REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-821/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MA, OIB: [osobni identifikacijski broj] i TA, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Željko Damjanac, odvjetnik u Požegi, protiv tuženika KA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Velimir Galić, odvjetnik u Požegi, radi proglašenja prijenosa i pljenidbe nedopuštenima, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-80/2023-10 od 12. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-80/2023-10 od 12. siječnja 2024.

II Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, toč. I., odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili proglašenje nedopuštenom ovrhe izravnom naplatom tuženikove tražbine prema tužiteljima na temelju zadužnice OV-3306/14 od 9.4.2014., pljenidbom i prijenosom iznosa od 13.537,73 €/101.977,42 kune, sa zakonskim zateznim kamata na taj iznos i troškovima prisilne naplate, koja ovrha se vodi pred Financijskom agencijom na temelju zahtjeva za izravnu naplatu tuženika KA protiv tužitelja, a odbijen je i njihov zahtjev da se tuženiku naloži plaćanje troškova parničnog postupka, kao solidarnim vjerovnicima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos troškova koje teku od presuđenja do isplate po propisanoj stopi. Toč. II. je naloženo tužiteljima da tuženiku na ime troškova parničnog postupka plate iznos od 2.812,50 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od presuđenja pa do isplate po propisanoj stopi.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijeli su tužitelji iz svih propisanih žalbenih razloga. Tužitelji su spornu zadužnicu izdali ocu tuženika, inače javnom bilježniku u [adresa], Anti Brekalo, ne znajući da je on navodnu tražbinu prethodno prenio na svog sina, tuženika. Tužiteljica je u tužbi i tijekom postupka osporila da je AA imao bilo kakvu tražbinu prema njoj u trenutku izdavanja sporne zadužnice jer je ona je s njim i tuženikom bila u pravnom odnosu kao obrtnik, jedino s osnove ugovora o zakupu, ali im nije ostala dužna. Nad njom je prije izdavanja zadužnice proveden postupak predstečajne nagodbe, a tuženik niti njegov otac nisu prijavili bilo kakvu tražbinu pa je prema odredbi čl.81.st.2. tada važećeg Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ("Narodne novine" broj: 108/2012., 104/2012., 81/2013., 112/2013., 121/2013., dalje: ZFPSN) zato svaka njihova eventualna tražbina prema njoj prestala. Tuženik nije uspio dokazati da se zadužnica odnosi na tražbinu oca tuženika prema tužiteljici, kao fizičkoj osobi, radi osiguranja namirenja po osnovi prodaje trgovačke robe u vrijednosti od 100.000,00 kuna. Tužiteljica je u spis predala vjerodostojnu knjigovodstvenu dokumentaciju prema kojoj je ona, kao obrtnik, kupila preostalu robu ranijeg zakupnika u trenutku preuzimanja njegovog poslovanja, po računu – otpremnici broj 0001-10-0168 od 7.2.2010., što je potvrdio upravo raniji zakupnik, svjedok SA. Sporna zadužnica je izdana 9.4.2014., a ovjerio ju je otac tuženika, kao javni bilježnik, nakon što je navodnu tražbinu 8.4.2014. prenio na svog sina, ovdje tuženika. Sud, suprotno vjerodostojnoj knjigovodstvenoj dokumentaciji evidentiranoj u poslovnim knjigama obrta tužiteljice, prihvaća isključivo iskaz tuženika i njegovog oca te na temelju tih iskaza utvrđuje da je otac tuženika prodao tužiteljici, kao fizičkoj osobi, robu i to za iznos od upravo 100.000,00 kuna, koji iznos tuženik naknadno upisuje u zadužnicu. Ne daje razloge zbog čega ne prihvaća isprave niti iskaz svjedoka SA pa presudu zbog tih nedostataka nije moguće ispitati te je ona zahvaćena bitnom povredom postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023, dalje: ZPP), a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se navodi u njenim razlozima i iskaza saslušanog svjedoka SA te sadržaja vjerodostojne knjigovodstvene dokumentacije o prodaji robe. Pogrešno je utvrđeno i odlučno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Čak i kada bi se zanemarila činjenica da spis sadrži vjerodostojnu knjigovodstvenu dokumentaciju o prodaji robe, životno je nelogično da bi tužiteljica, kao fizička osoba, bila u bilo kakvom poslovnom odnosu s tuženikom, odnosno njegovim ocem jer je riječ o trgovačkoj robi iz asortimana njenog poslovanja. Činjenica da je zadužnica izdana nakon što je navodna tražbina prenesena na tuženika i nakon okončanja predstečajnog postupka i prestanka rada obrta, govori o neprihvatljivosti zaključka suda da je tuženik bio vjerovnik tužiteljice, kao fizičke osobe. Odredbom čl. 84. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., dalje: ZOO), propisano je da primatelj ustupljene tražbine, ovdje tuženik, ima ista prava prema dužniku, ovdje tužiteljima, koja je prema njima do trenutka ustupanja imao ustupitelj, ovdje otac tuženika. Zadužnica je izdana nakon prijenosa tražbine pa tuženik nema nikakvog prava na temelju sporne zadužnice pokretati postupke prisilnog ostvarenja navodne tražbine jer je ustupitelj prema odredbi čl. 85. ZOO-a dužan predati sve isprave o tražbini ako ih u trenutku prijenosa ima. Predlaže preinačenje presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu svih troškova, podredno ukidanje presude i vraćanja predmeta na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu pred drugim sucem. Traži trošak žalbe.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava žalbene navode tužitelja. Predlaže odbijanje žalbe i potvrđivanje prvostupanjske presude te traži naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim traže da se proglasi nedopuštenom ovrha izravnom naplatom tuženikove tražbine prema tužiteljima na temelju zadužnice OV-3306/14 od 9.4.2014., pljenidbom i prijenosom iznosa od 13.537,73€/101.977,42 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos i troškovima prisilne naplate, koja ovrha se vodi pred Financijskom agencijom na temelju zahtjeva za izravnu naplatu tuženika protiv tužitelja. Tvrde da je tražbina tuženika prestala prema odredbi čl. 81. st. 2. ZFPPN-a jer tuženik svoju tražbinu prema glavnom dužniku MA nije prijavio u postupak predstečajne nagodbe niti je ona uvrštena u popis tražbina pa smatraju da je uslijed dovršetka postupka predstečajne nagodbe prestala, odnosno da je zastarjela 10. travnja 2017., tri godine od zatvaranja obrta, odjavom 9. travnja 2014., jer se radilo o dugu s osnove ugovora o zakupu (prema čl. 229. ZOO-a), odnosno da je zastarjelo i samo pravo iz kojeg tražbina potječe u roku od pet godina.

6. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako tražbina tuženika uslijed dovršetka postupka predstečajne nagodbe nije prestala jer je zadužnicu (bjanko) tužiteljica potpisala i izdala kao fizička osoba 9. travnja 2014. Osim toga, izdala ju je nakon što je već dovršen postupak predstečajne nagodbe, a tužitelji nisu dokazali da je tražbina iz zadužnice nastala prije nego što je postupak predstečajne nagodbe otvoren, odnosno da se zadužnica odnosi na tražbinu obrta tužiteljice po osnovi zakupa, za koju smatraju da ju je tuženik mogao ostvarivati isključivo u postupku predstečajne nagodbe. Zato zaključuje kako nema mjesta primjeni odredbe čl. 81. st. 2. ZFPPN-a (prema kojoj nakon sklapanja predstečajne nagodbe nije dopušteno pokretanje sudskih postupaka radi ostvarivanja tražbina vjerovnika nastalih prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe koje nisu prijavljene po vjerovniku u tom postupku niti ih je dužnik uvrstio u popis obveza prema vjerovnicima iz čl. 60. st. 3. istog zakona).

6.1. Zaključuje također kako nije nastupila zastara tražbine tuženika po zadužnici jer je tužiteljica predmetnu bjanko zadužnicu, potvrđenu po javnom bilježniku izdala 9. travnja 2014., a zahtjev za izravnu naplatu tuženik je podnio Fini 13. veljače 2023., prije isteka zastarnog desetogodišnjeg roka prema odredbi čl. 233. ZOO-a.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita, u bitnome iz navedenih razloga.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te su u njoj navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima nema proturječnosti na koje žalitelji ukazuju. Protivno žalbi, prvostupanjski sud ne navodi kako ne prihvaća iskaz SA, a iz sadržaja obrazloženja proizlazi kako je njegov iskaz, u bitnome, prihvaćen.

8.1. Razlozi prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama ne proturječe iskazu svjedoka SA ni sadržaju knjigovodstvene dokumentacije o prodaji robe. Naime, svjedok SA potvrdio je kako je tužiteljica zapravo kupila robu od njega, kako proizlazi i iz dostavljene dokumentacije, ali žalitelji propuštaju uzeti u obzir cjelovit iskaz tog svjedoka koji je naveo da je svoje potraživanje prema tužiteljici za prodanu robu ustupio AA. U tom se kontekstu zato mogu promatrati i tvrdnje o „prodaji“ robe tužiteljici po AA.

8.2. Iako prvostupanjski sud doista pogrešno zaključuje kako je AA prodao robu tužiteljici, što ni sam AA ne tvrdi u svom iskazu, nego navodi da je raniji vlasnik trgovine (SA) zapravo na ime duga njemu ostavio robu, odnosno očito je SA cedirao svoju tražbinu prema tužiteljici AA, kako to proizlazi i iz iskaza tog svjedoka i svjedoka AA, takav materijalno pravni zaključak nije doveo u pitanje pravilnost odluke prvostupanjskog suda.

9. Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, savjesne i brižljive ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio sljedeće odlučne činjenice:

- da su tužitelji zaključkom Općinskog suda u Požegi broj Ovr-49/2023 od 24. ožujka 2023. upućeni na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe izravnom naplatom po zadužnici OV-3306/14 nedopuštenom zbog razloga iz čl. 50. st. 1. točke 9., 10. i 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020. i 114/2022., dalje: OZ), odnosno zato što je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave; zato što je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave; zato što je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom, a tužitelji su pokrenuli postupak zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. i 11. OZ-a;

- da je Trgovački obrt [obrt], vl. MA, [adresa], prestao postojati 9. travnja 2014., kada je brisan iz obrtnog registra, kao i da je 24. veljače 2014. Trgovački sud u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu, odobrio sklapanje predstečajne nagodbe, a da tuženik u postupku predstečajne nagodbe rješenjem Stpn-224/2013-8 od 24. veljače 2024., koje je postalo pravomoćno 21. ožujka 2014. (prema podacima e-spisa), kao ni AA nisu prijavili predmetnu tražbinu u tom postupku (kao što ni tužiteljica, tada obrtnica u tom postupku, nije uvrstila tu tražbinu u popis obveza prema vjerovnicima, što je prema odredbi čl. 60. st. 3. ZFPPN-u bila njena obveza);

- da je tužiteljica nakon odjave obrta i nakon što je dovršen postupak predstečajne nagodbe, kao fizička osoba, izdala bjanko zadužnicu tuženiku 9. travnja 2014. (uz jamca platca, svog supruga TA) radi naplate tražbine u iznosu od 100.000,00 kuna, a prethodno je AA, ugovorom o cesiji od 8. travnja 2014., ustupio tu tražbinu prema tužiteljici u istom iznosu tuženiku, s time da je ta zadužnica potvrđena po javnom bilježniku AA pod brojem ovjere OV-3306/14 te su sudionici pravnog posla upozoreni da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, što sve tužitelji nisu ni osporili.

10. Tako utvrđeno (i nesporno) odlučno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud, budući da proizlazi iz izvedenih dokaza i valjane argumentacije prvostupanjskog suda o tome. Tužitelj vlastitu ocjenu dokaza suprotstavlja sudskoj ocjeni, ali pri tome ne navodi opravdane razloge zbog čega sudska ocjena dokaza ne bi imala uporište u provedenom dokaznom postupku.

11. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev tužitelja uz pravilan zaključak, u bitnome, kako tražbina tuženika iz bjanko zadužnice nije prestala, tako ni prema odredbi čl. 81. st. 2. ZFPPN-a, a nije ni zastarjela prema odredbi čl. 233. ZOO-a, sve u vezi s čl. 50. st. 1. toč. 9. i 11. OZ-a.

12. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda kako je tužiteljica, upravo kao fizička osoba, tuženiku izdala spomenutu bjanko zadužnicu. Okolnost da je izdana nakon prestanka postojanja obrta, ali i nakon prestanka postupka predstečajne nagodbe, potvrđuje taj zaključak, a ni u samoj se zadužnici tužiteljica ne označava kao vlasnica obrta (što ne bi ni odgovaralo stanju stvari jer 9. travnja 2014. obrt više nije ni postojao). Takvu je bjanko zadužnicu potpisao i suprug tužiteljice, kao jamac platac, radi dodatnog osiguranja tražbine. Valja primijetiti kako tužitelji niti ne tvrde da bi navedena zadužnica iz nekog razloga bila nevaljana, ne osporavaju samo postojanje duga, nego tvrde kako se radilo o dugu obrta, a ne o njenom osobnom dugu.

12.1. Sama okolnost da je tužiteljica osobno bjanko zadužnicom jamčila ispunjenje tražbine prema tuženiku u iznosu od 100.000,00 kuna bjanko zadužnicom, da je za to jamčio i njen suprug, govori o njihovom potvrđivanju postojanja osobnog duga tužiteljice. Pritom, tužiteljica je mogla i osobno, kao fizička osoba, priznati postojanje duga ranijeg obrta prema AA, za tražbinu ustupljenu tuženiku. Dakle, čak i da se radilo o dugu iz djelatnosti obrta, to ne bi promijenilo zaključak o postojanju osobne obveze tužiteljice za priznati dug po bjanko zadužnici. Tvrdnje tužiteljice kako je zadužnicu zapravo izdala AA ne proizlaze iz utvrđenog činjeničnog stanja, a i ne idu joj u prilog jer, kada bi tome bilo tako, ne bi mogla tuženiku ni stavljati prigovore u vezi s osnovnim pravnim poslom osiguranog bjanko zadužnicom.

13. Prema čl. 215. st. 1. OZ-a dužnik može privatnom ispravom potvrđenom kod javnog bilježnika dati suglasnost da se radi naplate tražbine čiji će iznos biti naknadno upisan u ispravi zaplijene svi njegovi računi kod banaka te da se novčana sredstva s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno s računa isplate vjerovniku koji je određen u ispravi ili koji će naknadno biti u nju upisan (bjanko zadužnica). Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i, nakon što u nju bude upisan iznos tražbine i podaci o vjerovniku, ima učinak rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja.

13.1. Odredbom čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a propisano je kako protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, a prema toč. 11. ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

13.2. Prema odredbi čl. 81. st. 2. ZFPPN-a nakon sklapanja predstečajne nagodbe nije dopušteno pokretanje sudskih postupaka radi ostvarivanja tražbina vjerovnika nastalih prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe koje nisu prijavljene u tom postupku niti ih je dužnik uvrstio u popis tražbina.

13.3. Odredbom čl. 233. ZOO-a propisano je kako sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

14. Slijedom utvrđenog, a cijeneći navedene propise, kako je u ovom slučaju ovršna isprava bjanko zadužnica (čl. 215. OZ-a) koju je osobno potpisala tužiteljica, kojom osobno jamči (i jamac platac dodatno) tuženiku za ispunjenje duga (što ga je imala prema AA koji je tražbinu prema njoj cedirao tuženiku prije izdavanja zadužnice 8. travnja 2014.), sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tuženik radi ispunjena tražbine prema bjanko zadužnici imao pravo podnijeti je radi naplate Fini pa nisu ispunjeni razlozi iz čl. 50. st. 1. toč. 9. ni 11. OZ-a jer se ne radi o tražbini koja bi prestala i o kojoj govori odredba čl. 81. st. 2. ZFPPN-a (koja je i brisana Stečajnim zakonom 1. rujna 2015.), a za koju tražbinu nije ni nastupila zastara prema odredbi čl. 233. ZOO-a, kako to pravilno obrazlaže i prvostupanjski sud. Valja pritom nadodati kako je tužiteljica, čak i da se radilo o tražbini po osnovi ugovora o zakupu zaključenog s obrtom tužiteljice, znala kako tuženik ni njegov otac nisu prijavili tražbinu u postupku predstečajne nagodbe (ali i da ju ni sama nije prijavila u popis obveza) pa se ni ne može raditi o činjenici koju nije mogla istaknuti prilikom izdavanja bjanko zadužnice potvrđene po javnom bilježniku, iz odredbe čl. 50.st.1. toč. 9. OZ-a.

15. Solemnizirana bjanko zadužnica koju je osobno izdala tužiteljica po svojoj pravnoj prirodi predstavlja apstraktni pravni posao kojim dužnik daje suglasnost da se privatnom ispravom potvrđenom kod javnog bilježnika, a radi naplate tražbine čiji će iznos biti naknadno upisan u ispravi zaplijene svi njeni računi kod banaka te da se novčana sredstva s tih računa, u skladu sa njenom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno s računa isplate vjerovniku koji je određen u ispravi ili koji će naknadno u nju biti upisan. Zato su žalbeni navodi tužitelja u cijelosti neosnovani, s tuženik je na temelju predmetne bjanko zadužnice mogao pokrenuti postupak izravne naplate pred Finom.

16. Slijedom svega navedenog, odbijena je žalba tužitelja te odlučeno kao u toč. I. ove presude prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a. Budući da tužitelji nisu uspjeli u žalbenom postupku, odbijen je njihov zahtjev za naknadu troška ovog žalbenog postupka na temelju odredbe čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, kao i zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu u vezi s čl. 155. ZPP-a jer trošak sastava tog podneska nije bio potreban za donošenje odluke u ovom žalbenom postupku (toč. II.).

U Puli 3. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Zoran Šarić