Poslovni broj: Usž-2150/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda, Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice DC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćeniku Ivanu Delipetru, odvjetniku u Imotskom, Antuna Starčevića 14, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko- dalmatinske, Policijske postaje Makarska, OIB: 36162371878, radi odobrenja privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1818/2024-6 od 20. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 1818/2024-6 od 20. siječnja 2025.

II. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Makarska, KLASA: UP/I-216-02/24-03/2922, URBROJ: 511-12-29-24-8 od 14. lipnja 2024. i predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (dvijetisućepetsto eura) u roku od 30 dana (trideset dana) od dana dostave odluke o troškovima spora.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-02/24-03/2922, URBROJ: 511-12-29-24-8 od 14. lipnja 2024. i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora (točke I. i II. izreke).

2. Rješenjem tuženika od 14. lipnja 2024. odbijen je zahtjev tužiteljice za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji te joj je određen rok od 20 dana za dragovoljni odlazak iz Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP), odnosno Republike Hrvatske, računajući od dana izvršnosti tog rješenja (točke I. i II. izreke). Točkom III. izreke određeno je da je tužiteljica dužna to rješenje prilikom napuštanja EGP-a predati policijskom službeniku na graničnom prijelazu, uz upozorenje da će, ako ne izvrši rješenje, biti prisilno udaljena iz EGP-a (točka IV. izreke).

3. Tužiteljica pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog svih zakonom predviđenih razloga ponavljajući navode tužbe. Ne prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da prigovori iz tužbe nisu osnovani. Ovo iz razloga jer je obrazloženje prvostupanjskog suda nepotpuno te nije odgovoreno na njezino traženje. Ističe da je u upravnom postupku dostavila dokumentaciju koja je predviđena člankom 9. stavkom 1. točkom 2. Pravilnika o boravku državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj i istima je dokazala postojanje izvanbračne zajednice nje i KC. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Tuženik se protivi razlozima žalbe.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24.; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da je upravni postupak pokrenut zahtjevom tužiteljice od 6. ožujka 2024. za odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji, izvanbračnim suprugom KC. Uz zahtjev je priložila presliku putovnice, izvode iz matične knjige rođenih, ovjerene izjave KC, ŽC i SC o postojanju izvanbračne zajednice, račune izdane na njezino ime u [adresa], ispis zajedničkog profila tužiteljice i KC sa Tripadvisora te recenzije sa stranice Booking com o dojmovima gostiju smještenih u objektu KC.

7.1. U upravnom postupku tužiteljica je dala izjavu na zapisnik 19. travnja 2024. iz koje proizlazi da sa KC živi od 2019. u [adresa] te da zajedno iznajmljuju apartman na navedenoj adresi. Ističe da svatko od njih ima i samostalan posao, KC ima tvrtku registriranu u [adresa], a ona se bavi organizacijskim poslovima na implementaciji projekata koje financira Europska unija. Najveći dio godine žive zajedno te su godišnje odvojeni mjesec dana zbog poslovnih obveza.

7.2. Tuženik je stava da s obzirom na očiti nedostatak materijalnih dokaza o zajedničkom stanovanju tužiteljice i KC prije podnošenja zahtjeva, nisu ispunjeni uvjeti za odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio odlučne činjenice na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku i isprava priloženih tijekom spora i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe Zakona o strancima („Narodne novine“, 53/20., 114/22. i 151/22.; dalje: Zakon) i članak 9. stavak 1. točku 2. Pravilnika o boravku državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ 20/22., 155/22.; dalje: Pravilnik) i odbio tužbeni zahtjev. Potvrdio je stajalište tuženika da tužiteljica nije dokazala da je u trajnoj vezi s izvanbračnim drugom i da s njim zajednički boravi na istoj adresi u trajanju od najmanje tri godine, odnosno da dostavljenim materijalnim dokazima nije dokazano zajedničko stanovanje.

9. U prosuđivanju izvedenih dokaza, ovaj Sud ne nalazi uvjerljive i logički opravdane razloge za pravnu i činjeničnu osnovu koja je utvrđena u upravnom i sudskom postupku.

10. Člankom 63. stavkom 1. točkom 1. Zakona o strancima propisano je da se privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji može odobriti državljaninu treće zemlje koji ispunjava uvjete iz članka 59. tog Zakona i koji je član uže obitelji hrvatskog državljanina.

11. Sukladno članku 64. Zakona, članovima uže obitelji u smislu tog Zakona su: 1. bračni drugovi, 2. izvanbračni drug, 3. maloljetno zajedničko dijete bračnih i izvanbračnih drugova, životnih partnera ili neformalnih životnih partnera te maloljetno dijete svakog od njih, njihovo maloljetno zajednički posvojeno dijete odnosno maloljetno posvojeno dijete svakog od njih koje nije u braku, kao i maloljetno dijete životnog ili neformalnog životnog partnera ili njegovo maloljetno posvojeno dijete koje nije u braku, 4. roditelji ili posvojitelji maloljetnog djeteta hrvatskog državljanina, državljanina treće zemlje kojem je odobreno dugotrajno boravište ili stalni boravak, azil ili supsidijarna zaštita. Stavkom 6. istog članka propisano je da je izvanbračni drug iz stavka 1. točke 2. tog članka osoba koja živi u izvanbračnoj zajednici sukladno posebnom propisu kojim se uređuju obiteljski odnosi.

12. Člankom 9. stavkom 1. točkom 2. Pravilnika propisano je da se za dokazivanje izvanbračne zajednice prilaže izvod iz matične knjige rođenih za zajedničko dijete ili odluka nadležnog tijela za posvojenje ili izvod iz matične knjige rođenih ili potvrda o slobodnom bračnom stanju ili izvod iz registra izvanbračne zajednice, izjavu izvanbračnih drugova o zajedničkom životu, izjave svjedoka o postojanju i trajanju izvanbračne zajednice, dokaz o zajedničkom stanovanju tri godine u [adresa] ili inozemstvu prije podnošenja zahtjeva ili drugi dokaz koji ukazuje da se radi o izvanbračnoj zajednici i daljnjoj namjeri zajedničkog života.

13. Odlučivanje tuženika o tužiteljičinom zahtjevu bazira se, u osnovi, na impliciranome pravnom stajalištu da se trajanje zajedničkog stanovanja u [adresa] ili inozemstvu prije podnošenja zahtjeva utvrđuje samo na temelju materijalne dokumentacije. Ovo stajalište bilo bi pravno utemeljeno kada bi takva dokazna maksima bila propisana posebnim zakonodavstvom u ovome upravnom području. To, međutim, nije slučaj.

14. Naime, iz citiranog članka 9. Pravilnika proizlazi da istim nisu taksativno navedena dokazna sredstva kojima bi se utvrđivalo postojanje i trajanje izvanbračne zajednice, uključujući i trajanje zajedničkog života, već je istim predviđeno dokazivanje postojanja i trajanja izvanbračne zajednice cijelim nizom dokaznih sredstva. Životno je i logično da će se prilikom utvrđivanja postojana životne zajednice čija je glavna karakteristika neformalnost, odnosno za osnivanje iste nije potrebno provesti poseban postupak niti je potrebno upisati činjenicu postojanje iste u službenu evidenciju, morati koristiti druga dokazna sredstva, kao što su primjerice iskazi svjedoka, a ne samo materijalna dokumentacija na kojoj inzistira tuženik.

15. Imajući u vidu navedeno, ovaj Sud dalje ističe da je tužiteljica uz zahtjev dostavila ovjerene izjave KC, ŽC i SC o postojanju izvanbračne zajednice te račune izdane na ime tužiteljice za robu isporučenu u [adresa] i na adresu [adresa] kao i ispis zajedničkog profila tužiteljice i KC sa Tripadvisora, kojima je nastojala dokazati da boravi na istim adresama kao i KC za kojeg tvrdi da je njezin izvanbračni suprug. Tuženik u obrazloženju rješenja nije naveo sadržaj dokumentacije koja se nalazi u spisu kao ni sadržaj iskaza svjedoka i tužiteljice te iste nije analizirao te nije dao razloge zašto se isti ne uzimaju u obzir.

16. Nadalje, iz članka 47. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09., 110/21.; dalje: ZUP) proizlazi da u situaciji kada podnositelj zahtijeva nije uz zahtjev za svoje navode ponudio i dostavio dokaze, službena osoba će ga zaključkom pozvati da to učini u primjerenom roku. S obzirom na to da je tuženik stava da tužiteljica uz zahtjev nije dostavila dokaz o zajedničkom stanovanju tri godine u [adresa] ili inozemstvu neposredno prije podnošenja zahtjeva, trebao ju je pozvati da to učini u primjerenom roku. Također, imajući u vidu specifičnost činjenice koja se mora dokazati, ovaj Sud je stava da je prilikom pozivanja tužiteljice valjalo specifirati dokaze kojima bi se moglo utvrditi trajanje zajedničkog života. Iz spisa tuženika ne proizlazi da je službena osoba tuženika upozorila tužiteljicu na nedostatak dokaza i pozvala ju da iste dostavi u primjerenom roku, a niti ju je o istome obavijestila prilikom davanja izjave.

17. Zbog navedenih razloga, ovaj Sud zaključuje da je tuženik propustio valjano ocijeniti dokazni materijal, potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje te stoga nije u cijelosti postupilo u skladu s dužnostima koje ima sukladno članku 8., članku 9., članku 47. stavcima 1. i 3. ZUP-a. Ujedno obrazloženje rješenja tuženika ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama bitnim za rješenje ove upravne stvari te je na štetu tužiteljice povrijeđen članak 98. stavak 5. i članak 120. stavci 2. i 3. ZUP-a, a što je dovoljan razlog za poništenje osporavanog rješenja i za vraćanje predmeta na ponovni postupak.

18. Navedene propuste nije otklonio prvostupanjski sud koji je takvo postupanje tuženika ocijenio zakonitim te stoga ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud o činjeničnom stanju izveo pogrešan zaključak te da je pogrešno primijenio materijalno pravo.

19. Zbog navedenih razloga valjalo je na temelju članka 135. stavka 2. i članka 117. stavka 1. ZUS-a, prvostupanjsku presudu poništiti, usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice i poništiti osporavano rješenje tuženika i s obzirom na prirodu stvari, vratiti predmet tuženiku na ponovni postupak.

20. U ponovnom postupku tuženik će pozvati tužiteljicu na dostavu dokaza kojima raspolaže u prilog osnovanosti svojeg zahtjeva i na predlaganje dokaza koje smatra potrebnim izvesti u postupku. Nakon što odluči o dokaznim prijedlozima tužiteljice te, bude li potrebno, po službenoj dužnosti odredi izvođenje dodatnih dokaza, tuženik će, radi koncentracije postupka i lakšeg ostvarivanja postupovnih prava stranke održati usmenu raspravu (članak 54. ZUP-a), na kojoj će, između ostalog, uz sudjelovanje tužiteljice saslušati svjedoke te omogućiti tužiteljici ostvarivanje prava iz članka 30., članka 52. i članka 54. ZUP-a. Cjelinu dokaznog materijala (dokumentacije, iskaza svjedoka i dr.) tuženik će razmotriti na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Bude li i novo rješenje negativno za tužiteljicu, tuženik u obrazloženju toga rješenja neće navesti samo činjenice i okolnosti koje idu u prilog takvoj odluci, već i ocjenu tužiteljičinih navoda i dokaza koji takvu odluku mogu dovesti u pitanje. Ovom presudom nije prejudicirana ocjena izvedenih dokaza niti ishod upravnog postupka.

21. Člankom 144. stavkom 1. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Stavkom 2. istog članka ZUS-a propisano je da troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

22. Sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

23. Budući da je u žalbenom postupku poništena prvostupanjska presuda i rješenje tuženika te je predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak, tužiteljica je uspjela u upravnom sporu te stoga ima pravo na naknadu opravdanih troškova upravnog spora na temelju članka 144. stavka 1. ZUS-a, u svezi s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a. Stoga se kao opravdan trošak tužiteljici priznaju zatraženi i popisani trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku i to trošak sastava tužbe i trošak zastupanja na ročištu održanom 19. prosinca 2024. u iznosu od 2.000,00 eura, a što uvećano za pripadajući PDV (25%) iznosi ukupno 2.500,00 eura, koji je određen sukladno Tbr. 27. točki 1. alineji 2., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23., 107/25.).

24. Slijedom navedenog, na temelju članka 135. stavka 2., članka 144. stavka 1. i članka 147. stavka ZUS-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić