REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1319/2024-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nataliji Horvatić, u parničnom predmetu tužitelja SU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Igoru Metelko odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o., OIB: 90275854576, iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, zastupano po punomoćniku Tomislavu Buliću odvjetniku Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, a po objavi presude dana 3. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o operativnom leasingu br. 31754 od 22.8.2008. sklopljenog između tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. kao davatelja leasinga i tužitelja kao primatelja leasinga, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u dijelu kojom je određen iznos leasinga od 19.827,16 CHF, u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati mjesečni obrok leasinga u kunskoj protuvrijednosti 304,77 CHF, obračunatoj prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. vrijedećem na dan plaćanja, odredba toč.20.1. Općih uvjeta o operativnom leasingu, koja glasi: „Novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su iste izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d.“
II. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o., OIB: 90275854576, da tužitelju SU, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 2.984,84 eura (dvijetisućedevetstoodamdesetčetiri eura i osamdesetčetiri centa) sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:
– EUR 0.34 počev od 09/09/2008 do isplate
– EUR 4.38 počev od 09/10/2008 do isplate
– EUR 13.16 počev od 15/11/2008 do isplate
– EUR 10.61 počev od 14/12/2008 do isplate
– EUR 20.42 počev od 15/01/2009 do isplate
– EUR 22.96 počev od 15/02/2009 do isplate
– EUR 24.11 počev od 16/03/2009 do isplate
– EUR 21.22 počev od 20/04/2009 do isplate
– EUR 19.73 počev od 15/05/2009 do isplate
– EUR 17.13 počev od 15/06/2009 do isplate
– EUR 15.09 počev od 12/07/2009 do isplate
– EUR 15.19 počev od 15/08/2009 do isplate
– EUR 17.40 počev od 09/10/2009 do isplate
– EUR 16.09 počev od 16/10/2009 do isplate
– EUR 15.78 počev od 15/11/2009 do isplate
– EUR 17.03 počev od 16/12/2009 do isplate
– EUR 20.29 počev od 17/01/2010 do isplate
– EUR 22.34 počev od 16/02/2010 do isplate
– EUR 22.52 počev od 16/03/2010 do isplate
– EUR 28.97 počev od 16/04/2010 do isplate
– EUR 26.14 počev od 17/05/2010 do isplate
– EUR 28.87 počev od 16/06/2010 do isplate
– EUR 39.25 počev od 22/07/2010 do isplate
– EUR 35.63 počev od 16/08/2010 do isplate
– EUR 47.35 počev od 27/09/2010 do isplate
– EUR 42.18 počev od 15/10/2010 do isplate
– EUR 37.98 počev od 30/11/2010 do isplate
– EUR 50.37 počev od 22/12/2010 do isplate
– EUR 62.07 počev od 24/01/2011 do isplate
– EUR 53.88 počev od 25/02/2011 do isplate
– EUR 57.03 počev od 16/03/2011 do isplate
– EUR 49.29 počev od 26/04/2011 do isplate
– EUR 53.80 počev od 24/05/2011 do isplate
– EUR 70.38 počev od 21/06/2011 do isplate
– EUR 65.09 počev od 20/07/2011 do isplate
– EUR 89.56 počev od 16/08/2011 do isplate
– EUR 101.67 počev od 19/09/2011 do isplate
– EUR 70.04 počev od 29/10/2011 do isplate
– EUR 72.66 počev od 20/12/2011 do isplate
– EUR 71.40 počev od 25/01/2012 do isplate
– EUR 74.62 počev od 17/02/2012 do isplate
– EUR 78.31 počev od 21/03/2012 do isplate
– EUR 78.58 počev od 16/04/2012 do isplate
– EUR 76.87 počev od 16/05/2012 do isplate
– EUR 77.60 počev od 20/06/2012 do isplate
– EUR 79.36 počev od 16/07/2012 do isplate
– EUR 77.95 počev od 17/08/2012 do isplate
– EUR 78.62 počev od 14/09/2012 do isplate
– EUR 76.50 počev od 18/09/2012 do isplate
– EUR 74.57 počev od 16/10/2012 do isplate
– EUR 77.28 počev od 15/11/2012 do isplate
– EUR 75.78 počev od 17/12/2012 do isplate
– EUR 77.77 počev od 15/01/2013 do isplate
– EUR 73.22 počev od 13/02/2013 do isplate
– EUR 75.19 počev od 12/03/2013 do isplate
– EUR 76.55 počev od 16/04/2013 do isplate
– EUR 75.24 počev od 20/05/2013 do isplate
– EUR 70.95 počev od 14/06/2013 do isplate
– EUR 68.76 počev od 15/07/2013 do isplate
– EUR 71.72 počev od 16/08/2013 do isplate
po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o., OIB: 90275854576, da tužitelju SU, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.043,03 eura (dvijetisućečetrdesettri eura i tri centa) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 3. rujna 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom iznosu, sa zateznim kamatama.
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe koju je tužitelj izvršio podneskom od 8. svibnja 2025.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 22. kolovoza 2008. sklopio Ugovor o operativnom leasingu broj 31754 na iznos od 19.827,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Raifeisenbank Austria d.d. koji vrijedi na dan plaćanja, da je ugovorena otplata na rok od 60 mjeseca u jednakim anuitetima. Poziva se na pravna utvrđenja u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. donesenim u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
Iako ovdje tuženik nije sudjelovao u gore navedenim postupcima kao stranka, isti je na potpuno identičan način plasirao sporni kredit ovdje tužitelju, kao jača ugovorna strana sastavljajući ugovor koji je u potpunosti tipski na standarnom, unaprijed pripremljenom obrascu, bez ikakvog pojašnjenja specifičnosti valute CHF, tj. da se radi o tzv. „valuti utočišta“ u koju se ulaže kapital kada su krizni/recesijski periodi, kao i odlučnoj činjenici da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na EUR. To znači da je švicarski franak siguran za ulagača, ovdje tuženoga, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost i vrlo velika vjerojatnost povećanja njegove vrijednosti, što se faktički i dogodilo obzirom da je tečaj CHF-a u spornom periodu aprecirao za više od 60%, uzrokujući enormni porast mjesečnih obroka leasinga koji su se plaćali u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja.
Također, tužitelj kao slabija ugovorna strana nije bio uopće u mogućnosti niti pregovarati, posljedično niti utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, pa tako niti onu koja se odnosi na valutnu klauzulu CHF, a ista je svojim djelovanjem, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovala znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, na štetu ovdje tužitelja, što istu čini nepoštenom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), odnosno odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007), te posljedično ništetnom.
Tužitelj stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnost navedenih odredbi i naložiti tuženiku da tužitelju isplati zatražene iznose sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose uz naknadu troškova parničnog postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova.
Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare obzirom se u konkretnom slučaju primjenjuje petogodišnji zastarni rok, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Također osporava primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, ali ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
Tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, a tužitelj je u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio (ističe da je tužitelju, kao i ostalim klijentima tuženika u predmetnom razdoblju, ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u eurima i u švicarskim francima te odluku prepustio tužitelju koji je, dakle, imao mogućnost pregovaranja).
Valutna klauzula izrijekom je dopuštena i legitimna ugovorna odredba i ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu i ugovor u cijelosti naknadno učiniti ništetnom.
Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao korisnik kredita u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Štoviše, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) u čl. 19. st. 3. izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK.
U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, pored činjenice da je tuženik tužitelja informirao o rizicima promjene tečaja, ujedno radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka i radijskih emisija. Usprkos navedenome, tuženik je tužitelja u potpunosti informirao o značenju valutne klauzule u CHF, dok je tužitelj bio taj koji je odabrao upravo navedenu valutu. Pritom tuženik napominje da tužitelj ničim ne dokazuje da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru koji je sastavljao isključivo tuženik.
Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u podatke iz knjigovodstvene kartice (l. 6.-12. spisa), preslik konto kartice (l. 14.-21. spisa), obavijest o konačnom obračunu ugovora o operativnom leasingu (l. 28. spisa), Opći uvjeti PL-a (l. 23.-24., l. 27.-28. spisa), Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti br. 31754 (l. 25. -26., l. 29.-36. spisa), analitičku financijsku karticu (l. 78.-81. spisa), otplatni plan (l. 82. -88. spisa), proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.
4. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili 22. kolovoza 2008. Ugovor o operativnom leasingu broj 31754 na iznos od 19.827,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Raifeisenbank Austria d.d. koji vrijedi na dan plaćanja te da je ugovorena otplata na rok od 60 mjeseca u jednakim anuitetima.
5. Sporna je aktivna legitimacija, valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takve ugovorne odredbe. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, kao i visina tužbenog zahtjeva.
6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
7. U odnosu na prigovor aktivne legitimacije tuženika, jer osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu, valja napomenuti da u ovom predmetu nije sporno da je tužitelj sklopio ugovor o operativnom leasingu sa ovdje naznačenim tuženiku te je bio u obvezi vraćanja mjesečnih anuiteta prema tuženiku a što je i također nesporno izvršio odnosno tuženik zaprimio, dok pozivanje na kolektivne presude i spornost pretrpljene štete nisu razlozi koji bi bili od utjecaja za ocjenu aktivne legitimacije. Stoga se prigovor tuženika ocjenjuje kao bespredmetan.
8. Prvenstveno valja reći kako se presude na koje se tužitelj poziva u tužbi, odnosno presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 u odnosu na ugovorne odredbe vezano uz valutnu klauzulu, te presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine u dijelu koji se odnosi na nepošteno i ništetno ugovaranje jednostrano promjenjive kamatne stope u potrošačkim ugovorima, ne mogu direktno primijeniti u ovom predmetu odnosno da se ne mogu primijeniti odredbe čl. 502.c ZPP-a te odredbe Zakona o zaštiti potrošača vezano uz kolektivne tužbe i to iz razloga jer tuženik nije bio stranka predmetnih kolektivnih sporova (Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revd-2379/21 od 01. lipnja 2021. godine).
9. Slijedom navedenog, sve navode o nepoštenosti ugovornih odredbi, sud će cijeniti u ovom postupku temeljem provedenih dokaza.
10. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; dalje: ZOO-a) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen dana 22. kolovoza 2008. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
11. Tužitelj je iskazao kako je sklopio predmetni ugovor o operativnom leasingu jer je kupio osobno vozilo, Polo, koristio ga je za osobne potrebe. U auto kući Zubak u Sesvetskom Kraljevcu pričao je sa djelatnicom koja je bila zadužena za sklapanje leasinga. U to vrijeme su se dosta reklamirali operativni leasing kao povoljne opcije, djelatnica mu je dala dvije ponude, ugovor u eurima i ugovor u CHF- u. On je zatražio ugovor u eurima, počeo je proces u vezi tog ugovora, od njega su zatražili potrebnu dokumentaciju koju je pribavio i nakon 10-tak dana se vratio radi potpisivanja tog ugovora, ali mu je tom prilikom ta ista djelatnica dala na potpis ugovor u CHF-u. Pitao je „zašto sada ugovor u CHF-u“ na što mu je djelatnica odgovorila "da je ona njega krivo shvatila i da je mislila da želi ugovor u CHF-u te da mu za ugovor u eurima ponovo treba pokrenuti cijeli proces odobrenja ponovo za što će trebati opet novih 10-tak dana". Kako je u tom trenutku bio bez auta ipak je prihvatio taj ugovor u CHF-u. Nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, nije niti mogao. Nisu mu ništa posebno objašnjavali o valuti švicarac, već mu je samo bilo rečeno da se radi o stabilnoj valuti. Ugovor je potpisao u auto kući, a poslije je išao ovjeriti potpis kod javnog bilježnika, niti kod njega mu ništa nije bilo objašnjavano. Ugovor je pročitao prije potpisivanja ali ga je razumio koliko je mogao, obzirom da nije pravnik.
12. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju, niti je tuženik prigovorio istinitosti iskaza.
13. Uvidom u predmetni Ugovor o operativnom leasingu proizlazi da sklopljeni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene obračunavanja mjesečnih anuiteta u valuti CHF, te njihove naplate u kunskoj protuvrijednosti. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri nisu određeni. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se kod određivanja promjene valutne klauzule tuženik nije konzultirao s korisnicima kredita te također nije bilo niti ikakvih pregovora s korisnicima kredita, te da je i inače takva poslovna praksa.
14. Dakle, iz navedenog Ugovora, kao i iskaza tužitelja, proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je ugovorena valutna klauzula, a niti je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu objašnjeno išta o parametrima temeljem kojih se ugovorena valutna klauzula može mijenjati, a i kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati. Pored toga, tuženik tijekom postupka nije tvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita na sadržaj spornih odredbi mogao utjecati, a isto je naveo u odgovoru na tužbu.
15. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništavost) pojedine odredbe ugovora, a koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što odredbe čl. 20.1. Općih uvjeta Ugovora o operativnom leasingu kojom se isplata anuiteta čini ovisnom o prodajnom tečaju za CHF za devize koji vrijedi na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. je u potpunosti neodređena za tuženika.
Tuženik je promjenu valutne klauzule, a kako navodi, mijenjao sukladno jasnih, lako razumljivim i uočljivim odredbama ugovora. No, tuženik ponovno nigdje ne navodi da je tužitelj imao ikakve mogućnosti sudjelovanja u tim određivanjima ili promjenama, a koje su se izravno odnosile i na tužitelja, odnosno da je time isključena njegova obveza pregovaranja i upoznavanja tužitelja sa istim.
16. Također, unošenje neodređene formulacije glede tečaja valute u ugovore o kreditu, tužitelj kao korisnik kredita odnosno kao potrošač doveden je u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi koja postoji u ugovoru o kreditu, te u naknadnim objašnjenjima tuženika te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kretati, neodređena i neodrediva. Na temelju takve ugovorne odredbe, bez obzira na naknadno pojašnjenje, osim precizno određene kamatne stope tečaja valute u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, budući iznosi anuiteta nisu bili niti određeni, a niti odredivi.
17. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
Pored toga, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
18. Stoga je tužitelju prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene valutne klauzule, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (ovdje tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarao (kako je ranije obrazloženo), a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne.
19. Slijedom svega navedenog, kako sama promjena valutne klauzule nije bila zakonom zabranjena, ali način na koji je to napravljeno predmetnim Ugovorom o kreditu nije bilo u skladu sa zakonom, to je ovaj sud utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu kojim zahtijeva utvrditi ništavim dio odredbe vezane uz valutu CHF, odnosno čl. 20.1. Općih uvjeta Ugovora o operativnom leasingu te je stoga odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.
20. Prigovori koje tuženik iznosi tijekom postupka nisu doveli u sumnju ranije utvrđenje suda.
21. Naime, čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 46/07, 79/07; dalje: ZZP-a) određuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca koji je predan tužitelju samo na potpis. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Slijedom navedenog, a kako se radi o unaprijed formuliranom ugovoru, odnosno tipskom ugovoru, teret dokaza pada na tuženika, a koji, po mišljenju suda, nije dokazao suprotno, odnosno da bi se o pojedinoj ugovornoj odredbu, koje odredbe tužitelj traži utvrditi ništetnim, pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj imao utjecaj na sadržaj tih odredbi.
22. Nadalje, čl. 102. st. 1. ZZP-a određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
23. Dakle, slijedom navedene odredbe, sud smatra da postoji djelomična ništavost dijela odredbi čl. 20.1. Općih uvjeta ugovora o operativnom leasingu.
24. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem te je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka dipl. oec. Darka Prpića iz Darfin d.o.o. i iz priležeće dokumentacije utvrđeno da razlika između visine ugovorenih kamata određenih u trenutku zaključenja Ugovora o operativnom leasingu i iznosa računatih temeljem valutne klauzule koje su tužitelju naplaćene za predmetno razdoblje iznosi 2.984,84 eura.
Uvidom u Ugovor o operativnom leasingu, pregledom uplata tuženika i analitičku financijsku karticu i otplatni plan, a poglavito iz nalaza i mišljenja dipl. oec. Darka Prpića iz Darfin d.o.o., a koji dokaz je sud prihvatio jer je dan stručno, sažeto i jasno, te uzimajući u obzir činjenicu da stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu u izrađenom nalazu i mišljenju, sud je utvrdio da se tečaj mijenjao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita.
Tuženik ne spori da je tužitelj platio sve anuitete.
25. U odnosu na prigovor tuženika, valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je postupio suprotno odredbama ZZP-a, te stoga nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Dakle, sud je prilikom odlučivanja uzeo u obzir samo preplate izvršene od strane tužitelja (pozitivna razlika) s obzirom na činjenicu da u konkretnom slučaju tuženik nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, pa stoga tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji unatoč činjenici da je iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi i da je tužitelj manje platio pojedine anuitete kako je to gore navedeno. Pritom valja napomenuti da, na taj način (plaćajući manji iznos), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu parničnih stranaka.
Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o operativnom leasingu iznos od ukupno 2.984,54 eura.
26. Tužitelju su na taj iznos dosuđene zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u toč. II. izreke presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Kamate su određene sukladno čl. 29. ZOO-a.
27. U odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva koju je tužitelj izvršio podneskom od 8. svibnja 2025., odnosno povećanje tužbenog zahtjeva s obzirom na prvotno podnesen tužbeni zahtjev, valja napomenuti da je sud navedenu preinaku dopustio obzirom je ista izvršena nakon provedenog financijskog vještačenja u predmetu, obzirom je istu ocijenio kao svrsishodnu za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a.
28. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Naime, ističe se da se u ovom predmetu radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.
29. Nadalje, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.
Tužitelju je stoga uz primjenu odredbi čl. 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe (temeljem Tbr. 7/1 u vezi Tbr. 48. (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa) trošak sastava podnesaka od 27. svibnja 2024., 8. svibnja 2025. i 11. lipnja 2025. (svaki u iznosu od 200,00 eura) te trošak zastupanja na ročištima dana 26. rujna 2024. i 2. rujna 2025. (svaki u iznosu od 200,00 eura), kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu u iznosu od 100,00 eura, uz pripadajući pdv od 25%, dakle ukupno iznos od 1.625,00 eura. Ostale radnje nisu priznate jer su ocjenjene da nisu bile potrebne u smislu čl. 155. ZPP-a (podnesak od 13. kolovoza 2024. i 1. listopada 2024.).
Tome treba pribrojiti troškove sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 76,29 eura i presudu u iznosu od 76,29 eura te predujmljene troškove vještačenja u ukupnom iznosu od 265,45 eura, pa je ukupno dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 2.043,03 eura.
30. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate.
U Zagrebu, 3. rujna 2025.
Sutkinja
Natalija Horvatić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
