REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-354/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Vinko Adžić i Ivan Adžić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-188/2023-2 od 13. travnja 2023. u dijelu kojim je njome potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-755/2020-23 od 22. prosinca 2022., u sjednici održanoj 3. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je:

- utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sklopljenog 29. studenoga 2004. između prednika tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kao banke i tužitelja ŽE kao korisnika kredita, kojom je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita, odnosno, članka 5.toga Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63 % jednokratno (točka I. izreke prvostupanjske presude),

- naloženo tuženiku da tužitelju plati 1.955,84 kn / 264,89 eur sa zateznim kamatama (točka II. izreke prvostupanjske presude) i

- naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 6.712,50 kn / 890,90 eur sa zateznim kamatama (dio točke III. izreke prvostupanjske presude).

2. Protiv drugostupanjske presude u navedenome dijelu tuženik je podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 2486/2023-2 od 3. listopada 2023., zbog pravnoga pitanja: „Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) (članku 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007) odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?“. Predložio je ovome sudu da preinači ili ukine nižestupanjske presude.

3. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio ovome sudu da ju odbije kao neosnovanu.

4. U skladu s člankom 391. stavkom 3. ZPP ovaj je sud drugostupanjsku presudu ispitao u dijelu u kojem je revizija protiv nje dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena.

5. Revizija je neosnovana.

6. Predmet spora zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe iz ugovora o kreditu, sklopljenoga između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, banke, kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, odnosno, da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63 % jednokratno, te zahtjev za povrat iznosa plaćenoga po navedenoj osnovi sa zateznim kamatama.

7. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, ocijenivši da je ona ništetna u smislu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP), kao i zahtjev za isplatu, pozivom na članak 323 stavak 1. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), odnosno, ocijenili su da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, pa je stoga tuženik nepošteni stjecatelj.

8. Tuženica osporava pravilnost primjene članka 81. stavka 1. ZZP pri donošenju zaključka prema kojem se o odredbi potrošačkoga ugovora (o naknadi za obradu i odobravanje kredita) nije pojedinačno pregovaralo i koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik nije objasnio tužitelju na što se sporna naknada odnosi i zašto iznosi baš onoliko koliko je ugovoreno.

9. Prema članku 81. stavku 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

10. Sud je u pojedinačnome postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i zato ništetnih ugovornih odredbi dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u vezi s razjašnjenjem svih okolnosti predmetnoga ugovora o kreditu, jesu li sporne odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je su li jasne, razumljive i lako uočljive.

11. Iz spisa proizlazi da su u postupku izvedeni dokazi radi utvrđenja činjenice je li tuženik u postupku sklapanja ugovora o kreditu tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe te je prvostupanjski sud utvrdio da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi.

12. Slijedom navedenoga, osim što vrijedi predmnijeva iz članka 81. stavka 2. ZZP jer je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu prema uvjetima banke i odredbama koje je banka unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu koji je sadržavao i odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kredita, tijekom postupka je utvrđeno i da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo, te da je prihvaćanje te ugovorne odredbe bilo uvjet dobivanja kredita. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tijekom postupka nije utvrđeno da se o spornoj odredbi pregovaralo, te je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, banka tužitelju nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, radi se o tipskom ugovoru koji je sastavio tuženik i o spornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, što je u svojoj ukupnosti prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP.

13. Revident uglavnom osporava rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da su sudovi pogrešno primijenili odredbe ZZP-a kojima je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te da u postupku nije utvrđeno da je prouzročena znatna neravnoteža među ugovornim stranama.

14. Vijeće revizijskog suda prihvaća utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda da se u smislu navedenih odredaba ZZP-a, o odredbi članka 5. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

15. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

16. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već ih je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

17. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 78/12).

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP-a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

19. Prema shvaćanju ovoga suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što su u ovom predmetu sudovi raspravili.

20. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi joj bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren i o tome se nije moglo pregovarati, što upućuje na zaključak da je tužiteljica prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te kredit bez takve ugovorne odredbe nije mogla dobiti.

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li banci bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade.

23. Prema članku 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate, ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

24. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženik je i tamo bio tuženik) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

25. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovog suda broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

26. Imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi (u tom smislu i Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

27. Slijedom prethodno iznijetoga, kada bi sud ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita utvrdio nepoštenom odnosno ništetnom samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije pojedinačno pregovaralo, a da nije utvrdio uzrokuje li ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, takvo utvrđenje suda bilo bi protivno odredbi članka 81. ZZP/03 odnosno članka 96. ZZP/07. Izneseno je ujedno odgovor na revizijsko pitanje.

28. Međutim, u ovome postupku sudovi su utvrdili da je tuženik prije sklapanja ugovora o kreditu obavijestio tužitelja o spornoj ugovornoj odredbi odnosno o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, te o načinu izračuna visine naknade, ali je tako samo u formalnome i gramatičkome smislu udovoljeno zahtjevu transparentnosti iz članka 85. ZZP, pa su sudovi pravilno ocijenili da je unatoč tome sporna odredba nerazumljiva i nedorečena. To stoga što tuženik nije prezentirao tužitelju kao potrošaču na što se točno trošak sporne naknade odnosi i tužitelj na temelju dobivenih informacija nije mogao zaključiti o odnosu iznosa te nakade i usluge koje banka zauzvrat pruža, niti o njenoj krajnjoj svrsi i stvarnom razlogu plaćanja. Stoga se u okolnostima konkretnog slučaja ne može zaključiti da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima predmetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 85. ZZP.

29. Slijedom iznesenoga, ne postoji razlog zbog kojega je revizija podnesena, pa je na temelju članka 391. stavka 6. ZPP revizija odbijena kao neosnovana.

Zagreb, 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek