kolovoza 2020. pod brojem: Ov- 7766/20 i posljedično tomu uspostavu zemljišnoknjižnog stanja na nekretnini koja je bila predmetom navedenog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, kakvo je ono bilo prije provedbe navedenog Ugovora u zemljišnim knjigama, temeljeći svoj zahtjev na tvrdnji da tuženica ne ispunjava svoje ugovorene obveze.

14. Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica (članak 8. ZPP) utvrdio:

- da je između tužiteljice, kao primateljice uzdržavanja i tuženice, kao davateljice uzdržavanja sklopljen Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, koji je ovjeren (potvrđen) kod javnog bilježnika Tihane Sudar u Zagrebu 24. kolovoza 2020. pod brojem: Ov- 7766/20, a koji je Ugovor sastavila odvjetnica Almasa Filipović;

- da je tim Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju ugovoreno da će tužiteljica, kao primateljica uzdržavanja, davateljici uzdržavanja – tuženici za života prenijeti svoju imovinu – nekretninu upisanu u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] - kao 15. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-15) stan u prizemlju, koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija u površini od 34,20 m2, koji je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, koji je jednako velik kao i ostali dijelovi (ulaz [adresa]), nalazeći u stambenoj zgradi [adresa], ukupne pov. 514 m2, izgrađena na z.k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], a davateljica uzdržavanja (tuženica) obvezala se primateljici uzdržavanja (tužiteljici) da će do njezine smrti voditi brigu o njoj, kako bi ista imala dostojanstven život, da će joj pružiti svu brigu oko higijene životnog prostora, nabavke hrane i ostalih kućnih potrepština, da će u slučaju njezine smrti izvršiti organizaciju pokopa sukladno željama tužiteljice, da će u slučaju potrebe troškove medicinske njege snositi primateljica uzdržavanja, da će u slučaju smještaja u Dom tužiteljice, tuženica platiti eventualnu razliku smještaja u Dom do 2.000,00 kuna, da će sve troškove oko sklapanja Ugovora snositi tuženica, da tuženica neće prodati predmetni stan za vrijeme života tužiteljice, da će tužiteljici isplatiti novčani iznos od 10.000,00 kuna, kao i da će joj kupiti sofu za dnevni boravak koja ne prelazi iznos od 2.000,00 kuna, a primateljica uzdržavanja (tužiteljica) obvezala se plaćati troškove režija za predmetni stan;

- da je ovaj Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju proveden u zemljišnim knjigama

Općinskog građanskog suda u Zagrebu;

- da je uvidom u sms poruke tuženice upućene tužiteljici (stranice 26-27 spisa), u potvrdu o prometu po računu (stranice 31-32 spisa), u Specifikaciju poziva (stranice 33-42 spisa) utvrđeno da se tuženica sms porukama obraćala tužiteljici i nudila se da joj izvršava obveze iz Ugovora te da joj je isplatila obveze iz Ugovora u iznosu od 12.000,00 kuna, odnosno sveukupno u iznosu od 13.259,00 kuna;

- da iz iskaza tužiteljice na posljednjem ročištu od 22. studenoga 2023. jasno proizlazi da je tužiteljica nakon što je potpisala taj Ugovor i bila u Gruntovnici s tuženicom, kada je došla kući i razgovarala sa svojim prijateljicama i s jednom gospođom u Poreznoj upravi po imenu JZ, a one su joj rekle da je to premalo novaca za takav stan, dok joj je gospođa u Poreznoj upravi rekla da je prevarena, tužiteljica tada odlučila raskinuti taj Ugovor, a to je sve zaključila dva-tri dana nakon potpisivanja Ugovora i o tomu je odmah obavijestila tuženicu telefonom, dok se ne sjeća više detalja je li joj se tuženica nudila da nešto radi, odnosno da joj nešto donosi i slično, ali odmah čim je odlučila, dva-tri dana nakon potpisivanja Ugovora raskinuti taj Ugovor, tužiteljica ističe da nije htjela da joj tuženica išta donosi, odnosno da bilo što radi u vezi s tim Ugovorom;

- da su u konkretnomu slučaju odnosi stranka izvjesno vrijeme i nakon sklapanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju (dva-tri dana) bili uredni, a da su se poremetili tek nakon što je tužiteljica u razgovorima sa svojim prijateljicama počela sumnjati u pravilnost svoje odluke glede otuđenja svoje imovine u korist tuženice te obzirom da tuženica nije bila voljna prihvatiti prijedlog tužiteljice za raskid sklopljenog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, nastupio je poremećaj njihovih odnosa;

- da taj poremećaj odnosa nije, međutim, imao uzrok u ponašanju tuženice u smislu neispunjavanja Ugovorom preuzetih obveza uzdržavanja tužiteljice već naprotiv u ponašanju tužiteljice kao primateljice uzdržavanja, jer ista nije htjela da joj tuženica išta donosi, odnosno da bilo što radi u vezi s tim Ugovorom;

- da tužiteljica, dakle, odbija primati uzdržavanje koje joj je temeljem navedenog ugovora dužna davati tuženica i time tuženicu sprječava u izvršavanju njezinih obveza.

15. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je kao neosnovan, odbio zahtjev tužiteljice zaključujući da, u okolnostima konkretnog slučaja, nisu ispunjeni zakonski uvjeti za raskid predmetnog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, jer tužiteljica ne može osnovano zahtijevati raskid navedenog Ugovora na temelju odredbe članka 583. stavka 3. u vezi odredbe članka 589. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), obzirom da sama odbija primiti uzdržavanje i bez razloga sprječava tuženicu u ispunjavanju svojih ugovornih obveza, a takvo ponašanje tužiteljice po ocjeni prvostupanjskog suda predstavlja zloporabu prava iz kojeg tužiteljica ne može izvlačiti korist u smislu stvaranja pretpostavki za raskid Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

15.1. Pri tomu je sud prvog stupnja istaknuo i: da bi se ugovor o dosmrtnom uzdržavanju mogao raskinuti zbog neizvršavanja obveza od strane davatelja uzdržavanja, potrebno je da isti svjesno izbjegava izvršavanje tih obveza da bi ih se oslobodio, a što u konkretnomu slučaju nije utvrđeno; da je neosnovano pozivanje tužiteljice na poremećaj odnosa ugovornih stranaka kao razlog za raskid Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prema članku 583. stavak 2. ZOO u vezi s člankom 589. ZOO, u slučaju kada među strankama nije ugovorena zajednica života niti su ugovorne strane živjele zajedno; da navodi tužiteljice da postoji veliki nesrazmjer u davanju kada se uzmu u obzir ugovorne obveze tuženice i vrijednost stana tužiteljice, također, nisu osnovani, jer se u konkretnom slučaju radi se o tzv. aleatornom ugovoru, glede kojeg u pravilu nema izvjesnosti o tomu koliko će trajati davanje uzdržavanja pa se zbog toga i ne može primjenjivati načelo jednake vrijednosti davanja pa u takvim slučajevima čak i ako dođe do smrti primatelja uzdržavanja ubrzo nakon sklapanja ugovora, ugovor je pravno valjan ako je davatelj uzdržavanja bio pošten; da je tijekom postupka je utvrđeno da je tuženica svoje obveze iz Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju izvršavala na način da je isplatila obveze iz Ugovora u iznosu od 12.000,00 kuna (obzirom na ugovornu obvezu tuženice da će tužiteljici isplatiti novčani iznos od 10.000,00 kuna, kao i da će joj kupiti sofu za dnevni boravak koja ne prelazi iznos od 2.000,00 kuna…), a tužiteljica nije dokazala suprotne činjenice kao niti činjenice da bi tuženica kao davateljica uzdržavanja bila nepoštena jer je utvrđeno da je prestanak izvršavanja obveza posljedica ponašanja primateljice uzdržavanja koja je prekinula kontakte s tuženicom i nije htjela da ova izvršava svoje ugovorne obveze već samo da se predmetni Ugovor raskine.

16. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, ovako utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer je za tako utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava prvostupanjski sud dao ovomu sudu u svemu jasne, vrlo iscrpne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti ni žaliteljica svojom žalbom, a sve obzirom na činjenicu što žaliteljica iz istih dokaza izvodi drugačije zaključke, imajući pri tomu na umu i činjenicu da je ocjena provedenih dokaza pridržana za sud (članak 8. ZPP), a ne stranke u postupku, radi čega je žalbu tužiteljice valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu.

17. U odnosu na žalbeni navod tužiteljice da je u konkretnomu slučaju njezino legitimno pravo tužiteljice sukladno članku 8. Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog između stranaka raskinuti isti zbog činjenice neispunjenja, neovisno o razlogu, valja istaknuti da je odredba članka 583. u svezi s odredbom članka 589. ZOO koja se odnosi na raskid Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju prisilne naravi tako da, posljedično tomu, u konkretnomu slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbu članka 8. predmetnog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da u slučaju neispunjenja obveza iz ovog Ugovora iz bilo kojeg razloga, svaka strana može tražiti raskid ovog Ugovora“ jer je ta ugovorna odredba protivna ne samo aleatornosti takvog ugovora već i načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) i zabrani zlouporabe prava (članak 6. ZOO) pa je stoga, suprotno žalbenim navodima žaliteljice, sud prvog stupnja, u okolnostima konkretnog slučaja, zakonito i pravilno postupio prema (prisilnoj) odredbi članka 583. stavka 3. u svezi s odredbom članka 589. ZOO, a kojom je propisano da svaka strana može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obveze, pravilno zaključujući da tužiteljica sama odbija primiti uzdržavanje i bez razloga sprječava tuženicu u ispunjavanju svojih ugovornih obveza, a takvo ponašanje tužiteljice predstavlja zloporabu prava iz kojeg tužiteljica ne može izvlačiti korist u smislu stvaranja pretpostavki za raskid Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, zbog čega je prvostupanjski sud, po pravnom shvaćanju ovoga suda, pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan (tako i u Rev-961/01).

17.1. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju poslovni broj: Rev-961/01- 2 od 12. lipnja 2002., s tim u svezi, izrazio pravno shvaćanje „Sudovi su, međutim, pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da je krivnja za poremećenost odnosa ugovornih strana sasvim irelevantna za odluku o raskidu ugovora. Krivnja za poremećenost odnosa ugovornika relevantna je ukoliko ukazuje na zlouporabu prava, jer pravni poredak zlouporabu prava zabranjuje i naređuje ugovornicima da se u ostvarivanju prava i obveza iz ugovornih odnosa pridržavaju načela savjesnosti i poštenja (čl. 12. i 13. Zakona o obveznim odnosima; dalje ZOO).“ i „Pravo na raskid ugovora priznati nesavjesnoj strani, onoj čije je skrivljeno ponašanje usmjereno na stvaranje nepodnošljivih odnosa u cilju raskida ugovora, značilo bi pružiti sudsku zaštitu zlouporabi prava, a to, kako je već rečeno, pravni poredak ne dopušta. U izloženom smislu, krivnja za poremećenost odnosa ugovornika pravno je odlučna za odluku o osnovanosti zahtjeva za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju temeljem čl. 125. st. 2. ZN.“

18. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivala tužiteljica, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tužiteljice u cijelosti odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

19. Kako je žalba tužiteljice neosnovana, odbijen je kao neosnovan njezin zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP) i odlučeno kao u izreci pod točkom III ovoga rješenja.

20. Tijekom žalbenog postupka tuženica je zahtijevala naknadu troškova postupka koji se odnose na sastav njezinog odgovora na žalbu tužiteljice, ali je taj njezin zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan, jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (članak 155. stavak 1. ZPP).

U Puli – Pola 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan