Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-264/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Švaci odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata br. 61., OIB: 52508873833, kao pravnog slijednika Societe Generale-Splitska banka d.d., zastupanog po punomoćnicima iz OD Vukina & Partneri d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P 30/2023 od 29. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.,

p r e su d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika OTP banke d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P 30/2023 od 29. studenog 2024. u točkama I. i II. izreke u cijelosti, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 846,47 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II.Djelomično se udovoljava žalbi tuženika, te se preinačuje citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržana u točki IV. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu u iznosu od 1.338,84 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se odbija tužitelj MV sa tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke djelomično je utvrđen ništetnim Ugovor o [broj kredita] od 19. prosinca 2006. u čl. 2., 5. i 10. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 7.447,54 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 2.020,17 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.185,31 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je točkom V. izreke odbijen tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 800,00 eur uvećano za PDV sa zakonskim zateznim kamatama.

2.Protiv citirane presude, žalbu podnosi tuženik protiv točaka I. i II. izreke, te odluke o parničnom trošku sadržane u točki IV. izreke iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana samo u manjem dijelu.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke.

7.Naime, iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da su tužitelj kao korisnik kredita te pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili predmetni Ugovor o kreditu, da je čl.2. Ugovora utvrđeno da kredit iznosi 74.520,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju važećem na dan korištenja kredita; da je čl. 10. također ugovoreno ispunjenje s valutnom klauzulom, da je čl.5. Ugovora ugovorena početna kamatna stopa od 4,20%,

-da su ugovorne stranke 18. prosinca 2016. sklopile Dodatak predmetnog Ugovora, kojim je izvršena konverzija iz kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u eur, na temelju Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 102/2015: dalje: ZIDZPK-a),

-da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala od početne 4,35 % koja je vrijedila do 30. lipnja 2006., pa 4,30% koja je vrijedila do 30. lipnja 2007., pa 4,25% koja je vrijedila do 31. srpnja 2007., pa 5.25 % koja je vrijedila do 31. siječnja 2008., pa 6,00% koja je vrijedila do 30. lipnja 2009., pa 6,10% koja je vrijedila do 31. listopada 2010., pa 5,65% koja je vrijedila do 30. travnja 2011., pa 5,40% koja je vrijedila do 31. srpnja 2011., pa 5,15% koja je vrijedila do 31. prosinca 2013., te 3,23% koja je vrijedila do 30. rujna 2015.,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da ukupna razlika anuiteta nastala uslijed promjene kamatne stope kao razlike kamatne stope po početnom otplatnom planu obračunate po tečaju na dan isplate kredita, razlika otplatne kvote između plaćene i otplatne kvote po početnom otplatnom planu obračunate po tečaju na dan isplate kredita radi uvećane kamatne stope, te razlika anuiteta da iznosi ukupno 10.029,22 eur;

-da je iz iskaza tužitelja razvidno u bitnome da je predmetni kredit podignuo u svrhu kupnje stambenog objekta-adaptacije kuće, da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu je imao manja primanja, zbog čega da nije imao uvjete za kredit u valuti EUR, već da mu je bio ponuđen kredit u CHF, da mu ništa nije bilo rečeno o mogućim rizicima, da ga je dočekao pripremljen ugovor, da su rate kredita rasle, skoro duplo, da kredit još uvijek nije otplatio.

8.1.Obzirom na datum sklapanja spornog ugovora, u odnosu na zahtjeve tužitelja za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju dolaze u primjenu Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, dalje: ZZP/03), te Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07).

Sukladno iskazu tužitelja, sud prvog stupnja smatra da je isti kao potrošač sklopio predmetni Ugovor, te da tuženik nije dokazao suprotno.

8.2.1.U odnosu na zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, temeljem rezultata dokaznog postupka, prvostupanjski sud utvrđuje da je ta odredba nepoštena iz razloga jer da se istoj nije pojedinačno pregovaralo, a da to dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama Kreditora i Korisnika kredita. To stoga što da ovakvo postupanje omogućuje banci kao jednoj ugovornoj strani da promijeni ugovorne kamate bez mogućnosti tužiteljice kao ugovorne strane da utječe na visinu kamatne stope čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

U svezi toga, navodi se u obrazloženju odluke da je terminologija koju koristi banka u Ugovoru i u svojim općim aktima u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu kao i način njezinog obračuna razumljiva jedino osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok da je za tužitelja kao potrošača takva terminologija nerazumljiva. Pored toga da mu nije omogućeno da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

Stoga, sud drži da je tužitelj kao potrošač bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora takva da je tužitelj kao korisnik kredita znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora, a nije mogao ocijeniti zašto i u kojem smjeru i kako će se mijenjati kamatna stopa tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Pri tome, sud uvažava činjenicu da je u vrijeme sklapanja Ugovora kamatna stopa iznosila 4,20% godišnje, dok da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena a niti odrediva.

8.2.2.U svezi prednjeg, sud se poziva na pravno shvaćanje izraženo u presudi i rješenju Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), u dijelu u kojem je utvrđeno da je i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača Korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internima aktima a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača, pa je time tuženik kao i ostale tužen banke u razdoblju od 10. rujna 2003. postupao suprotno čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP-a/03), a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno čl. 96. i 97. tada važećeg ZZP-a/07, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.3.1.Glede tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF odnosno ugovorena valutna klauzula, prvostupanjski sud utvrđuje da se ni o tim odredbama nije pregovaralo, niti se moglo pregovarati, jer da su iste bile unaprijed sastavljene u tipskom ugovoru. Shodno tome da je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio "slabiji", da je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi, dok je za razliku od toga tuženik raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je tuženik iskoristio nestručnost tužitelja na način da je unaprijed formuliran u standardnom Ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužitelj nije mogao utjecati.

8.3.2.Vezano za prednje, sud prvog stupnja pozvao se na pravna shvaćanja izražena u presudi i rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Revt 249/14), te presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. iz kojih proizlazi da su poslovne banke, a međ+u njima i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača Korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP-a/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno čl. 96. i 97. tada važećeg ZZP-a/07, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U svezi toga, sud uvažava i pravo shvaćanje izraženo u presudi i rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), kojom je prednje navedenom dijelu potvrđena presuda poslovni broj Pž- 6632/17.

8.4.Nadalje, prvostupanjski sud je stajališta da pravomoćna odluka suda koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014, dalje: ZZP-a/14).

Nastavno tome je sud uvjerenja da je vezan za utvrđenje sudova u sporovima povodom kolektivnih tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a.

Slijedom prethodno iznesenog, prvostupanjski je sud utvrdio da su sporne ugovorne odredbe u utuženom dijelu protivne prisilnim propisima, te shodno tome ništetne, pa primjenom čl. 269. i čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), odlučuje kao u točki I. izreke presude.

9.1.Rukovodeći se prethodno navedenim, ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljeni žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem ustraje na tome da ugovaranje valutne klauzule nije uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama parničnih stranaka.

Naime, protivno stajalištu tuženika, pravilno je u konkretnoj pravnoj situaciji, sud prvog stupnja sagledavši sve pravno relevantne okolnosti, zaključio da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uzrokovale spomenutu neravnotežu, a koji su razlozi izneseni u t. 8.3.1. ovosudnog obrazloženja, odnosno u t. 18. obrazloženja pobijane presude.

9.2.Pored toga, valja dodati i to da je po ocjeni ovog suda, postupanje tuženika, na koje je ukazano i u ranije spomenutim odlukama Vrhovnog suda RH i Visokog trgovačkog suda RH, protivno načelu savjesnosti i poštenja, što posljedično također dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Ovo načelo znači da su sudionici obveznih odnosa, odnosno osobe koje se nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, pri tome uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, te isto tako u određenim situacijama suzdržati se od primjene određene norme ako bi se time izbjeglo da primjenom te norme bude učinjena nepravda.

Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava već na međusobnim moralnim obvezama ugovornih strana čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima, koje se ocjenjuju prema određenim pravnim standardima. U ovom bi to slučaju bilo ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Nastavno tome, nameće se zaključak da je sporna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO-a, iz razloga jer je i prema prosudbi ovog suda, trebala postojati moralna obveza ugovaratelja (tuženika) prilikom zasnivanja obveznog odnosa da vodi računa ne samo o svom interesu, već da uvažava i interese potrošač - tužitelja, što međutim tuženik nije učinio, nego je iskoristio činjenicu da nema propisa koji mu to nalaže, potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

Ovdje valja istaći i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka, proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franaka neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Eur, da su kao stručne osobe znali, što tijekom predmetnih postupaka nije sporio ni jedan od tamo tuženih (pa tako ni ovdje tuženik), dok prosječni potrošač nije znao, te da su bili svjesni postojanja navedenog rizika.

9.3.Podredno se vezano za pojam “prosječnog potrošača”, ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, sa time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču.

Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad su je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi Ugovori, a koji svi sadrže pored ostalog odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

10.Nadalje, sud prvog stupnja uvažava i činjenicu da su stranke sklopile Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu 18.02.2016., te u svezi toga, uvažava pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. (dalje: Rev 18/18), sukladno kojem i nakon sklapanja sporazum o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako vodi računa o čl. 120. ZZP- a/14.

U svezi toga, sud iznosi stajalište da u konkretnom slučaju konverzijom nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora o [broj kredita] sporazumom o osiguranju zasnivanje založnog prava od 08.02.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno da tim Dodatkom tužitelj nije u potpunosti obeštećen jer se odredbama ZID ZPK-a rješava samo pitanje određivanje kamatnih stopa nakon zaključenja Sporazuma, a ne i pitanje pretplaćenih kamata za ranije razdoblje.

11.1.Nije u pravu tuženik ni kada osporava pravilnost primjene odredaba ZOO- a i ZZP-a, držeći da je zbog sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, trebalo primijeniti odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, u daljnjem tekstu ZID ZPK-a).

Ovo prvenstveno iz razloga, jer je iz svega do sada iznijetog, razvidno da je predmetni Dodatak, a nastavno tome i konverzija kredita iz CHF u EUR izvršen temeljem ZID ZPK-a, pri čemu je ovaj sud imao u vidu činjenicu da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, te eventualno kasnije sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako to nalaže zakon.

Ono što je ovdje bitno naglasiti je i to da niti odredbama ZID ZPK-a, a niti sklopljenim Dodatkom, se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja sa korisnicima kredita same, tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutom u CHF.

11.2.Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Iako se Dodatkom Ugovora o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, ali se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period. Osim toga, konverzija se prema ocjeni ovog suda odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz osnovnog Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge

- izvanugovorne odnose među strankama.

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u predmetnoj pravnoj stvari valjalo primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

Slijedom izloženog, ovaj sud je uvjerenja da sklapanjem Dodataka Ugovora o kreditu nije prestala obveza tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno time što je do sklapanja spomenutog Dodataka došlo zbog stupanja na snagu ZIDZPK-a, ne znači da je tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope.

11.3.Vezano za žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem se poziva na utvrđenja iz odluke Vrhovnog suda poslovni broj Go1 1/2019, jer smatra da je pobijana presuda u protivnosti sa spomenutom odlukom Vrhovnog suda, treba istaknuti da ni ti navodi nisu osnovani i to upravo iz istih razloga koji su izneseni u točkama 11. 1. i 11.2. ovosudnog obrazloženja, pa se zbog izbjegavanja suvišnog ponavljanja tuženik upućuje na navedeni dio obrazloženja.

12.Prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja, pozivom na čl. 241. u svezi čl. 225. ZOO-a, te dalje u svezi sa čl. 502.a do 502. h. ZPP kojim je reguliran institut podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

Shodno tome, sud zaključuje da je zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja bila prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe, a ponovno da je počela teći od dana pravomoćnosti odluka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, točnije od 13. lipnja 2014. kada je odluka poslovni broj P 1401/12 postala pravomoćna u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, a u odnosu na valutnu klauzulu, od 14. lipnja 2018., pa da su nakon toga rokovi počeli ponovno teći, uz uvažavanje činjenice da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 27. rujna 2019.

Osim toga, uvažava i pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. (dalje: Rev 2245/17), kao i stav Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

13.1.Nisu ovome sudu prihvatljivi ni žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem pobija pravilnost stajališta prvostupanjskog suda glede odbijanja prigovora zastare, u svezi kojeg se tuženik poziva na neke odluke Vrhovnog suda RH, ali isto tako i na shvaćanje tog suda broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022., držeći da je sud pogrešno odbio njegov prigovor.

13.2.Međutim, suprotno tome, ocjena je i ovog suda da je u konkretnom slučaju pravilno sud prvog stupnja postupio kada nije prihvatio stajalište tuženika glede prigovora zastare.

Ovo iz razloga, jer osim pravnog shvaćanja na koje se poziva tuženik, istome valja skrenuti pažnju i na pravni stav koji je Građanski odjel tog istog suda zauzeo na sjednici od 27. svibnja 2024., a koji je primjenjiv na situacije u kojima se u tijeku postupka, a nakon provedenog financijskog vještačenja promijeni (poveća tužbeni zahtjev).

Taj stav glasi: „U slučaju kad j preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz ste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP- a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

Drugim riječima, dakle u ovom slučaju, time što je tužitelj nakon što je po primitku nalaza vještaka, postavio konačni tužbeni zahtjev, koji je veći od prvotno postavljenog, ne može se smatrati da je zastara tog povećanog dijela počela teći u trenutku kad je tužitelj dostavio u spis podnesak sa takvim povećanim tužbenim zahtjevom, a upravo zbog činjenice da se iz iste činjenične osnove samo traži drugi (povećani) iznos.

14.1.O visini tužbenih zahtjeva tužitelja, sud je odlučio temeljem provedenog financijskog vještačenja, koje je u cijelosti prihvatio, a kojim je utvrđeno u bitnome da je tužitelj do 30. rujna 2015. tuženiku na ime promjenjive kamatne stope, te valutne klauzule, preplatio ukupno 7.447,54 eur, da je pri izračunu ove razlike, vještak uzeo u obzir i visinu preplate utvrđene Dodatkom Ugovora o kreditu, te utvrdio da je konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR izvršena u skladu s odredbama ZID ZPK-a. Pri tome, prvostupanjski sud smatra da sklapanjem Dodatka tužitelju nije u cijelosti podmiren dug, iz razloga jer da kako ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st.2. ZOO-a, koji da u ovom slučaju nisu ispunjeni. Nastavno tome, sud uvažava i stajalište Suda Europske unije iznijeto u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. i C-452/18 od 9. srpnja 2020., kao i ranije iznijeto stajalište Vrhovnog suda RH, te zaključuje da osnovano tužitelj predmetnom tužbom traži povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom, te s osnova valutne klauzule.

14.2.Slijedom ovakvih utvrđenja, te cijeneći čl. 1111. ZOO-a, kao i nalaza vještak, sud smatra da je tuženik od tužitelja primio iznos od 7.447,54 eur i to na temelju ništetnih ugovornih odredaba, koji iznos da nije uvršten u konverziju sukladno odredbama ZID ZPK-a, zbog čega je uvjerenja da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju taj preplaćeni iznos skupa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, primjenom čl. 1115. i 29. ZOO-a, zbog čega odlučuje kao u točki II. izreke.

Polazeći od toga da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 23. listopada 2024. povukao dio tužbenog zahtjeva za isplatu na način da je smanjio konačni tužbeni zahtjev za isplatu sa iznosa od ukupno 9.465,71 eur na ukupni iznos od 7.447,54 eur, a kojem je djelomičnom povlačenju tuženik podneskom od 8. studenog 2024. usprotivio, to je prvostupanjski sud točkom III. izreke odbio tužitelja sa tim dijelom zahtjeva za isplatu.

15.1.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ističe da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku u iznosu od 3,25 eur, prilikom izračuna visine tužbenog zahtjeva, odnosno preplaćene razlike zbog ništetnosti spornih ugovornih odredaba, valja reći da ni ti navodi nisu osnovani. Protivno tumačenju tuženika, pravilno je u konkretnoj situaciji postupio, sud prvog stupnja kada nije odbio dio tužbenog zahtjeva za isplatu na ime utvrđene tzv. negativne tečajne razlike u gore navedenom iznosu.

U svezi sa time, ponajprije valja naglasiti da iz stanja u spisu, proizlazi između ostalog da tuženik u tijeku prvostupanjskog postupka, tražbinu s osnova negativne tečajne razlike, nije istaknuo ni u vidu procesnopravnog prigovora radi prijeboja, ni materijalnopravnog prigovora prijeboja, ni protutužbe, već je osporio visinu tužbenog zahtjeva za isplatu, smatrajući da je ukupno dosuđeni iznos valjalo umanjiti za iznos od 3.25 eur.

15.2.Vezano za prednje, ovaj je sud imao u vidu odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 1277/2022, na koju se poziva tuženik u žalbi, no istodobno,a upravo kad je riječ u priznavanju odnosno smanjenju dosuđen iznosa na ime utvrđene negativne tečajne razlike, upućuje se tuženik na pravno shvaćanje izraženo u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 898/2024, a u kojoj se poziva na pravno shvaćanje izraženo u odluci tog suda poslovni broj Rev 549/2023, donesenom u proširenom vijeću i koje glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja CHF/HRK na dan isplate.“ Ovo se pravno shvaćanje temelji na tome da ako u postupku u odnosi na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni ili materijalnopravni prigovor, odnosno protutužba, da tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o ne/osnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnom tečajnom razlikom temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu u CHF.

15.3.Neovisno o prednjem, podredno valja reći i to da prema uvjerenju ovog suda žalbene tvrdnje tuženika glede uzimanja u obzir tzv. negativne tečajne razlike, nisu pravno osnovani ni obzirom na sadržaj čl. 323. st.2. ZOO-a, koji propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Shodno tome, kako iz svega do sada izloženog proizlazi da je tuženik ta ugovorna strana na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje nepoštenog i ništetnog ugovora ne može ostvarivati pravo na naknadu štete od tužitelja u vidu tzv. negativne tečajne razlike, odnosno da nema pravo na isplatu tražbine s tog osnova. Naime, plaćanjem anuiteta po nižem tečaju, ovaj sud drži da tužitelj nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, posljedično čemu ne postoji ni njegova obveza vraćanja. Ujedno treba dodati da je tuženik dakle kao trgovac taj koji je kriv za ništetnost spornih ugovornih odredaba, jer tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije znao niti je prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti zbog čega tuženik treba snositi i sve štetne posljedice-trpjeti vlastitu i naknaditi tužitelju štetu koju ovaj eventualno trpi kao savjesni ugovaratelj u smislu čl. 323. st.2. ZOO-a.

16.Pogrešnim također drži ovaj sud i stav tuženika glede istaknutog prigovora radi prebijanja.

U svezi toga ponajprije valja reći da je iz stanja u spisu razvidno između ostalog da je tuženik podneskom od 24. listopada 2019. naveo da ukoliko sud prihvati zahtjev tužitelja za isplatu unatoč provedenoj konverziji, da u tom slučaju ističe prigovor radi prebijanja u minimalnom iznosu od 2.445,54 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Osim toga, ovaj je sud uvažio i to da pobijanom presudom sud prvog stupnja nije izrijekom odlučio o tom prigovoru tuženika.

No, u kontekstu činjenice da je tužitelj nakon provedenog vještačenja, povukao dio tužbenog zahtjeva, odnosno djelomično smanjio konačni tužbeni zahtjev i to upravo za visinu preplate utvrđene konverzijom, dakle da drugim riječima tužitelj konačnim tužbenim zahtjevom nije ustrajao na tom dijelu zahtjeva, tada prema stajalištu ovog suda, nije bilo potrebe ni odlučivati o predmetnom prigovoru.

17.Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, držeći da je tužitelj trebao predložiti dokaze na okolnost da je tuženik bio nepošten. Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

18.1.U odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem pobija odluku o parničnom trošku glede tri parnične radnje (podnesak od 20. svibnja 2020., od 23. listopada 2024., te pristup na ročište za objavu presude), valja reći da su ti navodi djelomično osnovani.

U pravu je naime tuženik kada ukazuje na to da je podnesak tužitelja od 20. svibnja 2020. sadržajno gotovo identičan navodima iz historijata tužbe i podneska od 2. listopada 2019., posljedično čemu ni prema uvjerenju ovog suda u konkretnoj pravnoj situaciji drži i ovaj sud da se radi o podnesku za kojeg je prvostupanjski sud neosnovano tužitelju priznao parnični trošak u iznosu od 200,00 eur uz uvećanje za PDV odnosno ukupno 250,00 eur.

Međutim, protivno tumačenju tuženika, uvjerenje je ovog suda da tužitelju pripada pravo na nagradu za sastav podneska od 24. listopada 2024., budući se radi o podnesku kojim je nakon provedenog financijskog vještačenja, postavljen konačni tužbeni zahtjev, pa je sukladno tome pravilno sud prvog stupnja za sastav istog dosudio iznos od 50,00 eur.

Isto tako, stajalište je ovog suda da tužitelju pripada i nagrada za pristup na ročište za objavu presude. To iz razloga jer se uz pristupanje stranke na ročište za objavu presude vezuju određene pravne posljedice, pa se tako stranci na tom ročištu uručuje ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP-a). Ukoliko stranka koja je uredno pozvana za to ročište ne pristupi, smatra se da joj je dostava presude obavljena tog dana (st.9.), što znači da joj od presumiranog uručenja teče rok za izjavljivanje pravnog lijeka.

Obzirom na prednje, valjalo je odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadu troška za sastav podneska od 20. svibnja 2020., a za ostale pobijane radnje, potvrditi odluku prvostupanjskog suda.

18.2.Isto tako, osnovani su u pretežnom dijelu i ostali navodi tuženika kojima pobija odluku o trošku iz razloga koji će se iznijeti.

Naime, iz obrazloženja pobijane presude razvidno je da je prvostupanjski sud tužitelju priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur, za pristup na ročište od 24. listopada 2019. i 13. rujna 2024. u iznosu od po 100,00 eur, od 12. studenog 2024. u iznosu od po 200,00 eur, za pristup na objavu u iznosu od 100,00 eur, te nagradu za sastav podneska od 20. svibnja 2020. u iznosu od 200,00 eur, od 23. listopada 2024. u iznosu od 50,00 eur, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 141,08 eur, PDV od 25% u iznosu od 487,50 eur, odnosno sveukupno 3.117,83 eur.

Međutim, pravilnim zbrajanjem prednje navedenih dosuđenih troškova, uz umanjenje nagrade za sastav podneska od 20. svibnja 2020., u konačnici prema stajalištu ovog suda proizlazi da tužitelju pripada na ime gore spomenutih parničnih radnji nagrada od 750,00 eur, uz uvećanje za PDV odnosno 937,50 eur, što uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu 398,17 eur i troška sudske pristojbe na tužbu od 141,08 eur, iznosi sveukupno 1.476,75 eur.

18.3.Kraj neprijeporne činjenice da je tužitelj odbijen s dijelom zahtjeva za isplatu u visini od 2.020,17 eur, to je pravilno prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio primjenom čl. 154. st.2. ZPP-a, te utvrdio uspjeh svake parnične stranke, te u konačnici i uspjeh tužitelja.

Budući da je i prema uvjerenju ovog suda, tužitelj u konačnici uspio s tužbenim zahtjevima u omjeru od 57,32 %, to znači da je tuženik od ukupnog iznosa parničnog troška u visini od 1.476,75 eur u obvezi naknaditi iznos od 846,47 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Nastavno tome, neosnovanim drži ovaj sud preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u dosuđujućem dijelu u iznosu od 1.338,84 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Vezano za prednje, još valja istaknuti da nije u pravu tuženik kada smatra da tužitelj nema pravo na naknadu parničnog troška na ime troška sudske pristojbe na tužbu, budući da u vrijeme podnošenja tužbe, je još postojala obveza na podmirenje troška sudske pristojbe i u ovom sporu. Tek je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/2023), čl. 11. t.20. propisano da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni i tužitelji i postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

19.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da prvostupanjska presuda u točkama I. i II. izreke nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava

20.Vezano za zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, napominje se da iako je iz dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno da je povodom žalbe tuženika, preinačena djelomično prvostupanjska presuda, no kako se radi o djelomičnoj preinaci samo odluke o parničnom trošku, kao sporednog zahtjeva, to ovaj sud drži da tuženiku nisu nastali posebni troškovi, pa je stoga primjenom čl. 154. st.5. ZPP-a, valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

21.Zbog svih prethodno iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke, u točki II. izreke u odbijajućem dijelu za iznos od 6,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dijelu u kojem je određeno da tuženik snosi svoj parnični trošak, te u dijelu u kojem je određeno da tužitelj snosi svoj parnični trošak u iznosu od 415,74 eur, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

Djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja, valjalo je preinačiti pobijanu presudu u u točki II. izreke u preostalom odbijajućem dijelu i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u preostalom dijelu u kojem je određeno da tužitelj snosi svoj parnični trošak, primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a, na način pobliže naveden u točki II. izreke ove presude.

22.Presuda suda prvog stupnja u točkama III. i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke, kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

23.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Rijeci, 5. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković