Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-205/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja VN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mraz, Šuti i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici poslovni broj P-65/2023-23 od 21. siječnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici poslovni broj P-65/2023-23 od 21. siječnja 2025.;

- potvrđuje u točki I. izreke, točki II. izreke u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim članak 7. točka 2. Ugovora o namjenskom kreditu koji glasi „…sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora…“, u točki IV. izreke i točki V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 1.822,71 EUR (slovima: tisuću osamsto dvadeset dva eura i sedamdeset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. svibnja 2019. do isplate,

- preinačuje u točki II. izreke u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim dio članka 7. točka 2. Ugovora o namjenskom kreditu koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope…, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”, u točki III. izreke, u točki V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 18.704,53 EUR (slovima: osamnaest tisuća sedamsto četiri eura i pedeset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate i da na iznos od 1.822,71 EUR (slovima: tisuću osamsto dvadeset dva eura i sedamdeset jedan cent) plati zakonsku zateznu kamatu od 1. listopada 2015. do 26. svibnja 2019., te u točki VI. izreke tako da se sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207648025 od dana 24. listopada 2006. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Petra Tadića u Oroslavju, pod brojem: Ou-270/06 od 26. listopada 2006. godine, koji glasi: “Za slučaj izmjene redovne kamatne stope…, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točki 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207648025 od dana 24. listopada 2006. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Petra Tadić pod brojem: Ou-270/06 od 26. listopada 2006. godine, koji glasi: „uz valutnu klauzulu“.

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 18.704,53 EUR (slovima: osamnaest tisuća sedamsto četiri eura i pedeset tri centa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. godine do isplate, kao i da mu na iznos od 1.822,71 EUR (slovima: tisuću osamsto dvadeset dva eura i sedamdeset jedan cent) plati zakonsku zateznu kamatu od 1. listopada 2015. do 26. svibnja 2019.“

II. Svaka stranka snosi svoje troškove.

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbe u iznosu od 709,46 EUR (slovima: sedamsto devet eura i četrdeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja drugostupanjske odluke 3. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točki 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207648025 od dana 24. listopada 2006. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Petra Tadića u Oroslavju, pod brojem: Ou-270/06 od 26. listopada 2006. godine, koji glasi: “a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“.

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207648025 od dana 24. listopada 2006. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Petra Tadića u Oroslavju, pod brojem: Ou-270/06 od 26. listopada 2006. godine, koji glasi: “Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točki 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207648025 od dana 24. listopada 2006. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Petra Tadić pod brojem: Ou-270/06 od 26. listopada 2006. godine, koji glasi:“ uz valutnu klauzulu“.

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207648025 od dana 24. listopada 2006. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Petra Tadića u Oroslavju pod brojem: Ou-270/06 od 26. listopada 2006. godine, koji glasi: “Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima kunskoj protuvrijednosti CHF 1.594,59 (slovima: jednatisućapetstodevedesetčetiri i 59/100 CHF) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za na dan plaćanja za CHF“.

V. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju VN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 20.527,24 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju VN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove postupka u iznosu od 5.564,07 eura s pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve navedeno u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 5. veljače 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak uključujući i trošak žalbe ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno zbog čega se tužitelju dosuđuje novčani iznos protivno „najrecentnijim shvaćanjima VSRH (...) iako je tužitelj sklopio Dodatak ugovoru o kreditu 12. siječnja 2016.“ i zbog čega prvostupanjski sud tužitelja smatra potrošačem iako je tuženik priložio dokaze da je tužitelj kupio kuću koja ima poslovni prostor u kojem je poslovao tuženik, te je obrazloženje proturječno ispravama u spisu. Također, da je učinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a jer je dopustio preinaku kondemnatornog dijela zahtjeva na više nakon zaključenja prethodnog postupka. Navodi i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u svezi sa člankom 109., 201. i 502.c ZPP-a jer je prvostupanjski sud trebao pozvati tužitelja da tužbom obuhvati kao stranku i založnog dužnika te je pogrešno primijenio članak 502.c ZPP-a jer da tužitelj nije dokazao da je kreditna sredstva trošio namjenski, dakle nije dokazao potrošačku svrhu ugovora, pa se na njega ne mogu primijeniti pravna shvaćanja zauzeta u postupku kolektivne zaštite potrošača.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te je istu moguće ispitati. Nije učinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a, odnosno nije došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva na način kako to smatra tuženik. Prvostupanjski sud nije sudio nešto što tužitelj nije tražio, niti više od onog što je tražio. Nisu učinjene niti relativno bitne povrede na koje se tuženik poziva, jer tužitelj i založni vjerovnik nisu jedinstveni suparničari. Stranke Ugovora o kreditu su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor. Nije pogrešno primijenjen niti članak 502.c ZPP-a jer je tužitelj i po ocjeni ovog suda potrošač pa je prvostupanjski sud vezan pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama donesenim u kolektivnom sporu povodom tužbe Udruge Franak protiv više banaka, a među kojima je i tuženik i u kojem je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu zaključenih u određenom razdoblju kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke i valutne klauzule vezane uz CHF.

5.2. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9. 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima članak 1. točka 2., članak 2. točka 1. i članak 7. točke 1. i 2. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 24. listopada 2006. u dijelu u kojem su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita, promjenjivost godišnje kamatne stope sukladno promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te dijelu u kojem tužitelj pristaje da u slučaju izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci tuženika plati izmijenjene anuitete bilo da su isti povišeni ili sniženi. Temeljem ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. traži se isplata iznosa od 20.527,24 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate.

6.1. Tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, istaknuo je kako tužitelj nema pravnog interesa za vođenje parnice obzirom da je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.; dalje: ZID ZPK/15) zaključen Dodatak Ugovora o kreditu od 3. ožujka 2016., osporen je tužitelju status potrošača i istaknut prigovor zastare.

6.2. Na temelju dokaza koji su provedeni u postupku i cjelokupne dokumentacije koja je dostavljena u spis prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207648025 dana 24. listopada 2006. (dalje: Ugovor),

- da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu 12. siječnja 2016. (dalje: Dodatak Ugovoru) u postupku konverzije,

- da je temeljem Ugovora tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 254.000,00 CHF na 20 godina, s početnom stopom ugovorene kamate od 4,50% koja je podložna promjeni tijekom otplate kredita i anuitetom otplate u kunskoj protuvrijednosti od 1.594,49 CHF,

- da je Dodatkom ugovora utvrđeno da preplata na dan 30.rujna 2015. iznosi 28.504,21 kuna/3.734,79 eura,

- da je do dana konverzije došlo do promjene ugovorene kamatne stope na više u odnosu na početnu kamatnu stopu, kao i promjene tečaja na više u odnosu na početni tečaj kako je to navedeno u nalazu financijskog vještaka,

- da je u članku 2. točki 1. Ugovora ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika,

- da je u članku 7. točka 1. Ugovora navedeno da “Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 1.594,59 (slovima: jednatisućapetstodevedesetčetiri i 59/100 CHF) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za na dan plaćanja za CHF“, a u točki 2. istog članka “Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”,

- da je u članku 1. točka 2. Ugovora navedeno da je tužitelj dužan kredit vratiti „uz valutnu klauzulu“,

- da se tužitelj pozvao na pravna shvaćanja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je donesena u postupku povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, među kojima je i tuženik, i kojom je utvrđeno da je tuženik u vremenskom periodu od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna te da je u istom vremenskom periodu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.), a koja presuda je u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,

- da iz iskaza tužitelja i iz Ugovora proizlazi da je kredit namjenski za kupnju kuće za potrebe tužitelja kao fizičke osobe,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije proizlazi da je zbog povećanja kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu u vremenskom periodu od dana zaključenja kredita pa do 30. rujna 2015. došlo do preplate za 75.208,50 kn, odnosno 9.981,88 eura, a po osnovu promjene tečaja za 94.224,99 kuna, odnosno 12.505,81 eura,

- da obračunata zakonska zatezna kamata na više plaćenu kamatu do 30. rujna 2015. iznosi 13.733,19 kuna odnosno 1.822,71 eura,

- da zatezna kamata na preplatu po osnovi tečajne razlike iznosi 0,00 kuna/eura jer do dana iskorištenja iznosa priznatog u konverziji nije nastala tečajna razlika,

- da se, kada se od zbroja više plaćenog po osnovi kamate, zatezne kamate na razliku kamata i više plaćenog zbog tečajne razlike oduzme iznos koji je tužitelju priznat prilikom konverzije, dobije iznos od 20.527,24 eura.

6.3. Prvostupanjski sud otklanja prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač u smislu članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i prema kojemu je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj da je u svom iskazu naveo da je kredit podigao za kupnju obiteljske kuće koja se nalazi u [adresa] u kojoj živi, a da je u vrijeme podizanja kredita imao obrt koji je bio na adresi [adresa]. Iz Ugovora da proizlazi da je tužitelj podigao namjenski kredit za kupnju kuće, pa prvostupanjski sud zaključuje da se tužitelja ima smatrati potrošačem.

6.4. Prvostupanjski sud smatra da je vezan pravnim shvaćanjima iz presuda donesenih kod Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 1013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. jer to tako proizlazi iz članka 502.c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

6.5. Ovo stoga što da iz iskaza tužitelja proizlazi da se o odredbama za koje se traži utvrđenje ništetnosti nije pojedinačno pregovaralo, da nije bio upoznat niti sa parametrima promjene kamatne stope niti sa rizikom zaključenja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, dakle da se radi o istim činjenicama kao i onima koje su utvrđene u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, zbog čega su odredbe o promjenjivosti kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika i o valutnoj klauzuli u kojoj je glavnica vezana za CHF utvrđene nepoštenima, te ništetnima jer su dovele do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

6.6. Tužitelju da je navedeni kredit ponuđen kao najpovoljnije rješenje i nije dobio relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora sa dva promjenjiva elementa koji su značajno utjecali na visinu njegove obveze prema tuženiku pa je tuženik postupio protivno člancima 81., 82. i 90. ZZP/03.

6.7. Zaključenje Dodatka Ugovoru da nije od utjecaja na utvrđenje ništetnosti Ugovora jer da je zaključenje Dodatka Ugovora bilo tada za tužitelja najpovoljnije rješenje obzirom na rast anuiteta zbog promjene kamatne stope i valutnog tečaja.

6.8. Zbog toga je prvostupanjski sud odredbe Ugovora, odnosno njihove dijelove (kako je to navedeno u točkama I. do IV. izreke) utvrdio ništetnima, a na temelju njih usvojio i tužbeni zahtjev na isplatu više plaćenog temeljem povećanja kamatne stope i promjene tečaja na više u odnosu na početnu kamatnu stopu i početni tečaj, a na temelju izračuna financijskog vještaka, s tim da je po zahtjevu tužitelja vještak izračunao i iznos zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose ugovorene kamate do 30. rujna 2015. kao dana konverzije.

6.9. Navedeni iznos prvostupanjski sud dosuđuje smatrajući da je intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u eurima, pri čemu time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem da je bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima Ugovora s onim što je uistinu platio, uz uvažavanje efekta konverzije te na taj način provjeriti je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Kako matematički izračun vještaka pokazuje da postoji preplata, tada da nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom Ugovoru. Zbog toga je tužitelju dosuđen više preplaćen iznos kako je to utvrdio vještak primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO). Na dosuđeni iznos dosuđena je zakonska zatezna kamata po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a, a primjenom članka 1115. ZOO-a od 1. listopada 2015. do isplate jer je tužitelj tako zatražio.

6.10. Odbijen je prigovor zastare jer da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 27. svibnja 2019., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po članku 225. ZOO-a (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjeno pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022.). U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te ni od tada do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok.

6.11. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP- a, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023., dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.) uz uvećanje za trošak vještačenja.

7. Tuženik u žalbi osporava i pravilnu primjenu materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Prije svega, ocjenjuje kako se tužitelja ne može smatrati potrošačem jer da je tužitelj podigao kredit za kupnju kuće koja se sastoji od stambenog i poslovnog prostora pa da prvostupanjski sud nije odgovorio na pitanje koristi li tužitelj predmetnu nekretninu u poslovne svrhe i može li se stoga smatrati potrošačem, a sve s obzirom da tužitelj ima registriran obrt za proizvodnju i prodaju vina.

7.1. Prvostupanjski sud je svoj zaključak da je tužitelj potrošač u smislu članka 3. ZZP/03 temeljio prije svega na iskazu samog tužitelja, kao i na namjeni kredita koja je ugovorena (namjena kredita je kupnja kuće), dok tuženik osim prigovora da se tužitelju ne može priznati status potrošača u tom pravcu nije priložio druge dokaze. Točno je da prvostupanjski sud nije komentirao izvadak iz obrtnog registra kojeg je priložio tuženik i iz kojeg proizlazi da je tužitelj bio vlasnik obrta pod nazivom [obrt]. Kako to proizlazi iz izvatka iz obrtnog registra, tužitelj je navedeni obrt osnovao 27. listopada 1993., a obrt je odjavljen 12. studenoga 2017. te je sjedište obrta bilo na adresi [adresa], a u vrijeme podizanja kredita na adresi [adresa]. Zbog toga i ovaj sud ocjenjuje da se radi o potrošačkom kreditu i da tužitelj ima status potrošača. Pored toga status potrošača za tuženika nije bio sporan sve do podnošenja ove tužbe, jer je upravo s tužiteljem kao potrošačem zaključio Dodatak Ugovoru temeljem ZID ZPK/15.

7.2. Nadalje, tuženik ocjenjuje kako tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnim Ugovora koji je konvertiran jer to tako proizlazi iz recentne prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa stoga da nema pravo niti na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope iz osnovnog Ugovora.

7.3. Po ocjeni ovog suda time što su stranke zaključile Dodatak Ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u valutu euro, tužitelj nije izgubio pravni interes na utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora.

7.4. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. na pravno pitanje: „Da li sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu?“, odgovoreno je: „Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15. – u daljnjem tekstu: ZID ZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su se odredbe iz ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.“

7.5. Prihvaćajući navedeni stav, tužitelj ima pravni interes, bez obzira na to što je zaključen Dodatak Ugovoru, na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora koje se odnose na promjenu kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke i na valutnu klauzulu vezanu uz CHF obzirom da ocjenjuje kako nije u cijelosti obeštećen sklapanjem Dodatka Ugovoru te postavlja i kondemnatorni tužbeni zahtjev.

8. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je ništetan dio članka 2. točka 1. Ugovora u dijelu koji glasi: „a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“ jer je u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, a čiji predmet je između ostalog bilo i utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope tijekom otplate kredita na temelju jednostrane odluke banke, utvrđena ništetnost takvih odredbi, a koje su identične i navedenoj odredbi iz konkretnog Ugovora. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je vezan pravnim shvaćanjem temeljem članka 502.c ZPP-a, ali je isto tako i na temelju izvedenih dokaza predloženih po strankama, prije svega saslušanjem tužitelja (tuženik u tom pravcu nije predlagao dokaze), utvrdio kako se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj primio potpunu obavijest o parametrima koji mogu dovesti do promjene kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu.

8.1. U točki II. izreke presude prvostupanjski sud je utvrdio da je ništetan dio odredbe sadržan u članku 7. točka 2. Ugovora koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

8.2. Po ocjeni ovog suda, u konkretnoj rečenici ništetan je samo dio koji glasi: „… sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora…“ jer ostali dio navedene ugovorne odredbe sam po sebi nije ništetan i ne proizvodi nikakve negativne učinke za samog tužitelja. Tom odredbom se propisuju posljedice povećanja ili smanjenja kamatne stope tijekom otplate kredita. Pored toga, tužitelj tužbu temelji na utvrđenjima iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača, a čiji predmet nije bila navedena odredba. Zbog toga je u preostalom dijelu točka II. izreke presude preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

8.3. Pravilno je utvrđen ništetnim i članak 7. točka 1. Ugovora koji obvezuje tužitelja na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF, obzirom da je u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12, utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditima u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, pa je i u tom dijelu pobijana prvostupanjska odluka potvrđena.

9. Pogrešno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim članak 1. točka 2. Ugovora u dijelu u kojem su stranke ugovorile valutnu klauzulu, jer ugovaranje valutne klauzule samo po sebi nije ništetno i ne dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Svrha utvrđenja ništetnim odredbe u kojoj je glavnica vezana uz valutu CHF, a kako to proizlazi iz kolektivnog spora, je da se ne promijeni valutni tečaj tijekom otplate kredita u odnosu na početni valutni tečaj. Dakle, obveza tužitelja prema tuženiku je i dalje vezana uz valutnu klauzulu, s tim što se iznos anuiteta izračunava na temelju tečaja kune za CHF u vrijeme kada je kredit odobren, bez obzira na promjene tečaja koji je uslijedio tijekom otplate kredita. Zbog toga je u tom dijelu preinačena pobijana odluka na način da je zahtjev tužitelja odbijen.

10. Tuženik u osnovi, pored toga što osporava da su ispunjeni uvjeti za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora za koje to tužitelj traži, osporava i novčani iznos kojeg tužitelj potražuje, a koji iznosi 20.527,24 eura prema nalazu i mišljenju vještaka smatrajući kako je izvršenom konverzijom, a koja je provedena na temelju ZID ZPK/15, tužitelj u cijelosti obeštećen te nema pravo na bilo kakve daljnje isplate. Pored toga, da je isti pristao na izvršenu konverziju sklapanjem Dodatka Ugovora. Odlukom zakonodavca da je tužitelj stavljen u položaj kao da je od početka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u euro čime je isključivo po svojem slobodnom izboru izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u euru. Ukoliko tužitelju ponuda Dodatka Ugovora nije odgovarala, da isti nije trebao prihvatiti konverziju.

10.1. Tužitelj nije tvrdio, a niti to proizlazi iz nalaza vještaka, da konverzija ne bi bila izvršena sukladno ZID ZPK/15, pa se zaključuje da je konverzija konkretnog ugovornog odnosa izvršena sukladno zakonu.

10.2. Između stranaka nije sporno niti da je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u eure po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u eurima u skladu s otplatnim planom za kredit u eurima, računajući do 30. rujna 2015. u iznosu od 28.504,21 kuna, a što predstavlja preplatu na dan 30. rujna 2015. koja je korištena za daljnju otplatu kredita.

10.3. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je do dana konverzije zbog ništetnih odredbi o promjeni kamatne stope tužitelj uplatio iznos od 75.208,50 kuna više nego što bi platio da je stopa ugovorene kamatne stope ostala na nivou kamatne stope u trenutku zaključenja Ugovora, a zbog tečajne razlike na više u odnosu na početni tečaj iznos od 94.224,99 kuna. Vještak je izračunao i zakonsku zateznu kamatu na više plaćenu razliku kamate do 30. rujna 2015. u iznosu od 13.733,19 kuna. Zbrajajući navedene iznose te od dobivenog zbroja odbijajući iznos od 28.504,21 kunu, vještak utvrđuje da je ostatak neplaćene preplate po osnovi kamatne stope i tečajne razlike 154.662,47 kuna ili 20.527,24 eura.

11. Iz odredbi ZID ZPK/15 kojima je utvrđen način konverzije i Dodatka Ugovora koji je sklopljen temeljem tih odredbi proizlazi da su tužitelj i tuženik, polazeći od ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, Dodatkom Ugovoru uredili svoj odnos u pogledu valutne obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje. Na taj način se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopljen uz valutnu klauzulu u eurima. Pri tome se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u eurima računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno članku 19.c stavak 5. ZID ZPK/15.

11.1. Dodatak Ugovoru sklopljen je na temelju prisilnog propisa koji je ocijenjen od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske u ustavnosudskom postupku kao ustavan pa njegove odredbe obvezuju stranke jer nema elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. ZID ZPK-om uspostavljena je stvarna ravnoteža između prava i interesa potrošača i trgovca jer je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača obzirom da je njemu ostavljena mogućnost izbora da prihvati ili ne prihvati konverziju, dok je s druge strane banci nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15. Zbog toga potrošač koji je sklopio dodatak ugovoru nakon sklapanja istog, više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c ZID ZPK/15 kao što su zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta.

11.2. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto je pravno shvaćanje pod brojem Su-IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavak 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.-dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO-a od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

11.3. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1359/2019-2 od 17. rujna 2024. te takvo shvaćanje prihvaća i ovaj sud.

11.4. Zbog toga je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku u točki V. izreke na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 18.704,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, a koji iznos obuhvaća više plaćeno po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke i odredbi o vezivanju glavnice uz valutu CHF do 30. rujna 2015., dok je navedena točka izreke potvrđena za iznos od 1.822,71 euro, ali sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, odnosno od 27. svibnja 2019. do isplate.

11.5. Naime, vještak je po zahtjevu tužitelja uglavničio zakonsku zateznu kamatu koju bi tuženik trebao platiti na više plaćenu ugovorenu kamatu tijekom otplate kredita zbog povećanja kamatne stope u odnosu na početnu stopu za vremenski period do 30. rujna 2015. Navedeni iznos uglavničene zakonske zatezne kamate prema izračunu vještaka iznosi 1.822,71 euro ili 13.733,19 kuna.

11.6. Na navedeni iznos dosuđena je zakonska zatezna kamata od dana podnošenja tužbe, dakle od dana podnošenja zahtjeva obzirom da se radi o uglavničenoj zakonskoj zateznoj kamati na koju tužitelj može tražiti zakonsku zateznu kamatu, ali od podnošenja zahtjeva, a ne i prije toga, kako je to propisano člankom 31. stavak 2. ZOO-a.

12. Kako je ovaj sud djelomično potvrdio, a djelomično preinačio pobijanu odluku, to je odlučio i o troškovima cjelokupnog postupka primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a.

12.1. Kako je tužitelj djelomično uspio kako sa deklaratornim tužbenim zahtjevom, tako i sa kondemnatornim, ocjena je ovog suda da svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka. Pri tome je uzeta u obzir i činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka u odnosu na banku kao jaču stranku u njihovom međusobnom pravnom odnosu i da u pravnim stvarima iste vrste sudska praksa nije ustaljena, pa je primjereno da svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka.

12.2. Međutim, ovaj sud je mišljenja da tuženik ima pravo na naknadu parničnog troška vezanog uz podnesenu žalbu i to prema uspjehu žalbe. Tuženik je sa žalbom uspio oko 70% pa bi mu u tom postotku tužitelj trebao naknaditi trošak žalbe koji se sastoji od nagrade njegovom punomoćniku za sastav žalbe prema Tbr. 10.1. Tarife u iznosu od 625,00 eura i iznosa PDV-a od 156,25 eura i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 232,26 eura, odnosno ukupno u iznosu od 1.013,51 euro. 70% od navedenog iznosa je 709,46 eura, koliko je tuženiku i dosuđeno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja drugostupanjske odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a.

13. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a.

Koprivnica, 3. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković