REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj Gž-538/2025-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula- Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić i Antunović, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom polju poslovni broj P-684/2024-51 od 22. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom polju poslovni broj P-684/2024-51 od 22. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I., naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.485,24 EUR / 26.259,49 kuna sa zateznim kamatama po propisanoj stopi na pojedinačne mjesečne iznose do isplate u razdoblju od 1. ožujka 2008. do 1. veljače 2015. Točkom II. naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.065,65 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po propisanoj stopi od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Točkom III. je odbijen tuženikov prigovor prijeboja, a točkom IV. je odlučeno kako će o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude sud odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što je propustio utvrditi je li sadržaj Ugovora o kreditu koji je zaključen s tužiteljem istovjetan sadržaju Ugovora o kreditu koji su pobijani u presudi poslovni broj Pž-7129/13 (da se presuda može primijeniti na predmetni postupak bezuvjetno). Također, propustio je provesti predložene dokazne prijedloge tuženika, saslušati parnične stranke, čime je onemogućio tuženiku sudjelovanje u postupku i iznošenje stavova. Propustio je i izvršiti uvid u opće akte žalitelja i saslušati tužitelja i javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor (na okolnosti u kojoj je mjera odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i je li jasno protumačena). Pogrešno je prihvatio preinaku tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka. Materijalno pravo pogrešno je primijenjeno jer nije utvrđeno primjenjuju li se presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 u konkretnom slučaju. Odredba o valutnoj klauzuli nije prouzročila nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka niti je bila nerazumljiva pa sud nije ni mogao utvrđivati njenu ništetnost. Sud nije ni objasnio na čemu temelji stav da je tužitelj u pogledu predmetnog ugovora nastupao u svojstvu potrošača. Smatra kako je vještak nepravilno utvrdio i iznos eventualne preplate zbog pogrešne formulacije njegovog zadatka, kao da su stranke imale namjeru ugovoriti kunski kredit. Prvostupanjski sud je, osim toga, napravio propust kada nije oduzeo iznose koje je tuženik preplatio u razdobljima kada je tečaj bio niži od onog početnog ugovorenog. Pogrešno je odlučeno i o zastari tražbine koja je prema odredbi čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., dalje: ZOO) nastupila u roku od tri godine od dospijeća svakog iznosa. Nema mjesta ni određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja. Tuženik je u trenutku potpisivanja Ugovora bio u dobroj vjeri i nije imao namjeru oštetiti tužitelja. Zato nema mjesta njegovom kažnjavanju u pogledu zatezne kamate, kako je to pogrešno odredio prvostupanjski sud, prema čl. 1115. ZOO-a. Predlaže preinačenje presude odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz plaćanje tuženiku troška postupka. Podredno, predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje. Traži naknadu troška žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja, kao potrošača, kojim od tuženika, trgovca, traži isplatu iznosa od 3.485,24 eura (ranije 26.259,49 kuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose za razdoblje od 1. ožujka 2008. do 1. veljače 2015., sve na ime stečenog bez osnova zbog preplate po Ugovoru o kreditu zaključenom s tuženikom 15. siječnja 2008., uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe čl. 7. o valutnoj klauzuli. Poziva se na izravan učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka, između ostalih i tuženika, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019. u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača zbog ugovorene valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

6. Prvostupanjski sud je, nakon ocjene izvedenih dokaza prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019. i 80/2022., 114/2022., 115/2023., dalje: ZPP), prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključivši, u bitnome, da osnovanost takvog zahtjeva proizlazi iz primjene pravnih shvaćanja izraženih u spomenutim presudama donesenima u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača na ovu pravnu stvar, na koju se poziva i tužitelj (prema kojima je i tuženik, između ostalih, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima (o potrošačkom kreditiranju) koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti), što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao protivno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 113/2009., 78/2012., 56/2013.; dalje: ZZP/07) i Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO). Ocijenio je da su zato, i u konkretnom slučaju, bili ispunjeni svi uvjeti za takvu ocjenu u pogledu valutne klauzule, budući da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (ona je bila dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora o kreditu pa tužitelj na nju nije mogao utjecati), a prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tužitelja. Zaključno, a cijeneći i dodatno izvedene dokaze te sadržaj odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i 102. ZZP/07 i članka 502.c ZPP-a iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, ocjenjuje da je ta ugovorna odredba nepoštena i ništetna i da tužitelju pripada pravo na traženu isplatu (restituciju) po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju odredbe članaka 1111. i 1115. ZOO-a. Ujedno, zaključuje kako tuženik ni na koji način nije dokazao da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je utvrđeno u kolektivnom sporu, da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo.

6.1. Zato zaključuje da tužitelju pripada pravo na traženu isplatu razlike između iznosa kojeg je tužitelj platio tuženiku s osnove mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj (po osnovi tečajne razlike), u iznosu utvrđenom vještačenjem, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Pritom, odbija tuženikov prigovor zastare i prijeboja.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba postupka na koju ukazuje tuženik iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. st. 1. ZPP-a i 221. ZPP-a ni iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 219. i 220. ZPP-a ni iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

8.1. Preciziranjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja je tuženik djelomično povukao tužbu, čemu se tuženik nije ni protivio, a nije preinačio tužbu pa nije ni došlo do moguće primjene odredbe članka 190. ZPP-a ni njene povrede, kako je već obrazloženo rješenjem ovog suda poslovni broj Gž-906/2024-2 od 5. srpnja 2024.

8.2. Protivno žalbi tuženika, prvostupanjski sud nije propustio izvesti ni odlučiti o svim dokaznim prijedlozima tuženika. O pravilnosti odluke prvostupanjskog suda da ne saslušava javnog bilježnika ovaj se je sud isto već izjasnio u rješenju ovog suda poslovni broj Gž-906/2024-2 od 5. srpnja 2024. Time nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 219 i 220. ZPP-a ni iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer na taj način tuženiku nije oduzeta mogućnost raspravljanja pred sudom. Tuženik je, kako je također navedeno spomenutim rješenjem ovog suda, sam odustao od dokaza saslušanja njegovog zaposlenika na okolnost informiranja tužitelja o odredbi valutne klauzule, a tužitelj je saslušan u ovom postupku.

8.3. Prvostupanjski sud je izvršio uvid u promotivne uvjete tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u razdoblju od 1. siječnja do 31. siječnja 2008., ali ti opći uvjeti ne dovode u pitanje zaključak prvostupanjskog suda koji izvodi o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, cijeneći i pravomoćnu odluku iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača i iskaz samog tužitelja.

9. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su 15. siječnja 2008. zaključile Ugovor o kreditu radi kupnje vozila po tužitelju u iznosu od 15.444,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora HNB-a na dan isplate, s time da se kredit otplaćuje na način da dio glavnice od 11.730,38 CHF tužitelj otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate, a preostali iznos od 3.714,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti za CHF po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća, s time da taj iznos dospijeva na naplatu odjednom, u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita, zajedno sa zadnjim anuitetom otplate, prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća; da su u otplatnoj tablici i prometnoj kartici precizno navedeni anuiteti i datumi njihovog dospijeća uz prikaz kamate, odnosno kamatne stope.

10. Sporno je prvenstveno je li tužitelj potrošač prema odredbi čl. 3. alineja 9. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 113/2009., 78/2012., 56/2013. i 41/2014.; dalje: ZZP/07); je li ugovorna odredba navedenog ugovora kojom je između stranaka ugovorena valutna klauzula ništetna te ima li tužitelj zato pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio na temelju takve ništetne odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i 1115. ZOO-a). Sporna je i osnovanost tuženikovog prigovora zastare i prijeboja.

11. U pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF (i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori) nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, budući da postoji, na temelju čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. ZZP/14, vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. U tom se smislu tužitelji, protivno žalbi tuženika, u posebnim restitucijskom parnicama mogu pozivati na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi, ali moraju dokazati da je njihov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom (što uključuje (u ovom slučaju) dokazivanje činjenice sklapanja kredita u svojstvu potrošača s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF) u razdoblju konkretno određenom u spomenutim presudama. Tužitelj je te činjenice dokazao prilaganjem relevantne isprave, ugovora o kreditu sklopljenog s tužiteljem i navodima o tome iznesenima u svom iskazu. S druge strane, na tuženiku (ne na tužitelju) je teret dokaza da je predmetni Ugovor o kreditu po svom sadržaju različit od onih na koje se odnosi citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu te citirane presude Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, a to nije dokazao.

12. Stav je ovog suda da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena (promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i) valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača (ovdje u smislu čl. 3. al. 9. ZZP/07), a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. Takav zaključak je zauzet i na sastanku Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova 23. studenog 2023.

12.1. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja ugovora (predmeta) pravilno utvrdio i zaključio da tužitelj ima status potrošača, cijeneći svrhu zaključenja predmetnog ugovora i njegovu namjenu (kupnja osobnog automobila za osobne potrebe tužitelja i njegove obitelji izvan svake poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja). Naime, odredbom čl. 3. alineja 9. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 113/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07) propisano je kako je »potrošač« svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Istovjetno je pojam "potrošač" definiran Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014.; dalje: ZZP/14) i čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

13. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj tuženiku plaćanjem kredita s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio u razmatranom razdoblju od 1. ožujka 2008. do 1. veljače 2015. iznos od 3.485,24 EUR / 26.259,49 kuna (pozitivna tečajna razlika prema pojedinačnim iznosima), koji iznos je posljedica rasta tečaja na dan plaćanja u odnosu na početni tečaj na dan odobrenja kredita, dok su u istom razdoblju postojale i situacije kada je tečaj plaćanja dospjelih obveza bio niži od tečaja na dan plaćanja u odnosu na početni tečaj na dan odobrenja kredita u ukupnom iznosu od 8,31 eura, odnosno ranije 62,62 kuna.

14. Utvrđeno nesporno i dokazima utvrđeno odlučno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud, budući da proizlazi i iz izvedenih dokaza te jasno navedenih, argumentiranih razloga o njima.

15. Tuženik neosnovano ukazuje na nepravilnost zaključaka prvostupanjskog suda u vezi s ocjenom o ništetnosti ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu.

15.1. Naime, prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

15.2. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici, u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15.3. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Dakle, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kada se potrošač na nju pozove, na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Zato je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno utemeljio svoju ocjenu o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi i na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama, donesenima u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je, kao tuženik, sudjelovao i ovdje tuženik, pri čemu je ta pravna shvaćanja prvostupanjski sud razmatrao i u okolnostima konkretnog slučaja, uvjetima pod kojima je sklopljen Ugovor i prema njegovom sadržaju.

17. U odnosu na pravilna pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti ugovorne odredbe kojom je između stranaka u postupku ugovorena valutna klauzula u CHF, valja istaknuti da je takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti u skladu s istaknutim stavovima u citiranim odlukama po prvostupanjskom sudu, posebno s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženima u odlukama poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., te Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pa je iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

17.1. S time u vezi, valja reći kako je na tuženiku, a ne na tužitelju, bio teret dokaza da je predmetni Ugovor o kreditu po svom sadržaju različit od onih na koje se odnosi citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu te citirane presude Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, a ne na tužitelju.

18. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a u vezi odredbe članaka 1111. i 1115. ZOO-a, pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključivši da je na temelju ništetnih odredbi predmetnog Ugovora tuženik nezakonitom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onog što je mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima i da je posljedično tome te iznose s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

19. Prvostupanjski sud je, i po ocjeni ovog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošteni stjecatelj i da je, kao takav, na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne te da mu sve ono što temeljem takvog ugovorenih odredaba bude primio ne pripada.

20. U odnosu na žalbene navode žalitelja, u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio taj prigovor tuženika. Naime zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti presude donesene u povodu spomenute kolektivne tužbe (od 14. lipnja 2018. za odredbe u vezi s valutnom klauzulom), a računajući od tada pa do podnošenja predmetne tužbe 28. rujna 2020. nije protekao rok zastare od 5 godina, zbog čega u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.

21. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije (dalje: EU) 1. srpnja 2013., od kada pravo EU čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, a ono je i nadređeno nacionalnom pravu. Takva obveza primjene prava EU postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava EU, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava EU i regulirano, uz ostalo, Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (dalje u tekstu: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/2012., dalje u tekstu: ZIPZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome, valja istaknuti da u pogledu pravnih odnosa i sporova proizašlih iz njih, a koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju i na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje, uz ostalo, i praksu suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i udruživanju koji je u primjeni od 2005.

22. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog suda, žalbu žalitelja valjalo je ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu. U tom smislu valja ukazati i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. („Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite“).

23. U pogledu žalbenog navoda u odnosu na istaknuti prigovor uračunavanja, odnosno prijeboja na ime tečajne razlike zbog kojeg tuženik tvrdi da je tužitelj u pojedinim periodima plaćao niže anuitete od početno ugovorenih, valja se složiti sa stavom prvostupanjskog suda kako ni eventualnim plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio ništa niti je išta stekao bez osnove pa ne postoji niti njegova obveza vraćanja. Zato je i taj žalbeni navod tuženika neosnovan. pa je prvostupanjski sud pravilno postupio odbivši takav prigovor tuženika.

24. Slijedom svega navedenog, odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja, sve prema odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a.

25. O troškovima žalbenog postupka tuženika odlučeno je prema odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da sa žalbom nije uspio.

U Puli 3. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić