Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž R-104/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca i to: Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i sudca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Rebiću, dipl. iur., stručnom suradniku Nezavisnih hrvatskih sindikata iz Zagreba, Kneza Mislava 20, protiv tuženika „Hidroelektra mehanizacija“ d.d. u stečaju, iz Zagreba, Radnička cesta 204, OIB: 96667257878, zastupan po stečajnom upravitelju Damiru Katiću iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 22 - Pr - 9117/14-38 od 30. studenoga 2016., na sjednici vijeća dana 3. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 22 - Pr - 9117/14-38 od 30. studenoga 2016.:
a) u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke,
b) u dijelu pod točkom II. izreke i to baš u onom dijelu u kojem su tužitelju dosuđeni iznosi od po 1.800,00 kuna (sada 238,90 eura)[1] , dakle ukupno 5.400,00 kuna (sada 716,70 eura), sa pripadajućim zateznim kamatama,
c) u dijelu pod točkom III. izreke
II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 22 - Pr - 9117/14-38 od 30. studenoga 2016. u dijelu pod točkom II. izreke i to baš u onom dijelu u kojem su tužitelju dosuđeni iznosi preko 1.800,00 kuna (sada 238,90 eura) do 2.200,00 kuna (sada 291,99 eura), (dakle za razlike od po 400,00 kuna, sada 53,09 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama na način da se u ovom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan (dakle za ukupan iznos od 1.200,00 kuna (sada 159,27 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama).
Obrazloženje
1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženiku „Hidroelektra niskogradnja“ d.d. da isplati tužitelju bruto iznos od 57.486,51 kunu (sada 7.629,51 euro) sa pripadajućim zateznim kamatama. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki II. izreke presude naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.600,00 kuna (sada 875,97 eura) neto sa pripadajućim zateznim kamatama. Prvostupanjski je sud odlučio i o parničnom trošku na način da je u točki III. izreke naložio tuženiku da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 2.350,00 kuna (sada 311,90 eura). Konačno, prvostupanjski je sud u točki IV. izreke pobijane presude odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji su iznosi sadržani u dosuđenom bruto iznosu od 57.486,51 kunu, odnosno sada 7.629,77 eura iz točke I. izreke pobijane presude.
2. Prvostupanjski je sud donio sada pobijanu presudu u odnosu na tužitelja NL i tuženika „Hidroelektra niskogradnja“ d.d. Kako je nakon donošenja prvostupanjske presude, a prije odlučivanja drugostupanjskog suda o žalbi, „Hidroelektra niskogradnja“ d.d. prestao postojati, radi pripajanja društvu „Hidroelektra mehanizacija“ d.d., to je drugostupanjski sud sukladno ovoj činjenici pozvao prvostupanjski sud da donese rješenje o prekidu.
3. Zaista, prvostupanjski je sud dana 16. svibnja 2019. pod poslovnim brojem: 22 Pr - 9117/2014 - 49 donio rješenje o prekidu postupka sukladno odredbi članka 212. točka 4. . Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. i 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. dalje ZPP)., te rješenjem pozvao pravnog slijednika Hidroelektre niskogradnje d.d., Hidroelektru mehanizaciju d.d. da preuzme postupak. Potom je nad „Hidroelektra mehanizacija“ d.d. otvoren stečajni postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, rješenjem broj: 72. St-163/2019 od 17. rujna 2019., pa je prvostupanjski sud rješenjem od 30. siječnja 2025. nastavio predmetni parnični postupak upravo u odnosu na tuženika „Hidroelektra mehanizacija“ d.d. u stečaju. Spis je nakon toga dostavljen Županijskom sudu u Splitu na odlučivanje po žalbi tuženika.
4. Protiv navedene prvostupanjske presude, očigledno u dosuđujućem dijelu pod točkama I., II. i III. izreke, tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. tuženika. Tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
5. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.
6. Žalba tuženika djelomično nije osnovana, a djelomično je osnovana.
7. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja kao radnika da mu tuženik kao poslodavac isplati razliku plaće za razdoblje od 1. listopada 2011. do 31. kolovoza 2014 , a koja mu prema njegovom mišljenju pripada i one koja mu je u tom razdoblju stvarno isplaćena, a koja razlika ukupno da iznosi 57.486.51 kuna bruto (sada 7.629,51 euro bruto), ovo sa pripadajućim zateznim kamatama koja mu je dosuđena u točki I. izreke pobijane presude. Također predmet spora jest i zahtjev tužitelja za isplatu dodatka na plaću u iznosu od po 1.800,00 kuna (sada 238,90 eura) godišnje, za godine 2011., 2012. i 2013. (ukupno 5.400,00 kuna/716,70 eura), sa pripadajućim zateznim kamatama. Konačno predmet spora jest i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od po 400,00 kuna/53,09 eura godišnje s osnova dara, a za godine 2011., 2012. i 2013., dakle ukupno s ovog osnova 1.200,00 kuna (sada 159,27 eura), sve sa pripadajućim zateznim kamatama.
8. Nakon razmatranja žalbe tuženika, pobijane presude kao i procesne građe koja se nalazi u predmetnom spisu za reći je slijedeće.
9. Prije svega je za reći kako ispitujući predmetnu prvostupanjsku presudu, u pobijanom dosuđujućem dijelu , kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također nije počinjena ni povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se tuženik u žalbi posebno poziva, jer pobijana presuda suprotno mišljenju tuženika nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Ona je je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima za presudu te su u njoj dani razlozi o odlučnim činjenicama.
10. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice:
- da je tužitelj kao radnik zaključio sa „Hidroelektra niskogradnja“ d.d. kao poslodavcem, ugovor o radu 28. srpnja 1999.
- da se tužitelj predmetnim ugovorom obvezao obavljati poslove radnog mjesta „ voditelj službe smještaja i prehrane“, a da prema ovom ugovoru koeficijent za obračun plaće tužitelju iznosi 1,84,
- da je tuženik isplaćivao tužitelju u spornom razdoblju plaću po koeficijentu 1,85,
- da je odlukama generalnog direktora „Hidroelektra niskogradnja“ d.d. u predmetnom razdoblju dolazilo do smanjenja plaća radnicima,
- da je u predmetnom razdoblju tuženik jednostrano smanjio tužitelju plaću za 10%, a na koju korekciju – smanjenje plaće, tužitelj nije pristao,
- da je tuženik upravo radi smanjenja plaće tužitelju u predmetnom razdoblju za 10%, tužitelju u predmetnom razdoblju (listopad 2011.- kolovoz 2014.) isplatio manju bruto plaću od ukupno 57.486,51 kunu (sada 7.629,51 euro), od one koju mu je trebao isplatiti da spornog smanjenja nije bilo,
- da je odredbama članka 49. stavci 1. i 2. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo („Narodne novine“ br. 4/02., 91/03., 93/04., 97/05., 133/06., 11/08., dalje KU), a koji je bio na snazi u predmetnom razdoblju, određeno da radnik ima pravo na jednokratni dodatak na plaću u iznosu od 1.800,00 kuna (sada 238,90 eura), a koji će se dodatak isplaćivati s plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije 30. lipnja za tekuću godinu.
- da poslodavac nije isplatio tužitelju navedene dodatke na plaću za 2011., 2012. i 2013. u ukupnom iznosu od 5.400,00 kuna (sada 716,70 eura).
11. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Posebno je za istaknuti kako je prvostupanjski sud na temelju logičnog i dostatnog obrazloženog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije „Ručević vještačenja“ d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja, koje je izrađeno za potrebe ovog postupka, pravilno utvrdio koji iznos plaće i dodatka na plaću tuženik nije isplatio tužitelju u predmetnom razdoblju.
12. Tuženik u žalbi pored ostalog sugerira kako je pogrešno smatrati da je plaću tužitelja trebalo obračunati uzimajući u obzir koeficijent od 1,85, a kako to zaključuje prvostupanjski sud, a koji se koeficijent (1,85) navodi u predmetnim obračunskim ispravama za isplatu plaće tužitelju u spornom razdoblju (ove isprave nalaze se u spisu). Naime tuženik smatra da unatoč tome što je tužitelju u spornom razdoblju isplaćivao plaću uzimajući u obzir koeficijent 1,85 to nije pravno relevantno, jer da ovaj koeficijent ne pripada tužitelju niti na temelju ugovora o radu niti na temelju kojeg propisa. Nadalje tuženik u žalbi sugerira kako je smanjenje plaće tužitelju od 10% u predmetnom razdoblju bilo dopušteno, jer da je odredbom članka 5. stavak 4. Pravilnika o plaćama „Hidroelektra niskogradnja“ d.d. iz 1995. određeno kako generalni direktor može razmjerno smanjiti masu plaća bez obzira na provedeni obračun po kriterijima iz tog članka ako su troškovi u pojedinom mjesecu veći od ostvarene realizacije u istom mjesecu.
13.1. U svezi sa ovim žalbenim razlozima za reći je slijedeće. Odredbama članka 12. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13. dalje ZR/09), a koji se zakon u predmetnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 232. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje ZR/14 ) propisano je da se ugovor o radu sklapa u pisanom obliku ali da propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na njegovo postojanje i valjanost te da je u tom slučaju poslodavac dužan radniku prije početka rada izdati pisanu potvrdu o pisanom ugovoru. Ovo je danas regulirano odredbama članka 14. ZR-a/14.
13.2. Kako iz rezultata dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da je između stranaka postignut dogovor da se plaća tužitelju obračunava uzimajući u obzir koeficijent 1,85, a što jasno proizlazi iz obračunskih isprava za isplatu plaće – naknade plaće, za sve predmetne mjesece od 2011. do 2014., to se ima smatrati da je između stranaka sklopljen dodatak ugovora o radu u svezi koeficijenta izračuna plaće, bez obzira što nije sklopljen u pisanom obliku. U tom kontekstu posebno je za istaknuti kako su navedene obračunske liste za isplatu plaće – naknadu plaće, a koje se odnose na tužitelja u predmetnom razdoblju sastavljene u suglasju sa Pravilnikom o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće i otpremnine (“Narodne novine“ br. 37/11.) i Pravilnikom o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće i otpremnine (“Narodne novine“ br. 120/12.). Dakle, radi se o ispravama koje je sastavio sam poslodavac – tuženik na temelju posebnih propisa. Stoga proizlazi da je dokazna snaga takve isprave, pa tako i u pogledu koeficijenta putem kojeg se izračunava plaća tužitelju, izjednačena sa dokaznom snagom javnih isprava, a ovo na temelju odredbe članka 230. ZPP-a. Tuženik nije dokazao, štoviše niti ne tvrdi, da su ove isprave pogrešno sastavljene.
14. Nadalje je za reći kako iz sklopljenog ugovora o radu ne proizlazi ovlaštenje poslodavca da jednostranim odlukama i bez obrazloženja smanjuje plaću radniku – tužitelju. Ugovor o radu po svojoj je pravnoj prirodi ugovor i obveznog prava koji nastaje suglasnošću volja stranaka, i to kada se ugovorne stranke usuglase o njegovim bitnim sastojcima između kojih je i plaća (članak 13. ZR-a/09 odnosno članak 15. ZR-a/14). Stoga se predmetni ugovor o radu mogao mijenjati jedino suglasnošću volja stranaka, što je u konkretnom slučaju izostalo.
15. U tom smislu za reći je kako su neosnovani žalbeni navodi tuženika o njegovom ovlaštenju da ugovorenu plaću tužitelja smanji, sve to na temelju odredbe članka 9. predmetnog ugovora o radu te na temelju odredbe članka 5. tuženikovog Pravilnika o plaćama. Tako je odredbom članka 9. predmetnog ugovora o radu pored ostalog propisano kako se plaća radniku – tužitelju utvrđuje i na temelju Pravilnika o plaćama, dalje Pravilnik. Odredbom članka 5. stavka 4. Pravilnika je propisano da generalni direktor može razmjerno smanjiti masu plaća, pa time i svaku pojedinu plaću bez obzira na provedeni obračun po kriterijima iz tog članka ako su troškovi u pojedinom mjesecu veći od ostvarene realizacije u istom mjesecu te da će radnicima čija bi plaća takvim smanjenjem pala ispod minimalne plaće u tom mjesecu biti isplaćen zaštitni dodatak do iznosa minimalne plaće.
16. Naime, pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da tuženik na temelju odluka generalnog direktora nije mogao smanjiti bruto plaću tužitelja, jer takva odluka predstavlja jednostranu odluku poslodavca, na koju tužitelj nije dao svoj izričiti pristanak. Unatoč tome što je odredbom članka 5. stavka 4. Pravilnika o plaćama, na koju odredbu se tuženik pozivao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, a i sada u žalbi, regulirano da generalni direktor tuženika u određenim okolnostima (ako su troškovi veći od ostvarene realizacije) može razmjerno smanjiti masu plaća pa time i svaku pojedinu plaću, to se navedenim odlukama direktora ne mijenja karakter - da se radi o jednostranoj odluci tuženika važnoj za položaj radnika. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća mogućnost da se poslodavac nađe u takvoj situaciji da u nekom razdoblju svojeg poslovanja ne ostvaruje pozitivne poslovne rezultate, koji onda uvjetuju i nepovoljnu financijsku situaciju. No, to je rizik poslodavca vezan uz njegovu odluku da se bavi određenom djelatnošću, i koji rizik on ne može prebacivati na svoje radnike. Stoga on nema pravo jednostrano, bez pregovaranja s drugom ugovornom stranom (radnikom – tužiteljem) mijenjati odnosno smanjivati plaću radnika. Za kazati je i to kako iz niti jedne odredbe KU-a proizlazi da bi tuženik smio jednostrano smanjiti plaću radnicima, pa tako ni tužitelju.
17. Slijedom navedenog za zaključiti je kako je poslodavac za predmetno vremensko razdoblje trebao obračunati tužitelju plaću uzimajući u obzir koeficijent od 1,85 što uostalom i sam navodi u „obračunskim listama“ za predmetno razdoblje. S druge pak strane za smanjenje plaće tužitelju od 10% za sporno razdoblje nije postojala valjana zakonska osnova, jer nije postojala suglasnost tužitelja kao ugovorne stranke. Tuženik – poslodavac svojim jednostranim odlukama, a pozivajući se na tešku ekonomsku situaciju nije mogao smanjivati plaću tužitelju. Također je za istaknuti kako je kao osnovicu za obračun plaće u predmetnom razdoblju vještak „Ručević vještačenja“ d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja pravilno uzeo iznose od 2.679,95 kuna (sada 355,69 eura) , 2.714,60 kuna (sada 360,29 eura), 2.753,45 kuna (sada 365,45 eura) i 2.825,00 kuna (sada 374,94 eura); (str. 96. spisa)
za što je prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi dao valjano i dostatno obrazloženje, pa se zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelj u ovom dijelu upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude.
18. Sukladno iznijetom, a kako tuženik u predmetnom razdoblju nije isplatio dio plaće tužitelju, i to baš u ukupnom iznosu od 57.486,51 kunu bruto (sada 7.629,77 eura) (po mjesecima kako je navedeno u izreci pobijane presude), a što je bio u obvezi i na temelju odredbe članka 5. stavak 1. ZR-a/09 (članak 7. stavak 1. ZR- a/14), kao i odredbe članka 84. stavak 1. ZR-a/09 (članak 92. stavak 1. ZR-a/14) to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je u točki I. izreke pobijane presude dosudio tužitelju bruto iznos od 57.486,51 kunu (sada 7.629,77 eura), sa pripadajućim zateznim kamatama.
19. Prvostupanjski je sud također pravilno primijenio materijalno pravo kada je u točki II. izreke prvostupanjske presude dosudio tužitelju iznose od po 1.800,00 kuna (sada 238,90 eura), za godine 2011., 2012. i 2013. (ukupno 5.400,00 kuna (sada 716,70 eura), sa pripadajućim zateznim kamatama, s osnova jednokratnog dodatka na plaću, a ovo u suglasju sa odredbama članka 49. stavci 1. i 2. KU-a. Naime ovaj iznos tuženik kao poslodavac nije isplatio radniku, a pri tome ga ne ekskulpira eventualna slaba financijska situacija, niti vlastita jednostrana odluka.
20. Slijedom navedenog žalbu tuženika je djelomično trebalo odbiti kao neosnovanu, te djelomično potvrditi prvostupanjsku presude, te odlučiti kao u točkama I. a) i I. b) izreke ove drugostupanjske presude, a u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.
21. No, žalba tuženika djelomično je osnovana. Prvostupanjski je sud u točki II. izreke pobijane presude dosudio tužitelju iznose od po 400,00 kuna/53,09 eura godišnje s osnova dara, a za godine 2011., 2012. i 2013., dakle ukupno s ovog osnova 1.200,00 kuna (sada 159,27 eura), sve sa pripadajućim zateznim kamatama. Pri tome se prvostupanjski sud poziva na odredbu članka 64. KU-a, kojom je predviđena predaja tužitelju dara u naravi u vrijednosti od 400,00 kuna (sada 53,09 eura).
22. Odredbom članka 166. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. dalje ZOO) propisano je da se ispunjenje obveze sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo. Kako je odredbom članka 64. KU-a jasno određena obveza tuženika koju ima prema tužitelju, to je tuženik u obvezi tužitelju ispuniti upravo tu određenu obvezu, odnosno tužitelj može tražiti ispunjenje samo one obveze određene ovom odredbom, a to je predaja dara u naravi u vrijednosti od 400,00 kuna (sada 53,09 eura), odnosno za 3 godine 1.200,00 kuna (sada 159,27 eura).
23. U konkretnom se slučaju (u pogledu dara) ne radi o fakultativnim obvezama/ tražbinama gdje sudionici obveznog odnosa imaju mogućnost izbora, već o jednoj i jedinoj obvezi koju dužnik treba ispuniti vjerovniku, temeljem njihovog građanskopravnog odnosa, onako kako ona sadržajno glasi, a to je predaja dara u naravi. Slijedom navedenog sud može tuženika obvezati samo na izvršenje činidbe na koju je obvezan prema sadržaju tog građanskopravnog odnosa iz kojega je proizašla predmetna obveza. Sukladno iznijetom trebalo je djelomično preinačiti pobijanu presudu i to baš u dijelu u kojem je prvostupanjski sud dosudio tužitelju s osnova dara ukupan iznos od 1.200,00 kuna (159,27 eura). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.
24. Iako je prvostupanjska presuda djelomično preinačena, odluka o parničnom trošku iz točke III. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena, jer tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva (članak 154. stavak 5. ZPP-a). Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. c) izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a.
U Splitu 3. rujna 2025.
Predsjednica vijeća
Vedrana Perkušić
