Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1752/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marku Višiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Generali osiguranje d.d., OIB: 10840749604, iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 284, zastupanog po punomoćniku Igoru Habulincu, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pn-2478/2020-64 od 9. svibnja 2025., u sjednici vijeća, održanoj 3. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice NČ kao neosnovana i u pobijanom dijelu kojim je točkom II. izreke presude odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pn-2478/2020-64 od 9. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.978,91 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 25. rujna 2020. do isplate, kao i da tužiteljici isplati trošak parničnog postupka u iznosu do 1.802,94 EUR-a, a točkom II. izreke, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.780,58 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 25. rujna 2020. do isplate.

2. Žali se tužiteljica, pobijajući prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom II. izreke presude odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači, na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (članak 19. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05) i imovinske štete iz osnova tuđe pomoći i njege i troškova liječenja (članak 1095. stavak 1. ZOO/05), a koju štetu da je pretrpjela u prometnoj nezgodi, koja da se dogodila dana 21. svibnja 2018. godine u Splitu, kada da je stradala kao putnica u autobusu, prilikom naglog kočenja vozača autobusa HČ, uslijed kojeg naglog kočenja tužiteljica, koja da se držala za obližnje rukohvate, da je izbačena iz ravnoteže, te zbog nastale centrifugalne sile da je udarila u prednje vjetrobransko staklo i zadobila stanovite tjelesne ozljede.

6. U ovoj fazi postupka, po žalbi tužiteljice, sporna je točka II. izreke prvostupanjske presude, kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.780,58 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom, a koji odbijajući iznos se odnosi na iznos od 3.581,50 EUR-a iz osnova neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, te iznos od 199,08 EUR-a iz osnova imovinske štete zbog troškova liječenja.

7. Isto tako, u ovoj fazi postupka nisu sporne činjenice nastanka štetnog događaja i pasivna legitimacija tuženika, kao niti odgovornost tuženika za nastalu štetu kod tužiteljice, te također nije sporno da je tužiteljici u mirnom postupku tuženik isplatio naknadu na ime neimovinske štete u iznosu od 30.015,00 kuna / 3.983,68 EUR-a, kao što nije niti sporno da su tužiteljici pomoć i njegu po ozljeđivanju pružali ukućani.

8. Iako, tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu u osporavajućem dijelu i zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, u žalbi ne navodi u čemu bi se ta povreda sastojala, pa kako ovaj drugostupanjski sud nije našao one povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

9. Nije u pravu tužiteljica, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkom II. izreke presude odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

10. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

11. Štetni događaj zbio se u vrijeme (21. svibnja 2018.), kada je već stupio na snagu ZOO/05, koji na drugačiji način, u odnosu na do tada važeći Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), uređuje pitanje naknade neimovinske štete, pa tako i u slučaju pravične novčane naknade, za pretrpljene fizičke boli, strah, duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti i duševne boli zbog naruženosti.

12. Dok je odredba članka 200. ZOO-a propisivala pravo na novčanu naknadu za pretrpljene fizičke boli, strah i duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, kao i duševne boli zbog naruženosti, člankom 1100. stavcima 1. i 2. ZOO/05 propisano je, da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade, sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

13. S obzirom na to, da je ZOO/05 (članak 1100.) prihvatio objektivnu koncepciju pojma neimovinske štete, kao povrede prava osobnosti, pretrpljene fizičke boli, strah, duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti i duševne boli zbog naruženosti, ne predstavljaju više samostalni oblik neimovinske štete, nego se radi o povredi prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje (članak 19. stavak 2. u svezi članka 1100. ZOO/05). Pretrpljene fizičke boli, strah, duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti i duševne boli zbog naruženosti su, kako izrijekom kaže odredba članka 1100. stavci 1. i 2. ZOO/05, samo kriteriji koji utječu na pravo na isplatu i visinu novčane naknade, što znači, da njihovi intenzitet i trajanje „diktiraju” i osnovanost potraživanja i visinu pravične naknade.

14. Kako je, u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu novčane naknade neimovinske štete tužiteljici, s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, u iznosu od 6.800,00 EUR-a, a do kojeg oštećenja je došlo uslijed predmetne prometne nezgode, koja se dogodila dana 21. svibnja 2018.. godine, to se u ovom dijelu žalbeni navodi tužiteljice, glede utvrđene visine pravične novčane naknade tužiteljici iz osnova povrede prava osobnosti u iznosu od 6.800,00 EUR-a, koji iznos, nakon što se umanji za iznos od 3.983,68 EUR-a (30.015,00 kuna), koji iznos je tuženik iz osnova naknade neimovinske štete u mirnom postupku već isplatio tužiteljici, daje iznos od 2.816,32 EUR-a, i dosuđenog joj tog iznosa iz osnova pretrpljene neimovinske štete, ukazuju neosnovani.

15. Stoga, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, visina utvrđene štete kod tužiteljice, koja je u vrijeme prometne nezgode imala cca 27 godina i koja je u predmetnoj prometnoj nezgodi po vještaku kirurgu dr. ABC zadobila natučenje glave, potres mozga, istegnuće mišića vrata, natučenje lijevog ramena, ozljedu lijevog brahijalnog pleksusa, puknuće glenoidnog ligamenta lijevog ramena, djelomično puknuće lijevog mišića supraspinatusa i akutnu reakciju na stres, a po vještaku dr.AČ, neurologu zadobila trzajnu ozljedu vrata i istegnuće grudne kralješnice, natučenje lijevog ramena i lijevog dijela prsišta, natučenje oglavka čeono, te posljedično oštećenja živčevlja lijevog ručja, uslijed kojih ozljeda je tužiteljica po vještaku kirurgu trpjela bolova jakog intenziteta trajnog karaktera sumarno 2 dana, srednjeg intenziteta trajnog karaktera sumarno 10 dana, te bolove slabijeg intenziteta trajnog karaktera tijekom 60 dana i pretrpjela strah jačeg intenziteta i kraćeg trajanja, sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju od kumulativno 2 dana, srednjeg intenziteta u vremenu od kumulativno 8 dana, a manjeg intenziteta u trajanju od kumulativno 21 dana, te koja je po vještaku neurologu trpjela primarni strah (tj. strah koji se javlja u samoj situaciji neposredne životne ugroženosti i istovremenog ozljeđivanja), koji je postojao koliko i sam događaj, sekundarni strah jačeg intenziteta kumulativno u trajanju od 2 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 10 dana, te manjeg intenziteta u trajanju 6 tjedana i kod koje je zaostalo smanjenje životnih aktivnosti sa neurološkog i kirurškog aspekta u omjeru od 20%, u svemu je primjerena šteti, koju je tužiteljica iz osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje pretrpjela, pa se žalba tužiteljice na odbijajuću visinu pretrpljene neimovinske štete iz osnova povrede prava osobnosti u iznosu od 3.581,50 EUR-a ukazuje neosnovana.

16. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja postupio i kada tužiteljici, osim troška liječenja od 30. siječnja 2019. u iznosu od 25,00 kuna / 3,32 EUR-a, nije priznao ostale troškove liječenja i to dva troška pretrage EMG i tri troška pregleda kod psihijatra, a koji pregledi da su obavljeni u privatnim zdravstvenim ustanovama, pri tome ispravno zaključujući, da je iste preglede tužiteljica mogla ostvariti i na teret HZZO-a, a za obavljanje kojih pregleda (pretrage EMG i liječenje kod psihijatra) da su joj od strane liječnika obiteljske medicine i izdane uputnice, a za koje preglede tužiteljica da nije dokazala da se bar pokušala naručiti na obavljanje usluga u javnom zdravstvu, pa da je zbog dugog čekanja odlučila iste obaviti u privatnim ustanovama, ili pak da te preglede nije mogla obaviti u razumnom i kratkom roku u sustavu javnog zdravstva.

17. Tužiteljici je, a u odnosu na njezine žalbene prigovore, i za navesti, da je i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja novčanu naknadu zbog povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje odredio na temelju detaljno utvrđenih manifestacija svih posljedica na tužiteljičino i psihičko i fizičko zdravlje.

18. U svezi iznijetih žalbenih razloga treba još dodati, da po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sve negativne posljedice po tužiteljičino zdravlje, u situaciji kada se one ocjenjuju dosuđenjem jednog cjelokupnog iznosa, mogu i trebaju biti izražene kao okolnosti koje utječu na visinu naknade, ukoliko se mogu svrstati u kategoriju okolnosti određenih člankom 1100. stavak 2. ZOO/05. Pri tome naravno da treba voditi računa o stajalištima dosadašnje sudske prakse, ali i o činjenici da povreda prava osobnosti zbog takvog zakonskog određenja iz članka 19. stavka 2. ZOO/05 predstavlja ukupnost tjelesnog i duševnog zdravlja, pa u tom smislu treba o svim manifestacijama posljedica na takvu, zaštićenu cjelinu, presuđivati vrednujući svaku manifestaciju posljedica, kao dio jedne ukupne štete.

19. U navedenom smislu, ocjena prvostupanjskog suda glede tužiteljičine ukupne neimovinske štete, u odnosu na težinu njezinih ozljeda i njihovih posljedica i u odnosu na tužiteljičinu konkretnu osobu je pravedna, odnosno, nakon odbijanja iznosa koji je tuženik već ranije u mirnom postupku isplatio tužiteljici, visinom primjereno dosuđena, pa tužiteljica neutemeljeno tvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, kada je prvostupanjski sud odbio tužiteljicu za isplatu daljnjeg iznosa naknade iz osnova neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 3.581,50 EUR-a, a sve to imajući u vidu pretrpljene ozljede koje je tužiteljica zadobila utužene prigode.

20. Nadalje, tužiteljici je, a u odnosu na njezine daljnje žalbene navode, i za odgovoriti, da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da su vještaci dr. ABC i dr.AČ svoje nalaze i mišljenja sačinili u skladu sa pravilima struke, te da su imenovani vještaci pisanim dopunama i usmenim obrazloženjem otklonili sve prigovore na njihove nalaze i mišljenja i da su se isti usuglasili oko ocjene straha i umanjena životne aktivnosti tužiteljice, pa je i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je nalaze i mišljenja imenovanih vještaka glede pretrpljene neimovinske štete kod tužiteljice prihvati jasnim, potpunim i neproturječnim, a tužiteljici je suviše i za navesti, da iz stanja spisa predmeta proizlazi, da se vještakinja dr.AČ na ročištu rasprave, održanim 19. rujna 2024. (stranice 181 i 182 spisa), usmeno očitovala na iznesene primjedbe tužiteljice na njezin nalaz i mišljenje, kao i što proizlazi, da, nakon usmenog saslušanja vještaka dr. ABC i dr.AČ na ročištu rasprave, održanom 31. ožujka 2025. (stranice 195 i 196 spisa), tužiteljica nije imala daljnjih pitanja za vještake, te da su prisutni punomoćnici stranaka na tom ročištu suglasno predložili zaključenje rasprave, a na kojem ročištu rasprave je sud prvog stupnja rješenjem raspravu i zaključio.

21. Isto tako, tužiteljici je i za navesti, da iz stanja spisa premeta i rezultata kompletne raspravne građe ne bi proizlazilo, da je, radi zadobivenih ozljeda u predmetnoj prometnoj nezgodi, kod tužiteljice zaostalo umanjenje životne aktivnosti s naslova psihičkih tegoba, a iz samog iskaza vještakinje dr.AČ, danom na ročištu rasprave, održanom 31. ožujka 2025. (stranice 195 i 196 spisa), proizlazi, da kod tužiteljice nema umanjenja životnih aktivnosti s naslova psihičkih tegoba, jer da je tužiteljica u dva navrata bila kod psihijatra dr. ABC, a što da nije dovoljno da bi pretrpljene ozljede utjecale na umanjenje životne aktivnosti kod tužiteljice, a ista vještakinje je u svom iskazu, danom na ročištu rasprave, održanom 19. rujna 2024.(stranice 181 i 182 spisa), navela, da bi se ocjena straha mogla ocijeniti kao smanjenje životne aktivnosti po pitanju psihičkih tegoba, liječenje po psihijatru da mora trajati duže vrijeme, a minimum godinu dana, da bi strah ostavio trajne posljedice, slijedom čega, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, sud prvog stupnja nije napravio propust, kada nije izveo, po prijedlogu tužiteljice, dokaz vještačenjem putem psihijatrija na okolnosti eventualno zaostalog umanjenja životne aktivnosti s naslova psihičkih tegoba kod tužiteljice uslijed pretrpljenih ozljeda, koje je ona zadobila u predmetnoj prometnoj nezgodi.

22. U odnosu na daljnje žalbene prigovore, tužiteljici je i za odgovoriti, da, u okolnostima kada ona sudu nije dokazala, a niti predložila dokaze na okolnosti, da je zbog eventualnog dugog čekanja na provođenje potrebnih pregleda te preglede izvršila u privatnim ustanovama, ispravno je sud prvog stupnja postupio, kada za te izvršene preglede nije tužiteljici, a iz osnova troškova liječenja, priznao troškove u ukupnom iznosu od 199,08 EUR-a.

23. Stoga, žalbenim navodima tužiteljica – kojima isti u biti smatra da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje, pa slijedom toga i pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je donio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja donio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, pa se tužiteljica, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je donio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, na način kako je to pobliže opisano točkom II. izreke presude, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i u odnosu na koje žalbene navode je odgovoreno i obrazloženjem ove drugostupanjske presude.

24. Prema tome, žalba, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

25. Budući, da na izloženi način u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkom II. izreke prvostupanjske presude odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo je ispravno primijenjeno, dok prvostupanjskom presudom u ovom pobijanom dijelu nije počinjena niti bilo koja od bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkom II. izreke prvostupanjske presude odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

26. Nepobijani dio (točku I. izreke prvostupanjske presude), valjalo je ostaviti neizmijenjenim.

Split, 3. rujna 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac