Poslovni broj: Usž-1788/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja RČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], državljanina Republike Sjeverna Makedonija, zastupanog po opunomoćenici Sari Lacko, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ana Čopor i Sara Lacko u Varaždinu, Ulica Ivana Cankara 3, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove u Zagrebu, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi odobrenja privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4855/2024-6 od 28. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 4855/2024-6 od 28. veljače 2025.

II. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Varaždinske, Službe zajedničkih i upravnih poslova, KLASA: UP/I-216-02/24-03/9077, URBROJ: 511-14-04-24-7 od 1. listopada 2024.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.812,50 eura (slovima: dvijetisućeosamstodvanaest eura i pedeset centi) u roku od 30 dana (slovima: trideset dana) od dana dostave odluke o troškovima spora, dok se zahtjev za naknadu troškova upravnog spora u preostalom dijelu odbija.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-02/24-03/9077, URBROJ: 511-14-04-24-7 od 1. listopada 2024. i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točke I. i II. izreke).

2. Rješenjem tuženika od 1. listopada 2024. prekinut je postupak povodom zahtjeva tužitelja za odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji do pravomoćnosti presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj K-230/2023, od 11. ožujka 2024.

3. Tužitelj pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba upravnog spora i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer su prvostupanjski sud i tuženik trebali svoju odluku donijeti prema stanju spisa u trenutku predaje urednog zahtjeva stranke. Dalje navodi da vođenje kaznenog postupka ne predstavlja prethodno pitanje za rješavanje zahtjeva tužitelja, izdavanje odobrenja za privremeni boravak. Smatra da je obrazloženje prvostupanjske presude kontradiktorno jer se u točki 15. obrazloženja navodi da postojanje ranije kaznene osude samo po sebi ne predstavlja razlog za poduzimanje mjera, međutim također se navodi da činjenični opis kako mu se stavlja na teret ukazuje na mogućnost da predstavlja opasnost za javni poredak i nacionalnu sigurnost. Ističe da je uz podnijeti zahtjev dostavio niz dokumenata, odnosno većinu dokumentacije potrebne za prihvaćanje zahtjeva. Navodi da je diskrecijska ocjena tuženika da procjeni predstavlja li prijetnju za javni poredak i nacionalnu sigurnost i to neovisno o postojanju kaznene osude te je iz tog razloga nesvrsishodno i neekonomično da tužitelj čeka pravomoćnost kaznene presude da se odluči o njegovom zahtjevu za privremeni boravak. Smatra da bi temeljna sigurnosna provjera z članka 13. Zakona o sigurnosnim provjerama trebala predstavljati temelj za utvrđivanje predstavlja li opasnost za javni poredak i nacionalnu sigurnost. Upućuje na ovosudne presude, poslovni broj: Us-10475/2008-4 od 22. rujna 2011. i poslovni broj: Usž-2185/2020-4 od 22. ožujka 2022. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev. Traži i naknadu troškova upravnog spora i trošak za sastav žalbe.

4. Tuženik se protivi razlozima žalbe.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima, („Narodne novine“, 36/24.; dalje: ZUS), Sud smatra da pobijana presuda nije na zakonu utemeljena.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da su u upravnom postupku, pokrenutom zahtjevom tužitelja od 25. srpnja 2024. za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji, pribavljeni podaci iz službene evidencije Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne tranzicije Republike Hrvatske.

7.1. Iz istih proizlazi da se protiv tužitelja vodi kazneni postupak u kojem je donesena nepravomoćna osuđujuća presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: K- 230/2023-159 od 11. ožujka 2024. U podacima se također navodi da protiv presude izjavljena žalba te da o istoj odlučuje Županijski sud u Zagrebu.

7.2. Tuženik je od Općinskog suda u Varaždinu pribavio presudu, poslovni broj: K- 230/2023-159 od 11. ožujka 2024. kojom je tužitelj proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv zdravlja ljudi, neovlaštenom proizvodnjom i prometom drogama, opisanog u i kažnjivog po članku 190. stavku 2. Kaznenog Zakona („Narodne novine“, 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22.; dalje: Kazneni zakon), kao i za kazneno djelo protiv javnog reda, nedozvoljenim posjedovanjem, izradom i nabavljanjem oružja i eksplozivnih tvari, opisanim u i kažnjivim po članku 331. stavak 1. Kaznenog Zakona jer je 12. siječnja 2023. u [adresa], na parkiralištu, u osobnom vozilu, protivno odredbi članku 3. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, u cilju daljnje prodaje na ilegalnom tržištu i radi stjecanja protupravne imovinske koristi, znajući da se radi o drogi, u prtljažniku držao jedan PVC paket ispunjen drogom marihuana te u plastičnom koferu crvene boje marke EXPANDER, još jedanaest PVC paketa ispunjenih drogom marihuana, zajedno sa strojnicom marke ŠPAGIN, model "PPSH-41" sa pripadajućim spremnikom za automatsku pušku kapaciteta 72 komada. Tužitelju je izrečena uvjetna i bezuvjetna zatvorska kazna.

8. Tuženik je stava da je donošenje pravomoćne presude u kaznenom predmetu protiv tužitelja ključno za odlučivanje o njegovom zahtjevu jer je jedan od uvjeta za odobrenje privremenog boravka da podnositelj zahtjeva ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio odlučne činjenice na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe Zakona o strancima („Narodne novine“, 53/20., 114/22. i 151/22.; dalje: Zakon), Zakona o sigurnosnim provjerama („Narodne novine“, 85/08. i 86/12; dalje: Zakona o sigurnosnim provjerama) i članak 55. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09., 110/21.; dalje: ZUP) i odbio tužbeni zahtjev. Potvrdio je stajalište tuženika da tuženik do okončanja kaznenog postupka ne može samostalno ocijeniti okolnosti koje su naznačene činjeničnim opisom kaznenog djela te da je jedino moguće njegovo postupanje u tom trenutku bio prekid postupka na temelju članka 55. stavka 2. ZUP-a.

10. U prosuđivanju izvedenih dokaza, ovaj Sud ne nalazi uvjerljive i logički opravdane razloge za pravnu i činjeničnu osnovu koja je utvrđena u upravnom i sudskom postupku.

11. Člankom 59. stavkom 1. točkom 7. Zakona propisano je da će se državljaninu treće zemlje odobriti privremeni boravak ako ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje.

12. Člankom 55. stavkom 1. ZUP-a propisano je da ako se u postupku rješavanja upravne stvari pojavi pravno pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu, a bez rješavanja kojeg nije moguće riješiti upravnu stvar, službena osoba može riješiti to pitanje ili postupak prekinuti rješenjem dok nadležni sud ili javnopravno tijelo to pitanje ne riješe. Stavkom 2. istog članka ZUP-a, određeno je da će se postupak prekinuti kad se prethodno pitanje odnosi na postojanje kaznenog djela, postojanje braka, utvrđivanje očinstva ili majčinstva te u drugom slučaju propisanom zakonom. Kad se prethodno pitanje odnosi na kazneno djelo, a nema mogućnosti za kazneni progon, službena osoba razmotrit će i to pitanje.

13. Nesporno je da je tužitelj nepravomoćnom presudom Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: K-230/2023 od 8. ožujka 2024. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenih djela iz članka 190. stavka 2. i članka 331. stavka 1. Kaznenog zakona te da je osuđen na kaznu zatvora.

14. Međutim, ovaj Sud ističe da su tuženik i prvostupanjski sud propustili utvrditi da je okrivljenik, ovdje tužitelj, u cijelosti priznao počinjenje kaznenih djela za koja je proglašen krivim. Iz obrazloženja predmetne presude proizlazi da je tužitelj u svojoj obrani izjavio da se smatra krivim za kaznena djela za koja ga se tereti optužnicom Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu (dalje; ODO), broj: KO-DO-155/23-1- od 24. ožujka 2023. te je potvrdio da je ista počinio na način kako je to navedeno u optužnici. Ujedno, uvidom u računalni program e-predmet (program dostupan i tuženiku), ovaj Sud je utvrdio da je protiv presude Općinskog sud u Varaždinu, poslovni broj: K-230/2023 od 8. ožujka 2024. žalbu izjavilo ODO, dok tužitelj istu nije osporavao.

15. Ovaj Sud može prihvatiti kao ispravno načelno stajalište tuženika i prvostupanjskog suda da postojanje pravomoćne presude kojom je podnositelj zahtjeva osuđen za kazneno djelo predstavlja jednu od okolnosti na temelju koje se može utvrditi je li ispunjen jedan od uvjeta za odobrenje privremenog boravka, odnosno da podnositelj zahtjeva ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje te da tuženik do okončanja kaznenog postupka nije ovlašten samostalno ocijeniti okolnosti koje su naznačene činjeničnim opisom kaznenog djela.

16. Međutim, u konkretnom slučaju, u trenutku podnošenja zahtjeva od 25. srpnja 2024. nije bilo sporno je li tužitelj počinio i može li se smatrati krivim za kaznena djela koja mu se stavljaju na teret optužnicom ODO-a broj: KO-DO-155/23-1- od 24. ožujka 2023. jer je počinjenje i odgovornost za iste sam tužitelj priznao tijekom kaznenog postupka, presudom nadležnog suda tužitelj je osuđen za počinjenje kaznenih djela te istu tužitelj nije osporavao. Dakle, činjenični opis kaznenog djela, koji je samostalna pravna cjelina, u trenutku podnošenja zahtjeva nije bio sporan.

17. Nadalje, a kako to pravilno navodi prvostupanjski sud, tuženik je ovlašten ocijeniti predstavlja li osoba opasnost za javni poredak na temelju podataka koje je pribavio sukladno članku 3. stavku 10. Pravilnika o boravku državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, 20/22. i 155/22.) i na temelju mišljenja nadležne sigurnosno-obavještajne agencije o postojanju ili nepostojanju sigurnosne zapreke iz članka 41. Zakona o sigurnosnim provjerama. Dakle, postojanje pravomoćne presude kojom se podnositelj zahtjeva proglašava krivim za počinjenje kaznenog djela nije jedini osnov za ocjenu predstavlja li isti opasnost za javni poredak.

18. Imajući u vidu gore navedene okolnosti, stajalište je ovog Suda da u konkretnom slučaju ocjena tuženika o tome predstavlja li tužitelj opasnost za javni poredak nije ovisila o nastupu pravomoćnosti presude Općinskog sud u Varaždinu, poslovni broj: K-230/2023 od 8. ožujka 2024. Donošenjem odluke prije nego što nastupi pravomoćnosti iste presude ne bi se povrijedila presumpcija nevinosti na štetu tužitelja jer je, kao što je već navedeno, sam tužitelj u postupku pred nadležnim sudom priznao počinjenje kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret.

19. Zbog navedenih razloga ovaj Sud smatra da nastup pravomoćnosti presude Općinskog sud u Varaždinu, poslovni broj: K-230/2023 od 8. ožujka 2024. nije od utjecaja na odluka o zahtjevu tužitelja za odobrenje privremenog boravka te stoga nisu bile ispunjene pretpostavke za prekid upravnog postupka po članku 55. stavku 2. ZUP- a.

20. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju članka 135. stavka 2. i članka 117. stavka 1. ZUS-a, prvostupanjsku presudu poništiti, usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i s obzirom na prirodu upravne stvari, poništiti rješenje tuženika bez vraćanja predmeta na ponovni postupak.

21. Člankom 144. stavkom 1. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Stavkom 2. istog članka ZUS-a propisano je da troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

22. Sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

23. Budući da je u žalbenom postupku poništena prvostupanjska presuda i rješenje tuženika, tužitelj je uspio u upravnom sporu te stoga ima pravo na naknadu opravdanih troškova upravnog spora na temelju članka 144. stavka 1. ZUS-a, u svezi s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a. Stoga se kao opravdan trošak tužitelju priznaju zatraženi i popisani trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku i to trošak sastava tužbe i trošak žalbe na prvostupanjsku presudu u iznosu od 2.250,00 eura, a što uvećano za pripadajući PDV (25%) iznosi ukupno 2.812,50 eura, koji je određen sukladno Tbr. 27. točki 1. alineji 2., Tbr. 27. točki 3., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23., 107/25.). Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a.

24. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav podneska od 13. veljače 2025. jer se ne radi o podnesku koji je od utjecaja na rješenje spora, pa taj izdatak nije opravdan u smislu članka 144. i 147. stavka 1. ZUS-a. U istome tužitelj u bitnome ponavlja navode iz tužbe te iznosi razloge zašto ne predstavlja opasnost za javni poredak, a koji navodi nisu od utjecaja na rješenje spora.

25. Slijedom navedenog, na temelju članka 135. stavka 2., članka 144. stavka 1. i članka 147. stavka ZUS-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić