Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1010/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ST, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3117/2024 od 26. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3117/2024 od 26. ožujka 2025. u dosuđujućem dijelu.

II Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3117/2024 od 26. ožujka 2025. u odbijajućem dijelu točke IV. izreke na način da se nalaže tuženiku da plati tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 125 eur sa zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 62,50 eur, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška žalbenog postupka tužitelj odbija.

IV Odbija se zahtjev tuženika radi naknade troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvog stupnja u toč. I. i II. izreke usvojeni su deklaratorni zahtjevi radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu od 3. svibnja 2006. u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, te čl. 9. Ugovora o kreditu u kojem je ugovoreno da se prijevremena otplata kredita može izvršiti samo uz suglasnost kreditora i uz uvjete koje odredi kreditor. U toč. III. izreke na ime odredbi koje su utvrđene ništetnim naloženo je tuženiku da tužitelju plati (vrati) iznos ulazne naknade od 291,89 eur sa zateznom kamatom tekućom od 5. svibnja 2006. do isplate i na ime naknade za prijevremeno zatvaranje kredita (izlazne naknade) iznos od 25,98 eur sa zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2013. do isplate. U toč. IV. izreke tužitelju je dosuđen trošak postupka od 1.099,54 eur sa zateznom kamatom od presuđenja, dok je očito odbijen sa zahtjevom radi naknade troška radi pristupa na ročište za objavu presude.

2. Protiv odbijajućeg dijela odluke o trošku žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se uvaženjem žalbe istom dosudi nagrada za pristup odvjetnika na ročište za objavu presude.

3. Protiv dosuđujućeg dijela presude žali se tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP) uz prijedlog da se uvaženjem žalbe presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a podredno ukine.

3. Stranke nisu odgovorile na žalbe.

4. Žalba tužitelja je osnovna, dok žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništetnosti akcesornih odredbi čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena i ispunjena obveza tužitelja radi isplate tzv. ulazne naknade koja podrazumijeva troškove obrade zahtjeva i odobravanja kredita, te isplatu izlazne naknade po osnovi prijevremene otplate kredita.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao banka sklopili namjenski Ugovor o kreditu od 3. svibnja 2006. kojim je tuženik odobrio kredit za kupnju motornog vozila u osobne svrhe u visini od 14.296,00 CHF. Utvrdio je da je prema čl. 3. Ugovora tužitelj preuzeo obvezu isplate ulazne naknade od 3,30% od iznosa odobrenog kredita i da je to na dan obračuna i isplate iznosilo 2.199,24 kn/291,89 eur. Jednako tako, utvrđeno je kako je odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu ugovoreno kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Tužitelj je prijevremeno otplatio kredit i po toj je osnovi isplatio tuženiku iznos izlazne naknade od 195,76 kn/25,98 eur. Ove činjenice nisu bile sporne, dok je bilo sporno jesu li odredbe čl. 3. i čl. 9. Ugovora ništetne.

7. Polazeći od odredbi čl. 81. st. 1. i 2. te 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03. - dalje ZZP) u svezi sa čl. 269. i 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje ZOO), te analizirajući isprave u spisu i iskaz tužitelja, sud je prvog stupnja ocijenio da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo jer je Ugovor kao i sporne odredbe unaprijed formulirao tuženik na standardiziranom obrascu bez da je tužitelj kao potrošač imao odnosno mogao imati utjecaja na njezin sadržaj. Na taj je način tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovao znatnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. To zato jer tužitelju nije pojašnjena struktura troškova koji se odnose na ulaznu i izlaznu naknadu, čime se isti prema stajalištu suda imaju smatrati neodređenim i neodredivim, a niti je tužitelju dana prilika da o tome pregovara.

8. Kako je sud prvog stupnja našao osnovanim zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u tom je dijelu usvojio deklaratorne tužbene zahtjeve pozivom na prednje citirane zakonske odredbe, te je usvojio i zahtjev radi isplate nakon što je otklonio tuženikov prigovor zastare. Naime, sud je prihvaćajući pravno stajalište Vrhovnog suda RH (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) ocijenio kako novčani zahtjev nije u zastari jer da ista teče tek od pravomoćnosti sudske odluke o ništetnosti ugovorne odredbe. Tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i nametnuo tužiteljici sklapanje ugovora s ništetnom odredbom zato je kao nesvjesni stjecatelj dužan platiti kamatu koja teče od dana plaćanja naknade, sve prema odredbi čl. 1115. ZOO.

9. Tuženik u žalbi tvrdi kako sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Naprotiv radi se o jasnim, laku uočljivim i razumljivim odredbama, dok ugovaranje spornih naknada u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo zakonom zabranjeno iz čega proizlazi kako je tužitelj bio upoznat sa visinom iste i ekonomskim posljedicama u vlastitoj sferi. Time se postupci tuženika ne mogu okvalificirati kao nedostatak dobre vjere, pogotovo nema elemenata za zaključak o nastanku značajne neravnoteže na štetu tužitelja. Kako je sve ove okolnosti uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, sud prvog stupnja ocijenio na pogrešan način, time po stajalištu tužitelja nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i činjenično je stanje pogrešno utvrđeno.

10. Ovaj se žalbeni navod ne prihvaća jer je prvostupanjska presuda jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta, te sadrži razloge o svima odlučnim činjenicama koje su izvedeni ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet, a ne na apstraktnoj razini kako to tvrdi žalitelj. Stoga nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju žalitelj određuje kroz neosnovan žalbeni navod da bi sud prvog stupnja citirao propise i pravno stajalište VSRH bez da je utvrđivao činjenice. Nije ostvarena ni relativno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 326. a i 186. c. ZPP uz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebalo odbaciti jer se njime zahtjeva nedospjela tražbina (jer zastara još nije počela teći). Citirana relativno bitna povreda nije ni mogla biti ostvarena jer tužbeni zahtjev nije postavljen u smislu odredbe čl. 186. c ZPP, a nije ni trebao biti jer ništetnost djeluje ex tunc i time je obveza vraćanja naravno dospjela. Kako nije ostvarena ni jedna druga apsolutno bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP presudu je moguće ispitati.

11. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom je presuda utemeljena na pravilnoj primijeni materijalnog prava.

12. Tuženik žalbu koncentrira na tvrdnju kako ugovaranje ulazne i izlazne naknade nije bilo zakonom zabranjeno, da je tužitelj bio informiran o njihovim visinama zbog čega ne stoji zaključak o netransparentnosti ugovorne odredbe čime se ne radi o postupanju u suprotnosti sa dobrom vjerom i nastanku značajne neravnoteže.

13. Na ove navode valja odgovoriti da nedostatak zakonske zabrane ne čini utužene naknade valjanima već je potrebno u svakom pojedinom slučaju provesti test poštenosti kako je sud prvog stupnja i postupio i osnovom rezultata dokazivanja ocijenio da se radi o ništetnim i nepoštenim odredbama o kojima se nije pregovaralo. Ujedno je za reći kako tuženik neosnovano upire da bi se radilo o transparentnim odredbama, naprotiv s pravom je sud prvog stupnja ocijenio da tome nije tako i o tome dao razloge nalazeći da su odredbe neodređene i neodredive jer tužitelj nije bio upoznat sa strukturom troškova iz čega se izvodi zaključak da se nije radilo o razumljivim odredbama. To zato jer, iako je prihvatljiva tuženikova tvrdnja da je imao određene troškove na ime obrade kredita iste nije specificirao i naveo u nominalnom iznosu, već u postotku od glavnice kredita, što ukazuje na zaključak da se ne radi o realnim troškovima budući ovise o visini kredita čime citirana ugovorna odredba odstupa od čl. 59. st. 1. ZZP. Razumljivost ugovorne odredbe ne promatra se na gramatičkoj razini, već je potrebno udovoljiti uvjetu da se potrošaču daju sve potrebne obavijesti kako bi donio informiranu odluku i shvatio koje ekonomske posljedice proizlaze iz preuzete obveze. Tome u ovom slučaju nije udovoljeno jer odredba o ulaznoj naknadi nije razumljiva, dok za onu o izlaznoj naknadi uopće nije jasno na što se odnosi, a ponajmanje je prihvatljivo da tužitelj kao ugovorna strana nema pravo bez suglasnosti banke i samo pod njenim uvjetima izvršiti prijevremenu otplatu na što nije pristao u pregovorima, čime se krše osnovni postulati obveznog prava o jednakosti ugovornih strana i načelu savjesnosti i poštenja.

14. Stoga iako je visina ulazne naknade na gramatičkoj razini bila poznata i tužitelj je o istoj bio informiran, dok o visini odnosno parametrima koji utječu na visinu izlazne naknade nije imao nikakvih informacija, za zaključiti je kako informiranost podrazumijeva znanje o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknada, te svrsi istih odnosno znanje za koju se to uslugu troškovi podmiruju, što je sve u konkretnom slučaju izostalo kako je to sud prvog stupnja pravilno utvrdio. Test poštenosti provodi se u odnosu na sve okolnosti slučaja koje su prethodile sklapanju ugovora i one koje su bile prisutne tijekom sklapanja istog da bi se preispitao odnos između iznosa naknade i pružene usluge. Iz rezultata dokaznog postupka slijedi kako je u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac nametnuo tužitelju sporne odredbe osnovom kojih je naknade morao platiti da bi ostvario odnosno prijevremeno otplatio kredit, čime banka nije vodila računa o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača i time je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužitelja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o namjenskom kreditu za kupovinu vozila, da tužitelj kao potrošač nije imao objektivnu mogućnost utjecaja na sadržaj spornih odredbi budući se o istima nije pregovaralo, te da visina tih naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama, za zaključiti je kako je sve navedeno bilo od utjecaja na pravni položaj tužitelja na negativan način i time je uzrokovana značajna neravnoteža. Identična pravna shvaćanja izražena su u predmetima C-84/19 i C- 224/19, te u odluci Vrhovnog suda Rev-673/2023 u činjenično istovjetnoj situaciji iz koje proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž-7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer mu tu mogućnost tuženik nije pružio, nego i zato jer nije bilo izgledno a time i objektivno moguće utjecati na visinu predmetnih naknada ukoliko je tužitelj kao potrošač želio ishoditi kredit.

15. Nije prihvatljiva ni žalbena tvrdnja da bi se radilo o situaciji iz čl. 326. st. 2. ZOO. Istina ugovor je ispunjen, no nije ostvaren drugi uvjet a taj je da bi se radilo o zabrani manjeg značaja. Zaštita prava potrošača predstavlja temeljni postulat europske stečevine zasnovan na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. implementiranoj u domaće zakonodavstvo tj. ZZP, o povredama prava potrošača osim nacionalnih sudova odlučuju prije svega Sud EU, ali i Europski sud za ljudska prava čime stvaraju zakonodavni okvir državama članicama, tako da ni jedna povreda prava potrošača ne može se smatrati onom manjeg značaja.

16. Jednako kao što je sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredbi ZZP kada je utvrdio odredbe čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu ništetnim, tako je pravilno primijenio odredbe ZOO i ocijenio da tražbina nije u zastari. I ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja koje je također utemeljeno na recentnoj praksi Vrhovnog suda prema kojoj je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO i dužan je platiti kamate od dana stjecanja (plaćanja ulazne i izlazne naknade što proizlazi iz priloženih potvrda koje je izdao tuženik) u odnosu na koju zastara počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu. Što pak ne znači da je tužbu trebalo odbaciti prema odredbi 186. c. ZPP budući je utvrđenjem ništetnosti tražbina dospjela.

17. Slijedom je svega narečenog žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

18. Odluka o troškovima postupka zakonito je utemeljena na odredbi čl. 154. i 155. ZPP, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.), osim u dijelu odluke o nepriznavanju tužitelju trošak pristupa na ročište za objavu presude. Protivno stajalištu suda prvog stupnja radi se o nužnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP budući za taj trenutak zakonodavac vezuje procesno pravne posljedice odnosno početak tijeka roka za izjavljivanje žalbe, na što tužitelj s pravom ukazuje. Utoliko je njegovu žalbu u ovom dijelu valjalo uvažiti i odluku o trošku u odbijajućem dijelu u smislu Tbr. 9/3. Odvjetničke Tarife preinačiti kao u toč. 2. izreke ove presude sve pozivom na odredbu čl. 380. st. 3. ZPP. Za razliku od žalbe tuženika u kojoj se neosnovano tvrdi kako tužitelju pripada pravo na polovicu pristojbe na presudu s obzirom na odredbu čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18. i 51/23.). Radi se o privilegiju a ne obavezi stranke, prema tome suprotna je stranka dužna podmiriti onaj trošak sudske pristojbe koji je realno nastao. Kako je tužitelj platio sudsku pristojbu u iznosu u koji mu je dosuđen pobijanom odlukom to tuženik ima obvezu upravo taj iznos nadoknaditi. U preostalom dijelu tuženik ne pobija odluku o trošku pa kako žalbeni sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP) valjalo je žalbu tuženika odbiti i presudu potvrditi sukladno odredbi čl. 380. st. 2. ZPP.

19. Tužitelj je uspio u žalbenom postupku u odnosu na odluku o trošku te mu prema odredbi čl. 166. ZPP i Tbr. 10/4. Odvjetničke Tarife pripada pravo na žalbeni trošak od 62,50 eur, dok je s viškom odbijen. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku stoga mu ne pripada pravo na trošak istog. Stoga je odlučeno kao u toč. 3. i 4. izreke ove presude.

U Rijeci 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar